Zadnji komentari

Srbin koji voli domovinu!

Pin It

Image result for pedja mišić

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu, prijatelje...

Predrag Mišić Peđa branio je Vukovar od prvog do posljednjeg dana, preživio zarobljeništvo i povratak u Vukovar, sada preživljava zajedničku svakodnevicu.

Predrag Mišić, kojega u Vukovaru znaju pod nadimkom Peđa, dobrodržeći je pedesetogodišnjak pametnih očiju i nervoznih prstiju koji odaju pušača koji se zatekao u nepušačkom kafiću. Peđa je umirovljeni časnički namjesnik, branitelj Vukovara i logoraš iz Srijemske Mitrovice s punim stažem u obrani svojeg grada i 271 danom u srpskom logoru. U obranu grada uključio se 30. travnja 1991. godine, u vrijeme kada su mnogi današnji generali razmišljali na koju će stranu ili su čekali da im naprave zubnu protezu na VMA. Peđa je obiteljski čovjek, otac dvoje djece. Živcira ga izborni zakon koji jamči srpskoj nacionalnoj manjini dogradonačelnika na temelju samo nekoliko stotina glasova, kao i biranje manjinskih saborskih zastupnika po istom ključu. Peđa je Srbin. Predrag Mišić  hrvatski  je domoljub koji nije sretan kako Hrvatska danas izgleda.

Škrt je na riječima kada opisuje svoj ratni put i zarobljavanje nakon kojeg su ih odveli na Ovčaru. „Čuli su se bageri cijelu noć kako kopaju, tada sam već imao osjećaj da je gotovo“, kaže Predrag Mišić koji danas misli da grupa od 182 branitelja nije završila u masovnoj grobnici vjerojatno zbog činjenice što je međunarodni Crveni križ inzistirao na njihovom popisivanju. Nakon toga su ih prebacili u logor u Srijemskoj Mitrovici gdje je proveo 271 dan, do razmjene. Mišić ne govori puno ni o iskustvima u logoru, ali samo ironično kaže: „Zamislite da su vas zatvorili u Westin s pet najzgodnijih žena svijeta, ali vam ne daju van“, opisujući na svoj način kako mu je gubitak slobode najteže pao. „Samo iskustvo da nisi slobodan čovjek nešto je nakon čega više ništa u životu nije isto. Ja kao osoba osjećam da sam tada umro i da je ovo nešto drugo. Sve ono pored toga, i torture i batine i maltretiranja, sve se može podnijeti, ali oduzimanje slobode  najgore je", kaže Mišić dok se prisjeća imena ljudi koji su podlegli od posljedica premlaćivanja i neadekvatne medicinske skrbi.

Predrag Mišić razmijenjen je 14. kolovoza 1992. godine, ali sloboda nije imala isti okus. Sam kaže da je imao problema s  „vraćanjem“ u koliko-toliko normalan život, ako se prognanstvo tako može nazvati. „Metaforički govoreći, jedan dio nas nije se u potpunosti ni vratio iz te '91. godine", kaže. Nakon prognanstva u Fažani, a potom Umagu, vraća se u Vukovar. „Povratak sam čekao što prije, nikad nisam dvojio da ću se vratiti, i jedva sam čekao da se nekako život vrati u normalu, ali nije to bilo – to. Ja sam prije rata imao ovdje dom, sada samo imam kuću“, opisuje Predrag gubitak svih onih „malih" sentimentalnih vrijednosti na zgarištu svojeg doma.

Na pitanje što mu danas pomaže najviše, bez razmišljanja ispaljuje odgovor: Rad! „Rad u bilo kojoj sferi, dopredsjednik sam koordinacije braniteljskih udruga grada Vukovara, tajnik sam u Društvu prijatelja Hajduka, član sam Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, u Hrvatskoj konzervativnoj stranci sam predsjednik Odbora za branitelje i trudim se da ne mirujem. Trebao bih postati djed za mjesec dana, ali prolazi život, a to još nije to što većina nas misli da bi trebalo biti."

Usprkos svijesti da Hrvatska ne izgleda kao ono što se sanjalo 1991. godine, Mišić nije rezigniran, sipa „iz rukava“ ideje i prijedloge što bi trebalo napraviti da bude bolje. Vidi da se milijarde troše na gluposti dok je minimalac u Hrvatskoj 2.600 kuna. Vidi da se ne otvaraju radna mjesta iako bi ih trebalo „izmisliti", kako kaže. Kaže da vidi on dobro tko su danas „uglednici", „humanitarci" i ostali... Tko daje, a tko uzima. „Radio sam šest mjeseci na akciji „Vukovar živi 365 dana", povežem 250 udruga, 47 gradova i od tebe koji nemaš ništa tražim da daš onome istom takvom kao ti. Nije ni čudo da smo svi ljutiti i ogorčeni i dolazimo u situaciju da se nitko ni s kim ne slaže", kaže Peđa.

Usprkos frustraciji, sam kaže da mu nešto ne da da se zaustavi.  „Volim pomagati ljudima, volim humanitarni rad, volim kad imam posla, pridonijeti zajednici da bude svima bolje. To mi pomaže da ostanem normalan", kaže i dodaje: "normalan pod navodnicima". Na pitanje zamjeraju li mu iz srpske zajednice njegove stavove, njegov stav da trenutno ćirilici nije mjesto na državnim institucijama u Vukovaru i da razdvojene škole nisu dobre, Mišić kaže da, ako tko što zamjera – to je manji dio zajednice. „Većina zbog raznih okolnosti nema hrabrosti, ili čak i vremena, jer su opterećeni egzistencijalnim problemima, ali mislim da većina misli kao i ja. I doći će vrlo brzo vrijeme kada će se pokazati da su to lešinari, ološ i ljigavci koji iskorištavaju hrvatski novac i srpsku zajednicu“, kaže otvoreno, govoreći o političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj.

Mišić objašnjava svoju poziciju s ljudskog stajališta. Ne zanima ga tko kada slavi Uskrs ili Božić, to je za njega privatna stvar vjere, ali ga zanima nešto drugo i uz te riječi najbolje objašnjava svoje domoljublje: „Svi smo mi branili svoju obitelj, svoju djecu, svoju ulicu, svoje prijatelje“, kaže Peđa, koji je svoje mlađe dijete prvi put vidio po povratku iz logora kada je imalo 11 mjeseci i 22 dana. Danas njegovo dijete nema posao. „Nisam ih napravio da idu godišnje tri mjeseca u Dubrovnik raditi", zaključuje. 

Vuk Tešija, Deutsche Welle - hrvatski-fokus.hr