Zadnji komentari

Razbijanje jugoslavenskoga tabua

Pin It

Tako se rađao i stvarao kult ličnosti na državotvornoj strani i izopćenje i ignorancija nepoćudnih na drugoj strani. Jugoslavenstvo je tražilo potpunu odanost što se danas zlonamjerno prešućuje i tabuizira.

Nakon opsežne biografije „Im Brand der Welten / Ivo Andrić. Ein europäisches Leben“, Zsolnay-Verlag, Beč, 2019. (prevedenu pod naslovom „Vatra u vatri / Ivo Andrić - jedan europski život“), Michael Martens nudi hrvatskoj javnosti, iz odmjerene vremenske distance, drugu daleko sažetiju knjigu „San zvan Jugoslavija“ (naklada Ljevak d.o.o, Zagreb 2021.). U njoj su objavljeni Martensovi razgovori s različitim protagonistima pisane riječi iz Hrvatske, BiH i Srbije. Iznimke čine austrijski novinar Josef Kirchengast i bivši hrvatski politički emigrant i novinar Gojko Borić. Riječ je uglavnom o pojašnjenjima u svezi s navedenom probematikom u biografiji. Kritičare je zanimalo što je Martensa motiviralo za pisanje Andrićeve biografije, Andrićevu političkom životu, držanju za vrijeme dva velika svjetska rata i jugoslavenskoj diplomaciji, osobito za vrijeme ambasadorske službe u Hitlerovoj Njemačkoj, zagovor Trojnog pakta koji nikad nije otkazan, a dotaklo se i književnog stvaralaštva. Razgovori su vođeni o nasilju, mržnji, identitetu, jugoslavenstvu, oportunizmu, bliskosti terorističkoj „Mladoj Bosni“, članstvu u Stojadinovićevoj profašističkoj "Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici“, islamofobiji, prilagodbi komunizmu i članstvu u Savezu komunista, a time potisnuli književne teme poput samog teksta, forme ili stila Andrićeva djela.

 San zvan Jugoslavija

Kao prosvijećeni stranac, koji nije opterećen Andrićevom pripadnosti kao domaći „andrićolozi“, Martens je uspio što do sada, očito, nikome nije pošlo za rukom: smjestiti pisca Andrića među europske velikane pisane riječi i istodobno uprijeti prstom u jugoslavensku ranu, Andrićev san. Novom knjigom Martens je produbio bol o prvoj i drugoj Jugoslaviji koje naziva tamnicama naroda, a Tita časti ni manje ni više nego epitetom zločinac. Autor propituje i percipira Andrićev život i stvaralaštvo u europskom političkom i kulturnom kontekstu i pritom ne izbjegava nabrojiti podatke da je Andrić podrijetlom Hrvat iz BiH, te da je bio hrvatski stipendist i kako je sam jednom napisao „nacionalist“ u mladim danima, dok ga nije opsjednulo jugoslavenstvo, a kao karijernoga diplomata i srpstvo. Andrićevo stvaralaštvo je za Martensa „dragulj svjetske književnosti, velik, slojevit, dubok i lijep opus“ (str. 147). Svoju ocjenu Andrićeva književnoga djela Martens izvodi iz nutarnje vrijednosti i nutarnje logike samog djela, čime razlikuje vrijedno djelo od krhkog, nesigurnog, bojažljivog, slabašnoga i ideologijom jugoslavenstva opsjednutoga autora. Za razliku od hvalospjeva knjizi na njemačkom jezičnom području, pojedini „andrićolozi“ s područja bivše jugoslavenske države ostaju privrženi potrošenoj metodi čuvara jugoslavenstva, nesposobnih da se oslobode načela kojim autora i njegovo djelo smještaju u podudarni suodnos, tj. poistovjećuju djelo i autora. Tako se rađao i stvarao kult ličnosti na državotvornoj strani i izopćenje i ignorancija nepoćudnih na drugoj strani. Jugoslavenstvo je tražilo potpunu odanost što se danas zlonamjerno prešućuje i tabuizira.

