Nebo iznad Vukovara 25 godina poslije

Detalji

Objavljeno: Subota, 26 Studeni 2016 19:04

fShare

Tweet

Osamnaesti je dan, mjeseca studenog. Dan tmuran. Težak. Oblaci crni i prijeteći. Nadvili se nad cijeli grad. 

A kiša, pada li… pada… Cijeli bogovjetni dan.   I lije kao iz kabla.

‒Bože moj dragi, ne će valjda pljuštati, ovaj put, i tamo u Vukovaru?! 

Palim nestrpljivo TV, a ono…Vukovar. Obasjan svjetloću i toplinom. 

 ‒Bogu dragom hvala!  Napokon svjetlost i sunce… I nad Vukovarom. 

 A Vukovar obnovljen, očišćen i uglancan. Uljuljkan mirom i sunčevom toplinom. Blista na zimskom suncu

I nekako živnuo i oživio. Sve je drugačije. Sve uređeno. Sve blista. 

A možda se to, samo nama tako čini. Možda je to samo privid. Fasada.

Možda je to samo trenutni dojam. 

S ove strane zrcala.   

Jer  Vukovar, još uvijek, u svojim njedrima, skriva tugu i bol. Negdje duboko   u svojoj nutrini. 

I pati. I plače. I jauče. 

A nada mu se polako gasi. I nestaje.

18. je  studenog 2016. Dan sjećanja na Vukovar 1991. 

Tu je i Kolona sjećanja. Nikad veća. Nikad brojnija.

Duga kolona hrvatskih domoljuba. Sjedinjenih u jedinstvu. I čvrstih u odluci, da  bar  ovaj dan,Vukovaru povrate djelić Nade… 

Ali,  što je s onim   ostalim? Jesu li oni tu iz pijeteta i sućuti? Ili su tu došli da bi ih drugi vidjeli. 

I da bi se, u prvom planu, pojavili na TV ekranima. 

Zašto su ovdje, pitam se, samo danas? Zašto ne i u sve ostale dane, tijekom duge, a za Vukovarce, preduge godine? 

Pa, Vukovar je i ostalih 364 dana tu!

U Hrvatskoj. 

I tuguje… I traži… I iščekuje… I čeka… 

PRAVDU I ISTINU.

18.11.91.

„Vukovar noćas mora pasti!!! Idemo dalje! Pali…pali!!! 

 ODJEKUJU RAFALI I PALJBA. 

Uz ulazak zarakijanih i prljavih četnika. Pod crnom zastavom i s „pesmom“ na usnama: „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa  klaćemo Hrvate“. 

Nagrnula horda koljača i opančara, zaraslih u bradu…I ogrezlih u mržnji“.

VUKOVAR,  18.11. 2016. 

Dvadeset  i pet je prošlo godina. Dvadeset i pet  godina- punih patnje, boli i nadanja … Ali „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate!“‒odjekuje, još uvijek, u svima nama. I vrijeđa nas. I ranjava. 

No, unatoč svemu, dvadeset i pet godina poslije, opet, kao i svake godine dosad,  Kolona sjećanja je tu. U Vukovaru. 

U tišini. S bolom… I s gorčinom. 

Ali, dostojanstveno. 

U svakoj ruci pripremljena po jedna svijeća. Za poginule, za izmasakrirane, za silovane, za nestale…

Sjećam se dobro. Sjećam se svega… 

 „ Gde ima i jedan Srbin, tu je i Srbija“! ‒ urlaju  četničke horde, dok nasrću u čoporima. 

Rijeka oklopnih vozila,  navodne narodne armije, četnika, rezervista i srpske paravojne vojske, s ushićenjem ispraćena iz Beograda i posipana cvijećem, slijeva se prema Hrvatskoj. 

Kolju… Siluju… Ruše i pale… 

Ubijaju nemilice…

Hrvatska u krvi do koljena.

Suze mi same teku. A jecaj ne izlazi iz grla. Skamenio se.

Ne mogu to više gledati…

Ne mogu tu bol više izdržati.  

Vukovar u gomili ničega. Spaljen, sravnjen, razoren. 

