Svaki lonac ima i svoj poklopac

Pin It

I nije nas briga ni za povijest toga pozdrava, od kojega  se vi tresete. I kojega se želite riješiti. Jer, za vas je to, još uvijek, noćna mora. Zaostala   iz vaše nedavne agresije na Hrvatsku. Kada ste, od straha pred našim bojovnicima, bježali kao zečevi, kako je govorio vaš tadašnji vođa, Milošević.    

„Podaj čovjeku vlast,

pa ćeš vidjeti kakav je“.

„Nemamo predrasuda,  imamo velik interes da Vlada uspije i želimo pomoći, ali bez inkluzije, bez uključenosti, bez ozbiljnog poziva na suradnju, to nije moguće”, govorio je nedavno Pupovac,  etnobiznismen i Srbin po zanimanju.

A kada je suradnja uspostavljena, počela je, počela je… paljba. Iz svih oružja.

Jer, Pupi opet, a Bog zna po koji put, naravno po naputku s istoka, zakuhava i muti vodu…  

Što se čudite, ljudi moji dragi! Ušao je u Vladu!!! I dobio je krila… Pa čisti, mete, ruši i razgrađuje. Gdje god stigne. 

A po svom starom običaju, traži i ustaše i ustaške zmije.

Sve ga smeta. Sve ga živcira. I sve mora biti …po njegovom guštu. Jer on želi da  sva voda teče… na mlin braće s istoka. 

A kome to nije jasno, tko u svemu tome ne vidi isti stari rukopis i ne shvaća odakle vjetar puše, s takvima nešto nije u redu? Jer, samo slijepci, to  ne vide. 

Sve je usklađeno, sve orkestrirano. 

I svi djeluju kao jedan dobro uigran i uvježban orkestar. S jednim jedinim ciljem… uništenje hrvatstva u Hrvatskoj i  ustoličenje velikosrpstva. Opet u Hrvatskoj.

Zato, opet pritiskuju, 

opet napadaju,

opet nasrću…

Prate  svaku izgovorenu riječ. Provjeravaju, vagaju i odmjeravaju…  

I naravno, nakon svake procjene, i po njima vjerodostojne ocjene, šalju dobrosusjedska upozorenja  i poruke. Pa  i  strjelice i koplja. Ravno u cilj. 

A sve s očitom namjerom: Prikazati svijetu Hrvatsku i Hrvate u što lošijem svijetlu. A po mogućnosti, kao fašiste i ustaše. 

A to nije tako, tek od jučer. Teče to još od davne 1918. I još puno, puno prije.

„U Zagrebu Srbi prelaze granice hrvatske strpljivosti i popustljivosti. Imaju u rukama trgovinu, imaju svoju banku, ušli su u Vladinu stranku. I uspijevaju progurati ćirilicu u škole. A jezik nazivaju srpsko - hrvatskim. Što više, jedan Srbin Vaso Đorđević, postat će i predsjednikom Hrvatskog sabora. Hrvatska srdžba provaljuje se početkom dvadesetog stoljeća, kada list Srbobran prenosi članak dr. Nikole Stojanovića, koji Hrvatima obećava da će Srbi voditi protiv njih borbu do istrage vaše ili naše. S porukom da će Hrvati u tom srazu, biti gubitnici.

Zagrepčani kamenuju srpske dućane. A ta provala gnjeva, izaziva strah Srba, kojima je razvidno da moraju mijenjati politiku. Nastoje se sada približiti Hrvatima i nude se kao koalicijski partneri. 

Srbi se sastaju u Zadru i ucjenjuju. Oni će dati potporu sjedinjenju Dalmacije pod uvjetom da Hrvati priznaju ravnopravnost Srpskoga naroda sa Hrvatskim. Dalmatinski političar Frano Supilo koji boluje od jugoslavenskog nagnuća, pristaje na srpske zahtjeve, a glede Bosne smatra da je bolje da ondje vladaju Srbi, nego stranci. 

Takvim je kobnim zabludama Hrvatska zakoračila u 20 stoljeće. Početak toga nesretnog stoljeća donio je i veliki narodni gubitak. Do 1913, iselilo se milijun i pol Hrvata u prekomorske zemlje. 

