Zadnji komentari

Iskorijenjivanje siromašta

Pin It

Svaki dan je sve više siromašnih i sve više bogatih i ekstremno bogatih. Golemi je jaz među njima. Na ovako malom prostoru to je jako uočljivo, vapi za nužnim promjenama. Tko će te reforme provesti? Tko će ih osmisliti i započeti. Sjećam se jedne stranke i njenog predsjednika kojemu je pri dolasku na javnu i državnu scenu, svaka druga riječ bila reforma. Reforme, reforme, reforme,….odjekivalo je Hrvatskom

Čitam po portalima kako je Kina uspjela iskorijeniti apsolutno siromaštvo, koje je iznosilo 40 % svjetskog siromaštva i time pridonijela smanjenju velikog dijela siromaštva u svijetu. Hvalio se time kineski predsjednik XiJiping. Ima se i čime hvaliti. Od kad je postao predsjednik te najmnogoljudnije zemlje spasio je narod od siromaštva. To  je bio jedan od primarnih zadataka, u njegovu planu i programu. U pet godina Kina je izvukla više od 68 milijuna stanovnika iz siromaštava. Neki kažu kako je to relativno. Naime, prag siromaštva u Kini je 2.30 dolara dnevno po osobi,  dok svjetska banka za države sa srednjim prihodom poput Kine, preporuča 5.5 dolara dnevno po osobi. Ne znam koliki je prag siromaštva u Hrvatskoj.  Pretpostavljam, zapravo znam da mnogi u nas nemaju 35 kuna dnevno po osobi. 

Sama riječ siromaštvo za pojedince ima različito značenje, ovisno o prostoru, vremenu, gospodarskom rastu i razvoju,…

Siromaštvo je višedimenzionalni pojam, stoga bi i borba protiv siromaštva trebala biti višedimenzionalni pojam.

Općenito siromaštvo je neimanje dovoljno novca, sredstava, imovine i prihoda za nabavu minimalne košarice dobara i usluga.

Siromaštvo je stanje u kojem nedostaju mogućnosti za život dostojan čovjeka.

Ekonomisti kažu da je siromaštvo nemogućnost postizanja prosječnog životnog standarda.

Siromaštvo se iskazuje na različite načine:  nedostatak prihoda i sredstava, dovoljnih  da se  osigura održiva egzistencija, glad,  neuhranjenost, slabo zdravlje, ograničena, slaba, nikakva mogućnost obrazovanja, povećana smrtnost od bolesti, beskućništvo, loši stambeni uvjeti,  loše okruženje, društvena diskriminacija i izolacija.

Sve to dovodi do društvene isključivosti. Čovjek postaje broj. Brojevi, svaki za sebe, jednoznamenkasti, dvoznamenkasti,... se zbrajanjem svode na jednoznamenkaste, po numerologiji, nose određenu različitu simboliku i značenje. Siromašan čovjek nosi jednoznačnu simboliku, golemi teret siromaštva koji ga svakodnevno pritišće, guši,  slama, sam sebi postaje nula, ...srami se sebe, sakriva se, uzmiče, umire u sebi, živi životom nedostojnim čovjeka, ...Što je najgore ti i takvi ljudi često nisu krivi za svoje siromaštvo. Kriv je skup negativnih okolnosti i zla sreća koja se stuštila na njih. Često je za njihovo siromaštvo krivo društvo, vlasti, odnosno država.

Svakodnevno mnogi ostaju bez posla, ne svojom krivnjom, rade za bijedne plaće, plaćaju visoke najamnine za stan, ostaje im  malo ili ne ostaje gotovo ništa od prihoda za svakodnevne minimalne  primarne životne potrebe.

Svaki dan je sve više siromašnih i sve više bogatih i ekstremno bogatih. Golemi je jaz među njima. Na ovako malom prostoru to je jako uočljivo, vapi za nužnim promjenama. Tko će te reforme provesti? Tko će ih osmisliti i započeti. Sjećam se jedne stranke i njenog predsjednika kojemu je pri dolasku na javnu i državnu scenu, svaka druga riječ bila reforma. Reforme, reforme, reforme,….odjekivalo je Hrvatskom. Danas više nema niti jeke te  očekivane riječi. Izgubila se u bespućima političkih zbivanja.  Možda se opet pojavi kad dotični političar postane župan. Zapravo s reformama kako god one male bile bi trebalo započeti u lokalnim i regionalnim područjima.  To bi bio temelj za reforme na nivou države.  Puno teže bi išlo “spuštanje” reformi odozgo šrema dolje. To bi izgledalo kao naredbe, ukazi, nešto što moraš. Mi imamo demokraciju, kakva bila da bila.

Kina se baš ne može pohvaliti demokracijom. Uspjela je u onome što mnoge zemlje, iako su po samom nazivu socijalne to nisu.  Ostvarila je jedan globalno dogovoreni milenijski cilj UN iz Programa za održivi razvoj do 2030, godine: iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad. Taj cilj su u Kini željeli ostvariti prije  100 godišnjice Kineske Komunističke Partije, u srpnju ove godine. U Kini je pokretanje gospodarskih reformi započelo 70-tih godina prošlog stoljeća. Otada je iz krajnjeg siromaštva izvučeno 800 milijuna stanovnika. Danas je Kina, unatoč, socijalističkom egalitarizmu, službeno iskorijenila apsolutno siromaštvo (% stanovništva koje živi ispod određenog iznosa raspoloživog dohotka – granice siromaštva). 

Ne zna koliko u nas stanovnika živi ispod granice siromaštva. Pretpostavljam da to nije mali broj. Možda ne pratim dovoljno pažljivo, možda nisam upamtila, ne sjećam se da sam u ičijem programu bilo političke stranke ili pojedinaca  u  ovoj predizborno kampanji za lokalne i regionalne izbore  vidjela. čula ili osjetila, da itko spominje siromaštvo i ljude koji u njemu žive. Ovih dana svjedočimo ekstremnom zlostavljanju  dvogodišnje djevojčice, koja je jučer od toga preminula unatoč, svim naporima liječnika i medicinskog osoblja, u Klaićevoj bolnici.  Pitam se što je te roditelje, iako ih ništa ne opravdava, dovelo do takvog ponašanja i odnosa prema djetetu. Siromaštvo je sigurno važan činitelj u ovome zločinu. Međutim nije jedini. Sve službe, na svim razinama, naročito socijalne su ovdje jako zakazale. Ono cvijeće i igračke pred bolnicom su  opomena svima nama, naročito nefunkcionalnoj upravi i državi. Gluhi smo, slijepi, neosjetljivi bez trunka empatije za sve loše, do neba vapijuće, bolesno, bijedno, odbačeno, siromašno,  tuđe, ...što se događa kraj nas, onako uz put. Kad se zlo dogodi, pokazujemo sve ono što smo morali prije, da spriječimo svaku nesreću i svako zlo veliko i malo.

Koliki od nas će sutra bacati hranu u smeću, dok su oni kraj nas gladni. Za njih Uskrs nije bio Uskrs u svjetovnom smislu. Nije to bio niti Božić.

Da bismo iskorijenili ili barem umanjili siromaštvo moramo najprije iskorijeniti ili umanjiti korupcije, posebice u pravosuđu. Korumpirani sudac zaobilazi pravdu, ruga se pravosuđu, sije i razvija pravnu nejednakost, narušava socijalnu državu i nanosi sramotu svojoj struci i svima nama. Ta i takva gospoda nemaju nikakvih skrupula, Svašta si dopuštaju i u svašta se upuštaju. U tome ih podržavaju oni koji su ih na ta mjesta doveli. 

