Zadnji komentari

Don Anđelko Kaćunko: protiv toga pozdrava samo patološki zlobnici kojima je nepodnošljiva svaka hrvatska sloboda i neovisnost

Pin It

Image result for andjelko kaćunko

Naši branitelji u Domovinskom ratu – što je sjajno opjevano i Thompsonovoj pjesmi "Čavoglave"! – ginući s tim pozdravom na ustima, nisu dali živote ni za Tita, ni za Pavelića, ni za Tuđmana, ni za Gotovinu, nego za SLOBODU svoga NARODA, za svoj hrvatski DOM! Zato su protiv toga pozdrava samo patološki zlobnici kojima je nepodnošljiva svaka hrvatska sloboda i neovisnost. 

Kad ljude pitamo prvu asocijaciju na don Anđelko Kaćunko uglavnom dobijemo odgovor za Nives Celzijus, što znači da još nije zaboravljena Vaša epizoda i podrška Nives i njezinoj knjizi. Kakav je Vaš komentar na to?

- Najprije Vam hvala što ste istaknuli da je to bila podpora jednom čovjeku, tj. ženi, i jednoj knjizi – to je doista ono do čega mi je u životu stalo. Premda ima svakojakih knjiga, pa i onih za čije bi autore bilo bolje da nisu napisane, u ovom slučaju bilo je to, među ostalim, moje zauzimanje za pravo žene da "ima mozak" (što su neki tada žestoko osporavali!), a ne samo "guzice i sise" (što su mnogi, licemjerno, s guštom tajno gledali a javno pljuvali!). Zato je razumljivo da ta epizoda ni nakon gotovo deset godina nije zaboravljena. To me nimalo ne iznenađuje jer često doživim zgodu kakva je bila npr. na susretu mladih katolika u Vukovaru. Naime, poslije mise sam s grupom svojih mladih išao u centar grada na piće, gdje je sve vrvjelo od mladosti. Čim smo došli na terasu jednog kafića jedan mladić vikne: "Don Kaćunko, di ti je Nives?!" Ja mu odmah priđem i šaljivom ozbiljnošću odgovorim: "Čuj, ne znam di je ona trenutno, ali je sigurno i u tvojoj glavi!" Ekipa oko njega prasnula je u smijeh, ali mi je i on odgovorio da sam u pravu pa smo se svi zajedno nasmijali. 

Je li Vam žao što se ta asocijacija zadržala kod ljudi i je li Vam žao zbog toga s obzirom na nespojivost vaših svjetonazora?

- Nije mi nimalo žao, jer imam "milijun" dokaza da u mojemu životu ništa nije slučajno. Onima koji se čude tome što sam učinio, obično ispričam priču o dvojici budističkih monaha, koji su putujući stigli do rijeke uz koju je stajala mlada žena koja nije mogla na drugu obalu. Mlađi monah – unatoč strogoj zabrani dodirivanja žene – uzeo je djevojku i na rukama je prenio preko vode. Stariji monah mu je cijelim putem zbog toga prigovarao i predbacivao što je učinio nešto nedopušteno. U jednom trenutku mlađi monah stane i reče: "Brate, ja sam onu ženu prenio na drugu obalu i tamo sam je ostavio, a ti je još uvijek nosiš!" Zbog toga ja Bogu zahvaljujem što je na moj životni put doveo mnoge i raznolike ljude ter sve njih svaki dan "nosim" u svojim molitvama. Dakle, u mojem svećeničkom pozivu tzv. nespojivost svjetonazora ne znači apsolutno ništa pa je tako bilo i u slučaju Nives. Naravno, kad sam se odlučio otići na predstavljanje njezine knjige znao sam da će to izazvati određenu "buru", premda nisam očekivao "orkanske udare" (ha ha…). No presudan je bio H.I.R., tj. tri su razloga za taj čin: humanizam, iluminacija, reklama. Dakle, kako sam već naveo, htio sam pružiti podporu jednom čovjeku koji je bio jako napadan. Zatim, htio sam javnost "osvijetliti" porukom Evanđelja: i Nives je dijete Božje, Isus je i za nju prolio svoju krv! Na kraju, znao sam da će mi to donijeti veliku "reklamu" (ha ha…).

Kad biste morali izdvojiti nekoliko misli-poruka koje su Vas najviše oblikovale u životu, koje bi to bile?

