Zadnji komentari

Kad neznalica misli da zna!

Pin It

Pisati o turskoj i hrvatskoj dijaspori, kao što to čini novinar Jurica Pavičić, pokazuje kako taj čovjek o tome ništa ne zna

Domaći novinari 'opće prakse', koji misle da su univerzalni znalci, a svoje (ne)znanje očito su crpili samo iz komunističke propagande, rado se očešu o hrvatsko iseljeništvo i hrvatsku političku emigraciju samo da bi dokazali svoju privrženost propaloj državi koju nikako ne mogu zaboraviti.

Tako se filmski kritičar i osrednji autor krimića Jurica Pavičić osvrnuo u Jutarnjem listu na navodne tlapnje o spasonosnoj hrvatskoj dijaspori koja kao jedina može Hrvatsku izbaviti iz nazadovanja i krize, i pri tome citira neke izvandomovinske Hrvate koji su više 'poetski' nego stručno govorili o mogućnostima hrvatskoga iseljeništva.

Pavičić uspoređuje tursku i hrvatsku dijasporu u povodu rezultata turskoga predsjedničkog referenduma u kojemu su izvandomovinski Turci s oko 60 posto glasovali u korist Erdoganova antidemokratskoga projekta. Zaboravio je  napomenuti da je na izborima u inozemstvu sudjelovalo samo oko 50 posto dijasporskih Turaka, što onda njihov udjel u korist Erdogana smanjuje na po prilici 30 posto. Dakle više od dvije trećine inozemnih Turaka nije dalo svoj glas u korist Erdoganovih sultanskih ovlaštenja, što je znatno više nego u Turskoj, ali glasovanje u Erdoganovu korist može se shvatiti i kao nepolitičko, odnosno emocionalno izražavanje jedne populacije koja se osjeća diskriminiranom od većinskih naroda u Europa, pa i onda ako to nije stvarno. Inozemni Turci bili su s pravom ljutiti jer su njemačke i nizozemske vlasti spriječile dolazak njihovih ministara da govore o referendumu, a to se moglo iskoristiti i za agitaciju antierdoganovih političara iz Turske, a nije, što je bila velika šteta za inozemne Turke, kao i izraz nespretnosti dviju zapadnih država.

Rezultate glasovanja turske dijaspore u Erdoganovu referendumu ne treba tumačiti samo kao neuspjeh njezine integracije, nego i kao izražavanje privrženosti svojoj zemlji prema Preradovićevoj pjesmi sa zaključkom 'Domovina kakva bila, rođenom je sinku mila'. Pisati ofrlje o glasovanju inozemnih Turaka, bez poznavanja njihovih prilika i stručnih izvora, može samo jedan tako zlonamjeran novinar kao što je Jurica Pavičić. Tvrditi da su oni koji su glasovali za Erdogana uglavnom 'bauštelci' i 'gastarbajteri', svjedočanstvo je neznanja jer inozemni su Turci, pogotovo u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i skandinavskim zemljama prodrli sve do vrhova društva kao političari, znanstvenici, glumci i ostali intelektualci, dakako postoji i dio onih koji se nikad ne će prilagoditi novim prilikama, ali tako je i u Americi s njezinim enklavama nazvanima 'Little Italy' i 'China Town', pa kako ne bi bilo u sve više amerikaniziranoj Europi. To treba uzeti u obzir kao činjenicu, a ne osudu. No u tome osuđivanju Pavičić nije iznimka, pogotovo kad je riječ o hrvatskoj dijaspori i emigraciji.

