Zadnji komentari

Fratar Drago Gargamel

Pin It

http://www.cultjer.com/img/video/smurfs_youveclip_hd.jpg

Neznalica ili budala garnirana mržnjom

Na toj „prezentaciji“ knjige ukradenih transkripata iz Ureda pokojnog Predsjednika Franje Tuđmana, pored Senada Pećanina, Dragana Markovine, Viktora Ivančića i Stjepana Mesića, bio je i jedan fratar.

Upoznao sam raznih fratara i smeđih i bijelih i „srebrnih“ i u civilu, na misama i na svjetlu dana, pa i fratra udbaša, potvrđenog iz više izvora. Bože moj, ljudi k'o ljudi, uglavnom pametniji i obrazovaniji „od prosjeka“ - jedino se ne sjećam tupavog i pokvarenog koji bi me najviše podsjećao na Gargamela iz Štumpfova.

Što ću takav je moj prvi i zadnji dojam nakon preslušavanja audio snimke na Dnevno.hr. s prezentacije knjige transkripata Predsjednika Tuđmana o BiH iz devedesetih. Stipin uradak, dakako, „obio“ predsjednički arhiv pa dilao dalje. Nego fratar, Drago Bojić, doktor teologije kako ga je predstavio „povjesničar“ Markovina, našao se u Mostaru na skupu „prezentacije“ knjige transkripata, valjda drugo izdanje. Skup me najviše podsjećao na sastanak neke komunističke ćelije iz komunističke prahistorije (naravno, ne „prapovijesti“) u kojoj je fratar glavni ideolog, još vjerojatno i „delegat“ KI. Kad fratar, a valjda je to i danas neko, što bi rekli Srbi „svešteno lice“ uzima za svjedoka svoga govora o bilo čemu Napoleona, onda je taj ili tupava neznalica ili služi Vragu, a ne Bogu. Koliko je meni poznato, a nadam se i općepoznato, Francuska revolucija na čijim krilima se Napoleon proglasio za cara! - Revolucija, pa iz nje car! - sklinčila je Katoličku Crkvu, a bogme i kršćanstvo do mjere da ga danas skoro više ni nema. Razrušila crkve, pobila „popove“ ukinula, razne, „fratre“, oskrnavila svetinje, kurvu proslavila kao djevicu… Napoleon ju je, ipak, polurazrušenu ostavio na životu samo zbog dva razloga: „konačno rješenje“ njenoga pitanja ipak mu je bilo preteško, a drugi je - proglašenje za cara Revolucije.

Poznato je naime kako se carevima postajalo uz „blagoslov“ Pape. Kako ćeš postati car, daklem, a nema Pape? Nikako to tada još skoro potpuno nepismeni Francuzi i ostali Europljani ne bi mogli razumjeti. Pa si je tako Napoleon u polurazrušenoj katedrali Notre Dame sam nataknuo carsku krunu na glavu, ali uz nazočnost – „pape“. Koliko je meni poznato tadašnja „međunarodna zajednica“ dva puta je kasnije „sudila“ caru Napoleonu. Prvi puta ga je (p)ostavila za cara otoka Elbe, a drugi puta je bio samo obični doživotni zatočenik, malo podalje na jugu Afrike, skoro tri tisuće kilometara od afričkog kopna. (otok Sv. Helena - ovo „Sveta“ vjerojatno za Božju kaznu. Tamo su ga, kažu novija istraživanja, a što drugo, nego ubili, a tko drugi nego Britanci, i danas je njihova kolonija.)

Njegov posao, posao Francuske revolucije obračuna s kršćanstvom nastavili su boljševici, pa Hitler i još „njiha“ ohoho pri čemu obračun još traje, nije još sasvim dovršen, naime konačno. U njegovim različitim fazama, od Francuske revolucije do danas, naravno, zdušno su sudjelovali i mnogi svećenici raznih kršćanskih denominacija pripadnici različitih „redova“, pitomci i studenti vjerskih učilišta. Najpoznatiji je svakako Koba, Josif Visarionovič. Iznoseći neke poduke iz razgovora Napoleona i „kardinala Tajerna“(?) šefa mu „kabineta“ o ljubavnicama („sedam ili jedna?“) i pisanju europskog tiska nejasno je čak i to tko kome što govori, ali to je nebitno.

Najvažnije što smo uspjeli razumjeti iz toga kako je fratar Bojić samo još jedan „crveni“, revolucionarni pop, doduše mali. Potvrdio nam je i time što jasno vidi „refašizaciju u Hrvatskoj“, kako onu iz razdoblja Drugog svjetskog rata, tako izgleda i neku noviju. Zar onu iz devedesetih kad je Hrvatska, pa i BiH, bila žrtva srpske i jeneaovske nacionalsocijalističke agresije? Svakakvih popova na ovom svijetu ima. A i rječnik mu je blag, čisto redovnički skrušen.. Za njega je predsjednik Tuđman „luđački raspoloženi čovjek Franjo Tuđman“. Ne ću mu uzvratiti kamenom, već „kruhom“: taj pop je em neznalica, em još izgleda i budala garnirana mržnjom.

Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr