Zadnji komentari

Mladen Pavković: Čudno. Svi znaju za Jasenovac, a nitko za Staru Gradišku

Pin It

Image result for logor stara gradiška

O ustaškom logoru Jasenovac svako se malo nešto govori i piše, pa se stječe dojam da  drugih logora, primjerice srbijanskih četnika i komunističkih zločinaca, uopće i nije bilo. A bilo je. Itekako! Jedan od najgorih, i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (djelovao od 1991.-1993.), bio je i logor Stara Gradiška, koji je znan i kao  posljednji komunistički logor u Europi.

I danas je na svojem mjestu i propada - sam od sebe! Namjerno. Tu je među ostalim  robijalo na tisuće ljudi, među kojima su bili Marko Veselica, Zlatko Tomičić, Hrvoje Šošić, Vladimir Šeks, Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Zvonimir Červenko, Stjepan Sulimanac, Petar Šale, Đuro Perica, Đuro Srnec, Stjepan Mesić, Kaja Pereković, Mate Marčinko, Dobroslav Paraga, Adem Demaqi, Branimir Donat i brojni drugi nepoznati nevini Hrvati. Jedan dio njih već je objavio svoju priču, a one su manje – više iste. Uglavnom se svode na tri riječi: krv, znoj i suze. I stoga, kad se danas povede razgovor o ovoj zloglasnoj robijašnici, koja je bila konjušnica Marije Terezije, većina odmahuje rukom, kao, pa sve smo to već čuli i o tome već sve  znamo! Kaznionica je zatvorena odlukom Vlade  Republike Hrvatske u veljači 1991., ali nakon toga ponovno su je «otvorili» srpski agresori i u nju zatvarali hrvatske branitelje. Na to, na ulazu u napuštene i oronule zgrade, podsjeća i spomen ploča koju su postavili članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, a na kojoj je uklesano: «Na ovom su mjestu tijekom 1991. godine bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji, žene i starci». Zatočenici su dovođeni od listopada 1991. pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici JNA i «četnici sa kokardama», članovi TO Plitvice, SAO milicije i Beli orlovi. U najvećem broju tu su uglavnom bili nevini hrvatski branitelji i civili. Dovođeni su iz logora Bučje, Slunja, Okučana, Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Tih dana dobro se sjeća i stradalnik Domovinskoga rata dr. Vladimir Solar, koji je također jedno vrijeme proveo u Staroj Gradiški, koja je tada bila okupirana. Kaže: «Zatočenici su smješteni u ćelije 5 X 6 metara, po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu i to na smjene, jer nije bilo mjesta. Redovno su odvođeni na «ispitivanja» i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučili su strujom i vodom. Bacili bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Na 24 zatočenika išla je kila kruha. Dobivali su i malo vode, a  bojali su se tražiti više. Bilo kakve zahtjeve čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani» - istaknuo je.  