Uspoređivati tursku i hrvatsku dijasporu u Europi nema nikakve osnove

Pisati o hrvatskoj dijaspori kao spasiteljici po komunizmu i jugoslavenstvu 'iskvarenih domovinskih Hrvata', vrlo je paušalno i zlonamjerno. Pametni hrvatski iseljenici i demokratski politički emigranti u bezbroj su prilika govorili i pisali kako će se Hrvatska osloboditi i demokratski ustrojiti u najvećoj mjeri zahvaljujući domovinskim Hrvatima. No za Pavičića su dobri samo oni hrvatski emigranti, poimence ih navodi, kao što su Boris Maruna, Drago Pilsel, Boris Jokić, Ivica Đikić i Kristian Novak, koji se uglavnom podudaraju s njegovom ideološkom matricom. Zaboravio je navesti da su oni većinom bili prebjezi od desnoga na lijevi ekstremizam, od kojih je najizrazitiji slučaj Drage Pilsela, koji je od fizički nasilničkoga ustaše i antisemita postao na riječima nasilnički ljevičar. I Boris Maruna je bio blizak hrvatskim desničarima, (kćer je nazvao Drinom!) da bi kasnije radi karijere postao socijaldemokrat po ukusu jednoga Ivice Račana. Renegati uvijek pretjeruju, to bi valjda trebalo biti poznato posebno Jurici Pavičiću koji kaže da je Mlečanin, da su Hrvati napravili veliku pogrješku kad su iz Zagreba za vrijeme Preporoda izbacili njemačke glumce i koji se zauzimao za povratak 'Bajamontuše' u Splitu, spomenika autonomaša s liktorskim snopom kakav su kasnije preuzeli fašisti, a bio je Hrvat, a što je drugo mogao biti.

Jurica Pavičić svojim antiemigrantskim govorom mržnje ne radi ništa drugo nego nastavlja ondje gdje je prestala jugokomunistička propaganda prema riječima Vladimira Bakarića kako je 'hrvatska emigracija najgora u svijetu'. Rezultat ove 'ocjene' bilo je udbaško likvidiranje sedamdesetak hrvatskih političkih emigranata. Službena Jugoslavija je, s jedne strane, kao i Pavičić, omalovažavala 'svoju' političku emigraciju, nazvavši ju paušalno 'fašističkom', a s druge strane stalno je upozoravala na njezinu opasnost, što je bilo očevidno proturječje, no služilo je u unutarnjoj politici da omrazi emigrante, u vanjskoj da kod 'sprijateljenih' država rovari protiv uglavnom hrvatske emigracije. Jugoslaviji je ipak uspjelo jedno: između političke emigracije i iseljeništva (gastarbajterstva) uglavnom nisu postojale trajnije veze. Sve se promijenilo uoči sumraka SFRJ-ota, došlo je do prirodnoga spajanja političke emigracije i nepolitičkoga iseljeništva, zajedno su mnogo pridonijeli oslobođenju Hrvatske od jugokomunističkoga jarma, i to je ono što do danas boli jugonostalgičare i anacionalne tipove kao što je Pavičić. Otkad se Hrvatska osamostalila, više nema političke emigracije, svi koji živimo vani iseljenici smo ili dijaspora, svi želimo dobro Hrvatskoj, ali ne samo to, jer prema procjeni nekih međunarodnih novčarskih institucija, iz hrvatske dijaspore slijeva se godišnje u financijskih sustav Hrvatske u doznakama oko jedne i pol milijarde dolara, dok je gotovinski ušlo gotovo isto toliko.

Hrvatski iseljenici u Europi spadaju u najprilagođenije tako da se gotovo ne opažaju razlike između njih i domaćih ljudi. S druge strane, Turci se sa svojom vjerom i narodnim običajima naveliko razlikuju od domicilnoga pučanstva. U kriminalističkim statistikama Hrvata gotovo nema, dok su muslimanski useljenici, pa i Turci, natprosječno zastupljeni. Tko u Hrvatskoj zna da naši maturanti u Njemačkoj imaju bolje ocjene od njemačkih đaka? Nasuprot tomu, turski su đaci često predmet mnogih diskusija o tomu kako ih potaknuti da stignu razinu njemačkih konškolaraca. Odnosi između Hrvata i Nijemaca u SR Njemačkoj oduvijek su bili na zavidnoj razini prijateljstva i međusobnoga poštivanja. Ono što se može reći za hrvatsko-njemačke međunacionalne odnose u inozemstvu, vrijedi i za slične odnose u Austriji, Švicarskoj i skandinavskim zemljama. Ovime ne želim kritizirati naše turske susjede u tim zemljama jer njihovo je polazište kao 'gastarbajtera' bilo mnogo teže od hrvatskoga, nego želim podučiti naše domaće neznalice da nas ne uspoređuju s bilo kojom drugom iseljeničkom populacijom jer one se u mnogo čemu razlikuju od hrvatske.

