Zadnji komentari

Čižek i Pečarić

Pin It

Da „I danas, kada su oni koji su zatvarali Čižeka, i ne samo njega, u Hrvatskoj na vlasti“ govorio sam tada, a mnogi koji budu čitali ovo pismo povjerovat će da sam to rekao danas. Moj Čižek, kao ni ja, ne bi ni danas bio podoban u RH. O tome je upravo jučer pisao naš veliki kolumnist Zvonimir Hodak u tekstu „Dejana Jovića se odrekao čak i Josipović, ali ne i Hrvatsko vojno učilište!“

Draga gđo Dugeč,

Zahvaljujem se na Vašem e-mailu s informacijom o knjizi g. Katalinića:

Malkica Dugec

Dragi i poštovani akademiče Pečariću! U uvjerenju da će Vas zanimati, prosljeđujem Vam  odlomak iz XXXII. poglavlja 3. sveska knjige prof. Kazimira Katalinića "Od poraza do pobjede" a koja će, nadam se, još ove godine biti (kao što su to bila i prva dva sveska) predstavljena u Zagrebu. Želim Vam dobro zdravlje i još mnogo, mnogo uspjeha u plodonosnom radu otkrivanja istine o prošlosti, sadašnjosti a i budućnosti hrvatske zbilje.

Uz prijateljske pozdrave,

Malkica Dugeč

Draga Malkice, iza horizontalne crte nalazi se dio poglavlja gdje se spominje akademik Pečarić.

Pozdrav, Kazimir 

A kada mu je bilo najteže, primio je Čižek dvije radosne vijesti: obavijestili su ga da je primljen u Društvo književnika Bosne i Hercegovine, kao i da kane u Mostaru objaviti njegovu knjigu "Ljekovito trnje".

Dne 12. kolovoza 2000., održavala je u Zagrebu  Hrvatska republikanska zajednica, domovinski nastavak emigrantske Hrvatske republikanske stranke, svoj IV. redovni sabor. Želeći odati priznanje patniku Čižeku, prisutni su jednoglasno prihvatili prijedlog prof. Malkice Dugeč da se prof. Vjenceslavu Čižeku ponudi – do tada ne postojeće počasno mjesto u Glavnom odboru stranke. 

I dok se je Čižek sve više približavao onome što nitko ne može izbjeći, prispjela je iz tiska nestrpljivo očekivana knjiga "Ljekovito trnje". Kad mu je supruga Zora pružila knjigu, pažljivo ju je opipao i uspokojio se je.

Prvu vijest o njegovoj smrti poslao je elektronskim pismom don Zdravko Čulić u subotu, 25. studenog 2000.:

„Noćas je u gradskoj bolnici u Dortmundu prestalo kucati srce našeg velikog čovjeka Vjenceslava Čižeka. To mi je javila pred nekoliko minuta gđa. Zora.

Ispraćaj ćemo obaviti ovdje u Dortmundu, a bit će pokopan u Sinju.”

Uz prisustvo četiri svećenika, te u lijesu pokrivenim hrvatskom zastavom, ispraćen je iz Dortmunda 29. studenog hrvatski borac i mučenik Čižek, a u ime njegovih političkih prijatelja i suboraca oprostila se od njega prof. Malkica Dugeč.

U Sinju je bio pokopan 1. prosinca, a oproštajne govore održali su Čižekov prijatelj s robije Drago Pezer, predsjednik HRZ-a Mario Ostojić, urednica "Republike Hrvatske", prof. Iva Bubalo, književnik Stijepo Mijović Kočan i akademik Josip Pečarić.

Drago Pezer se je oprostio od Čižeka u ime svih zeničkih hrvatskih političkih robijaša, predsjednik HRZ-a Mario Ostojić u ime Stranke u kojoj je Čižek bio počasni član Glavnog odbora, a prof. Iva Bubalo u ime uredništva i suradnika časopisa u kojem je Čižek obilno surađivao prije i nakon otmice, sve do svoje smrti.

Stijepo Mijović Kočan je pročitao svoj članak, koji je tog dana, pod naslovom "Hrvatski Mandela" objavio u "Slobodnoj Dalmaciji", a u kojem je naveo i sljedeće:

„Ni prema vlastima u samostalnoj Hrvatskoj Čižek nije bio nježan. Prigovarao joj je autokratičnost, što ga je stajalo ne samo netiskanih knjiga, a među ostalim i memoarskog djela o uhićenju i privođenju, te o životu u zatvoru[1][1], nego i toga da se za njega nije u domovini za koju se žrtvovao našla čak ni soba u staračkom domu.”

