Pred osam godina Vojislav Stanimirović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, u razgovoru za beogradsku “Politiku” rekao je da Srbi u Vukovaru nisu započeli rat, a da pobijeni na Ovčari nisu bili civili nego “preobučeni vojnici” (koje je onda, valjda, i trebalo pobiti?!). Na Stanimirovićev velikosrpski ispad nije reagirao baš nitko iz tadašnjega hrvatskog vrha, a Stanimirović (koji bi, rekao je u razgovoru za “Novi list”, ponovno sve učinio isto) kasnije je nagrađen saborskim mjestom

Ispostavilo se da Milorad Pupovac, vođa Srba u Hrvatskoj, nema blage veze koliko pripadnika srpske nacionalne manjine živi na rubu gladi! “Mi, nažalost, nemamo podatke koliko ih je. No da ih je deset ili pedeset ili sto, nama je dužnost da im pomažemo”, izjavio je i dokazao kako živi u nekom paralelnom svemiru jer je takvih ljudi, u zabačenim selima, na žalost, sigurno više od tisuću, a možda je brojka još i veća.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina - Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku

Konačna odluka o tome navodno će biti donesena sljedeći tjedan na sastanku Glavnog odbora Hvidre. Spomenimo i da neke od Hvidrinih podružnica, kako su nam rekli, ne dijele stav svog čelnika Josipa Đakića kad je riječ o prosvjedu u Vukovaru.

Budući pak da javnost, odnosno narod ipak nije toliko glup koliko vlastodršci i političari misle da je, ona vidi nesuglasje između izgovorenih riječi, najčešće u obliku obećanja, i stvarnosti, za posljedicu imamo jedno šizofreno stanje u kojem se svaka izgovorena riječ “a priori” odbacuje kao nešto licemjerno, a svaki se uradak drži poprilično sumnjivim kada je riječ o kriteriju poštenja..

Image result for davor bernardić

-Što se tiče onih koji u ovom vremenu ruše SDP, kada bi se trebali baviti rušenjem ove nesposobne Vlade koja nije provela niti jednu reformu, neću dozvoliti da jedan dio tih ljudi pokuša izručiti SDP HDZ-u ne bi li s njima ostvario veliku koaliciju - kazao je Bernardić

Tuđmanov HDZ više ne postoji, a uz “SDP-ova liberala” Plenkovića stranku održavaju i oni koji sliče na Tuđmana, a boje se da bi se to moglo vidjeti. Ni Milinović nije savršen, ali ostao je bez ijednog glasa potpore iz HDZ-a upravo iz tog straha. Iz straha od lutka Europske unije Plenkovića, pa bi stranka mogla promijeniti ime u HBZ – Hrvatsku bruxellesku zajednicu.

Related image

„Bura“ oko brodogradilišta „Uljanik“ još se nije smirila u Hrvatskoj. Unatoč tomu što su hrvatske tiskovine, tv postaje i portali zašutjeli, ali „Uljanik“ nije riješen i zaplelo se sve oko Danka Končara. Kontroverzni „investitor“ Danko Končar glavni je „igrač“ čitave krize u „Uljaniku“ , a pomagač je Ivan Jakovčić.

Hrvati su postali obespravljena manjina koja o ničemu ne odlučuje! Umjesto Hrvata odlučuju Milorad Pupovac, Furio Radin, izdajice, petokolonaši i briselske sluge, koji guše i uništavaju svaki simbol hrvatske državnosti!

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 2.dio

Pin It

Image result for hrvatska zastava

TKO NA TVRDOJ STINI SVOJU POVIST PIŠE…   

Sjećam se, tako,  vremena u njihovoj bivšoj, kada smo svi mi, prosvjetni djelatnici, dobili naređenje od „mjerodavnih drugova“ (protivno Ustavu), pa i u mojoj školi, da pišemo u školskim dnevnicima, jedan tjedan latinicom a drugi ćirilicom. I, kao što je bilo i za očekivati, nisu na to svi pristajali ( a ni moja malenkost). Zato me i čudi, ali u isto vrijeme, ljuti i nervira, indolentnost  naših veleumnih glava.

Što se dosad čekalo?  Što se sada čeka?

Zašto se hrvatski jezik, sa svim svojim posebnostima i bogatstvom, ne zaštiti i ne proglasi nacionalnim i kulturnim dobrom HRVATSKE? 

Zašto se nanovo ne uspostavi i Vijeće  za normu hrvatskoga standardnog  jezika  koje je bilo osnovano 2005. (kao stručno tijelo nadležnog Ministarstva), ali koje je   ukinuto 2012. godine, odlukom tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i športa, Željka Jovanovića.

Bez ikakvog razloga, kažu stručnjaci.

–Ma nemoj tako! Možda je drug Jovanović, kao „vrsni jezikoslovac i strastveni zagovornik posebnosti hrvatskog jezika“,  htio učiniti nešto važno, nešto epohalno.  Možda ga je htio, u svom aranžmanu, očistiti od  svih  uljeza i stoljetnih nakupina, koje nisu svojstvene njegovom izričaju . 

–Htio je učiniti nešto važno, nešto epohalno, kažeš... Nemoj me, molim te, nasmijavati!  

      Istina,najveće hrvatsko nacionalno kulturno dobro je HRVATSKI JEZIK koji, možete li zamisliti, još uvijek u Hrvatskoj, za razliku od drugih država diljem Europe, nije čak  ni zakonom zaštićen. Pa se tako, svaka   jezikoslovna nula i protuhrvatska klatež, može svakog trena na njega obrušiti. Kao što su to sada učinili i s famoznom "Deklaracijom o zajedničkom jeziku" ,  na kojem se svi u  regijonu  razumemo. I kao što su to činili i u vrijeme vrlog ministra Jovanovića. Zato mi, molim te, ne lupetaj o njegovim dobrim namjerama, već pročitaj malo više o našim jezikoslovcima, pa nešto i nauči! 

