Na osnovu lažnih činjenica optuženi za ratni zločin? (1. dio)

Detalji

Kategorija: Šeki

Objavljeno: Subota, 09 Siječanj 2016 18:05

fShare

Tweet

VeĆini javnosti poznati su slučajevi „LORA 1“ i „LORA 2“, bazirani su na osnovi lažnih i krivotvorenih činjenica i krivom primjenom kaznenog prava, te protuustavnog poretka RH-a, kršenjem ljudskih prava i sloboda, te prava na pravedno i pravično suđenje.

Jedan od osuđenih, Emilio Bungur, nekadašnji pripadnik 72. bojne Vojne policije HV-a, u Splitu, stražar Vojnog istražnog centra Lora – Split, osuđen je na zatvorsku kaznu od 6 godina, za zločin za koji ne zna što je počinio, kao i ostali osuđenici. Naime istima se stavlja na teret kolektivna odgovornost počinjenja kaznenog djela (njih osam), taksativno nabrojenih događaja, gdje nigdje nije posbeno utvrđeno što je tko od njih počinio. Gledano tako radi se o kolektivnoj odgovornosti, a onda možda i udruženoj zločinačkoj organizaciji, koja je fizički, psihički, ranjavala pri bjegu i maltretirala zarobljene pripadnike neprijateljske vojske, koji su političkom voljom od vojnika postali civili. Prva od nelogičnosti je ta, da se neki od osuđenika međusobno nisu ni poznavali sve do suđenja.

Idemo malo korak unatrag, mada ćemo o ovom slučaju pisati malo više, ali sada je u prvotnom planu Emilio Bungur, jer odslužuje kaznu zatvora, umjesto da se nalazi u istražnom pritvoru, kako je i određeno od strane Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu. Zbog slučaja „Lora 1“, gdje je osuđen na kaznu zatvora od 6 godina, za događaj koji se dogodio kada uopće nije bio na dužnosti niti u VIC-u. Krivotovreni dokazi i materijali, ne mogu biti činjenično stanje, već lažni dokumenti temeljem koji se nekog želi optužiti i na kraju osuditi, pa tako i primjenom drugog zakona, važećeg u inkriminirano vrijeme, a ne Zakonom donesenim nakon počinjenja djela. Naime, prema Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine i Dopunskim protokolima, zabranjeno je svim potpisnicima Konvencije primjenjivati propise koji nisu bili na snazi u vrijeme procesuiranja događanja. Što znači, da na događaje za vrijeme „ratnog stanja“ sudovi ne smiju radi odgovornosti građana primjenjivati zakon koji u to vrijeme nije bio na snazi. Još da pojasnim, tijekom inkriminiranog događanja na snazi je bio Krivični zakon iz 1992, a ne Osnovni krivični zakon (NN 31/93) iz 1993. godine, kojeg nije ni donio Hrvatski državni Sabor na svojoj sjednici, a niti ga je Ukazom, predsjednik države, dr. Franjo Tuđman proglasio da stupa na pravnu snagu.

Županijski sud u svojoj presudi primjenjuje ne važeći Zakon, u dokaznom postupku prihvaća krivotvorene dokaze i dokumente, a u konkretnom slučaju proti Emilija Bungur, Anđelka Botić i Ante Gudića, osuđeni su zbog smrti pritvorenika Vojnog suda u Splitu, Gojka Bulovića, koji je navodno preminuo u čeliji oko 02,00 sati dana 15. 06. 1992. godine. Narečena smjena, Emilija Bunugur bila je do 22,00 sati, a smjena nakon njih nije evidentirala smrtni slučaj u knjigu pa je upitno je li se događaj zbio, ipak u to vrijeme znao se postupak mjera i radnji koje treba poduzeti. Događaj nije niti uveden u najobičniju Knjigu dežurstva. Ista smjena, Perišić – Sulejmanović, nije u isti knjigu niti zavela ranjavanje pri bjegu pritvorenika Nenada Kneževića, niti je obavljen očevid, pošto je isti preminuo oko 09,00 sati istog dana. U tom trenutku, vojni istražitelj u Splitu, bio je Mladen Bajić, kasnije glavni Državni odvjetnik DORH-a RH. Upravitelj VIC-a, Zdravko Galić, pred sudom potvrđuje da u provedenom stegovnom postupku Vojnog suda u Splitu, 1992 godine, nije utvrđena nikakva odgovornost stražara VIC-a Lora, niti je protiv istih pokrenut stegovni postupak. Za Emilia Bungur, nije utvrđena individualna odgovornost, već je za sve utvrđena kolektivna odgovornost. Stoga ostaje pitanje u zraku, što se dogodilo, a prema pravilima struke nije nađen odgovor na „sedam zlatnih pitanje kriminalistike“. Postavlja se pitanje ima li dovoljno pravovaljanih materijalnih dokaza za osudu?

Kazneni postupak za rečene događaje pokreće se tek 2001. godine temeljem kaznene prijave Ministarstva obrane RH-a, a ŽDO u Splitu pokreće postupak te Emiliju Bungur, zakonskim osnovama određuje pritvor, no sve do 22. 08. 2015. godine bio je nedostupan organima gonjenja, kada je uhićen i trenutno odslužuje kaznu zatvora u Kaznionici u Glini.

Uloženom žalbom, Županijski sud u Splitu, vijeće Odjela za ratne zločine, pod brojem Kv-Rz-15/15, obustavlja postupak protiv Emilia Bungur, obustavu izvršavanje kazne zatvora, što znači ponovni postupak, no istom određuju ISTRAŽNI ZATVOR od 14. 12. 2015. u roku od mjesec dana, ovaj puta za slučaj „LORA 2“. Čeka se i odluka Vrhovnog suda, a zbog okolnosti prijašnjeg skrivanja i bijega, moguće je produljenje Istražnog zatvora do 60 dana.

Kako od datum obustave izdržavanje kazne zatvora, Emilio Bungur, nije premješten u Istražni zatvor, meritornost u Splitu, znači da i dalje služi zatvorsku kaznu u Kaznionici u Glini. Upitno je i njegovo zdravstveno stanje, koje mu se onemogućuje, te se na taj način opet krše ljudska prava.

Izdvojili smo ovaj slučaj zbog postupka, odnosno blizine donošenje odluke Vrhovnog suda, a kako nam je poznato neki od osuđenika već „otplaćuju“ odštetu, koja je u vrlo brzom postupku isplaćena iz državne blagajne „oštećenima“. Jednim potpisom pera, agresori koji su razarali Hrvatsku, preko noći postali su civili, primjenuje se Zakon koji nije bio na snazi, koriste dokazi koji su upitni u pravovaljanosti. A najveće pitanje se postavlja, od navodnih inkriminiranih događaja 1992. godine do pokretanja postupka, 2001. godine i osude 2002. godine, zašto se toliko čekalo do pokretanja postupka i radi li se o plitičko montiranom procesu.

Emilio Bungur, nije jedini osuđeni u ovom postupku, dosta ne logičnosti i pravnih zavrzlama, ne dosljednosti u istražnim i sudskim postupcima, sjećamo se jednog slogana „STOP PROGONU HRVATSKIH BRANITELJA“ pošto ovo nije jedini slučaj da se u zatvoru nalazi hrvatski branitelj zbog krive kvalifikacije djela. Dok Zakon o općem oprostu „štiti“ ratne zločince u agresiji na Republiku Hrvatsku, moramo navesti i dio Ženevske konvencije da abolicija za ratne zločine je zabranjena.

Dražen Šemovčan - Šeki