- Imam četiri gesla – kao četiri vesla! Dva su iz SZ, a dva iz NZ. Evo ih redom: Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14). Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi! (Ps 37,5). Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem… u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Ali jako volim stihove Tina Ujevića: "A što bih potomcima / jedino htio namrijeti u baštinu, / bila bi vedrina / – KRISTALNA KOCKA VEDRINE!" (zato sam ih stavio na mladomisničku sličicu, za 15.7.1979.). No posljednjih godina sve češće ističem Božje upozorenje (po) proroku Izaiji (62,6): "Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio: ni danju ni noću ne smiju zašutjeti!"

Osim Biblije, koje su pročitane knjige najviše utjecale na Vas?

- Ah, ne mogu se svih sjetiti, ali evo nekih: Augustinove "Ispovijesti", životopis Tome Morea, životopis Maksimilijana Kolbea (autor Ives Yvonides), Stepinčeve propovijedi, opus Ivana Pavla Velikog, opus Benedikta XVI, "Ribari ljudskih duša" (Đuro Šušnjić), djela Ralpha Eppersona, djela Noama Chomskog, djela Michaela O'Briena… itd.

Jeste li kao mladić dok ste se odlučivali za svećenički poziv bili u velikim kušnjama?

- Nisam, hvala Bogu. Osim što sam na kraju četvrte godine teologije, radeći kao student preko ljeta u Njemačkoj, razmišljao da uzmem godinu dana "predaha" kako bih bio sto posto siguran jesam li prikladan za tako uzvišeni poziv kao što je svećeništvo. Srećom, poglavari su me uvjerili kako je to nepotrebno.

Što je presudilo da odaberete svećenički poziv i sve ono što on podrazumijeva?

- Presudan je za to najprije odgoj u mojoj obitelji i duhovno ozračje koje je u njoj vladalo, kao i spremnost mojih roditelja na golemu žrtvu za nas, što smo mi djeca svakodnevno osjećali i doživljavali. Poslije je tome svoj doprinos dao i utjecaj mojih profesora, a u odluci me je učvrstio nadasve primjer mnogih svetih likova u povijesti Crkve, kao što su Ivan Krstitelj, Augustin, Toma More, Stepinac, Bulešić…

Nije svima poznato da dolazite iz zaleđa Omiša iz velike obitelji, da vas je ukupno devetero braće i sestara. Okupite li se godišnje barem jednom i kakvi su međusobni odnosi, odnosno kako oni komentiraju Vaš svećenički poziv…?

- Ponosim se svojim poljičkim korijenima i dičnom tradicijom Poljičke knežije, kao i činjenicom da potječem iz brojne obitelji, što smatram velikim bogatstvom. Dok su nam roditelji, do preseljenja s ovoga svijeta, živjeli u selu, ja sam gotovo tijekom svih 30 godina života u Zagrebu redovito jednom mjesečno putovao "dolje" u posjet svojoj obitelji. Uz to, redovito smo se okupljali na godišnjem susretu u subotu najbližu blagdanu Sv. Ante, jer je tada otac imao rođendan i imendan. Nažalost, s odlaskom roditelja ta je praksa prestala. Svakako, moja braća i sestre imaju veliko poštovanje prema svećeničkom pozivu.

Dugo godina ste na svećeničkoj službi u Lici? Je li to po kazni ili zasluzi?

- Sljedeće godine napunit će se desetljeće moje službe u Gospićko-senjskoj biskupiji. Od toga sam tri godine bio u Lici, kao župni vikar u Gospiću, a nakon toga sam evo već šest godina u Gackoj, kao župnik u Kompolju, Brlogu i Vratniku ter župni pomoćnik u Otočcu. Dakle, to uopće nije dugo razdoblje, to više što imam osjećaj da sam ovamo došao tek prije dvije godine. Zatim, nije riječ ni o kakvoj kazni niti o zasluzi, jer ja sam – nakon odluke da odem iz Vojne biskupije – sam odabrao "Liku" za svoj budući "dom". Svećenička služba je duhovni poziv i ne smije se na nju gledati svjetovnim mjerilima, poglavito pod vidom karijere – premda i u Crkvi ima karijerista! No koliko je to naopako pokazuje logika kojom bi se i papu Franju moglo pitati je li na Petrovoj stolici po kazni ili zasluzi, a čak bi se – dopustite da malo karikiram - i samoga Isusa moglo pitati je li na križ otišao i uskrsnuo po kazni ili zasluzi… itd. Svećeništvo je dar i čudo – jednako u Hrvatskoj kao i u Tunguziji, jednako u Stepinčevu Krašiću kao i u indijskoj Kalkuti… Zato se ne smatram dostojnim toga dara i misterij mi je zašto je Bog odabrao baš mene!

