Kako smo kušali kiselo grožđe i to zaslužili

  • Ispis

Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske baš u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju

Povijest kao znanost ili pseudoznanost unutar argumenata pojedinaca koji su se samoproglasili mudracima čudna je pojava. Možemo ju, naime, krojiti kako nam dođe, po volji odabirati početnu točku od koje ćemo ju početi sagledavati kao tijek, vremensku lentu. Možemo čak odlučiti kad prestaje povijest 'dostojna razmatranja', izbaciti nezgodne dijelove onako kako u montaži redatelji prekrajaju film i izbacuju pojedine sekvence. O tome kako tijek snimanja i tijek finalnoga proizvoda, odnosno filma uopće ne moraju nalikovati, najbolje vjerojatno znaju filmski akteri – glumci. Poput, recimo, Rade Šerbedžije i Mire Furlan.

A Mira Furlan kojoj se posljednjih nekoliko mjeseci daje neobjašnjivo mnogo medijskoga prostora selektivno se mentalno nastanila u četrdesetima prošloga stoljeća s fokusom na samo jednu onodobnu državnu tvorevinu: na NDH koja je po njezinu skučenu poznavanju povijesti kao globalnih kretanja jedini užas u moru tadašnje europske idile. Odlaskom iz Hrvatske koja je tad živjela pod zračnim i općim uzbunama i preseljenjem prvo u Srbiju, a zatim u SAD, gospođa Furlan vjerojatno nije razmišljala da svojim migracijskim činom pruža potporu agresiji i time ju umjetnički legitimira kao opravdanu. Njoj je u glavi, čitamo li njezine izjave, 1991. bila 1941. Hrvatsku je nezavisnošću, naime, vratila u zlokobnost na kojoj i danas ustraje kad u intervjuima pompozno veli kako se u Hrvatskoj događa (dešava) ustašizacija, odnosno fašizacija. Premda, kako veli, odbija čitati novine i gledati televiziju. Njoj ne trebaju vijesti iz sadašnjosti, jer ustrajna u svojim zaključcima, ona dobro poznaje kauzalnost između nezavisnosti i Hrvatske. Njoj ta kauzalnost za sobom uvijek povlači pogrome i crnilo. Čak i kad se u velikome stilu vraća u omraženu neovisnu državu. Kao dramska prvakinja dramskoga ansambla HNK Ivan pl Zajc što ga bivši intendant ove kazališne kuće Oliver Frljić proglašava najboljim u državi čije ime ne želi izgovoriti. Obrazlažući razloge svojega odlaska 1991., gospođa Furlan za jedan hrvatski tjednik veli: 'Ja se s tom vrstom agresije i prostakluka, koja kulminira ratom, nisam mogla nositi, pa sam otišla. Divim se onima koji su izabrali ostati i dalje se boriti. Za to treba imati ‘muda’. Baš kao što ih treba imati i za odlazak.' Pritom ne napominje čija ju je agresija zgrozila: ona, recimo, Veljka Kadijevića, ili ona, recimo, Blage Zadre, primitivizam onih koji su tražili salatu ili onih koji su u skladištima Veleprometa čekali smaknuće.

Rade je šutio dok je gorjela knjižnica u rodnim mu Vinkovcima

Teatarski mogul, gospodar Brijuna, gospodin Rade Šerbedžija koji proizvodi vrhunsku umjetnost nedostupnu običnim smrtnicima (čitaj: onima koji pune državni proračun iz kojega baš on dobiva sredstva za svoje stvaranje i djelovanje) zastupa sličan diskurs, pa na Beogradskome sajmu knjiga dramatično izjavljuje: 'Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija. Nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smjeli dozvoliti da jedan pošten i častan čovjek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo se mogli civilizacijski nositi s povijesnim trenutkom'. Savršeno se svjesno koristi istim aršinom za agresore i branitelje, budući da zna ono što mnogi su zaboravili. Poput svoje kolegice, gospođe Furlan, i on je naime te 1991. demonstrativno napustio odmetnutu republiku divne mu Jugoslavije i skrasio se baš u Srbiji. I nije mu na pamet palo graknuti dok je gorjela, primjerice, knjižnica u Vinkovcima gdje je u Amaterskom gradskom kazalištu učio i izučio glumu te proveo „najnježnije  godine'. U fašističku Hrvatski vratio se šest godina prije svoje kolegice, u litoralnu idilu Primorsko-goranske županije, odnosno ljeti u rajsko ozračje otoka koji je nekoć bio budno čuvan posjed pokojnoga doživotnog predsjednika upokojene države.