Za razliku od logora Jasenovac, koji se nalazi nedaleko Stare Gradiške, o ovom logoru nitko ne brine, kao da netko namjerno želi da se što prije  raspadne (sam od sebe), odnosno da nestane kao da ga nikad nije ni bilo. To je vrlo čudno, tim prije što su neki  koje smo nabrojali bili na ili oko vlasti u Hrvatskoj. Bivši žalosni predsjednik Republike Stjepan Mesić vrlo rado pomaže čuvanju uspomena na Jasenovac, baš kao i Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog Sabora, ali iz kojih razloga jedan dio baš tih koji su najpozvaniji da nešto kažu o Staroj Gradiški danas zaobilaze, prešućuju i marginaliziraju ovo mjesto u kojem su svojedobno mogli i živote izgubiti? Oni, hvala Bogu nisu, ali tisuće i tisuće drugih jesu.  Hrvatski književnik Tomičić je ovdje godinama bio  zatvaran i ponižavan samo iz razloga što je osnovao «Hrvatski književni list», što je pisao domoljubne pjesme, Šošića su pak zatvorili jer je još početkom sedamdesetih predložio da se Hrvatsku primi u Ujedinjene narode, Veselica je bio vrlo opasan za Tita i partiju, Paragin je bio grijeh  što je želio slobodu za sve tadašnje političke zatvorenike, Perica je nastradao jer su mu podmetnuli da je htio izvršiti atentat na Tita, Marčinka su također uhitili i mučili jer je pod pseudonimom objavio pjesmu «Hrvatska molitva» (tko je još i gdje zbog «molitve» godinu dana robijao kao on?) itd. i tako redom. A što se tamo još može vidjeti, osim oronulih zidova, praznih soba ili pak velikog dvorišta zaraslog u travu, grmlje i drveće? Baš ništa! Sve je zapušteno. Nitko ne zna što će s tim objektom. Gdje su se izgubile one priče kako će ovdje biti memorijalni muzej? Obilazeći logor, posjetili smo i nekadašnje samice ili tzv. mračare. Logoraši su nam pričali kako je u te prostorije znala prodrijeti voda i kako se tu uopće nije dalo živjeti. Kako je bilo onda, tako je i sada. Samice su pune vode i mračne, kao nekada! Dr. Šošić nam je u vrijeme života pričao  da su žabe znale izlaziti ispod drvenoga poda! U zapisu Ivana Dilbera čitamo i ovo: «Samice su se nalazile na 2. odjelu u prizemlju i podrumu. Mala prostorija, nekoliko kvadratnih metara. Većina je imala, valjda namjerno, razbijeno staklo na prozoru. Ćelije prema hodniku imale su mali prozor iznad vrata. U uglu mala kanta za vršenje nužde. One blažega tipa imale su dasku za spavanje, druge samo beton. One u podrumu bile su pune vlage. Neke su imale okove s kuglama koje su se zaključavale na noge. Od kugli do nogu i oko nogu lanci. Kad je jednom mladiću istekla kazna koju je većinom odslužio u samici prvo su mu nogu morali amputirati u zatvorskoj bolnici. Nakon toga su ga pustili van i takvoga ostavili pred zatvorskim zidinama. Netko mu se smilovao i konjskom zapregom preveo ga do Okučana i smjestio u vlak za Zagreb». Na ulazu u te prostorije nalazi se još jedna spomen – ploča. Postavilo ju je 1996. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, a na njoj piše: «Tisuće žena, muževa i mladeži hrvatskih rodoljuba, u kraljevskoj i komunističkoj Jugoslaviji robijali su u KPD Stara Gradiška. Prisilni rad, studen i žega, glad i batine, samice i okovi, smrt i ubojstva bili su im sudbina. Snagom svijesti i ponosa nadjačali su bol i patnju. Njima u čast i slavu Hrvatskoj  i svijetu na sjećanje». Treba li ovome još nešto dodati? Jedan dio kaznionice bio je pretvoren  u proizvođački pogon. Tu se navodno nije  radilo  prisilno nego dobrovoljno. Katolička crkva se, nakon 1945., nalazila izvan zidina robijašnice, ne jednoj čistini. Da,  tu je bila katolička crkva, ali su je komunisti još 1948. srušili! (Sada je ipak izgrađena nova!) Neka mjesta danas imaju i po dvije ili tri crkve, a Stara Gradiška, gdje su  brojni nedužni ljudi bili zatvarani, ponižavani i mučeni, sve do nedavno ni jednu! Za one koji ne znaju ili su zaboravili (!) treba reći kako je  nakon II. svjetskog rata zatvor Stara Gradiška  bio i „svećenički zatvor“, a u kojem su komunističke vlasti, prema nekim statistikama, smjestile više od tri stotine svećenika iz svih hrvatskih krajeva. Njih su Brozovi komunisti natjerali da  sami sruše Katoličku crkvu! «Nakon  rušenja crkve, svećenike su ovdje zaposlili da čiste opeke. Prolazeći tuda, približio sam se nekim svećenicima da vidim njihov posao. Sjedili su na hrpi opeka i udarcima obijali žbuku. Nije tu bilo čekića, nego su radili nekim šiljastim metalnim komadima. Većinom je to bila «klampfa». Tuče po opeci, obija žbuku… Kad je žbuka otpala tukli su i dalje dok je nisu zdrobili u komade. Raditi se moralo, a stražari su izmišljali kakavgod rad, samo da se nešto radi»- sjeća se jedan bivši logoraš.

Kad su nekog zatvorenika ubili ili je sam umro u ovoj robijašnici, sahranili su ga na mjesnom groblju Uskoci, svega nekoliko stotina metara od zidina logora. Ni jednoga nisu sahranili dostojanstveno, već su ga poput životinje i bez lijesa bacili u iskopanu jamu. Ako je sahranjen prije isteka kazne, nitko ga nije mogao iskopati i sahraniti negdje drugdje prije nego li mu je prošla kazna! Međutim, danas na groblju Uskoci nema ništa što bi podsjećalo na sahranu bilo kojeg osuđenika! Netko se pobrinuo da tamo gdje su ih pokopali već dugo raste trava!

S obzirom da je ova robijašnica, kao što smo već rekli, službeno prestala djelovati početkom 1991., zna li tko gdje je popis svih stražara i zapovjednika, a poglavito naredbodavaca ovog posljednjeg i najstrašnijeg komunističkog logora u Europi? Ako postoji takav popis vrijedno ga je i objaviti. Na taj bi način među ostalim  saznali gdje su danas i što rade ljudi (koji nisu bili ljudi) koji su učinili velike nepravde nevinim Hrvatima. 

I još nešto: ako je postojao Jasenovac, a jeste, onda gospodo i gospođe, drugovi i drugarice postojala je i Stara Gradiška. U Jasenovcu je izgrađen Memorijalni muzej i postavljen spomenik – kameni cvijet o kojem je njegov autor, inž. Bogdan Bogdanović rekao da «sugeriše ideju prevladavanja patnji i ludila», onda tko to brani, prešućuje, omalovažava i marginalizira «patnje i ludila» koja su se događala  u Staroj Gradiški, gdje danas ne postoji ni muzej ni nikakvo sjećanje na ovo strašno mjesto? Stoga, Staru Gradišku treba pod hitno revitalizirati kao spomen – područje i muzej najvećeg logora za likvidaciju i mučenje protivnika Srbije,  jugoslavenskog komunizma i Brozove strahovlade, ali treba istražiti i razotkriti i sve one koji su odgovorni za masovne i pojedinačne zločine učinjene u ovome paklu, kakav se jedino može usporediti s onim u Sibiru? 

Čudi nas da oni koji se zalažu za ostanak imena Trga maršala Tita u Zagrebu ne posjete ovo, ali i druga slična mjesta, pa da se uvjere kakav je Tito bio čovjek ili bolje rečeno kakav je to bio monstrum, od krvi i mesa? 

Mladen Pavković