BAJKA O ZEMLJI DEMBELIJI

Detalji

Objavljeno: Utorak, 13 Listopad 2015 01:01

fShare

Tweet

A nema vam tu ni nekakvih velikih tajni. Zna se sve. I sve je jasno. Jer, sve je i počelo, one herojske i oslobodilačke, 45. godine kada su na vlast došli naši dični osloboditelji. Pa su nas svega i oslobodili. Nekoga znanja, nekoga imanja, a bome, i povelik broj onih oslobođenih i od života.

„Dođu tako vremena,

kada pamet zašuti, budala progovori,

a fukara se obogati“

Pa što se čudite, ljudi moji dragi, svemu ovome što se danas kod nas zbiva? Ništa vam tu nema ni zakukuljenog niti zamumuljenog. Sve se već zna i sve se već, mic po mic, polako i otkriva.

A nema vam tu ni nekakvih velikih tajni. Zna se sve. I sve je jasno. Jer, sve je i počelo, one herojske i oslobodilačke, 45. godine kada su na vlast došli naši dični osloboditelji. Pa su nas svega i oslobodili. Nekoga znanja, nekoga imanja, a bome, i povelik broj onih oslobođenih i od života.

A bile su to, tako oni kažu, godine rada, reda i blagostanja! Vjerujte vi njima. Radilo se junački. Svi su htjeli biti udarnici i dobrovoljci.

Za sve dobrovoljne radne akcije…

Za voljenoga vođu.

I dok su radnici, seljaci i intelektualci postajali puka sirotinja, naravno po naputku velikog partijskog radnika Moše Pijade, dotle su naši dični drugovi i još dičnije drugarice, koje su sišle iz šuma i gora, uživale i izgrađivale se…A i gradilo se za njih, gradilo…

Gradile su se za njih i vile, i viletine, i podzemni gradovi ( u zlu ne trebalo), i ograđivalo se „njihovo, tj. srpsko“ more, održavale su se tako i parade i velike proslave u čast našega tj. njihovog velikog vođe. Te se slavio i njegov, „nama dragi“ mu, rođendan.

A na tribinama načičkani…sve heroj do heroja. Blistaju s ordenima zakačenim na njihovim junačkim prsima. Vojnički, i u stavu mirno, odavali su počast voljenom vođi. Zalizane i sjajne kose, natopljene uljem, sređeni i obučeni u svečane vojne uniforme, s jedva skopčanim gumbima zbog ogromnih trbušina do ispod brade, glatka i njegovana lica, više slični dobro ugojenim poslijeratnim, nametnutim nam drugovima, tj. vlasnicima nekog otetog slavonskog salaša, nego na tek pridošle šumske borce i heroje. Kao da se nisu baš puno izlagali suncu i vjetru, buri, snijegu, kiši i olujama. Kao da nisu pješačili po šumama i gorama. Kao da su se odmarali, sve to vrijeme, u nekoj zavjetrini ili u dobro skrivenim jazbinama.

A lijepo ih je bilo vidjeti tada, lijepo! I još ljepše, gledati u njihove životne družice tj. njihove drugarice, poredane jedna do druge, naravno ispod njih, u prvome redu. Jedva su se, jadnice jadne, kako su tek odložile opanke i sišle u grad, hrvale s visokim petama i meškoljile u tek sašivenim kostimićima.

A sam Bog zna od kakvih su sve rezervi, i iz čijih ormara, uspjele to nabaviti tj. uzeti i napraviti.

Onda je, ubrzo nakon toga, počelo se raditi i uspostavljati red. Pa je zbog toga nastala velika strka i potražnja, za evidencijama ulica, tvornica, ustanova i škola, poduzeća i trgova. Ali, nije vam to bilo zbog naroda niti zbog narodnih potreba. Trebalo je, ljudi moji dragi, onako ljudski, sve drugove dostojno nagraditi za njihove podvige i junačka. Tako da njihova dična imena budu visoko postavljena na sva postojeća, ova sadašnja i ona buduća, narodna zdanja. A najviše i najčasnije mjesto, morao je imati naš časni i herojski vođa, naš maršal Tito.