Martens osobito ističe da je Andrić bio jako obrazovan čovjek koji je govorio nekoliko europskih jezika, u osam zemalja je bio u diplomatskoj službi te se upoznao s europskim životom. Koliko god je neosporivo Andrićevo književno europejstvo, toliko je upitan politički angažirani Andrić. Pokušat ćemo to pojasniti na Andrićevu odnosu prema prostoru iz kojega potječe, identitetu i jugoslavenstvu.

Povijesni prostor

Bosna i Hercegovina su nakon višestoljetnog podaništva Osmanskom Carstvu koncem 19. stoljeća dogovorno prepuštene Austro-Ugarskoj Monarhiji koja je 1908. zemlju anektirala. Tužna je povijesna činjenica toga prostora da je oduvijek imao višak ljudi i manjak posla. Zemlja se stalno praznila. S rastućom nacionalnom sviješću o zemlji koja pripada onima koji u njoj žive, dolaskom Habsburške Monarhije, čija vladavina nije bila na razini ugleda koji je uživala, postajalo je sve jasnije kakve je rane stoljetni osmanski režim nanio ljudima i narodima u BiH. Otkriva se zaostalost, siromaštvo, nedostatak životnih šansi. Andrić je bio bistre pameti, intelektualac europskih dimenzija, koji se pri raspadu Habsburške Monarhije iz samo njemu znanih razloga poigrao egzistencijalnim pitanjima austrougarskoga dijela južnoslavenskoga prostora zajedno s BiH. Bilo je legitimno problematizirati Habsburšku Monarhiju, ali čime se moglo opravdati plan da se taj prostor nasiljem povjeri, prema Ivanu Supeku, „primitivnoj srpskoj monarhiji“? Vrijeme je pokazalo da je Andrićeva pogubna zabluda bila da se već oblikovani nacionalni identiteti i posebnosti mogu ukloniti državnom silom. Iz katastrofe Prvog svjetskog rata izvukao je, iako ne jedini, pogrješne zaključke za bolju budućnost južnoslavenskih naroda. To nije bio samo nesporazum semantičke naravi. Izvor slobode nije ni neki pravni izum ni filozofska dragocjenost niti neka ideologija. Sloboda je ponajprije rezultat objektivnog odnosa između pojedinca i vlastitoga prostora kao nositelja gospodarskoga, povijesnoga, političkoga, kulturnoga, vjerskoga i moralnoga sadržaja. Ti sadržaji spadaju u vernakularne vrijednosti koje sačinjava sve što je uzgojeno, otkano, izraslo ili napravljeno kod kuće, za razliku od onoga što se nabavljalo razmjenom dobara. Tek ona snaga koja može iznjedriti slobodu, kadra je i očuvati ju. Umjesto te spoznaje, Andrić se predano okrenuo jugoslavenskom konstruktu.

Jugoslavenstvo i fetiš

Andrićev afinitet za utopiju najbolje se očitava u njegovu životnom projektu ujedinjenja Južnih Slavena u jednu državu – jugoslavenstvo, bez obzira na način kako se to valja dogoditi, pod kojim imenom, s kakvim političkim poretkom i koju kvalitetu će ta država pružiti narodima koji ju sačinjavaju. Jugoslavenstvo je ideologija čija se teorija ne ravna prema narodu i njegovim potrebama, nego se narod ima ravnati prema ideološkoj teoriji. Definitivno je da se režimska nada u izgradnju nacije koja proizlazi iz državljanstva (jugoslavenstva) nije ispunila. Logika jugoslavenstva je bila ad baculum – prijetnja batinom, o čemu svjedoče brojna ubojstva nepoćudnih u zemlji i inozemstvu. Sijanje straha i nesigurnosti bio je najjači jugoslavenski argument. Za razliku od talijanskoga nobelovca Luigia Pirandella, koji je podupirao Mussolinija, Ivo Andrić ipak nije rastopio Nobelovu medalju da bi spasio Tita i Jugoslaviju, premda je potpisao zamolbu Nobelovu komitetu da Tito dobije nagradu za mir koju hvala Bogu nije dobio. Andrića povezuje s Pirandellom politička sljepoća koja je čvrsto povezana s oportunizmom.

