Zadnji komentari

Kako stečajna mafija krade zemljišta pa onda gradi

Pin It

Image result for mafia

U posljednje vrijeme interes hrvatske javnosti ponovno je na ekonomskim temama, s obzirom na rapidno uništavanje ostataka hrvatske proizvodnje, prema Vladinoj strategiji deindustrijalizacije i depopulacije Hrvatske. Kroz stečajeve koji se provode u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina malo tko je mogao ostati pošteđen.

U primjeru koji slijedi potvrdit će se staro pravilo koliko su vrijedne nekretnine neke tvrtke bile, zapravo, njezino prokletstvo, zbog čega je slijedilo njezino neminovno uništavanje od stečajne mafije koja je to uništavanje provodila i građevinske mafije koja je to sve plaćala. U tekstu ćemo opisati postupak likvidacije Adrije iz Zadra, a bojimo se da se takva sudbina sprema i vodećoj tvornici za proizvodnju jakih alkoholnih pića – zagrebačkom Badelu 1862, u režiji zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića zajedno s premijerima i ministrima svih hrvatskih vlada.

Interesni klanovi

Gotovo nevjerojatan slučaj suradnje HDZ-a i SDP-a u uništavanju tvrtki kroz stečajeve i predstečajne nagodbe pojavio se u zadarskoj tvrtki za preradu ribe – Adria d.d. Bez obzira na poslovne rezultate, poziciju na tržištu i proizvodni program ove tvrtke, koji je obećavao povećanje zaposlenosti, nastavak proizvodnje i izvoz, interesni lobiji i udružena politička družba na vlasti imali su drugačije planove. Više od pet godina tvrtka Adria d.d., njezini zaposleni, uprava i kooperanti, borili su se s prijetnjom gašenja proizvodnje i likvidacije. U takvoj poziciji tvrtka se našla ponajprije zbog svoje atraktivne lokacije u zadarskoj luci koja je zapela za oko građevinskoj mafiji. Stečajna praksa do danas pokazuje da se malo koja tvrtka mogla oduprijeti likvidaciji kroz stečajni postupak kada bi se građevinska i stečajna mafija udružile sa strankom na vlasti koja na raspolaganju ima kompletan državni, pravosudni i represivni aparat.

Tvrtka Adria imala je sve predispozicije za razvoj i prosperitet na tržištu: dobru lokaciju, vlastiti prostor, strojeve i opremu, kooperante, tržište… Njezina je lokacija bila u zadarskoj lučko-industrijskoj zoni, a prostirala se na oko 70.000 četvornih metara. Raspolagala je vlastitom ribarskom lukom, velikom hladnjačom kapaciteta 5000 tona s tunelima za duboko smrzavanje 200 tona ribe i tvornicom leda. Imala je novu liniju za konzerviranje sardina, pogon za preradu krupne plave ribe i pogon za soljenje ribe te liniju za proizvodnju ribljeg brašna. U sastavu tvornice nalazilo se i postrojenje za izradu aluminijske ambalaže, laboratorij, energetski blok, servisne radionice, skladišta, tvornički restoran i upravna zgrada. Zbog ovako objedinjene poslovne cjeline, s 550 zaposlenih, Adria je bila jedna od najvećih riboprerađivačkih tvrtki u Hrvatskoj, ali i na Mediteranu. Tvrtka je dosezala kapacitete proizvodnje od 50 milijuna konzervi godišnje, a proizvodnja se mjerila u tisućama tona. Nažalost, ovakvi poslovni rezultati pokazali su se kao prepreka onima koji su odlučili na bilo koji način likvidirati i uništiti ovu, više od 60 godina staru tvrtku.

Problemi u tvrtki nastali su u trenutku kada je interesni klan, koji su činili bivši ministar Božidar Kalmeta, Zdravko Livaković i braća Lisica, odlučio po svaku cijenu preuzeti tvrtku zbog atraktivnog prostora uz more, koji je postao još atraktivniji izgradnjom nove luke u Gaženici. Dosadašnja praksa pokazuje kako je danas najjeftinije preuzeti tvrtku, njezino zemljište i nekretnine putem stečaja, umjesto da se taj prostor otkupi regularnim kupoprodajnim ugovorom prema tržišnoj cijeni koja vrijedi za nekretnine.