Ruševine…Gomile tjelesa… Lokve krvi… Ljudske prolivene krvi…

A nakon toga, nakon svih naših patnji i muka, legendarne 95., zaorio se glas:

„Što mi još preostaje da vam obećam?“‒pita nas naš predsjednik Tuđman.

„Vukovar! Vukovar!“, odgovara mu hrvatski puk. 

…Razumije se, prije svega Vukovar, taj simbol hrvatskog otpora u obrani uspostavljene nezavisne hrvatske države. Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju i Baranju. Jer, Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja. 

I to ćemo obećanje zajedno izvršiti sa svojim hrvatskim narodom i sa svojom politikom, a ako će trebati onda i sa svojom oružanom silom“.

I ispuni, i to svoje obećanje, naš predsjednik Tuđman.

Te, i to svoje obećanje, pretvori  u pobjedu. 

U još jednu… pobjedu. U dugom nizu njegovih i naših

VELIKIH POBJEDA.

I Bykobap  je opet …VUKOVAR. Opet je ono, što je i oduvijek bio:

HRVATSKI VUKOVAR.

I danas i sutra, i zauvijek. 

On je tu. I stoji. Uspravan i nepokoren. 

I dvadeset i pet godina poslije.  

I uvijek i zauvijek.

VUKOVAR!!! 

Ali, sjeća li se, još itko, da je neka strana   delegacija, prije uređivanja i obnove,  otišla i obišla Vukovar?  

Sjeća li se, još itko, da je neka strana delegacija položila tada vijence na Ovčari? 

Naravno, da ne! Niti su išli, niti su dolazili,  niti su obilazili. Niti su, ovi naši, ikoga tamo vodili. 

Jer bi se, tek tada vidjelo i otkrilo, što je u stanju učiniti „nebeski i izabrani“ narod ( naše manjinsko bogatstvo), koji istinu o svojim zločinima i zvjerstvima, skriva i dandanas. Kao zmija noge. 

A kako bi, onda, ljudi moji dragi, „nebeski narod“ svoje grijehe, mogao tovariti na naša pleća? 

Kako bi nas, onda, mogao proglašavati fašistima i ustašama?

Kako bi, onda, mogao lagati  i nametati svoju krivnju nama?

Kako bi se, onda, mogao lakše osloboditi tereta svoje krivnje? 

Kako bi, onda, njihova slika mogla postala  ljepša i europskija?

Kako bi se, onda,  neuglancani i neoprani, mogli prodavati po belome svetu?

„VUKOVAR! GRAD S 5000 TISUĆA UBIJENIH,GRAD S DESETINE TONA DOKAZA ZA MONSTRUME,GRAD U KOJEM NITI JEDAN ZLOČINAC NIJE OSUĐEN,GRAD GDJE ZLOČINCI MIRNO ŠETAJU,GRAD GDJE ZLOČINCI RADE U MUP-u I DRŽAVNOJ UPRAVI,   GRAD GDJE SE ZA RAZBIJENE, NEUSTAVNO POSTAVLJENE ĆIRILIĆNE   PLOČE,  BRANITELJI  PROGONE I  KAAŽNJAVAJU“.

A što je, recite nam, bar sada, sa onih naših 5000 ubijenih u Vukovaru?

Zar i za njihove ubojice, nema presuda!!!

I dok oni drugi, oni s druge strane, cijelo ovo vrijeme viču i urliču po Hrvatskoj „Ovo je Srbija!“ , ovi ovdje, s ove strane, nameću nam, silom i protuustavno,   agresorsko pismo.  

Ali, njima se grade kuće! Nude im se zaposlenja. Prelazi se preko njihovih ispada, napada i mržnje. Aboliraju se njihovi zločinci. Zapošljavaju... I daje im se i „šakom i kapom“.

Dozvoljava se, eto tako,  zločincima 

i silovateljima, da se nama i Vukovaru, smiju u lice.

I s njima se i   pregovara…

S njima se i dogovara.

S njima se i ugovara.

A gdje smo tu mi!???

„Šuti, i ne talasaj! Takve su nam direktive“.  

I, eto, zašto su se, ti i takvi, i  ojunačili. Pa nas vrijeđaju, pa nas maltretiraju. I provociraju. Na svakom koraku. Opet.