Premda se radilo o njemu kao mladoj osobi kad su srpski atentatori 1914. godine ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, Andrić je svoj politički san sanjao i kao zrela osoba, već u svijetu poznati književnik, ne pitajući se za gubitke prouzročene tim snom. Andrić je morao znati da je „Mladu Bosnu“ u rukama držala i vodila srbijanski teroristička organizacija „Ujedinjenje ili smrt“ ili „Crna ruka“. Jeftina je izlika da „nije mogao i nije htio ubiti drugo ljudsko biće zarad svoje ideje“ (str. 16). Isto kako su drugi u političke svrhe instrumentalizirali njegov zapis o „mržnji“ u zemlji Bosni, sam Andrić je mudrom šutnjom iz europskih i beogradskih odaja pratio hegemonističku centralizaciju, kolonijalnu poreznu politiku, posvemašnja šikaniranja, progone, ubojstva, atentate i krvoprolića. Nikad se nije usprotivio totalitarizmu niti javno istupio u korist demokratskog pretka ili ljudskih prava. U nastalom socijalnom, gospodarskom, političkom i kulturnom bezdanu rodilo se društvo čiji je moralni status sasvim potonuo. Spas iz jugoslavenske utopije ljudi su tražili u bijegu.

Jugoslavija više nije država, više nije zemljopisna ni politička kategorija. Ona je jednostavno pojam koji metaforički označava necivilizacijski i antihumani eksperiment. Jugoslavenstvo je ipak u stanovitim krugovima još uvijek nešto što postoji, što je samorazumljivo. To se može tumačiti „intelektualnim deficitom“, „ignorancijom“ totalitarizma, žrtava ili „poluobrazo-vanošću“, ali to stajalište ostaje činjenicom. I Andrićeva nekritičnost je pomogla da se jugoslavenstvo pretvori u fetiš kao ovisnost o jednom kultnom predmetu. Fetiš može čovjeka izludjeti, a da to ni sam ne osjeti. On se može pojaviti kao ogrtač racionalnosti. Čovjek je uvjeren da se okružuje stvarima koje mu "trebaju". Pritom se zaboravlja da se fetiš javlja kroz strah (od neizvjesne budućnosti) koji prikriva tabuom (nostalgijom za jugoslavenstvom). Ono što se činilo arhaičnim i neobjašnjivim, sve se više otkriva kao ono što je prisutno, vlastito i blisko. Suvremeni naraštaji ne ukidaju fetišizam, već ga univerzaliziraju. To su nove projekcije današnjih naraštaja koje ne shvaćaju da njihov jugoslavenski „realizam“ nije manje utopijski nego Andrićev „idealizam“.

Identitetsko pitanje

Identitetsko pitanje je teško i složeno. Za razliku od stvari, ljudi nisu samo identični sebi, već imaju i osjećaj svog identiteta. Ta je svijest bitna da bi se bilo osoba. Osobe označavamo upravo onim osobinama za koje mislimo da mogu sami reći za sebe, što ih čini i koje su njihove bitne osobine. Zato je tako delikatno pripisivati identitet drugome. Potrebna nam je razlika između bitnih i nebitnih stvari, a bitno je ono što ostaje pored svih promjena. Nebitno može doći i otići. Sami si pridržavamo pravo na interpretaciju. Jedan od razloga za to je egzistencijalna dimenzija suočavanja s vlastitim identitetom. Drugi je razlog taj što u ovom suočavanju postoji nešto emancipatorsko – sam odlučujem.

Ljudi se mogu poistovjetiti s bilo čime, uključujući stvari koje na kraju nemaju puno veze s njihovom egzistencijom. Zbog toga valja razlikovati identificiranje od identiteta. Ponekad se identificiramo s nečim što nema nikakve veze s našim identitetom. Brojni navijači športskih klubova se identificiraju s određenim klubom, premda to nije egzistencijalno. Političari u Hrvatskoj, među koje svakako spadaju i srpski sdssovci, sudjeluju u današnjoj hadezeovskoj vlasti jer se identificiraju s njezinom aktualnom politikom, ali to ne znači da prihvaćaju hrvatski identitet. Dapače.

