Zadnji komentari

Dok se političari međusobno hvale i čestitaju na dokumentima, Hrvatska je na putu prema nigdje!

Pin It

Malo koga više iznenađuje prevladavajuća retorička politokracija planski ustrojavana i primjenjivana na hrvatskoj javnoj, političkoj i inoj sceni, odnosno apsolutna vladavina politike u društvu ili provođenje politike kao vrhovne moći u društvu i prostoru koja upravlja apsolutno svim procesima, neovisno o razvojnim nacionalnim potrebama, postignutim ili dostignutim rezultatima, rangiranim pozicijama po ozbiljnim kriterijima u Europi

prostornim prazninama hrvatskih izvangradskih prostora, društvenim neuređenostima, ukupnom nezadovoljstvu izvršnim vladanjem, znanstvenim upozorenjima izvana i racionalnim tumačenjima prema egzaktnim pokazateljima i trendovima gospodarskog i ukupnog razvoja.

Naslovni put

Nabrojeno su sve nebitnosti u politokratskim primjenama i tumačenjima retoričkog vladanja bez iole ozbiljnijih reformskih odluka i postupanja te zapravo politički obrazac pokoravanja svakog smislenog i funkcionalnog djelovanja izvan političkog zatvorenog i strogo kontroliranog kruga. Hrvatska je po tom obrascu svedena na javni doživljaj uspješnosti primarno oblikovan apologetskim novinarstvom, selektiranim kadrom na temelj ushita prema retoričkom političkom vođenju i usmjeravanju i uslužnom znanstvenom pognutošću infinitezimalne razine hrabrosti ukazivanja i izgovaranja neupitnih znanstvenih zakonitosti. Pokoravanje takvom obrascu vladanja siguran je naslovni put ili kako kažu veliki i posebni majstori pjesme, ugođaja i pogotovo osjećaja za juga – siguran “put za nigdje”.

“Jugo će, kažu oni što vide

da ponovo krećem na put za nigdje

Jugo se sprema, valovi dižu

pogledi njeni me više ne stižu…

Okreće jugo, more već vrije

Bog je uz mene, strah me nije

samo što dalje, druga obala zove

mislim na sutra, ostavljam snove.”

(Giuliano i Marijan Ban: Jugo, Album Boje ljubavi, 2003.)

“Jugo će, kažu oni što vide”, dok ostali utonuli u retoričku politokraciju iza sebe ne vide valove, morske brazde ni tragove svoje plovidbe, a ispred sebe vide samo sebe ili kako pak kažu drugi veliki majstori “svog jedinog sebe” (Psihomodo Pop, Ja volim samo sebe, Album Godina zmaja, 1988.).

Mogu svi znanstvenici ovog svijeta govoriti što žele i mogu ukazivati na krivi put koliko žele, mogu međunarodna i hrvatska službena statistika izlaziti s nevjerojatnim negativnostima učestalo po dužnosti također koliko žele, može se Hrvatska demografski prazniti svom silinom, mogu svi nezadovoljnici otići kamo god žele, mogu se racionalni križati po volji, može se sve svesti na europsko razvojno dno, može hrvatsko iseljeništvo biti ozbiljno uznemireno i može nacionalna zabrinutost i nezadovoljstvo doseći svemirsku razinu, ali nema skretanja s puta zacrtanog tamo negdje daleko u dokumentima. Nasljednost su i trgovinska “koaliciona” djelovanja prigrlila Hrvatsku kao svojinu, a “put prema nigdje” bez zastoja valja nastaviti smjerom neuspjelih vojnih pohoda u nedavno minulim vremenima.

Selektirani sastav

Potpuno nejasno ostaje kako je uopće moguće da na svim brojnim konferencijama, obraćanjima, javnim tribinama, stolovima ili sličnim uprizorenjima nema apsolutno nitko elementarne hrabrosti i odgovornosti prema hrvatskoj populaciji i javnosti općenito izreći pred njihovim retoričkim političkim veličinama stav, jasne pokazatelje gospodarskog, financijskog i ukupnog europskog prizemljenja i zahvaliti se na druženju, suradnji i zadržati osobno dostojanstvo i vrijednost. Izravno, javno i uz nazočnost njihovih nezamjenjivih i nepogrešivih veličina.