Prije toga ste bili u Vojnom ordinarijatu. Gdje je bilo najbolje, najteže… kako ste se snašli u Lici? Je li Vam teško bez Dalmacije?

- Dalmaciju sam zapravo "prekrižio" čim sam iz nje otišao u "pratnji" Sv. Male Terezije 1. listopada 1980. Nisam nimalo zavičajno "opterećen" niti sam tvrdi "lokalpatriot" – cijela Hrvatska je moj dom. Mi smo u splitskom sjemeništu od početka odgajani nadregionalno pa nemam nikakve teškoće glede prilagodbe u novoj sredini. Štoviše, uopće mi nije potrebno vrijeme snalaženja, nego odmah gledam što nedostaje i razmišljam što bih mogao učiniti. U tom smislu mi kategorije "najbolje", "najteže" i sl. ne znače ništa. Naravno, nije isto biti stalno "uredski štakor" ili "pastoralni rudar". Srećom, ja – i u vrijeme studija klasične filologije i tijekom dugogodišnje novinarsko-uredničke djelatnosti - ni u jednom trenutku nisam bio izvan pastorala. Ipak, u jednom drugom smislu, posebno mi je drago vrlo plodno 17-godišnje razdoblje života i rada u Hrvatskom Leskovcu, posebno s kolegom i prijateljem Jozom Mariom Toljem, koji me je uveo u list i zajednicu "MI", jer je to bila nevjerojatno čudesna i dinamična kombinacija studija i pastoralnog rada s mladima ter glazbenih, sportskih i novinarskih aktivnosti, tako da do dana današnjega taj dio života osjećam kao određenu vrjemensku "rupu", tj. ne mogu vjerovati kako je to brzo prošlo. Zato se i osjećam sedamnaest godina mlađim, ha ha… A glede Dalmacije, da se vratim na to pitanje, ima tu još nešto zanimljivo. Kad me je jedan stariji kolega, videći kako s radošću idem na jug u rodni kraj, na to potaknuo rekavši da me roditeljski dom više neće privlačiti kad u njemu više ne budu roditelji – ja to nisam mogao zamisliti. A sada je doista tako. Znadem kako su 'jugo'-nostalgični neki kolege koji žive izvan rodnog kraja, ali ja sam doista kod kuće i svom domu ondje gdje radim.

Jesu li Hrvati i u kojoj mjeri veliki i iskreni vjernici? 

- Kakav je tko vjernik, to u podpunosti znade samo Bog. Ljudi prosuđuju uglavnom po onome što vide, a to može biti i privid ili varka, ali i kriteriji za prosudbu mogu biti pogrješni. Osim toga, mi smo skloni od sebe i svoje prošlosti praviti nekakvu ekskluzivu. Tako se ističe naša pripadnost Crkvi "od stoljeća sedmog", govori se o Hrvatima kao "narodu Sv. Petra", o našoj krvavoj borbi "za krst časni i slobodu zlatnu"… itd., što je sve doista točno, ali također spada u nacionalno-vjerske mitove, koji sa stvarnim kršćanskim životom mogu imati jednako koliko i Sv. Fermin sa suludim trčanjem pred bikovima u španjolskoj Pamploni. Jer u svim kršćanskim narodima svijeta ima velikih i iskrenih vjernika, ali također mnogo velikih licemjera i farizejskih tradicionalista. Premda je u pravu poznati talijanski filozof i političar (senator) Marcello Pera, kad tvrdi da bismo se svi u Europi "trebali zvati kršćanima"… no to je široka tema. Nama kao naciji nedostaje osobne kulture i kolektivnog realizma ter mnogo znanja na području vjere, politike i medija. Ipak, ono što je doista naša pozitivna posebnost izražava fraza "anima Croatorum semper Mariana", tj. da je duša hrvatskoga naroda uvijek (bila) marijanska. Zato nije slučajno da su se gotovo sve velike pobjede u našoj povijesti dogodile na Gospine blagdane – npr. od bitke u Sinju 1715. do Oluje 1995. Taj naš duhovni temelj dobro je vidio sveti papa Ivan Pavao 'Dragi' i zato je, na naše čuđenje, isticao da ćemo mi spasiti Europu. U tom smislu, s obzirom na našu budućnost i život po formuli MOLI-RADI-RODI, gledajući našu današnju mladež ja sam doista realistični optimist.