Kako bi se definitivno likvidirala tvrtka Adria, koordinirane su aktivnosti na lokalnoj i državnoj razini. Na lokalnoj razini osnovana je tvrtka Ostrea u Stankovcima, koja se trebala baviti istim programom kao i Adria iz Zadra, a s obzirom na to da je to bilo područje od posebne državne skrbi, vlasnici tvrtke Ostrea – Jadranko Lisica, Reno Sinovčić i Neven Badurina – još su iz proračuna povukli novac za poticaj za nerazvijena područja. Opće je poznata informacija kako je Badurina bio gotovo svakodnevno u telefonskom kontaktu s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem, a formalnopravne poslove za Ostreu sređivao je odvjetnik Davor Galetović. Izgradnja tvornice u Stankovcima započela je dok je na vlasti bio HDZ, a Kalmeta je slovio kao nedodirljivi gospodar Zadra i okolice.

Nešto kasnije, uslijedio je pritisak iz Hrvatske poštanske banke i Vlade na Adriju kako bi se naplatile još nedospjele kreditne obaveze. Za to vrijeme ministar financija bio je Slavko Linić, dok je njegov pomoćnik bio Branko Šegon. Bez obzira na zamolbe većinskog vlasnika Adrije, Miodraga Lacića, ni Ministarstvo financija ni HPB, tada na čelu s Čedomirom Maletićem, nije mu htjelo reprogramirati kredite koje je mogao uredno i redovito otplaćivati. Umjesto da tvrtki osiguraju financijske olakšice i redovno poslovanje, Linić i Šegon ga prisiljavaju da prostor tvornice iznajmi Ostrei iz Stankovaca koja će mu mjesečno plaćati najam od 2,5 milijuna kuna kojim će servisirati kreditne obaveze. Alternativa je bila blokada tvrtke i gašenje proizvodnje.

Težak posao

Iznajmljivanjem prostora Ostrei nastaju novi problemi jer Ostrea Adriji ne samo da ne plaća najam nego stvara nove troškove za struju, vodu, komunalije… i financijski još više uništava Adriju. Neplaćanjem obaveza, Adria dolazi u poziciju stečaja. Predstečajna nagodba u ovom slučaju određena je samo na godinu dana, iako je dotadašnja praksa bila pet godina, uz grace period od jedne godine. U predstečajnoj nagodbi Ostrea oduzima strojeve iz Adrije i seli ih u Stankovce, a Zvonimir Mršić, predsjednik Uprave Podravke, sklapa ugovor o otkupu konzervi od Ostree. I na taj način trebalo je otežati poslovanje i opstanak Adrije.

S obzirom na to da Ostrea nema izvozni broj i ne može izvoziti na tržište EU-a, Podravka raskida ugovor s Ostreom, a Lacić podiže sudske tužbe protiv Ostree zbog oduzimanja strojeva i neplaćanja najamnine. Predmet Adria protiv Ostree dolazi do mlade sutkinje Ive Lovrin, kćeri bivše ministrice Ane Lovrin, koja donosi presude u korist Adrije, ali su presude takve da ih je nemoguće provesti. Lovrin daje za pravo Adriji, ali strojevi za preradu i konzerviranje ribe ostaju u prostorima Ostree, “na čuvanju”.

Da bi se strojevi preuzeli, treba angažirati sudskog izvršitelja, ali Ostrea ulaže žalbu, tako da strojevi ostaju kod njih pa je potreban novi, sudski nalog, postupak, rješenje, ili što već. Uglavnom, sve se radi tako da se Adriji ne dopusti ni na koji način nastavak poslovanja i eventualni nastavak proizvodnje. Neslužbeno, radnici Adrije doznaju da je predsjednica Trgovačkog suda u Zadru Ardena Bajlo tada već pripremila stečajni postupak s poznatim završetkom za Adriju.