Vođenjem Hrvatske po takvim obrascima totalne pognutosti i retoričke političke isključivosti nije moguće ozbiljnije djelovanje ni u jednom gospodarskom i društvenom segmentu. Vidljivost je izravna u fizičkoj obnovi nakon potresa, demografskoj nakon već tridesetogodišnjeg prirodnog pada stanovništva i duhovnoj i misaonoj nakon ponovne primjene nasljedne ideologije, ali i u praktički svim djelatnostima na kojima bi se trebao temeljiti ukupni razvoj i nacionalna razvojna strategija.

Konferencijska su uprizorenja u strogo selektiranom sastavu i s još strožom propusnošću uvijek bila poseban izazov i velika prilika retoričke politokracije za novo pokazivanje snage uvjeravanja u uspješnost i nezamjenjivost, neovisno o stvarnoj političkoj uspješnosti prema mjerljivim pokazateljima.

Uredno se održavaju u posebnim salonima po strogom hijerarhijskom protokolu koji običan puk ne može ni zabunom biti dio pa se cjelokupna atmosfera svodi na pozicijsko pokazivanje važnosti u prvim redovima i uvjeravanja samih sebe o uspješnosti. Kakva rasprava ili postavljanje pitanja, kakva drugačija mišljenja, kakva negacija bilo čega u dosadašnjem radu, kakva tumačenja pozicije Hrvatske u Europi i općenito kakva odgovornost za hrvatsku suvremenost s puno negativnosti. Konferencijska predstava i mirnoća apsolutno ničim ne smije biti remećena pa čak ni drugačijim novinarskim izvješćima od pokazne uspješnosti retoričkim ekvilibrijima. Prevažna su to salonska uprizorenja pa ih je zato još važnije prenositi hrvatskoj izvansalonskoj javnosti s visine i dovoljne distance kako bi se dojam čuvao i produljivao u funkciji opstanka vladavine.

Velikim se i udarnim naslovom “30 godina samostalnosti – ključni hrvatski uspjesi” najavila i održala konferencija u dobro probranom sastavu, unutar kojeg nije moglo biti nikakvih upita vezanih za npr. svu silinu demografske destrukcije ili slične negativnosti koje opterećuju hrvatsku razvojnu sadašnjost i budućnost (30 GODINA SAMOSTALNOSTI Plenković: “Iduće tri godine iskoristit ćemo za reforme, a ostvarit ćemo i četiri velika cilja”, Jutarnji, 28. lipnja 2021.).

Retorička predstava o uspješnosti izravno sa samog političkog retorički uvježbanog vrha malo je koga ozbiljnog izvan njihova zatvorenog kruga političara, novinara i, tako kažu, znanstvenika iznenadila. Sadržajnost navedenih uspješnosti nije potrebno posebno razmatrati jer su one naprosto nemjerljive po svim kriterijima, objektivnim i njihovim, ali su zato najave ciljeva s vrha u iduće tri reformske godine (prethodnih pet to nisu naravno trebale biti, ali će ove tri sigurno biti) vrlo jasna potvrda nastavka demografske destrukcije.

Najava s vrha

Potrebno je samo izdvojiti postignuća u okviru demografske politike i revitalizacije: “Ostvarili smo značajne pomake u povećanju kvalitete života svih građana i to svih generacija građana, jačajući solidarnost prema najugroženijima, a posebno smo posvećeni demografskoj revitalizaciji zemlje koja je u biti egzistencijalno generacijsko pitanje za sve nas”. Posvećenost demografskoj revitalizaciji? Rezultati su prirodnog pada i iseljavanja te posvećenosti iznimni, a najavljeni ključni ciljevi dodatno će ih povećati.

