Zadnji komentari

Zajednički jezik - "AVNOJ 3"

Pin It

Za financiranje onih koji su za 'zajednički jezik' ima novaca, a za obnovu rodne kuće A.G. Matoša, nema. Ma kako se Matoš uopće može usporediti s 'literarnim veličinama' kao što su: J. Pavičić, A. Tomić, D. Karakaš, S. Šnajder, M. Jergović... Simptomatično je da, otkako je Nina Obuljen Koržinek postala ministrica, nije bilo prosvjeda kao protiv Z. Hasanbegovića; prosvjedna scena utihnula. Sad nam je jasno zašto je Zlatko Hasanbegović bio i ostao 'ustaša'?    

Možda se varamo da smo poslije osamostaljenja istodobno dobili bitku i za hrvatski jezik i, uz to, još priznat kao službeni u EU. U ožujku ove godine obilježena je 50-a obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. O Deklaraciji su se oglasile relevantne hrvatske institucije i intelektualci ističući njen značaj glede samobitnosti hrvatskog jezika.

Cjeloviti prikaz dao je prof. dr. Marko Samardžija u knjizi: Deklaracija o nazivu ipoložaju hrvatskog književnog jezika 1967-2017. Povodom 50-e obljetnice, u isto vrijeme, objavljena je u Sarajevu tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku (30.3.2017.). Nije teško zaključiti da je vrijeme i mjesto za ovaj događaj odabrano s određenim ciljem: umanjiti značaj 50-te obljetnice te istodobno istaknuti 'Deklaracija o zajedničkom jeziku'. Jedan od temelja za sarajevsku Deklaraciju poslužila je knjiga Jezik i nacionalizam, 'doktorke lingvističkih nauka', Snježane Kordić, koja je u zadnjih nekoliko godina preuzela ulogu Vuka Karadžića, obilazeći regi(j)on u promociji 'zajedničkog jezika'. Postavlja se pitanje koji je cilj ovog pothvata i tko stoji iza toga. Bez velikih analiza dovoljno je podsjetiti da smo, u zadnjih 15-ak godina, izvrgnuti 'antifašističkoj' ofenzivi koja je dosegla završnu fazu i kada se moramo opredijeliti: 'antifašist ili fašist'. Ne možeš u isto vrijeme biti i jedno i drugo, kako nam sisačka gradonačelnica nedavno zagrmi u Brezovici. Po ovome nije teško razumjeti da se, sve donedavno, u Hrvatskoj provodila 'fašizacija'. Pritisci izvana da nas se smjesti u regi(j)on ili zapadni Balkan, samo su dio tog procesa. S jezičnog aspekta radi se o tome da poslije Bečkog, Novosadskog sad imamo i 'Sarajevski dogovor', a s političkog 'AVNOJ-3'.

Radi se dakle o stvaranju neke treće Jugoslavije kojoj je, eto, temelj 'zajednički jezik'. Nije teško zaključiti da je dobrim dijelom ideja potekla od hrvatske pete kolone, od one za koju je Hrvatska i dalje u Jugoslaviji, one koja ne prihvaća njenu neovisnost. To je onih, ~ 25%, poznatih kao jugoslaveni, jugofili, orjunaši, jugofašist i sl., a sve bi ih se moglo svrstati pod: yugoidi. 'Deklaraciju' ili AVNOJ-3 je pripremilo i realiziralo nekih '30 eksperata', kako se moglo vidjeti iz vijesti, za koje se ne zna tko su pa ispada da bi to mogao biti neki 'vrhovni štab' u ilegali. Kako je hrvatska peta kolona imala važnu ulogu u ovom pothvatu tako joj je pripala čast da njena predstavnica, Ivana Bodrožić, bude 'portparolka' (hrv. glasnogovornica) u Sarajevu.  