U svakom selu, u svakom gradu, i u svakoj ulici…

A tako vam je, dragi moji, i dandanas. Zamislite, drugovi naši dragi, te neizmjerne sreće, ponosa i dike, svih Hrvatica i Hrvata!

Zamislite nešto što je nezamislivo!!! Dakle, najljepši trg u glavnom gradu svih Hrvata, još uvijek, časno nosi - to časno ime.

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", rekao je, ne tako davno, na jednoj proslavi u Zagrebu, na obilježavanju obljetnice osnivanja Desetog partizanskog zagrebačkog korpusa, tada aktualni predsjednik Ivo Josipović.

Tako treba, drugovi! Tako se nastavlja hod po Titovim stazama revolucije. Ta, nije to mala stvar, slaviti desetog… desetog na listi najvećih, najvećih…Ma, nema potrebe ponavljati. To već znaju i oni gluhi i oni slijepi. A i ptice na grani.

Jer, zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju…

Ali, ljudi moji dragi, toliko je bilo, a ima ih i dandanas, zaslužnih drugova i drugarica, da su se u ono vrijeme, morale poduzimati sve potrebite mjere, te pod hitno, prelaziti na realiziranje istog...

Brojna imenovanja… i dodjela i podjela imena…

Pa su se imenovali gradovi, poduzeća i ulice, utanove…A na njihovim pročeljima, blistala imenima herojskih sinova, naših naroda i narodnosti.

I stalno se feštalo i feštalo… Od Jadrana pa sve do Triglava. I pilo se, i jelo, i pjevalo, i sviralo i igralo… A najljepše ih je bilo gledati, dok su onako, sitno i sitnije, cupkali Žikino i kozaračko kolo

I opet se pilo …i pilo… I jelo…i jelo…

Rakija i vino teklo je nemilice.

A tekle su i naše pare, kako smo tada svi neslužbeno zvali, tadašnji dinar.

I tko to živ, sada smije tvrditi, da se tada nije dobro živjelo!? A ako ih i ima, onda…sram ih i stid budi!! Pa sve nam je bilo… med i mlijeko. Zar se ne sjećate!?Jest, jest. Istina je to živa!!! Pa, pogledajte samo što nam je sve naša borba dala i ostavila! Sve do dana današnjega…

Pitajte samo drugove sa Filozofskog. Pa drugove i drugarice studentice i studente. Doduše, najbolje će vam o svemu reći , sve one časne drugarice i drugovi, koji su im se pridružili…u njihovoj časnoj borbi za njihova ljudska i antifa prava.

A kako se sve živo, diglo na lagane noge!? Svi ko jedan, a jedan kao svi. Pa, nije šala, u današnje vrijeme, održavati Plenum.

-A kakav jadni Plenum u 21. stoljeću?

- E, draga moja Monika, pa gdje ti to živiš?

- To ti je Plenum progresivnih i progresivno mislećih studenata, koji su se skupili da otpile dekana, koji im ne paše. Pa, imaju mladci pravo! Jer su im se i njihovi slobodoumni, antifa misleći profesori s faksa, pridružili. Tu je vrli Markovina, pa Budak, pa Klasić, pa Jakovina…Neka se ne uvrijede oni misleće profe koje nisam spomenula. Dosta im je, brate moj dragi, demokratske tiranije. Oni su spremni, i spremaju se, za antifa diktaturu. Posebice ako su oni ti koji će ju i provoditi.

To ti je, draga moja, nešto kao: „proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ A nakon toga slijedi… diktatura proletarijata, kaj ne!?

-Baš bi nam bilo lijepo, zar ne!? Barem bismo se riješili svih ovih silnih tajkuna i tajkunčića.

-E, moja Monika, moja Monika! Pa, jadna ti majka ne bila, zar si zaboravila tko su sve bili i tko sve jesu današnji tajkuni? Špiljak, Končar, Todorić, Štrok…i cijela bulumenta njihovih sudrugova.