U našoj zemlji. I na našoj zemlji.

I opet pripremaju teren- po zacrtanom i zadanom planu. A realizatori su već odavno pripremljeni. I rade neumorno. I ubrzano. 

Ta, prošlo je već više od dvadeset  godina. Vreme je, bre, za nove junačke podvige i nove pothvate!!!

Zato i treba još malo više zakuhati, pa onda prijeći na realizaciju planiranog. 

Jer – što je ovdje gore, to je nama tj. njima prijeko, bolje.

Pa im je tako lakše i ostvariti, naravno mudro i ispod žita, ono što su i planirali…  

Njihovi- tamo, a „naše Jude“- ovdje.  

Vreme je, bre, vreme je... 

ZA NOVE BALVANE.

Ali, STOJI GRAD!!! 

Obnovljen. 

Postojan. 

I čvrst. 

Zato, navalite sada, gospodo političari, s delegacijama, obilascima,pokazivanjima, prikazivanjima, s posjetiteljima i posjetama...  Pravo je vrijeme za takvo što.

Doduše, ostao je još samo vodotoranj. I njega je potrebito potpuno obnoviti. Uljepšati mu i uglancati i lice i naličje. Da mu se ne vidi niti jedna jedina rana. Da se zaboravi svih onih 600 projektila koji su na njega ispaljeni. 

I svih 5000 ubijenih.

I svih 938 bijelih križeva. Poredanih.

Ma, ko nas to , bre , zavadi!?

A, onda, mic po mic, i eto ti „braće s  istoka“, u svoj „oslobođeni“ Vukovar. Pa će nam, opet, treštati cajke, pa će se opet pisati ćirilica, pa će se, opet, cupkati uz šumadijsko kolo… pa će se jesti srpski pasulj, govoriti i pisati srpski… 

Pa će nas, opet,  po svom starom običaju, „nebeski narod“  tj. „braća Srbi“, zauvijek zajahati…

„Ali, nama je u interesu…“, viču nam naši vrli političari. Iako nama, običnom i priglupom puku, koji ništa ne razumije, niti „kuži“visoku politiku, ništa ni ne objašnjavaju.  Niti nam govore o kakvom se to tu… interesu radi.  

A ni ne trebaju. Jer smo mi, već odavno, skužili sve. A, vjerujte mi, prokužili i sve njih zajedno.

I sve nam je jasno. I sve su nam kockice posložene …

E, pa zato, i ne će biti baš tako, kako vrli planeri žele!!!  

Ne će biti baš  tako ni ako nam budu tražili oprost.

Ne će biti tako ni ako priznaju svoje zločine.

Ne će biti tako ni ako nam pokažu jame u koje su zatrpali naše najmilije.

Ne će biti tako ni ako nam  vrate i sve naše što su nam oteli i pokrali.

Ne će biti ni ako plate odštetu za sve porušeno.

Ne će biti tako ni ako obeštete silovane, zatočene i osakaćene.

Ne će biti tako, ni ako kazne sve nekažnjene zločince, koji su ubijali, klali i silovali, a koji se sada slobodno šeću po Hrvatskoj.

Ne će biti, ne će biti tako! 

NIKADA!!!

Ne će biti tako, ma koliko se vi nadali. Ma koliko glumili mirotvorce. Ma koliko lagali.

Ma koliko rovarili. Ma koliko stvarali kaos. Ma koliko mlade kljukali mržnjom prema zemlji u kojoj su rođeni i u kojoj žive. 

Ma koliko ih izolirali i trenirali…

Ne će proći!!! I ne će biti tako. 

I TOČKA!!!

JER, OVO JE SLOBODNA, SAMOSTALNA,   DEMOKRATSKA REPUBLIKA HRVATSKA!!! 

I MI SMO, OVDJE, SVOJI NA SVOM.

I TOČKA!!!

A bez Pravde i Istine, nema  ni suživota.

Pa tko voli, nek izvoli!

Jer, „tamo gdje Dunav ljubi nebo“, stoji grad. Stoji Vukovar. Uspravan. I uskrsnuo iz pepela. 

Unatoč svemu. I unatoč svima.

Nije slomljen. Niti je pokoren.