Znači, da bi se pokrenuli iz ove močvare i žabokrečine, koja je ustaajla i jako zaudara, mora se reformirati pravosuđe i sudstvo. Tko će to učiniti? Hrvatski sabor, hrvatska vlada i predsjednik države ili obrnuto, predsjednik države, hrvatski sabor i vlada. Predsjednik je započeo ukazivanjem na probleme u tom području. Znamo da predsjednik države nema ovlasti za provedbu svojih ideja. On može ukazivati i predlagati. To nije malo. Da bismo ga čuli, odnosno da bi ga čuli oni kojima je njegovo ukazivanje namijenjeno, mora to raditi na poseban   način. Mora galamiti,  služiti se neprimjerenim i nesvakidašnjim rječnikom, stilom i komunikacijom. Mora biti strpljiv, neumoran, tvrdoglav, principijelan, stručno dobro potkovan, vjerodostojan, karakteran, bez ikakvog straha, od bilo koga i bilo čega, bez razmišljanja o drugom mandatu, bez fige u džepu. Naš predsjednik Zoran Milanović je upravo takav. Ne predlaže on profesoricu gospođu Zlatu  Đurđević, za predsjednicu Vrhovnog suda, iz nekog svojeg hira, inata ili ne daj Bože, nekakvog nepotizma, klijentelizma, mita i korupcije, već iz objektivnih nužno potrebnih razloga, prvenstveno početak promjena u pravosuđu, što će sukcesivno implicirati mnoge ostale promjene, ne samo u tom području. Osoba bez putra na glavi, ne odgovara vladajućim strukturama, naročito državotvornoj stranci. Proglasili su je indirektno nepodobnom. Lex Perković s tim apsolutno nema nikakve veze. Lex Borg bi mogao imati. kao i ostali lex-ovi, iskovani u istoj radionici. To je ono važno i bitno što predsjednik države želi ukinuti i čemu želi doći na kraj. Proglašavaju ga nestabilnim, psihički bolesnim, nestručnim,  ...čak se spominje i opoziv, od onih koji desetljećima drmaju pravosuđem, sudstvom, sucima, njihovim odlukama, imenovanjem, premještanjem i slično.

Čovjek koji je neposredno (direktno) dobio preko milijun glasova birača, nije i ne smije  ničija igračka, niti predmet ismijavanja nekolicine  postavljenih likova na važne funkcije u državi. Sasvim je svejedno od koga su postavljeni. Nije svejedno zbog čega su postavljeni. Ti i takvi štite interese onih koji su ih postavili i koji ih podupiru.

Mi ćemo podupirati našeg predsjednika, tako dugo dok štiti naše interese, bori se za pravdu i pravednost, za malog čovjeka, kojemu želi osigurati život dostojan čovjeka.

Kažu da je predsjednik Milanović elitist. Zanima me po čemu je to elitist? Ja znam po čemu nije. To je jedna druga priča. Tu priču ćemo svi mi pričati, kad predsjednik Milanović ispuni svoja izborna obećanja, pogotovo ona da je on predsjednik svih nas, da smo mu jednako važni i vrijedni, da se bori za sirotinju, obespravljene, naročito dragovoljce i branitelje, koji se svakodnevno ubijaju, koji su mahom bolesni, depresivni i beznadni, jer su uvidjeli da su se uzalud borili. Ovo nije država za koju su se oni borili. To su uglavnom oni koji su se odrekli svega na što imaju pravo od države.  To su oni koji su išli u rat zbog osjećaja dužnosti. To su oni koji se ratom nisu okoristili, ni u čemu. To su oni koji su se povukli u sebe, ne žele u javnost, jer se srame sami sebe, svojeg siromaštva i svoje države. Nisu svi imali sreće da postanu dio vlasti, da se na svojim zaslugama iz rata obogate i postanu ono o čemu  nikad nisu niti sanjali, da njihova djeca danas uživaju ratne “zasluge” očeva, iz  München bojne, ratnu invalidninu iz neke grabe u koju su upali pod neprimjerenim gasom, uz podršku maligana,...dok neki od oni istinskih pravih boraca, nepoznatih heroji Domovinskog rata, živi na pragu ili ispod praga siromaštva, manjeg od onog formalnog u Kini. 

Ankica Benček