Stečaj Adrije moguć je i s osnove neplaćanja PDV-a. Naime, Iako je Adria uredno fakturirala dogovorene iznose za najam Ostrei, Ostrea ne plaća račune niti koristi mogućnost odbitka pretporeza, ali ostaje porezna obaveza Adriji zbog neplaćenog PDV-a koji se iskazuje u fakturama. U Ministarstvu financija i Poreznoj upravi ovakvo neispunjavanje poreznih obaveza pretvara se u argument za pokretanje stečaja i tadašnji ministar Linić ne dopušta nikakve odgode, reprograme ni oproste.

Ogroman pritisak

Grupa entuzijasta kojima je stalo do tvornice Adria u to vrijeme, teškom mukom, uspijeva prikupiti 600.000 kuna kako bi se platili osnovni računi za struju, vodu i komunalije, ali ostaje nenaplaćen PDV zbog kojeg Adriji prijeti nova blokada, a u konačnici i stečaj. U državnim institucijama ostali su nezainteresirani za pomoć i suradnju i nakon obećane narudžbe za 30.000 konzervi koja bi isti trenutak pokrenula proizvodnju.

Pritiske na Adriju tada vrše i sindikati, odnosno sindikalne vođe Šime Orešković i Ivica Blažević, koji su se pokazali kako saveznici “zločinačkoj organizaciji” koja je planirala uništiti Adriju te forsiraju isplatu plaća radnicima i za razdoblje kada Adria nije radila. Sindikalci PPDIV-a, Orešković, kao predsjednik PPDIV-a za Hrvatsku, unutar krovnog SSSH, i Blažević, regionalni povjerenik PPDIV-a za Dalmaciju, svojim postupcima učinili su uslugu “zločinačkoj organizaciji” kojoj je namjera uništenje i likvidacija tvornice Adria. U koordiniranoj akciji, na Badnjak 2014. godine, organiziraju demonstracije zaposlenika Adrije i traže pokretanje stečaja, ne uvažavajući nikakve argumente Uprave. Adria, uza sve probleme, mora plaćati redovne račune, dobavljače, isplaćivati plaće za radnike koji ne rade, a na naplatu stiže i 4,4 milijuna kuna PDV-a, kao i faktura za članstvo u HGK na 250.000 kuna, iako te obaveze ne postoje jer je tvrtka u predstečaju.

Adria bi u puno kraćem roku već završila u stečaju i u povijesti, da nije došlo do velikih političkih smjena. Prvo je s mjesta ministra financija otišao idejni kreator hrvatskog modela stečajeva Slavko Linić, a nakon njega i Branko Šegon. Smijenjen je i Čedomir Maletić u HPB-u. Njihovim odlaskom pritisak na Adriju je malo popustio, ali su još ostali sindikalni predstavnici koji tvrtku svim silama žele odvesti u stečaj iz samo njima poznatih razloga. Da njihove akcije nisu bezazlene, svjedoči i slučaj kada su radnici nasilnim ulaskom u prostorije tvrtke, pod vodstvom sindikalca Blaževića, iz ureda istjerali legalnog direktora Lacića. Za tu akciju Blažević je okupio 70-ak zaposlenica tvrtke.

Epilog slučaja

Na sreću Adrije, novi ministar financija Boris Lalovac i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina tada su bili odlučni da se na bilo koji način pomogne Adriji i kako bi se izbjegao stečaj i kako bi se nastavila proizvodnja i očuvala zaposlenost. Na kraju, sindikalist Blažević je ipak uspio inicirati, uz pomoć preostalih izmanipuliranih radnica, pokretanje stečaja, bez obzira na stavove i mišljenja Ministarstva financija i Ministarstva poljoprivrede. Konačno zeleno svjetlo za stečaj tvrtke dao je Visoki trgovački sud nakon što je odbio žalbu vlasnika Miodraga Lacića koji je bio protiv stečaja. Prvo ispitno ročište na Trgovačkom sudu bilo je određeno za kraj veljače 2015. i od tada pa sve do danas traje stečajni postupak uz iscrpljujuća sudska ročišta i licitacije u očekivanju konačnog epiloga – likvidacije.