VUKOVAR 

JAUK SVIH NAŠIH

KRIKOVA-A-A-A-AAAAAA!!! 

A duša još uvijek boli.

Rane nisu, niti će ikada, zacijeliti. 

Duboke su. Bolne su. Teške su. 

A sjećanja su još teža.

Pa, tko će nam, onda, i hoće li nam ikada moći,  isprati od prolivene krvi, sve preostale rane? 

Tko će nam, i hoće li ikada, izbrisati sve prljave dodire silovatelja, ubojica i krvnika? 

Jer, Vukovar ni danas ne zna za jame u koje su sakrivene kosti najmilijih. 

Jer, Vukovar ni dandanas nema mjesto, na kojem se može… isplakati i pomoliti. Za sve nepronađene. Za sve nepokopane.  

Jer, Vukovar i danas traži PRAVDU.

 A suze, još uvijek, nisu presahle. Duša je, još uvijek, prazna. A rane, još uvijek, peku. 

 I nikakva obnovljena fasada, i nikakve obnovljene kuće, ne će sve to zaliječiti. 

Sve dok se ne kazni i posljednji zločinac.

Sve dok se ne privedu pravdi svi krvnici.

Pa, kada ćete, gospodo draga, Vukovaru vratiti dušu?

Kada ćete mu, napokon, zacijeliti rane?

Prošao je 18.studeni. Vukovar je opet … sam sa sobom. I sa svojim jadom. 

Otišli su političari. Otišli su i diplomati. 

Hrvatski puk se vratio u svoje domove. 

Da pronosi istinu o Vukovaru.

I da održava plamen ljubavi. 

Prema Vukovaru. 

A političari? 

Obećali su puno, puno… Obećali su…Obećali…

A što s provokacijama? 

Što s paljenjem hrvatskog barjaka?

Što s bujanjem četništva?

Što s pjevanjem četničkih pjesama?

„Ajde, ajde! Našu pjesmu. Još, još jedanput. Može i sto puta. Ajde !“

„Što se ono na Dinari sjaji,

Đujićeva kokarda na glavi.

Sa Dinare, svanuće sloboda, 

Doneće je Momčilo vojvoda.“

Pjevao je u Chicagu, s mnoštvom nazočnih „sveštenika“, četničku pjesmu posvećenu četničkom vojvodi Momčilu Đujiću, ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije.

I nikom ništa!!!

A što je sa ćirilicom?  Zar je ćirilici, zar  je bilo  i zar će joj ikada biti,  mjesto u Vukovaru i u Hrvatskoj? 

“Ćirilica je u moj grad ušla na tenkovima i donijela smrt. Ne želim je u Vukovaru”, bio je jasan nekad mudri, napaćeni dječak – branitelj, a danas suprug i otac četvero djece.

A po hrvatskom Ustavu službeni jezik je HRVATSKI, a službeno pismo je LATINICA. 

I sve drugo i drugačije, može se uraditi, samo uz suglasnost… HRVATSKOG NARODA. 

Ništa ucjenama i ništa nametanjem silom .

Jer, sve drugo i drugačije,  protuustavno je!!!

A za manjine, kao i svugdje  u bijelom svijetu, otvoriti dopunske škole, u kojima će se, jedanput tjedno, učiti djecu njihovoj nacionalnoj povijesti, njihovoj tradiciji i njihovoj kulturi… A sve drugo po hrvatskom programu i iz hrvatskih udžbenika. 

I ništa  manje i ništa više. 

Kao i u cijelom normalnom i demokratskom svijetu. 

Ali, „naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović.

…Zbog razmjera stradanja sugrađana Hrvata ne možemo ne obilježavati njihovo stradanje. I inače ne dijelimo žrtve, praktički ni na kojem komemorativnom skupu. Prošle smo, kao što ćemo i ove godine, sjećati ih se u Crkvi Preobraženja gospodnjega u Zagrebu, parastosom za stradale, za žrtve strahota u borbama, strahota odmazdi u kojima su stradali civili, za ubijene na Ovčari, za sve koji su stradali nakon ulaska vojske u Vukovar, kao i za naše sunarodnjake, Srbe koji su stradali tijekom tih dana, tjedana i mjeseci u Vukovaru,  kazao je Pupovac. 