- Zar ti nije, baš nimalo čudno, što se sve ovo na Filozofskom, tempiralo baš uz nove izbore, uz proteste tzv. kulturnjaka, uz traženja smjene Hasanbegovića? Draga moja, utrtarili se drugovi. Pa se digli. Protestiraju… Jer, tresu im se gaće od straha da ne dođu uskoro na red i oni,.. I provjera porijekla imovine, pranja crnih fondova SKH novca, položenog na tajne račune u inozemstvu…Na otkrivanje zločina i bezbroj jama i grobišta Hrvata- diljem bivše države, optužnice za poslijeratna ubojstva Hrvata diljem svijeta…

Odoše im, onda, na provjeru, sve laži i sve krivotvorine… A tek kada dođe na red i otvaranje arhiva… koje SDP skriva kao zmija noge. Moglo bi tu, dragi moji Hrvati i Hrvatice, svašta ispuzati!!!

- Ali oni kažu, kako nam je nekad bilo lijepo!

- Draga moja, to su ti njihovi novokomponirani spinovi i bajke! Koje ponavljaju do besvijesti i pune glavu, praznoglavim glavama.

-Pa kažu kako su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli…

-Jel'da? U njoj je sve cvjetalo. A život nam je bio kao pjesma. Jer smo živjeli u zemlji, u kojoj caruje drugarstvo.

Izvozilo se, gradile se tvornice, bolnice, škole, autoceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro i svima je cvjetalo cvijeće.

A onda je stvorena Hrvatska, došao Tuđman i HDZ, i sve nam oteli, privatizirali, opljačkali. Pa danas nemamo ništa svoje. Goli smo i bosi.

„Tako nam je bilo i prije“, kažu oni drugi. Prije rata nismo imali ništa. A za vrijeme rata, Nijemci su nam uništili sve“.

-A kako su nam mogli uništiti sve, ako nismo ništa imali?

-E, pa draga moja, isto kao što su nas Tuđman i HDZ pokrali, a tijekom rata srpski agresori, JNA i četnici, su nam uništili i oteli sve.

-Znači, sve što govore je jedna najobičnija laž!

-A što si ti mislila? Kažu kako su svi radili. Naravno da su svi radili, ali zahvaljujući Njemačkoj. Radili su, kako su tada govorili…na privremenom radu. A takvih je bilo, samo u prvim godinama kada su 1968. otvorene granice, više od pola milijuna. A kasnije se broj popeo na još jedan milijun. Tako ti je, draga moja, pad broja nezaposlenih, odgovarao broju onih koji su „otišli privremeno“ raditi vani.

Pa ti je, onda, 79-te došla prva devalvacija dinara, a 80-tih, samo mjesec dana nakon Titove smrti, i druga. I tako je Juga devalvirana iz dana u dan. Sve dok se nije, potpuno devalvirana, raspala. A 1983. službeno i bankrotirala.

Jesi li za ovo ikada čula? Je li se o ovome pričalo?

Naravno da nije. Jer je Juga bila „raj na zemlji!“

E, moja Monika, moja Monika! Kao da su i tebi drugovi ispirali mozak i prodavali maglu.

-Ali kažu, kako se u vrijeme Markovića, živjelo ko bubreg u loju.

-Kažu, kažu…, ali lažu. Jer su nam se otpisali silni dugovi. Jer se živjelo od oko 3,5 milijarde dolara koje je SAD dala Markoviću, kao nepovratni kredit, kako bi stabilizirao dinar. No, taj se novac istopio, za nepunih šest mjeseci. A cjelokupna industrija radila je s ogromnim gubitkom. Sve se svodilo na zaduživanje, devizne doznake radnika u inozemstvu i na turizam. Novac se, ne tiskao, nego se štancao.

Pa ako nema novaca za plaće- tiskaj!

Pa ako ima nezaposlenih, nova radna mjesta, izmišljaj!

-A zar nisu tada radila naša poduzeća, nešto malo, u tadašnjem. SSSR-u i istočnoj Europi?

- Jesu, jesu. Plaćala ih je država, a Rusi su im to kompenzirali. Što misliš kako ?

-Ma, Bog bio s tobom! Odakle ću ja to znati?

-Vidiš, nisam to ni ja znala, ali sam negdje čitala. I da stotinu godina pogađaš, to ne ćeš pogoditi.