Nakon gašenja proizvodnje u Zadru, Podravka je dio svog ribljeg brenda Eva, što ga je kupila od Adrije, nastavila jedno vrijeme proizvoditi u Ostrei, gdje je nastavio raditi i jedan dio nekadašnjih Adrijinih radnica. No proizvodnja na toj lokaciji nije dugo potrajala. Naime, Neven Badurina, partner Lisici i Sinovčiću, kasnije je optužen da je u novoosnovanoj Ostrei u razdoblju od siječnja 2017. godine do rujna 2018. godine, kako se navodi u sudskim dokumentima, s ciljem pribavljanja nepripadajuće materijalne koristi, više puta bez ikakve valjane osnove sa žiro-računa društva podizao i zadržavao za sebe novac društva u ukupnom iznosu većem od 5,7 milijuna kuna, a kako bi knjigovodstveno pravdao isplate tog iznosa, fiktivno je prikazivao da je novac položen u blagajnu društva. Zbog sumnji u niz malverzacija s Ostreom i Luna hotelom na Pagu, proveo je nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru. Ostrea je nakon tog skandala prodana talijanskoj tvrtki Fiduciariji Emiliani, a godine 2019. proglašava stečaj.

Proizvodnju proizvoda Eva za Podravku je, s dijelom Ostreinih radnica i na Ostreinim strojevima, 2018. godine preuzela tvrtka Parma Fish iz Splita, također u talijanskom vlasništvu. Ni kod njih radnice iz Ostree, odnosno iz Adrije, nemaju sreće jer Parma Fish nije imala evidentiranog nijednog zaposlenog. Na crno zaposlenih 30 radnica Talijani plaćaju, kako navode lokalni mediji, 200 kuna dnevno. Tek krajem godine te radnice zapošljavaju na određeno vrijeme uz uvjet da se odreknu svih zarađenih, a neisplaćenih plaća u Ostrei. Ostali radnici završavaju na Zavodu za zapošljavanje. Sve ove malverzacije provode se pred očima države, poreznih službi i inspektorata bez ikakvih sankcija.

I dalje preskupo

Stečajni upravitelj Dragan Bijelić, koji na sahranu Adrije dolazi iz Šibenika, utvrđuje više od 200 milijuna kuna dugovanja, od čega tvrtka najviše duguje bankama – bivšoj HAAB banci i HPB-u. Taj iznos, koji možda odgovara, ali i ne mora odgovarati istini, sasvim je solidna brojka koja osigurava sigurno brisanje Adrije s liste poslovnih subjekata jer se ti dugovi, bez otpisa, ne mogu naplatiti.

Međutim, potencijalnim preuzimačima i kupnja uništene Adrije iz stečaja je preskupa pa spremno čekaju njezino rušenje cijena kroz dražbe na koje se nitko ne javlja. Od 2015. godine do danas objavljeno je devet dražbi bez potencijalnog kupca, a vrijednost Adrijinih nekretnina i pokretnina, nakon 9. dražbe iznosi oko 6,5 milijuna eura. Na početku, za imovinu Adrije putem dražbi tražilo se dvostruko više, 89 milijuna kuna, odnosno 11,8 milijuna eura. S ovako srušenom cijenom teško je očekivati da će vjerovnici naplatiti svoja potraživanja, uključujući i banke i zaposlenike. Sve ovisi o poziciji naplatnog redoslijeda. Dakle, nema novca za vjerovnike, nema proizvodnje, a nema ni tvornice. Da je u tvornici zadržana proizvodnja, bilo bi novca za sve. Sve prema inverznoj hrvatskoj poslovnoj logici.

Ključni okidač koji će odlučiti o kupnji nekretnine Adrije bit će informacija o prenamjeni zemljišta na toj lokaciji, nasuprot luci Gaženica. Odlazak Adrije s poslovne scene znači gubitak posla za oko 600 radnika te tvrtke iz optimalnih poslovnih godina, odnosno 200, koliko ih je ondje nekad radilo neposredno prije proglašenja stečaja, i još je jedan dokaz koliko je snažna stečajna mafija ako je umrežena s kriminalcima na vlasti, sindikatima, lokalnim moćnicima i financijskim lobijima.

Autor:Darko Petričić/7dnevno