Andrić se u inozemstvu se predstavljao kao „jugoslavenski pisac“ i tako je bio i viđen (str. 61). Za razliku od Andrića, Miljenko Jergović pripisuje dio svoga identiteta nepostojećem entitetu: „Moj kulturni identitet duboko je jugoslavenski“ („Meine kulturelle Identität ist zutiefst jugoslawisch“ Neue Zürcher Zeitung, 21. 04. 2012, str. 61). Nije jedini, naime, kad je španjolski novinar dnevnika „El Pais“, (Madrid) zapitao Slavka Goldsteina kako ga osloviti, hrvatski ili jugoslavenski publicist, Slavko je odgovorio bez oklijevanja - jugoslavenski! Čuda se ne događaju samo u svijetu sakralnoga!

Godine 1942. Andrić odgovara „Srpskoj književnoj zadruzi“ da bi pod normalnim uvjetima „kao srpski pripovjedač“ rado pristao na objavu nekih radova, ali „u sadašnjim izuzetnim prilikama ne želim i ne mogu da učestvujem ni u kakvim publikacijama, ni sa novim ni sa ranije već objavljenim svojim radovima“. (str. 56) Za vrijeme Andrićeva života Kindlers Literatur Lexikon (12 svezaka) ubraja Andrićeva djela (Gospođica, Na Drini ćuprija, Prokleta avlija, Travnička hronika) u srpsku književnost. Andrić nije protuslovio, što valja respektirati. Nije viteštvo svojatati tuđe, jer bi inače bili kao oni, Srbijanci koji nam besramno „kradu“ dubrovačku literaturu.

Andrić nije jedini veliki pisac koji je imao problema s identitetom. Kad je Thomas Mann 1940. godine sjedio na stolici kod brijača, ovaj ga je upitao je li on Englez? Mann je registrirao u svom dnevniku odgovor: „Smatram se Švicarcem“. Bilo je to vrijeme kad se sramio onoga što se zbiva u Njemačkoj. Svakako je pitanje jesu li kulturna obilježja bitne osobine ljudi i mogu li se ubrojiti u osobine koje definiraju čovjekov identitet kao pojedinca. I sam Antun Gustav Matoš je težio prodaji knjiga na srpskom tržištu, ali nikad nije zapao u zabludu traženja političkoga zajedništva ili ne daj Bože ujedinjenja!

Kratki zaključak

Zajednicu nobelovaca za književnost čini društvo pretežito vrhunskih umjetnika među kojima se nalazi i dio ljudi s ne baš uzornim životom i karakterom. Dok u demokratskim zemljama biografije pisaca ne uskraćuju čitateljstvu ništa bitno o piscu, nepogrješivoga Andrića se u hagiografijama sustavno javno i nekritički hvalilo i veličalo. Sa svojim hagiografima dijelio je fascinaciju Jugoslavijom kao diktaturom svjetonazora. O njegovu životu se samo moglo nagađati. Trebao se pojaviti stranac, koji je bio oduševljen Andrićevim djelom, da bi javnosti otkrio Andrićev dvostruki život književnika i visokog diplomata u kraljevskoj Jugoslaviji. Mora se biti ili naivan ili nepošten pa vjerovati da ljudi izabiru svoja uvjerenja neovisno o svojim interesima. Ad bene esse – za ugodan, lagodan život! Andrić je jako dobro znao da politički sustav, koji provodi nesmiljenu ideologiju jugoslavenstva, treba javnu potporu uvjerenih Jugoslavena koji će mu dati realnu pojavnost, smisao i opravdanje. Slijepo slijedeći svoj opsesije, hladni cinik Andrić je, mogli bismo zaoštreno tvrditi, neizravno suodgovoran za prolijevanje krvi, nebrojene žrtve, nastalu mržnju i zaostalost naroda s područja bivše jugoslavenske države. Možda ga spašava nada da će njegova politika biti zaboravljena, a ostat će trajno ono što je literarno vrijedo. To nije malo.

Tihomir Nuić/hkv.hr