Novi jugovići ne mogu odustati od svojih komunističkih prethodnika u ocjeni emigracije

Svatko tko je i najmanje upoznat s djelovanjem hrvatske političke emigracije, (vidi zbornik 'Hrvatska izvan domovine',  Zagreb, 2015. i 'Leksikon hrvatskog iseljeništva i nacionalnih manjina' (preko interneta), taj zna da su se inozemni Hrvati vrlo brzo poslije svibnja 1945. udaljili od Pavelića i ustaša, stvorivši brojne demokratske stranke, organizacije i udruge koje su neometano djelovale u slobodnome svijetu. Jugoslavenski istoričar Tvrtko Jakovina citirajući Josipa Vrhovca, (znate li tko je taj?) i vječnoga Budimira Lončara, pisao je u 'Globusu' da je Moskva financirala 'ustašku emigraciju', dok je Ante Tomić tvrdio u 'Telegramu' kako naša emigracija nije imala intelektualne i moralne snage suočiti se s vlastitom prošlošću i nezamislivim zločinima ustaške države zaključivši: 'Samim tim, sva nastojanja i pisanja koje je takva emigracija mogla isporučiti, patila su od viška nerealnih ambicija, političkih i moralnih zabluda te nedostatka bilo kakvog demokratskog kapaciteta.' Koliko riječi, toliko laži i neznanja!

Očevidno, ni Jakovina, ni Tomić, a niti Pavičić nisu ni zavirili u brojne emigrantske publikacije u kojima su mogli naći  posve suprotne sadržaje od svojih jugokomunističkih uvjerenja. Čak su i neki udbaški autori, kao dr. Milo Bošković u svojoj knjizi 'Antijugoslovenska politička emigracija' izašle daleke 1980., bili objektivni za razliku od ovih propagandista propaloga jugokomunističkog režima. Bošković je na svoj način uočio neke pozitivne osobine emigrantske publicistike. Što napadače hrvatske političke emigracije strašno boli, to je njezino antijugoslavenstvo i njezin protukomunizam , i tu im nitko ne može pomoći .

Hrvatski politički emigranti mnogo su učinili za sadašnju Republiku Hrvatsku

Hvala Bogu, ima i suprotnih mišljenja pa tako Srećko Listeš zaključuje u svojoj knjizi 'Emigrantska Hrvatska revija',  naklada Bošković 2014.,: 'Hrvatska treba biti ponosna na svoje emigrantske književnike i sva njihova djela.' Emigrantska nakladnička djelatnost bila je obujmom skromna, ali neki njezini 'proizvodi' svakako se mogu mjeriti s domaćima, primjerice časopisi 'Hrvatska revija', 'Osoba i duh', 'Nova Hrvatska', 'Republika Hrvatska', 'Na pragu sustrašnjice' i 'Poruka slobodne Hrvatske'. Osim toga, emigracija je izdavala časopise na stranim jezicima, njih mnogo više nego što ih ima sadašnja Republika Hrvatska, kao 'Journal of Croatian Studies', 'Croatian Times', 'BC-Review', 'Croatia Press', 'Kroatische Berichte', internetski portal 'Bulletin' itd. Sve su to emigranti pisali, uređivali i izdavali bez trunka honorara i slali na tisuće relevantnih inozemnih adresa. Hrvatski nakladnici godinama su sudjelovali na glasovitome međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu pod nazivom 'Croatia – Kroatien' , što je izazivalo bijes jugoslavenskih diplomata u Bonnu, posebice ambasadora Budimira Lončara, ali njihovi su prosvjedi ostali bez ikakvih rezultata.