“U ovo doba sljedeće godine iza sebe ćemo imati otvaranje Pelješkog mosta, a ostvarit ćemo i članstvo u Schengenu. Treći cilj je europodručje, s ambicijom da to bude 1. siječnja 2023., a četvrta stvar je nabava borbenih aviona koji će u Hrvatsku doći početkom 2024. – najavio je premijer.”

Ipak nije moglo proći i bez najava s vrha: “Iskoraci se moraju napraviti i u vezi s pitanjem demografije te klimatskih promjena.” Ili: “Ono što je po meni najbitnije za Hrvatsku dva su velika pitanja. Jedno je pitanje demografije, gdje moramo napraviti iskorake, i to iskorake koji će nam omogućiti da nas ima više. Trenutno, kako nam izgleda struktura starosti stanovništva, nije dobro. Sada nam je deblo relativno u sredini zrelih godina bucmasto, a taj bucmasti dio će se popeti gore na krošnju. Ostat će tanko deblo, sa škrtom demografskom perspektivom u desetljećima koja su pred nama. Zato je to zadaća o kojoj moramo voditi najviše računa”. Vrlo stručno sročena najava izravna je potvrda dosadašnje i buduće velike posvećenosti demografskoj revitalizaciji i jasan dokaz uvijek jednostavno izgovaranih rečenica u formi retoričke politokracije kad je u pitanju demografska problematika. Jedini je izuzetak u izjavi: “Demografija je apsolutni prioritet idućih trideset godina”. (Z. Marić na istoj konferenciji), a kako će Hrvatska izgledati za trideset godina bez tog prioriteta i naravno svega dosad propuštenog bolje je i ne napisati.

Gospodarska i financijska dosadašnja postignuća predočena na konferenciji ostat će ovom prilikom bez komentara, kao i postavljene gospodarske i financijske pretpostavke demografskog rasta i povratka iseljeništva. Prema tim pretpostavkama Njemačka, npr., nikad ne bi imala ni jedan demografski problem, pa ni veliku potrebu za radnom snagom, a nedavna je migracijska realnost s velikim migracijama prema Europi konačno potvrdila kako imigracija nije i jedni model planiranja i dohvata radne snage. Demografska i uža migracijska problematika nisu tako simplificirane forme i procesi kakvim ih doživljavaju veliki ekonomski konferencijski pozivni stručnjaci. Posvećenost je u Hrvatskoj rezultirala velikim brojkama koje bi morale zabrinuti čak i retoričke posvetitelje.

Prirodni pad

Nakon 2001. godine do kraja 2020. ukupna depopulacija ili smanjivanje ukupnog hrvatskog stanovništva iznosi -248.524 stanovnika samo prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku! Nakon 2001. godine ukupni je prirodni pad (više umrlih nego rođenih) hrvatske populacije do 5. mjeseca 2021. godine iznosio ukupno -248.442 osobe, također prema službenim podacima DZS-a! Negativna je migracijska bilanca prema službenim podacima DZS-a u razdoblju od 2001. godine do 2019. iznosila -51.683 osobe! Prirodni je pad stanovništva gotovo veći nego ukupna depopulacija, a to potvrđuje i naročitu posvećenost i stručnost DZS-a RH pri procjenama ukupnog stanovništva! Starenje, iseljavanje mladih, smanjivanje broja učenika, prazninu izvangradskih prostora i prevladavajuće razloge iseljvanja zbog velike dosadašnje posvećenosti u daljnjem nizu ne treba ni spominjati.

Valja tek spomenuti tugu iz pjesme “Sve ću prodat sutra” velikih majstora tambure i slavonske ravni, Najboljih hrvatskih tamburaša:

“S one strane šora, odmah iza pruge

stoji kuća stara, starija od tuge

i k’o da vidim nekog da mi maše s trijema

al’ znam tamo nikog’ već odavno nema.”

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc/dnevno.hr