Prema reakcijama, koliko smo vidjeli, 'Deklaracija' je u regi(j)onu prihvaćena jako dobro dok   je u Hrvatskoj ipak drugačije. Za razliku od pete kolone drugi Hrvati ju odbacuju. Znatan broj tekstova na portalima i u tiskanim medijima te komentarima čitatelja, jasno su stavili do znanja koji je naš odnos. Od tiskanih glasila svakako treba spomenuti Vijenac (br. 603), Matice Hrvatske, u kojem je akademik August Kovačec, znanstveno iznio neosnovanost 'zajedničkog jezika'. Najveću pozornost od strane yugoida izazvao je članak: To je preambula treće Jugoslavije, književnika Davora Velnića iz Rijeke, objavljenog u riječkom Novom listu (2.4.2017.), a dva su razloga za to. Prvi, da je netko tako točno prikazao Rijeku kao tzv. SAO;    i drugi, da je to objavio Novi list koji je promotor politike na koju D. Velnić ukazuje. Da bi osporili Velnićev tekst yugoidi su to proglasili pamfletom [sic]. Yugoid koji se posebno istakao u napadu je poznati, stalno uspaljeni, nabrijani, pupovčar, Viktor Ivančić koji je prije nekoliko godina izjavio: Hrvatsku nisam sanjao niti me budna usrećuje. Da tako nešto izjavi neki Židov, Francuz, Englez bilo bi interesantno vidjeti kako bi se proveo.

Ovom 'Deklaracijom' njeni autori su,eto, otkrili da nam je 'zajednički jezik' policentričan kao    što su to engleski, francuski, španjolski, arapski ..., otkrivši nam 'toplu vodu' i, istodobno, dajući pravo svakom narodu/govorniku da 'zajednički jezik' nazove kako hoće. U usporedbi sa spomenutim jezicima, što se prešućuje, je činjenica da nazivi tih jezika nisu upitni. Uzmimo,   na primjer, engleski koji je službeni jezik u nekoliko zemalja i u koju god dođete, unatoč policentričnosti, naziv je uvijek isti—engleski. Isto vrijedi i za druge jezike. A u sarajevskom slučaju imamo jezik, što je jedinstven primjer: ne zna mu se naziv. Držeći se njihove logike mogući nazivi mogli bi biti: 'jugoslavenski', 'regi(j)onski', 'balkanski', 'zapadno-balkanski', 'ovoprostorski' (jer se govori na ovim 'prostorima'), 'antifašistički' i, na kraju, 'policentrični'.        

Sročevina iliti 'Deklaracija', na prvi pogled, ne zvuči loše. Međutim, kad se malo pažljivije pročita jasno se vidi da je to jedna perfidna, ali prozirna podvala, kao što je to bio i    Novosadski dogovor. Podmećući u svojim formulacijama individualne slobode glede naziva jezika i izražavanja, 'policentristi' i dalje stavljaju do znanja da je 'zajednički jezik' ipak glavna odrednica. 'Policentristi' nisu samo stali na objavi nego su se okrenuli i 'širokim narodnim masama', kako bi se reklo rječnikom AVNOJA-2, te započeli skupljanje potpisa za podršku na svom portalu www.jezicinacionalizmi.com. Za potpis se tražilio: ime i prezime (čime se ujedno daje suglasnost/saglasnost); profesija; institucija/organizacija/kompanija te grad/država.

Po dinamici potpisivanja najveći broj potpisa bio je u prva 3 mjeseca, a smanjivao dolaskom ljetnih mjeseci. 'Deklaracija' je poprimila i globalni karakter jer su potpisnici iz skoro cijelog svijeta, slično kao u slučaju Z. Hasanbegovića prošle godine. Među prvim potpisnicima prednjačile su poznate 'perjanice' hrvatske pete kolone: Nikola Bajto (urednik Pupovčevih Novosti), Snježana Banović, Ivana Bodržić ('portparolka'), Sandra Benčić, Boris Dežulović, Daša Drndić, Heni Erceg, Rajko Grlić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Damir Karakaš, Slobodan Šnajder, Predrag Lucić, Dragan Markovina, Jurica Pavičić, Drago Pilsel, Vedrana Rudan, Rade Šerbedžija, Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Ante Tomić, Snježana Kordić, Vili Matula, Tomislav Jakić, Mira Šuvar, Aneta Lalić, Nadežda Čačinović, Marinko Čulić ... Ovo su isti oni koji su, uz mnoge druge, prošle godine potpisali peticiju za smjenu Zlatka Hasanbegovića, zapravo profesionalni potpisnici svih peticija koje su protiv Hrvata i Hrvatske; oni su uvijek      ZA PETICIJU–SPREMNI! Dovoljno je započeti (npr.: Je li Hrvatska fašistička zemlja? ili nešto slično) i njihovi potpisi su spremni.