I tvrdnja da se hrvatska emigracija nije suočavala sa svojom prošlošću, uopće ne odgovara istini. Najveći kritičari Pavelićeva režima upravo su došli iz bivših ustaških redova. Spomenimo samo Vinka Nikolića, Branka Jelića, Eugena Didu Kvaternika, pa čak i zloglasnoga Vjekoslava Maksa Luburića, a da i ne govorimo o onima iz redova HSS-a, iz skupina liberalne zapadne orijentacije i izbjeglih proljećara nakon 1971. Stoga nije moguće iz hrvatskoga intelektualnog, znanstvenog i bilo kojega duhovnog korpusa isključiti brojne književnike, znanstvenike i uopće kulturne djelatnike koji su stvarali u slobodnome svijetu, bili antikomunisti i hrvatski rodoljubi, pa kao takvi temeljito prešućivani u komunističkoj Jugoslaviji. Ali, pitamo se, zašto se danas o njima govori s mržnjom, odnosno zašto ih prešućuju oni koji su bili korisnici komunističkoga režima ? Odgovor je jasan: bili su njihovi protivnici i određeni da ih 'tretira' Udba, znamo kako: metkom i sjekirom po glavi, a danas razni jakovine, tomići i pavičići to rade na svoj podcjenjivački i lažima opterećeni način.

I da završimo. Veći dio hrvatske dijaspore dobro zna da Hrvatsku nitko drugi ne može 'spasiti', (ako je ova riječ uopće na mjestu, u što sumnjamo), nego svi njezini pripadnici u zajedničkim naporima, bilo da žive u domovini ili inozemstvu. Ne može se dogoditi 'čudo' pa da u Hrvatskoj počnu padati 'pečeni golubovi' iz dijasporskih financijskih kuhinja. Da bi se Hrvati iz dijaspore počeli vraćati u svoju domovinu, potrebno je da se u njoj najprije popravi gospodarsko stanje i stabilizira poštivanje zakona, a to još nije na vidiku. Hrvati u inozemstvu za sada ne traže ništa drugo nego da dobiju pravo glasovanja za Hrvatski sabor putem pošte, kao što je to uobičajeno u većini država Europske unije. Na taj način dobili bi mnogo više svojih zastupnika u hrvatskome parlamentu nego što ih imaju danas (nisu dovoljna ona trojica iz Bosne i Hercegovine, koji nisu pripadnici dijaspore nego predstavnici konstitutivnoga hrvatskog naroda u susjednoj državi, dakle nije im mjesto u parlamentu jedne druge države).

Kad predlažemo dopisno glasovanje, onda mislimo da bi ga trebali dobiti samo oni Hrvati u inozemstvu koji imaju jedno, samo hrvatsko državljanstvo, a ne još neko drugo ili treće, jer ne može se nacionalno sjediti na više stolaca. A na Hrvatskome je saboru, kako smo više puta predložili, da osnuje Agenciju za iseljeništvo, nešto slično izraelskoj Jevish agency, koja bi se brinula o svemu što je potrebno u odnosima između domovine i dijaspore. Treba, dakle, najprije stvoriti uvjete za prijam iseljenih Hrvata koji bi se željeli vratiti u Republiku Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu, i tek onda zagovarati njihov povratak. Primjera za povratke iz dijaspora ima nekoliko, najprije tu je kao uzor Izrael, a onda u novije vrijeme Poljska iz koje se nakon njezina ulaska u Europsku uniju iselilo oko tri milijuna ljudi koji su se u međuvremenu većinom vratili u svoju zemlju zahvaljujući prije svega činjenici da je poljskim vladama raznih usmjerenja uspjelo poboljšati nacionalnu ekonomiju na najbolji mogući način unatoč svim krizama u Uniji i svijetu. Ljudima treba najprije omogućiti kruh i poštivanje zakona pa će sve drugi ići kao po loj'. Sve suprotno jeftina je demagogija koju su inozemni Hrvati odavno prepoznali i koja kod njih izaziva razna negativna reagiranja, od podsmijeha do bijesa. A to šteti ne samo Hrvatskoj nego i dijaspori.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/hkv.hr