Jugoslavenstvo će postati krinkom velikosrpske misli. A ista ta, naoko privlačna južnoslavenska ideja, će sve više slabjeti hrvatsku nacionalnu volju u otporu srpskom hegemonizmu.

Njihovi su političari postaju sve agresivniji. Oni Hrvate više ni ne vide kao zaseban narod. Svetozar Pribičević izjavljuje da nema Hrvata u Dalmaciji. Srbi nastoje sakriti i uništiti sve što ondje podsjeća na Hrvate i njihovu povijest. 

Prvi put, u  trinaest stoljeća povijesti Hrvata na jugu Europe, hrvatski narod ulazi u državnu zajednicu   i to sa zemljom koja ne pripada zapadnom civilizacijskom i kulturnom krugu. 

Takvim je kobnim zabludama Hrvatska je zakoračila u dvadeseto stoljeće“. 

A izgleda korača i dalje. Sve do današnjih dana. Jer, iste su zablude, iste priče, isti napadi... Koji traju… 

Sve, sve je isto kao i prije.

‒Pa, što je ovo, moja Lucija? Kao da nam se prošlost odvija na traci.  

Ponovo pred očima. U sadašnjosti. 

A sve je isto. Isti glumci. Ista pozornica. Ili se meni samo tako čini. 

Pročitaj to, molim te,  još jedanput!

 ‒Kažu „  U Zagrebu Srbi prelaze granice hrvatske strpljivosti i popustljivosti. Imaju u rukama trgovinu, imaju svoju banku, ušli su u Vladinu stranku. I uspijevaju progurati ćirilicu u škole. A jezik nazivaju srpsko - hrvatskim. Što više, jedan Srbin Vaso Đorđević, postat će i predsjednikom Hrvatskog sabora…

 Pa, onda dalje vele:   „Hrvatska srdžba provaljuje se početkom dvadesetog stoljeća, kada list Srbobran prenosi članak dr. Nikole Stojanovića, koji Hrvatima obećava da će Srbi voditi protiv njih borbu do istrage vaše ili naše…

… Zagrepčani kamenuju srpske dućane. A ta provala gnjeva, izaziva strah Srba, kojima je razvidno da moraju mijenjati politiku. Nastoje se sada približiti Hrvatima i nude se kao koalicijski partneri. 

  Srbi se sastaju u Zadru i ucjenjuju. Oni će dati potporu sjedinjenju Dalmacije pod uvjetom da Hrvati priznaju ravnopravnost Srpskoga naroda sa Hrvatskim….

‒Moja Lucija, moja Lucija! Što je ovo? Pa oni rade, i dandanas, sve isto, kao što su radili i prije stotinu godina. Ne, ne mogu vjerovati svojim ušima!!!

‒Vjeruj, vjeruj, moja Monika. Jer, povijest nam se opet ponavlja. Mi, nažalost, iz nje ništa ne naučismo. A tko ništa ne nauči iz povijesti, taj nema ni budućnosti. Zato nam sada i jest tako kako i jest. A tako je bilo godinama i godinama. 

Počelo je s  proslavom Oluje, pa onda s Jasenovcem… Pa s Vukovarom i ćirilicom. Pa s ustašama i ustaštvom…  Pa se javio i  ministar  njihovih vanjskih poslova, Dačić, koji nas je, onako, u dobroj vjeri i dobronamjerno upozorio, da nije baš uputno, u ovakvom „osjetljivom momentu“,  davati djeci ustaško ime Ante.

„Tragikomično je, kaže Dačić, da Hrvatska poziva na okretanje budućnosti, a sve više djeci daju ime Ante.“

Zamislite vi, moliću lepo,  tog bezobrazluka od  tih Hrvata!  Usuđuju se davati svojoj deci, imena svojih svetaca, u svojoj zemlji… Nečuveno!!! 

KAKVA DRSKOST!!! KAKVA BEZOBRAŠTINA!!!

Pod hitno treba da tužimo po celoj Evropi, u Strasbourg, u UN… Ovo se , bre, mora kazniti. Sve po kratkom postupku.

Što će, bre, reći naši svetski prijatelji? U   kakvom to mi komšiluku živimo? Mi, „nebeski narod“!!! 