Iz potpisa za podršku dobivamo potpuniju sliku o AVNOJU-3. Dajući skoro 100 % podršku jedan broj potpisnika ostaje na istom; oni i dalje 'žive' u Jugoslaviji stavljajući do znanja da ne priznaju samostalnu Hrvatsku. Tako izvjesni student, Ivan Milić, iz Zagreba, navodi Jugoslaviju za svoju državu. Drugi koji su još u Jugoslavij/SFRJ su iz Beograda, Novog Sada, Podgorice, Kragujevca, Vukovara i Mostara, a jedan još ne priznaje Oluju, pa misli da je još u Kordunu/ Srpska Krajina'. U tom smjeru najdalje je zabrazdio Amfilohije Radović, mitropolit Srpske pravoslavne crkve (SPC), za kojega je Split –Srbija. O ulozi SPC-a i ovog huškača u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori prošle godine, iznio je Milorad Popović, crnogorski književnik, na Maxportalu (1.8.2017.). Da je SPC glavni generator i huškač velikosrpske, četničke politike svjedočimo vrlo često u izjavama vladike Irineja i ostalih SPC-ovaca i koji pjevaju četničke pjesme, a jedan od njih je, dobro nam poznati, i mitropolit Porfirije što stoluje u Zagrebu.

Drugo, što je teško previdjeti, su profesori/nastavnici te njihovo izjašnjavanje o 'zajedničkom jeziku'. Iako ga podržavaju većina ga naziva: srpski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, bosanski, crnogorsko-srpski, bhs, bhcs i, najmanje, hrvatski. Samo su se dvojica (Srbija, Crna Gora) i jedan lektor u Hamburgu izjasnili za 'zajednički'. Iz BiH troje se izjašnjava da su profesori hrvatskog. Dakako da su za nas interesantniji potpisnici iz Hrvatske. Izvjesna Jagoda Šimac Despotović, iz Sinja, je profesorica hrvatsko-srpskog i uz to književnica. Druge su istakle da su profesorice hrvatskog jezika: Zagreb (2), Split (2), Tuhelj (1). Očito je da vrle profesorice predaju 'zajednički', a ne hrvatski jezik.

Prateći podršku 'Deklaraciji' čini se da je proces završio jer već jedno vrijeme nema više potpisa. Zaključno s 27.8.2017., broj potpisnika je 8.606. Budući je 'Deklaracija' imala globalni karakter interesantno je vidjeti koliko je potpisnika iz Hrvatske, a koliko iz drugih dijelova svijeta. Dakle: Hrvatska (956); BiH (1.581); Crna Gora (878); Srbija (3.081); Slovenija (59); Makedonija (18); Kosovo (7); Europa (896); ostali (287). U posebnu grupu spadaju potpisnici koji nisu naveli ni grad ni državu te im se ne zna pripadnost,tih je (589). Posebnu grupu čine anonimni, tj. oni koji nisu naveli ni ime ni prezime, izražavajući da se slažu s 'Da', 'Suglasan/Saglasan', 'Potpisujem' i sl., njih je (170). Ovo nisu potpuno točni podatci jer se jednom broju potpisnika nije moglo odrediti u koju grupu ih svrstati što je zanemarivo. Pažljivim pregledom potpisnika čini se da svi ne daju podršku 'zajedničkom jeziku' ili imaju nešto drugo na umu. Jedan, kako se izjasnio je: Srboslaven Nikiforović, Slobodni j....č umobolnih udbaških isprdaka, Antichetnick d.o.o, Hrvatska. A drugi odvažno i provokativno!?: Ante Pavelić, Poglavnik NDH, Nezavisna država Hrvatska. Za potpisnika koji je dao podatke na jednoj verziji arapskog ne znamo što je posrijedi. Lijepo je bilo vidjeti i potpisnika koji se očitovao na glagoljici; za pretpostaviti je da ne podržava 'zajednički jezik'. Kad se vidi broj potpisnika iz Hrvatske stječe se dojam da to nije veliki broj što ne odražava stvarno stanje. Daleko je više onih koji podržavaju, a nisu potpisali. Javnu podršku dali su Milorad Pupovac i njegov pobočnik B. Glavašević. Čudno je da Stazić nije u Saboru otvorio raspravu i tražio podršku.            