    I eto, tako kaže čovjek koji sustavno sije mržnju i pravi duboke podjele i među novim naraštajima – getoizacijom  srpske nacionalne manjine.

Koriste se i djeca. I nitko ne progovora o toj rak rani  Vukovara i cijele Hrvatske  danas.

Zato, ne bih  danas  o Pupovcu.   

 A u Srbu!? Tamo se i djecu uči govoru mržnje. 

„Mislili smo da je u redu da kao žene i majke   skrenemo pozornost na to da se djecom ne smije manipulirati.  Jer, ako djeca recitiraju takvu pjesmicu, mislimo da ih se uči agresiji i mržnji: 

…Ako te neko pita za partiju i Tita, ti mu reci da smo mi budući Titovi borci.

Moj će tata da pronađe još bolji top sa kojim će da udara po neprijatelju…

Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi… 

Povijest nam se, izgleda, opet ponavlja.

Zato, ne bih danas o Pupovcu!

STOJI GRAD!

STOJI VUKOVAR…

Za sve one koji ga vole. Za sve one koji ga oplakuju. Za sve one koji su ga branili i oslobodili. Od srpske, četničke i agresije jugoarmije.

Ali, nama, još i sada odjekuje: 

„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, 

klaćemo Hrvate!“

Zato, ne bih danas o Pupovcu!!!

Korača kolona. Duga. Preduga… Kao da se u daljini spaja s nebom. A u koloni, koračaju i sjenke Blage Zadre, Marka Babića, Jean Michel Nicoliera, Alfred Hilla, Kobre, Pajčića, Nevenke Topalušić, dr. Zlatka Tomašića, Josipa Culeja, Franje Gilje, Roberta Zadre, Andrije Marića, Dragana Peše - Šilje,  Andrije Matijaša Pauka, Predraga Matanovića, Rudolfa Perešina, Damira Tomljanovića Gavrana, Mile Blaževića Čađe, Luke Andrijanića, Andrije Andabaka,  Siniše Glavaševića, Kate Šoljić i Nike, Ive, Mije i Mate- njenih sinova …

SVE HEROJ DO HEROJA! 

I još tisuće i tisuće znanih i neznanih …I tisuće i tisuće bataljuna. 

I sve redom Heroja.

I petnaest tisuća pobijenih i tri tisuće onih koji su  digli ruke na sebe. A dali su, 

„SVE ZA HRVATSKU, HRVATSKU NIZAŠTO!!!“

Vidim ih… Lica im sada vesela, razdragana… Prilaze svakom svom suborcu. Dotiču ga. Grle. I zajedno, u koloni s njima, odlaze do groblja. Do poredanih bijelih križeva. Gdje je, uz svaki križ, zataknuta hrvatska trobojnica. 

I vijore se… Vijore… hrvatske  trobojnice.

 Stotine i stotine njih…

A oni, svi u stavu mirno, poredani u bezbroj bataljuna, pozdravljaju vojnički. Okreću se na peti, a onda,  pravim vojničkim korakom, kreću prema svjetlosti… 

U neki bolji i pravedniji svijet. 

Brišem suze. A zar se može, ne zaplakati? 

Gledam, tako, dok se emitira „Sve je bio dobar san“,  jednog suborca Jean Michela Nicoliera. Priča o Jean Michelu i zvjerstvima kojima je bio izložen. Suze mu same teku. I ne briše ih. 

Plače  HEROJ…za  HEROJEM.      

Nešto me steglo u grlu. Tuga se skupila. 

Ali, i bijes. I kiptim… I kiiiiip-tiiii-m!!!

A što je  sa nepronađenima? Što je sa onima koji su digli ruke na sebe?  A što s Pajčićem? 

Gdje su kazne za zločince?

 Ma, nemojte, molit ću lijepo, sada o tome! 

Drug  je Ostojić u velikom poslu i jako je zauzet.    

      Istina je to živa! Radio je, radio. Prije na progonima branitelja, a sada, upravo izlaže svoj pripremljeni plan i program vladanja i upravljanja, za četiri naredne godine. Ako ga partija izabere. 

A njegov program, vjerujte mi na riječ, je jasan, sažet i progresivan. Program kakav se i očekuje od „progresivnih“ drugova antifa. 