Obavljeni posao su, draga moja, Rusi plaćali, ni manje ni više, nego u teglama krastavaca, pekmeza, vojnim proizvodima (tenkovima, zastarjelim avionima...).

-Bože me, sačuvaj! Svašta!!! Ovo još nisam čula ni doživjela. Teglama krastavaca i pekmeza!? Da nije tragično, bilo bi smiješno.

A nama su, ti isti dembeli i neznalice, puštali maglu, i pričali priče i bajke. I punili ispran mozak lažima.

A, onda ti, draga moja, dolazi nestašica kave, ulja, šečera, brašna, te praška za pranje rublja… restrikcija struje, pa muke po benzinu, pa vožnja par-nepar, pa nestašica dječje hrane i pelena… A banane smo mogli samo sanjati.

– Što ima danas na TV programu?

– Pa ratni film.

– Koji ratni?

– Neki naš. Ne znam točno.

– Uhu-hu-u-u! Bit će, opet, novih poskupljenja!

I, opet, nestašice svega i svačega…

A nama su se, istovremeno, pjevale pjesme o zemaljskom raju, o komunizmu s ljudskim likom, o radničkim pravima…

… Zato se danas, jer nemaju ni o čemu pojma, tzv. mladi antifašisti, i dižu na sve četiri i viču: Bolje je bilo prije!!!Bolje je bilo prije!!!

„30. kolovoza mediju su se prisjetili godišnjice nesreće na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, kad je vlak koji je vraćao gastarbajtere iz Njemačke – okosnicu ekonomije SFRJ – velikom brzinom uletio u kolodvor, pri čemu je poginulo 152 ljudi a 400 je ranjeno. Uzrok nesreće – strojovođe su zaspali, jer su radili neprekidno punih 45 sati bez smjene, kako je utvrdila istraga (strani tisak je spominjao 53 sata). Osuđeni su na 10 i 15 godina zatvora. Rukovodioci koji im nisu osigurali odmor i smjenu nikad nisu kažnjeni“.

-Toliko o tome kako nam je prije, u neprežaljenoj Jugi, bilo lepo!

I toliko o radničkim pravima!

Jer, nama-radnim ljudima, bila je devalvacija, inflacija i poskupljenja, a drugovi su se brčkali u“njihovom moru i uživali u ograđenim viletinama… na „njihovom moru“.

– A danas, reci mi, molim te, kakva je razlika danas, od onoga što je bilo prije?? I danas jedni imaju sve, a drugi skoro ništa. I danas ti se, svaki dan, vrte partizanski filmovi, na nekim TV postajama!

Kakva je onda razlika između onoga nekad i ovoga danas?

–Ne lupetaj, života ti!!! Pričaš kao da si pala s Marsa. Ne puštaju partizanske filmove oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji žale za svojom neprežaljenom Jugom, tj. za svojim jamčenim pozicijama.

I baš me briga i za njih, i za partizanske filmove. Neka ih puštaju koliko ih volja. Ja ih ni onako ne gledam.

Ali, iskreno, razumijem ih. Oni i imaju za čim žaliti. Jer su izgubili sve svoje stečene pozicije. Jer, nemaju… svoju Jugu!!!

A JA IMAM SVE!!! JA IMAM MOJU HRVATSKU.

I, ETO, U ČEMU JE RAZLIKA!!!

I, eto, tako vam je to, dragi naši mladi antifašisti. I svi današnji marksisti i lenjinisti, socijalisti i svi ljubitelji multikulti društva, antifašizma i komunizma.

Bilo nam je, vjerujte vi meni: Komu ništa, komu sve. Za kaj ne?

I bilo je, tako, nekada davno, jedno društvo, u kojemu je cvjetalo samo drugarstvo.

Tako je prije počinjala još jedna bajka o tome kako nam je nekad bilo „lepo“.

A, valjda smo, dosad, dovoljno sazreli da s bajki pređemo na stvarni život. Pa kao sav normalan svijet, konačno upokojimo …

I komunizam i Tita.

ZAUVIJEK.

Vera Primorac