Dajte, bre, Hrvati! Dođite, već jednom, pameti!  Okanite se, bre, ustaštva!!! Vidite kako smo mi mudro to rešili. Sve smo četnike, sa svih strana sveta, proglasili antifašistima. Jest da su nam tu mnogo pomogli naši vekovni prijatelji Englezi i naš  svetski zaštitnik i promotor Zuroff. Ali sada smo, barem, mirni. I ima da nas, kao prave antifašiste, zajedno s našim prvim i najvećim antifašistom, Dražom Mihajlovićem, poštuje celi svet. I celi svemir… I još dalje od svemira… 

Blago, blago zemljici Srbiji, na ovakvim umnim političarima!!!  

 ‒  Eto, tako vam je to, ljudi moji dragi, kada narod ima na vlasti- prave domoljube i prave domoljubne političare! 

 Zato im i jest sve  sređeno i sve uređeno. Sve im cvjeta. I nikakve ih brige niti more, niti ih imaju. Pravi raj na zemlji! U zemljici „nebeskog naroda“. Ta, svatko normalan bi u njoj poželio živjeti! Za kaj ne?

Pa su nam zato oni, onako dobrosusjedski, obzirom da su sve svoje probleme riješili, poželjeli i pomoći.    

Najprije su nas željeli osloboditi, opet po kratkom postupku, našeg domoljublja. Jer smo svi mi, Hrvati (što njima strahovito smeta i što ih konstantno nervira), za dom i Domovinu spremni. 

‒Pa , dragi naši susjedi! Ne nervirajte se uzalud!!! Nama nije važno što tko kaže,  nego tko kaže! 

Uozbiljite se i prizemljite, već jedanput! Krajnje vam je vrijeme.

Jer, nas nije briga, zato što je vas briga.   Nas nije briga ni za ono, za što ste vi spremni! Niti za ono, za što se vi spremate.

I nije nas briga ni za povijest toga pozdrava, od kojega  se vi tresete. I kojega se želite riješiti. Jer, za vas je to, još uvijek, noćna mora. Zaostala   iz vaše nedavne agresije na Hrvatsku. Kada ste, od straha pred našim bojovnicima, bježali kao zečevi, kako je govorio vaš tadašnji vođa, Milošević.      

Ako još uvijek mislite, da ćemo se mi, zbog vas, odreći svega i da ćemo udovoljavali pritiscima nečijih umišljenih veličina i tzv. lidera ovih prostora, da ćemo i dalje nasjedati na floskule o „dobrosusjedskim odnosima“, onda se ljuto varate.

Zar mislite kako ćemo, zbog vas, zabraniti i sve domoljubne pjesme? Izbaciti iz škola sve pjesnike domoljubne poezije? Jer i oni spominju 

DOM I DOMOVINU, 

VJEČNU JOJ LJUBAV

 I ODANOST. 

„Za dom, u boj, za dom u boj!

Za domovinu mrijeti kolika slast!

Prot dušmaninu! Mora on mora past!“

(iz opere Nikola Šubić Zrinski)

Čak i u dalekom Japanu odjekuje „U boj, u boj…“, već stotinu godina.  Opera je svoje poklonike stekla diljem svijeta, pa  i u Japanu, gdje je 26. veljače 2006. godine pjesmu U boj, u boj u dvorani Kokugion u Tokiju, pod ravnanjem maestra Katsukija Kozaija izveo japanski muški zbor od 1000 članova.

Hrabra i časna smrt, nalik onoj kakvom su nekad umirali samuraji, učinila je Nikolu Šubića Zrinskog jednom od najpopularnijih povijesnih ličnosti izvan japanske kulturno-civilizacijske tradicije. I danas je rado izvode mnogi pjevački klubovi u ovoj dalekoistočnoj zemlji u kojoj opera i glazbena kultura imaju posebno mjesto i značenje u javnom životu.

A Vama smeta!? Pa neka Vam smeta!!! Uopće nam nije važno. 

Ali, razumijem vas i znam zašto je to tako… kako i jest. U strahu su velike oči. 

Vidite! Meni je jedino važno da su naši bojovnici, naši heroji, naši branitelji, s tim pokličem na usnama, išli u boj protiv četnika i srpskih agresora. I da su, uz taj pozdrav, i s krunicom oko vrata, išli u oslobađanje svoga Doma i svoje Domovine. Zar je to neki problem?