Akademik Josip Pečarić je govorio o Čižeku, koji  je u vrijeme kada je Pečarić bio učenik osnovne škole u Kotoru, bio jednu godinu profesor tamošnje gimnazije, sve dok ga komunisti nisu protjerali. No, prema Pečarićevu svjedočanstvu, ostao je profesorska legenda kotorske gimnazije.

Akademik Pečarić se je tri mjeseca nakon sprovoda (u predavanju koje je 21.veljače 2001. održao na Tribini Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika) ponovno sjetio Čižeka:

„I danas, kada su oni koji su zatvarali Čižeka, i ne samo njega, u Hrvatskoj na vlasti, i svih ovih deset godina u Hrvatskoj je veoma popularan jedan crnogorski književnik koji je bio svjedok optužbe na prvom suđenju Čižeku, dok o njemu, koji je simbol naše Boke još uvijek malo tko zna. Neovisna Hrvatska je stigla, ali za Čižeka nije bilo mjesta u njoj. Domovina ipak nije dala svjetlost oku njegovome.” (A svjetlost mu je oduzeta krivnjom tog crnogorskog književnika, imenom Jevrem Brković, o kojem ima više podataka u bilješki br.291, odmah na početku ovog poglavlja.)  

Nakon smrti

Da „I danas, kada su oni koji su zatvarali Čižeka, i ne samo njega, u Hrvatskoj na vlasti“ govorio sam tada, a mnogi koji budu čitali ovo pismo povjerovat će da sam to rekao danas. Moj Čižek, kao ni ja, ne bi ni danas bio podoban u RH. O tome je upravo jučer pisao naš veliki kolumnist Zvonimir Hodak u tekstu „Dejana Jovića se odrekao čak i Josipović, ali ne i Hrvatsko vojno učilište!“:

Na učilištu se predaje recimo i matematika. Je li se ikada netko sjetio recimo akademika Josipa Pećarića, našeg najpoznatijeg matematičara u svijetu? Je li general Pađen pomislio na prof. Josipa Jurčevića, eksperta za Domovinski rat u kome je sudjelovao aktivno te napisao nekoliko knjiga o tome. Dobro, prof. Jurčević nikada nije došao do tako briljantnih znanstvenih sinteza kao naš Dejan. Prva je jugo-sinteza, a druga je izmišljotina da je za odcjepljenje od Jugoslavije bilo svega 11,5% Hrvata. Usprkos referendumu od 19. svibnja 1991.g. na koji je izašlo 83,56 posto birača te se njih 94,17 posto izjasnilo, jednostavno rečeno, za raskid sa Dejanovom Jugoslavijom. Dejana se morao odreći čak i Ivo Josipović jer se Dejan navodno zaprepastio kad je čuo trač da je u Srebrenici počinjen genocid. Odrekao ga se kao svog analitičara Josipović, ali ga se ne odriče Hrvatsko vojno učilište.

Puni pogodak je i povjesničar Tvrtko Jakovina. Uža specijalnost mu je “titoizam“. Svi partizanski zločini u prvih pet godina nakon “oslobođenja“ po njemu su bili samo pravedna osveta ogorčenih partizana… pa se može samo pretpostaviti što su sve polaznici Hrvatskog vojnog učilišta čuli i naučili od predavača s ovakvim sjetno-nostalgičarskim pogledom preko Drine. A pok. Života mora da je ponosan što je njegov sin Nenad uspio u onom o čemu je on sanjao u jesen tamo davne 1991.g. Ne znam da li su se prof.dr. Jurčević i akademik Pećarić kandidirali za neku katedru na Hrvatskom vojnom učilištu, ali ako jesu onda su imali izglede recimo kao onih 6% koji su se 19. svibnja 1991.g. izjasnili za ostanak u SFRJ. Oni preživjeli između tih Dejanovih 6% danas ipak uživaju u činjenici da su baš oni ipak na kraju pobjednici. Ponekad je i 6% dovoljno. Naravno, pod uvjetom da imaš sreću pa se rodiš ili živiš u Hrvatskoj. I da ti još jugonostagičari predaju budućim časnicima HV-a.

http://www.7dnevno.hr/kolumnisti/dejana-jovica-se-odrekao-cak-i-josipovic-ali-ne-i-hrvatsko-vojno-uciliste/

Zapravo meni su gori ljudi koji su kao naši, a svojim (ne)ljudskim osobinama bacaju ljagu na nas. U nizu tekstova upozoravao sam na današnjeg rektora Zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa. Nevjerojatna je njegova prljavština da napreduje na valu detuđmanizacije i to na takvom fakultetu kakav je Filozofski fakultet, gazeći po svom mentoru i njegovoj suradnici koji mu je sve omogućio što  ima u životu jer je doktorirao poslije 15 godina rada na tom fakultetu u svojoj 48oj godini života. A mentor je bio idealan za tako nešto jer se radi o Miroslavu Tuđmanu.