Za razliku od kolegice koja opetovano živi u četrdesetim godinama prošloga stoljeća, gospodin se Šerbedžija valjda drugarski opredijelio na kirurški zahvat nad poviješću kao filmom kojim se može (i treba?) manipulirati. Za njega devedesete godine prošloga stoljeća ne postoje. 'Bilo, pa prošlo', tako nekako valjda poručuje. Premda je mnogima bilo i još uvijek nije prošlo. Zato što traže. Kosti.

Prije točno 25 godina urušavao se Vukovar, 'netko' je klao po Škabrnji. A sad se pojavljuju mudraci koji se pitajuzašto se nismo mogli miroljubivo razići kao, recimo, Slovaci i Česi. Kao da su prespavali sat povijesti ili svjesno iz povijesnog filma u glavi izbacili sekvence s Miloševićem na Gazimestanu, pa sad sve i svakoga svode na divljaštvo i primitivizam. Valjda im je na pameti ono biblijsko kiselo grožđe od kojega se djeci skupljaju usta, pa četrdesetima pravdaju zločine počinjene devedesetih godina prošlog stoljeća.

Po toj logici osamdeset pet Škabrnjana (56 civila), te između dvije tisuće devetsto i tri tisuće šesto Vukovaraca glavom su opravdano platili zločine svojih očeva, užase počinjene u, recimo, Jasenovcu.

Svakog osamnaestog dana mjeseca studenog preživjeli Škabrnjani i Vukovarci zaogrnu se crninom i vraćaju unatrag, ne zato što su netrpeljivi ili puni mržnje, nego zato što se s traumom ne može drukčije. Osobito ne u okruženju koje dvolično s jedne strane inzistira na još davnijim grijesima, a s druge imperativno zahtijeva zaborav kako bi se nastavilo dalje. U duboko podijeljenu društvu koje u srazu dviju ideologija ne vidi ljude, ljudska bića koja pate. U društvu koje najslabijima, odnosno najžešće pogođenima tragedijom rata ne oprašta ponekad isključivo ljudske reakcije, nego u svemu traži fašiste, odnosno 'komunjare'. Kao na primjeru dvojezičnih ploča. U Vukovaru.

Neki još dvoje je li Vukovar u studenome pao ili je oslobođen 

Svatko, naime, iole pismen i obrazovan zna da je ćirilica staro hrvatsko pismo starije od latiničnoga, svatko iole.civiliziran, društveno svjestan i pravičan zna da svi imaju pravo čuvati vlastiti identitet. Osobito manjine unutar država koje u europskim okvirima, slijedom građanskih revolucija nose nacionalan predznak. Sve je to jasno i legitimno, neprijeporno. Dok se ne dogodi trauma velebnih raspona, trauma poput one ratne. Trauma Drugoga svjetskog rata za mnoge se razriješila Križnim putem i progonom Nijemaca. Trauma Domovinskog rata za mnoge još traje nepromijenjenim intenzitetom, bez stvarnoga razrješenja. Tako stvari stoje za, recimo, Marijana Živkovića koji još traži kosti dvojice svojih sinova koji su pogubljeni u Vukovaru. Koji je čekićem razbio dvojezičnu ploču, a kojega je sud nedavno oslobodio krivične odgovornosti. Mnogi danas u toj presudi vide ugrozu ljudskih prava srpske nacionalne manjine, ne vide razloga u zahtjevu da se Vukovar proglasi mjestom posebnoga pijeteta. Kao da još dvoje je li Vukovar u studenom pao ili bio oslobođen, ili jesu li se Vukovarci doista branili ili se borili za fašističku ideju zatiranja svega što nije hrvatsko. Kako god bilo, bitno je i ljudski nepravedna ta dvojba, baš kao i bacanje svih u isti koš primitivizma i agresivnosti.

Svaki rat kao stanje posvemašnjega kaosa za sobom povlači dvostruko zločinstvo: ono u krvi i ono na dobitku. Pojedinci, pa čak i skupine bez etike tijekom svih ratova uvijek su se znale izboriti za vlastiti materijalni probitak i stjecanje političke i ekonomske moći. Treba znati svaki kaos sagledati s barem dvije razine: one humane, pojedinačno ljudske, i političke. Baš kao što ne možemo antifašističku borbu ukaljati poslijeratnim zločinima, ni komesarima u kožnim mantilima koji su ubirali danak i sijali strah, zauzimali gornjogradske vile, tako ne mogu ni svi „domoljubi“ koji su zaštićeni dimnom zavjesom rata uništavali tvrtke, a time i obitelji svih radnika koji su njihovom zlom rabotom ostali bez kruha smatrati rješenjem jednadžbe kojom ćemo kategorizirati Domovinski rat.

Ljudi nisu stoka za trpanje u stočne vagone istih nazivnika. Premda su u povijesti neki to pokušavali provesti u djelo. Usprkos demagogijama.

Ivana Šojat/Hrvatski tjednik/hkv.hr