U dnevno političkom kontekstu je li velika razlika između zločinca, sveca i običnoga čovjeka?

- Politika je specifična djelatnost i u njoj vladaju posebna pravila. Ona nije ono što neukom puku prenose manipulatorski mediji, jer Politika je danas najobičnija sluškinja Kapitala. A na tome polju vlada žestoka i nemilosrdna darvinistička borba do istrjebljenja pa zato na njemu vlada diktatura relativizma, o kojoj je često govorio papa Benedikt, u kojoj moćnici određuju kriterije dobra i zla, istine i laži… itd. Zato stalno ponavljam da politika nije "osoba koja se bavi najstarijim zanatom na svijetu", nego najobičnija ali također vrlo moderna "septička jama", u kojoj se dobro snalaze samo oni koji su prošli specijalnu obuku i imaju specijalnu opremu. A Hrvati su tu podpuni diletanti i "smušenjaci", kako je govorio predsjednik Franjo Veliki, što pokazuju i izjave nekih crkvenih uglednika, koji još uvijek ponavljaju preddemokratsku floskulu da je "politika skrb za opće dobro". A u praksi, nažalost – premda kolega Miklenić kaže da "politika ne smije trovati" – ona je među ostalim i veliko zagadilište i trovalište međuljudskih i međunacionalnih odnosa! Zato nije slučajno, nego je čak i nevjerojatan paradoks, da u Hrvatskoj u politiku rado ulaze liječnici, čak i ginekolozi. Kao da podsvjesno osjećaju opasnost od, recimo tako, 'abortusa istine', 'kiretaže mozga', 'kontracepcije morala'… Ipak, zabrinjavajuće je što većina ne zna kako npr. Britanci na famoznom Tavistock institutu "dresiraju" svoje političke poslušnike iz cijeloga svijeta (pa su tu na tečaju bili npr. i Radovan Karadžić, i Pusićka, i svi glavni "igrači" u tzv. Regionu!), a neki naši biskupi politiku doživljavaju kao npr. vođenje župnoga Caritasa.

Nedavno ste održali propovijed za Juru Francetića, časnika vojske NDH. Što znate o njemu?

- Bilo je to 'najobičnije' slavlje sv. mise za hrvatske branitelje – u koje spada i Francetić i čije domoljublje nije ni manje ni veće od naših branitelja iz Domovinskoga rata ili hrvatskih domobrana i partizana koji su se borili i svoj život dali za slobodu Hrvatske! Molili smo također – to sam naglasio na početku, budući da su česte razne "molitvene akcije" za Domovinu (koja je jednako dobro od stoljeća sedmog!) – za hrvatski NAROD, koji ubrzano izumire. "Posebnost" je toga euharistijskog slavlja bila samo moja prigodna propovijed, iz koje su liberalni mediji izvukli ono što im je dnevno-politički odgovaralo, kao i prva izvedba pjesme Gospi Slunjskoj, koju je napisao Dragan Hazler a ja uglazbio. A o Juri Francetiću znadem i laži i istinu, koje su dostupne u raznim izvorima. Svakako, znakovita je činjenica da neovisni povjesničari, čiji umovi nisu zamagljeni nikojom ideologijom, o njemu pišu kao o vitezu.

Naveli ste da u hrvatskim medijima caruje laž. Zašto se istina u Hrvatskoj tako teško probija?

- Točno, ali ništa nisam izmislio – naveo sam riječi velikih auktoriteta, koje pokazuju i koji dokazuju da je to tragičan globalni fenomen, a ne samo hrvatska posebnost. Tako je npr. legendarni urednik New York Timesa John Swinton, na svečanosti pri odlasku u mirovinu, izrugao tzv. neovisne medije ter novinare (i sebe!) nazvao "intelektualnim prostitutkama", jer služe "bogatašima iza kulisa". A još prije, poznati francuski pisac Honoré de Balzac (1799.-1850.) napisao je: "Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događaja." A kako je danas odkriva nam Noam Chomsky, poznati američki Židov, znanstvenik i globalni aktivist: "U Americi vlasnici medijâ koriste novinare... da javnost NE dozna što se zapravo zbiva!" Dakle, ako je tako u tzv. kolijevci demokracije, kako je tek u Hrvatskoj gdje ne postoji ni jedan veliki, jaki i utjecajni doista neovisni građanski medij koji bi širio samo ISTINU o našoj prošlosti i sadašnjosti. Zato se mi ne trebamo zalagati za lustraciju, koja je u ovoj fazi neprovediva, nego se svim silama moramo boriti za povijesni revizionizam i čišćenje kolektivne memorije od otrova i polustoljetne diktature protukršćanske i protuhrvatske LAŽI. To je naša ljudska, domoljubna i kršćanska obveza, jer se nalazimo – kako kaže Biblija – u "duhovnom boju", koji je papa Ivan Pavao Veliki nazvao "antievangelizacijom". Na polju politike taj se proces očituje kao velika obmana, varka i prjevara na globalnoj pozornici, u režiji 'sotonerijskih' sluga "oca laži" i "čovjekoubojice od početka", kako nam odkriva Evanđelje po Ivanu (8,44).