Tome sam i ja malo pomogao jer sam bio jedan od pokretača Peticije ZDS. A to što se Boras prihvatio osvete na mojoj kćerki pokazuje koliki je moralni pad današnjeg rektora, Napominjem da su o tome znali dekani Zagrebačkog sveučilišta i da ni njima to nije zasmetalo prigodom njegovog reizborsa. Zato mi je priča u kojoj je Hodak povezao mene sa našim vojnim učilištem bila posebno zanimljiva. Naime poznato je da ja ove godine idem u mirovinu. Poznato je da ja objavljujem najveći broj znanstvenih radova u RH. Poznato je da ja odlaskom u mirovinu ne želim više pod svojim radovima potpisivati Svečilište čiji je rektor po mojim kriterijima – dno dna! Mnogi znaju za moju želju da nađem instituciju u RH za koju bih bio vezan i poslije umirovljenja. Dakle mogao se netko sjetiti da bi to moglo biti recimo i Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman“. Ali nije.

Koliko sam bio u pravu s Peticijom ZDS pokazuju i najnovija događanja o čemu u istom tekstu piše Hodak:

Sad se sjetite i Irineja, Porfirija, Vulina, Đačića… i sve je jasno. Crkva, HV, HAZU, nekad JAZU, pa danas više JAZU nego HAZU. Sve su to institucije u koje Hrvati uvijek gledaju s nadom. I neka i dalje gledaju. Kardinal prima Vučića. SPC minira kanonizaciju Stepinca. Kardinal kao da ne vjeruje u to pa pita Vučića je li to možda istina. HAZU i nadalje ima akademika Josipa Broza Tita, a njezin predsjednik smatra da je ZDS protuustavan, ali zvijezda je ok! Sama njemačko-britanska sumnja da je Tito odgovoran za 570.000 tisuća likvidiranih u zločinačkom poraću trebala bi biti dovoljna HAZU čelnicima da se netko u tamo barem malo zabrine. Za tobože “ isključivo“ ustaški pozdrav ZDS su spremni odmah donijeti osudu. Njih ne zanima što je to bio poklič u Domovinskom ratu i prave se da nemaju poima o tome da su u Vojno-povijesnom muzeju u Beču izložene kacige hrvatskih postrojbi iz Prvog svjetskog rata s na njima ugraviranim natpisom “Za dom“. To se zbilo još davne 1914.g. Možda su i Silobrčić, Rudan i ekipa iz HAZU uvjereni da je 10. travnja te godine nastao NDH. Neka još pogledaju ispred zgrade Muzičke akademije spomenik Đuri Deželiću iz vremena SHS-a na kojem je upisano “Za dom“. Bilo bi zgodno da predsjednik Akademije dr. Kusić odvede i svoje i Brozove akademike na vikend u Beč. Ako je preskupo onda bar na šetnju do Muzičke akademije. I neka pripaze da im ona famozna Beograđanka ne uleti jednog dana u HAZU s kamerama. Misleći da je to još uvijek Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. I možda žena ne bi bila tako daleko od istine. Sjetite se samo koliko se pok. Franjo Tuđman ljutio na ljevičarenje naše slavne HAZU! Dok SANU u Francuskoj 1. dovršava novi -Memorandum 2, naša Akademija se drži stare zagorske mudrosti: ne bi se šteli mešati! Međutim, da nismo 5. kolovoza 1995.g. dobili rat još kako bi se u “mešali“ u borbi protiv hrvatskog nacionalizma. O Istanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji HAZU će jasno i odgovorno iznijeti svoj stav krajem 2099. ili nešto kasnije. Ako bude ranije, siguran sam da će ovi akademici s Kusićem na čelu svesrdno podržati uvođenje rodne ideologije.

Zanimljiva mi je, poslije Zaključaka Plenkovićeve komisije što će biti s mojom knjigo „Dnevnik u znaku 'Za dom spremni'“. Povodom predstavljanja iste dobio sam iz Ureda Predsjednice RH slijedeći dopis:

http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2017/03/unnamed-2-231x300.png

Na kraju, draga gđo Dugeč, vjerojatno će Vas zanimati što je naš poznati znanstvenik dr. Davor Pavuna jučer govorio o „Prvom Pečarićevom poučku“:

https://kamenjar.com/dr-davor-pavuna-spektakularni-intervju/

S poštovanjem,

Vaš

Josip Pečarić