  Otac hrvatskog jezikoslovlja, Hrvat, isusovac Bartol Kašić, preveo je cijelo Sveto pismo s latinskog na hrvatski jezik, na štokavsko narječje ijekavskog govora (i to latinicom), još davne 1630. godine. Zato je Kašićevo djelo i vjerodostojna potvrda stoljetne hrvatske jezične samobitnosti .  

A  Marko Marulić!? Tko je on? 

Znaju li ( vjerojatno ne znaju) tko je, uopće, Marko Marulić, što je značio i što znači za Hrvatsku, hrvatsku književnost i hrvatsku nacionalnu kulturu?

     –E, pa, antifati drugovi, Marko Marulić je po općem sudu najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac Judite- prvog epa hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku, prevedenog na mnoge svjetske jezike,  klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata; on je otac  hrvatske književnosti  ( tako ga nazivaju),  književnik i filozof koji je, u  tom svom vremenu, bio čitaniji, po dvorovima diljem Europe, čak  i od samog  Shakeaspira.

I dok smo mi  imali jednog Bartola Kašića i jednog Marulića, naši susjedi su govorili  slavjanoserbskim iliti crkvenoserpskim jezikom. Nikom razumljivim i nikom dostupnim.   I sve je to tako trajalo do kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada je  umješni i lukavi Vuk  Karadžić , umješno posvojio tj. ukrao naš štokavski dijalekt, te po uzoru na njega, stvorio srpski jezik. Čak je htio uvesti i ijekavski izgovor. Ali, na našu sreću, to se kod njih nije prihvatilo. 

A da  se tada to usvojilo, danas bi svi mi govorili srpski. Tako „da nas celi svet razume“.

  I, eto, zašto mi se sada,  ni ova rabota, ne čini baš tako nevina niti  naivna. A ni, sasvim,  beznačajna. Jer u njih se ništa ne radi, bez nekog, već unaprijed, pripremljenog plana. A sve, opet, u cilju ostvarenja njihovih stoljetnih snova o Velikoj Srbiji. Jer,  „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija!“ 

 „Ko to kaže, ko to laže

Srbija je mala.

Nije mala, nije mala,

Triput ratovala.

Nakon toga je slijedilo: “Sprem'te se, sprem'te, četnici“, pa “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“

 

A, danas…  ko nas, bre, zavadi ? 

 

Jer „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo. Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu“. 

    Da bi nam na kraju, pokušali sve to lijepo i zacementirali u   „govori, bre, srpski da te celi svet razume!“

„A šta se, bre, čudite!? Svi štokavci su zapravo Srbi i zato mora da postoji jedan jedinstveni i zajednički jezik!“    

I eto, zašto mi sada,   sve ovo skupa, i  miriše na Memorandum II i vraća me u ona olovna vremena Slobodana Miloševića i njihovih priča kako su svi „na ovim prostorima“ nastali od Srba. 

Kako smo svi, zapravo, Srbi. 

Kako smo svi jedan narod.

I kako  svi govorimo istim jezikom…

 

“Ili ćete svi biti  Srbi ili vas neće biti“, reče  i Karadžić:

 

–A čemu, onda, sve ovo vodi? Reci mi! 

–Čemu vodi? Čemu vodi??? 

Pa, sve je jasno …k'o dan. Dogodila bi se, draga moja, invazija i doseljavanje s  istoka i promjena nacionalne strukture pučanstva. Isto kao što je to bilo i nakon 45. 

Za njih ništa ne znači sto godina? Jer bi, za stotinu godina  rekli: „A tko su ti, odakle su ti, Hrvati? Oni nikada nisu ni postojali“.

I bilo bi nam, opet: Sve je to jedan narod, sve je to jedan te isti jezik. I svi su to Srbi.  

    „U razdoblju od 125 godina, Srbija je ratovala svakih 14 godina. I unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas se u Srbiji  tvrdi da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag“, piše  Latinka Perović, srbijanska  povjesničarka i bivša političarka..  

Pa se, zato, čini mi se, a  na tome tragu, opet i rodila,   ta veleumna i zajednička deklaracija. Ni manje ni više, nego o zajedničkom jeziku svih bratskih naroda.

„Neka nam vječno živi  Tito, partija, bratstvo, jedinstvo i Armija“, viču antifa drugovi. 

A pomladak uzvraća: „Tito, partija-omladina akcija!“

I akcija je počela…

      Pa, zamislite, ljudi moji dragi, te sreće!  Intelektualci svih zemalja, kako oni kažu,    ovih prostora, ujedinili se kao proleteri svih zemalja i odlučili za intelektualnu akciju i predstavljanje  svoje tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku. 

I to, baš  u vrijeme, našega  obilježavanja   obljetnice od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, točno prije pedeset godina, 17. ožujka 1967.  Čime je onemogućeno da se kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate, Hrvatima silom nametne  srpski jezik.  

Pa im je, ovo sada, izgleda mi,  bio  “posljednji voz” za tzv.   novu deklaraciju. 

I nisu ga htjeli,  a možda nisu ni smjeli propustiti. 

Namjerno izabrano i namjerno  tempirano. Što im je, u zadnje vrijeme, postao običaj i, još jedna u nizu, očita provokacija.

nastavlja se...

 

Vera Primorac

Login Form