Je li vaša linija posljedica bavljenja sportom,  ispravnoga odnosa prema hrani ili svjesnoga izbora asketskoga načina života?

- Ne – to su "geni kameni". A time što ste nabrojili linija se lakše održava.

Svirate li, pjevate li, što najviše svira u Vašem automobilu?

- Sviram manje nego bih želio, najviše tamburu (brač) i ponekad orgulje na probi zbora (kad mi je orguljašica Glorija spriječena), a pjevam uglavnom samo kad moram, tj. kad služba to traži. A u vožnji slušam isključivo klasičnu duhovnu glazbu, i to prema crkvenoj godini. Trenutno, već od Uskrsa slušam Händelova "Mesiju" i stalno uživam.

Pratite li sport, za koga navijate?

- Da, ali radije se aktivno bavim sportom, uglavnom tenisom. Navijam za sve hrvatske sportaše, a najviše za tenisače, poglavito za Čilića, čijoj sam se pobjedi u Wimbledonu nadao.

Koga od glazbenika na estradi slušate (osim Nives, naravno)?

- Od estradnjaka nikoga ne slušam, osim prisilno dok sam negdje na piću u kafiću. Sva ta produkcija mi je – s iznimkom Gibonija i nekih Oliverovih hitova ter dijela pop-glazbe iz 70-ih i 80-ih, koje mogu podnijeti – nepodnošljiv teror za um i glazbeni ukus. Zato slušam uglavnom i samo "BMV-bend" – tako nazivam glazbu Bacha, Mozarta, Vivaldija & comp. Ta je glazba ne samo lijek za čovjekov duh, dušu i mozak, nego i dokaz Božje opstojnosti odnosno najjači dokaz kako je opaka i velika ateistička podvala o darwinističkoj evoluciji čovjeka. Glazbeni genij tih velikih stvaratelja, uz mogućnost čovjekove introspekcije ter sposobnost žrtvovanja vlastitog života za Boga i bližnjega, odkriva u nama znak i trag Stvoriteljeve "slike i prilike" ter svakog razumna čovjeka potiče na produbljenje vjere u Boga i još jaču zauzetost za sve stvoreno, a poglavito za korist Crkve i dobro svoga naroda.

Jesu li ti istaknuti ljudi iz NDH, Francetić, Budak… zaslužili spomen ploču na obiteljskim kućama, imaju li pravo na grob, posebice zato što hrvatski premijeri, redom HDZ-ovci, uklanjaju takve ploče?

- Uklanjanje tih ploča ne ovisi o stranačkoj pripadnosti, nego je posljedica kukavičluka hrvatskih političara i intelektualaca koji se ne žele oduprijeti pritiscima nekih domaćih i stranih tajnih lobija, koji sustavno od 1945. Hrvatskom narodu nabijaju kompleks krivnje za "zločine u NDH", kao što je Njemački narod trpio istu stigmu zbog nacističkih zločina. Ali još je veći problem u trostrukoj nepismenosti našega naroda (vjerskoj, političkoj, medijskoj), koji ne zna da u svijetu postoje takve ploče na rodnim kućama mnogih koji su osuđeni za ratne zločine (ali ne kao znak njihova veličanja, nego kao obična informacija!), isto tako da se u školi vrjednuje književno stvaralaštvo pisaca i iz vrjemena fašizma itd. A u Italiji se čak i na autocestama može kupiti vino "Mussolini". Stanje kod nas je plod višedesetljetne torture pod motom "smrt fašizmu, sloboda narodu", što u Hrvatskoj zapravo (i danas!) znači – SMRT (u medijima i javnosti, ali i doslovce!) "fašistima", koje smo mi "antifašisti" proglasili takvima, a SLOBODA samo onima koji nama služe! Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

Biste li Vi ostavili pozdrav Za dom spremni? 