Postavlja se, međutim, pitanje koji je odgovor hrvatske državne politike na sve ovo. Na upit    o sarajevskom događaju Predsjednica, Predsjednik Vlade i Ministrica kulture izjasnili su se nedvosmisleno protiv, iz čega se zaključuje da su za samobitnost hrvatskog jezika. Nažalost, njihove izjave su samo deklarativne. Da Vlada, a posebno Ministrica kulture, svjesno, iz neznanja ili neodgovorno, podržava dobrim dijelom 'zajednički jezik' su sljedeće činjenice. Ministarstvo kulture je, za 2017., financiralo otkup knjiga i programa u iznosu od 11.770.605,00 kn. Kako protumačiti da se yugoid Jurica Pavičić, koji ne prizna hrvatski, nađe na popisu za otkup 165 primjeraka nečeg što je naslovio: 'Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja', u iznosu od 21.450,00 kn? Dobro bi bilo znati gdje je to završilo i je li to itko čita. Od drugih tu su: Marko Pogačar (57.090,00), Igor Štiks (10.000,00), Ivana Bodrožić (uz suautorstvo) (12.000,00), Roman Simić (12.000,00), Olja Savičević Ivančević (uz suautorstvo) ( 10.000,00). A Karakaš i Šnajder odlaze na sajam knjiga u Leipzig da, valjda, promiču 'zajednički jezik'. Drugi primjer. Peticiju protiv Z. Hasanbegovića potpisao je Seid Serdarević, vlasnik izdavačke kuće Fraktura d.o.o, a nije potpisnik za podršku sarajevskoj deklaraciji (mudar potez!). Objašnjenje je jednostavno. Ministarstvo mu je za ovu godinu odobrilo za otkup knjiga 441.745,00 i za potporu knjizi 372.000,00 kn pa nije bilo razloga da se izjašnjava. To su umjesto njega učinili oni čija su djela otkupljena ili dobila potporu preko Frakture d.o.o. Da bi kriteriji na osnovi kojih se troše novci poreznih obveznika u ovu svrhu trebali preispitati, nema sumnje. Za financiranje onih koji su za 'zajednički jezik' ima novaca, a za obnovu rodne kuće A.G. Matoša, nema. Ma kako se Matoš uopće može usporediti s 'literarnim veličinama' kao što su: J. Pavičić, A. Tomić, D. Karakaš, S. Šnajder, M. Jergović... Simptomatično je da, otkako je Nina Obuljen Koržinek postala ministrica, nije bilo prosvjeda kao protiv Z. Hasanbegovića; prosvjedna scena utihnula. Sad nam je jasno zašto je Zlatko Hasanbegović bio i ostao 'ustaša'?    

Osim deklarativne podrške za samobitnost hrvatskog jezika Ministrica kulture i Vlada nisu, koliko se za sada zna, ništa drugo učinili. Ovo je prilika da se hrvatska javnost senzibilizira za brigu o hrvatskom jeziku te, kao prvo, vrati Vijeće za normu hrvatskog jezika koje je ukinuo dizač utega iz Rijeke. Drugo bi bilo donošenje zakona o hrvatskom jeziku. No, kako stvari stoje 'gorući' problemi za Hrvatsku su pozdrav ZA DOM SPREMNI, Marko Perković Thompson, micanje spomenploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu te izvješće State Departmenta. A istodobno nam 'satirički kliču' Pupovčeve Novosti: 'Lijepa naša lijepo gori' i 'Žarimo i palimo'. Ovo je, naravno, satira koju prema tumačenju Saše Lekovića mnogi ne razumiju.

Anto Periša/HRsvijet