Pravi vam je to, i sveobuhvatni  program,  za jedno cijelo 21. stoljeće. 

A prva, i jedina točka programa, glasi:

„Antifašizam i borba protiv fašista…“

 Zato danas, na ovaj sveti Dan sjećanja, ne bih ni o drugu Ostojiću!!!

      Ali, moram priznati, bijesna sam i kivna sam…na sve političare. 

Na one, ovdje kod nas, kivna sam, jer su dozvolili da krivci ne budu kažnjeni. 

A na one tzv. Velike svjetske djelitelje pravde, bijesna sam i kivna zbog nepravde.  

A još sam više bijesna, na nas i na naše trpljenje i na našu šutnju.  

Zar smo, zaista, postali tolike mlakonje i takve kukavice?  

E, moj narode, moj narode!!!

Probudimo se već jedanput! I budimo HRVATI!!! HRVATI STAROGA KOVA.

 Jer, za svjetsku pravdu ćemo se još debelo načekati. 

A na kraju ostati:  HRVATI BEZ HRVATSKE.

Jer, jadna je pravda, ma s koje strane dolazila, koja je bez pravde.  

Jadna je pravda u kojoj krvnici nisu krvnici. 

U kojoj silovatelji nisu silovatelji.        

U kojoj se napadači   izjednačavaju   s  napadnutima. 

Silovatelji sa silovanima. 

Koljači sa preklanima. 

Bačeni  u jame- s onima koji su ih bacali... 

JADNA, JADNA JE TO PRAVDA!!!

Vukovar, Borovo Selo, Ovčara, Lovas, Dalj, Velepromet, Glina, Topusko, Tenja, Erdut, 

Aljmaš, Vinkovci, Tovarnik, Ćelije, Kijevo, Škabrnja, Dubrovnik…

Tko je odgovarao, i koliko ih je, za počinjene zločine, adekvatno kažnjeno???

Kolona sjećanja je spremna.  S izvođenjem LIJEPE NAŠE i minutom šutnje za sve poginule i nestale u Domovinskom ratu, u dvorištu Opće županijske bolnice, započeo je program 

"Vukovar - mjesto posebnog pijeteta". 

A nakon kratkog programa, Kolona sjećanja  kreće- od bolnice prema Memorijalnom groblju.  

Povorku predvode svi vukovarski branitelji, članovi obitelji poginulih, ubijenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja. 

Jer, VUKOVAR - to su oni!!!  

I pripadnici 204. brigade. I dragovoljci HOS-a. I pripadnici MUP-a i drugih postrojbi. I njihove obitelji.

 Kolona prolazi… U tišini. Uronjena u svoja sjećanja. I u svoju tugu. 

I proteže se u nedogled… Korača u njoj više od 100.000 ljudi.  

Tu je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, 

i premijer Andrej Plenković, 

i predsjednik Sabora Božo Petrov. 

Kreće Kolona sjećanja. Duga pet kilometara…

I, „nema te gumice kojom se mogu izbrisati naša sjećanja!“

 „MA ZNAŠ ŠTO, VUKOVARE! 

Jesi stariji, jesi pretrpio više, jesi ljepši, ma jesi, moram priznati – jak si.

Volim te grade moj i kad su te rušili i palili, znaš zašto, ostao si isti, gorilo orilo nisi se dao, nisi se predao.

Ja jesam, oprosti nisam bio jak kao ti.

Oprosti, nismo svi jaki.

Onog dana kad sam se predao ne neprijatelju već Bogu, neprijatelju da sam ne bih me bilo…

Iskusniji si, znam, oprostit ćeš, ipak si stariji.

Zato te volim.

Da, godine prolaze, tebe obnavljaju, mene ne mogu, ne znam, nemam niti volje…

Kažu nekako s proljeća, a ja kažem nekako s jeseni, živjet ćeš grade moj.

Ma, zato te i volim.

Ma jači si, neka si. Grad – to smo mi. 

Ma, zato te i volim!

A sad, nek suza krene.

Ja ću, nemoj ti.

Ti si suzom natopljen…“

 Predrag Mišić Peđa, hrvatski branitelj

Vera Primorac