- Apsolutno! Jer naši branitelji u Domovinskom ratu – što je sjajno opjevano i Thompsonovoj pjesmi "Čavoglave"! – ginući s tim pozdravom na ustima, nisu dali živote ni za Tita, ni za Pavelića, ni za Tuđmana, ni za Gotovinu, nego za SLOBODU svoga NARODA, za svoj hrvatski DOM! Zato su protiv toga pozdrava samo patološki zlobnici kojima je nepodnošljiva svaka hrvatska sloboda i neovisnost. Protiv toga pozdrava su i antikršćanski orijentirani pripadnici sotonerijskih organizacija, koji znaju kako taj pozdrav ima temelj u nauci Isusa Krista (usp. Ivan 15,13) da "nema veće ljubavi nego život svoj položiti za svoje prijatelje"!

Što bi bilo kad bi Vas gay aktivisti izabrali za homofoba godine, kako biste reagirali? 

- Zahvalio bih im! Jedne godine, čini mi se 2007., pjevač Houdek me je pobijedio za samo dva boda – bilo mi je jako žao i to sam doživio također kao nepravdu, jer su moje izjave bile mnogo "jače" od njegovih.

Kako gledate na optužbe Crkve za klerofašizam?

- Kao na oblik psihopatološkog poremećaja, koji je specifikum ideoloških pacijenata u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. Baš kao što je i druga srodna bolest – kod nekih su to dva simptoma istog poremećaja! – koja se medicinski može dijagnosticirati kao "titomania morbida cronica et acuta"!

Koja je najzdravija politička opcija u Hrvatskoj?

- Nigdje u tzv. demokratskom svijetu ne postoji ZDRAVA politička opcija – postoje samo 'zdrave' (naivne ili idealističke!) vizije funkcioniranja društva. Ali to su, u ovoj fazi globalizacije – na putu prema svjetskoj diktaturi, koju nazivam 'demokratski totalitarizam' - samo utopije. Dakle, ne mogu odgovoriti precizno na to pitanje, kao što ne mogu reći u kojoj je septičkoj jami u Hrvatskoj najzdravija voda za piće! Zato sam, dugo prateći ponašanje lažnih tzv. moralnih veličina u politici u Hrvatskoj od 2000. do danas, nedavno formulirao "četiri teška i/li smrtna grijeha stranačkih lidera" odnosno političkih estradnjaka diktatorske opcije s tzv. domoljubnom orijentacijom. Jer svaki njihov nastup je proziran show loših glumaca i stranačkih obmanjivača politički i medijski nepismenoga naroda ter je uvijek jeftin igrokaz pred "zbunjenim stadom pasivnih promatrača" (W. Lippman), tj. pred masom hrvatskih birača. Ti "grijesi" su zapravo stvarnostni odraz mentalnog sklopa i sadržaja psiho-profila mnogih "lokalnih moćnika". Evo ih: 1. kult velikog vođe; 2. primitivno nametanje jednoumlja; 3 isprazna domoljubna retorika; 4. vjera i kultura – NE & politika i zabava – SVE!

Jeste li Vi zaista tako kontroverzni?

- Jesam – poput Ivana Krstitelja, ili pak Jasenovca! Upravo zbog toga, npr. po fenomenu "izlaska na periferije", kako je tu potrebu Crkve formulirao papa Franjo, ja sam njegov preteča u Hrvatskoj!

Kako Vas doživljavaju u crkvenim krugovima, jesu li 'lupili šakom' zbog Vaših izjava, nastupa u javnosti? 

- Ne znam ima li razbijenih šaka i stolova. Svakako, neki koji obično glume velike diplomate, uvijek su me smatrali "preradikalnim". Neki od njih danas kažu da sam (bio) u pravu, premda je bilo – poglavito dok sam radio u Vojnoj biskupiji – sugestija biskupu Jezerincu da me "ušutka". Ali i u Crkvi, i u MORH-u, i u MUP-u bilo je onih kojima sam "kidao živce", ali većina mi je, obično u osobnim susretima, čestitala na nekim izjavama, ali su rijetki to činili javno. Općenito, većina me je kolega ali i vjernika doživljavala kao svojega "glasnogovornika", tj. predstavnika onih čiji stav ne može doći u javnost. 

Razgovarala: ANDREA ČERNIVEC/Hrvatski tjednik