Dom,  

Domovina, 

Domoljub, 

Domoljublje.

Sve su to svetinje zbog kojih su položeni mnogobrojni životi, na Oltar naše Domovine.

I branitelji  su, pod tim pozdravom, davali svoju krv za slobodu, a ne uz poklič, „smrt fašizmu-sloboda narodu“ ili uz „Spremte se, spremte, četnici…!“.

…Mi, HOS-ovci, nismo učinili zločine. Nitko nas nije procesuirao, niti hrvatski sudovi niti haški sud. Uspoređivati nas sa fašistima je suludo. Upravo su dragovoljci HOS-a istinski hrvatski antifašisti. Mi smo na prvoj crti ’91. lomili kičmu srpskim fašistima. A  fašizam buja danas u Srbiji, gdje rehabilitirani četnici pljuju po Republici Hrvatskoj. Sedam stotina poginulih dragovoljaca doista je ogromna žrtva. Ploča koju smo podigli u Jasenovcu je spomen na naše suborce i nikad ih nećemo zaboraviti”. 

-„Hrvat se ne bori da što otme kome,

Čuva sveti plamen na ognjištu svome.

I dok tako čini u najteži dan'

I Bog je i pravda na njegovoj stran'. 

Zato i jesmo i pobjednici. Jer, „Hrvat se ne bori da što otme kome, Čuva sveti plamen na ognjištu svome“.  

Naši su momci, bojovnici pobjedničke vojske! I mi ćemo raditi i govoriti ono što mi hoćemo. 

I ne će nam nikakav Pupovac, nikakav Dačić, nikakav Vučić, Vulin,  Nikolić, a ni Šešelj, određivati bilo što. I bilo kada.

Niste nam bitni. Niste nam važni. Vaše nas provokacije ne dotiču. Odnose ih u vjetar oluje. 

I opet kažem: Nama nije važno što netko kaže, već tko kaže.

Znam dobro kako računate na vaše produžene ruke, na jugouhljebljence i antifati drugove. I na silne branitelje ljudskih tj. njihovih prava i na sve one, iz nama poznatog, Soroševog  jata. 

Jest da se oni svojski trude… Ali, ne ide im baš sve od ruke. Niti onako kako bi oni željeli.  

Stalno nešto gube…pa gube… pa gube.   I nikad kraja. A što je najgore, i pročitani su. Kao i svi njima slični.

„Ali, tu je naš Pupi! On će sve to srediti. I pripremiti teren za ostvarenje našeg vekovnog sna!“

Hoće li nam se povijest,Bože moj dragi, opet, ponoviti? 

Hoće li Hrvatska opet koračati po bespućima starih zabluda? 

Hoće li se, opet, naći neki Supilo  koji će pristati na sve srpske ucjene i na sve srpske laži i podvale?

Hoćemo li, opet, bezglavo poletjeti…  

Kao guske u maglu. 

Ali, recite mi, druže Pupi, onako iskreno, onako bez poze, bez psiholoških stanki, bez patetike i glumatanja, ima li išta, naravno osim kuna, što Vama ne smeta u ovoj Hrvatskoj? Sigurna sam da nema. 

Pa, brate mili, što se, onda, ne preselite u Vama dragu zemljicu Srbiju? Gdje vam ništa ne smeta.  Jer  nama smeta Vaše  stalno  podmetanje, Vaše  tužakanje, Vaše laži i Vaše izmišljotine. … Idite, brate dragi!!! Tamo će Vam, sigurna sam, biti sve po Vašem guštu. I kako kaže jedna naša, nekad  popularna pjesma, “idem tamo gdje je sve po mom!“ 

Jer, tamo ćete imati i srpski Badnjak, i srpsku Novu godinu, i srpsku veru, i srpsku zemlju, i srpski narod.

I pravi mali raj!!! 

 “Plavo je nebo, srpske je boje, u njemu stanuje Srbin Bog. Oko njega srpski anđeli kruže. I slave Srbina, Boga svog.“

Pa neka Vam je srećno, druže Pupi!!!

 

Vera Primorac