Zadnji komentari

Srce nerođenog djeteta kuca već 18. dan

Pin It

Image result for fetus

Ovih dana u Hrvatskom saboru traje prikupljanje potpisa inicirano od strane Hrvatskih Suverenista,a kako bi se na dnevni red stavio Prijedlog Zakona o zaštiti života koji bi zaštitio ljudski život od trenutka začeća. Prema Poslovniku Hrvatskog sabora, potrebno je prikupiti 30 zastupničkih potpisa za njegovo prihvaćanje u daljnji parlamentarni rad. Hrvatski Suverenisti zasad su prikupili 10 potpisa.

OrdoIuris pozdravlja i podržava hvalevrijednu inicijativu. 

Medicinska znanost je već odavno zaključila da novi ljudski život započinje u trenutku kada se genetske informacije iz sjemena oca kombiniraju s genetskim informacijama jajne stanice majke, tj. u trenutku oplodnje.  U tom trenutkuodređen je spol, visina, boja kose i očiju, čak i talent za sport ili umjetnost. Zigota, embrij ili fetus nije nešto što će tek postati ljudsko biće, nego već jest ljudsko biće, koje, kao i ono rođeno, raste i prolazi određene faze razvoja. Naime, srce nerođenog djeteta kuca već 18.dan, a u narednim danima razvija se njegov mozak stoga ono uskoro razlikuje okuse, smiješi se i osjeća bol.

Stoga tvrdnje da je embrij hrpa stanica ili dio ženinog tijela zaista su zadrte i dolaze iz nekog mračnog vijeka, odnosno dio su mračne propagande koju zagovaraju ovodobni nacisti i marksisti kojima je cilj uništiti ljudski život, brak i obitelj, odnosno cjelokupni civilizirani poredak. Prosječna osoba „nasjeda“ na takvu propagandu jer su joj hedonizam i egoizam postali životna maksima. Iz razloga što priznaje samo slobodu, a ne odgovornost, pobačaj je jedino rješenje na seksualno neodgovorno ponašanje.  Doktori koji vrše pobačaje i političari koji to zagovaraju moralno su potkapacitirani i imaju osobnu korist od ubijanja nerođene djece, stoga nisu sposobni djelovati za javno i individualno dobro. S druge strane, medicinsko - farmaceutska industrija svake godine zadovoljno trlja ruke zbog (najmanje) 50 milijuna nerođene djece kojoj se oduzima život radi krvave zarade. 

No ako uzmemo kao jednu premisu da ljudsko biće nastaje začećem, a kao drugu formulaciju čl. 21. Ustava RH da svako ljudsko biće ima pravo na život, konkluzija je jasna – nerođeni i rođeni ljudi imaju neotuđivo pravo na život. Odredbu čl. 21. Ustava RH možemo zamijeniti odredbama o pravu na život temeljnih međunarodnih dokumenata, poput Opće deklaracije o ljudskim pravima,Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ili Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i izvući ćemo isti zaključak. Najeksplicitniju pravnu zaštitu nerođenom djetetu pruža Konvencija o pravima djeteta (1989.) koja u svojoj preambuli ponavlja odredbu Deklaracije o pravima djeteta (1959.) da su „djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja“. 

Navedeno je jasno svakom razumnom čovjeku, jer „biti osoba pripada ontološkom redu, prema tome, osoba ili jest ili nije: posjedovanje osobnog statusa ne stiče se ili gubi postupno, već je to trenutni događaj i radikalno stanje. Ne može se biti više ili manje osoba, ne može se biti pred-osoba ili post-osoba ili pod-osoba: ili jest osoba ili nije osoba.“ 

Pravna znanost također je precizna, u njoj postoje dva temeljna pojma: subjekt i objekt. „U pravu ne postoji nešto između: ili je embrij jedan od članova nekog odnosa ili je pasivni element toga odnosa. Dakle, embrij nije nešto između subjekta i objekta, neka vrsta polu-čovjeka, nešto "više od stvari". Ako je, dakle, embrij ljudsko biće, on je subjekt s punim pravom, jednak u dostojanstvu s drugim ljudskim subjektima. Stoga se embriju mora priznati pravo na život i proglasiti ga "osobom". 

Životu nerođenog djeteta ne može se „suprotstaviti“ pravo na privatnost majke, nego jedino sam život majke. U tom slučaju imamo dva prava jednake težine. Jedini slučajevi u kojima se namjerni pobačajmože smatrati „dopuštenim“ su oni slučajevi u kojima se radi o „činu s dvostrukim učinkom“ (actuscumduplicieffectu). Naime, u tom slučaju abortus je neželjena posljedica nekog drugog čina koji je po sebi dobar, točniječina spašavanja života majke. Dva su takva slučajeva, teška medicinska bolest koja bi neizbježno uzrokovala smrt majke i nerođenog djeteta te izvanmaternična trudnoća. Pritom je bitno naglasiti da eliminacija nerođenog djeteta nije sredstvo za spašavanje majke nego neželjeni učinak. U tom smislu, ova dva postupka se ne mogu okarakterizirati kao namjerni pobačaj.

Civilizirani pravni poretcioduvijek sukao najveće dobro priznavali ljudski život i pružali mu maksimalnu pravnu zaštitu. Tako, Ustav RH  u čl. 17. st. 3. propisuje da „niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život“.  Za oduzimanje ljudskog života propisane su i primjenjuju se najteže zakonske kazne. Namjerni pobačaj ne smije biti iznimka. Ginekolozi koji vrše abortuse, najbolje od svih znaju što čine, stoga za njih, osim zapriječenih kazni, mora postojati i mjera zabrane vršenja ginekološke prakse. Osim majke, i otac nerođenog djeteta, kada je poznat, mora biti pozvan na odgovornost ako je s namjerom ili nehajem sudjelovao u ubojstvu vlastitog djeteta. Upravo kukavičluk ili agresija muškarca nerijetko tjera žene na odluku za pobačaj.  Otac i majka bi mogli imati imunitet od potencijalne kaznene odgovornosti za neizravno uzrokovanje smrti svoga djeteta. U slučaju sudjelovanja u namjernom pobačaju, sud bi još uvijek imao mogućnost poštedjeti ih kazne ili smanjiti istu, ako su bili izloženi krajnje ozbiljnom pritisku ili drugim izvanrednim situacijama. Na taj bi način puna zakonska zaštita djetetova života bila usklađena s najliberalnijim pristupom prema majci i ocu. 

OrdoIuris