Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.
I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna. Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi

Image result for tudjman dan državnosti

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

 

Jučerašnjim gostovanjem u Podcast Inkubatoru Tomislav Karamarko prekinuo je post javnog nastupa u medijima nakon dvije godine od ostavke na dužnosti prvog potpredsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a. 

Danas smo u HDZ-u suočeni s velikom krizom povjerenja koja se može zamisliti u jednoj političkoj obitelji i s najtežim izazovima s kojima se jedan narod može susresti (prosvjedi protiv vlastitog vodstva stranke, sukob s Crkvom, HAZU-om, Maticom hrvatskom, članovima stranke, biračkim tijelom, narodom)

GDJE SU NESTALE KOSTI 83.000 JASENOVAČKIH ŽRTAVA?

Ustvrdio je da kostura nema zato što su početkom travnja 1945., nakon instrukcija u Njemačkoj kako se uništavaju leševi, došle ustaše, pa su leševi iskopavani iz masovnih grobnica, spaljivani i vraćani u grobnice!

Za Hrvate danas nije nikakav praznik. Danas obilježavamo 29. obljetnicu otkrića strašne jame Jazovka, u koju su Titovi komunistički ubojice, “antifašisti” iz Jugoslaveske armije bacili pet stotina hrvatskih civila, vojnika, ranjenika i časnih sestara...

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 2.dio

Pin It

Image result for hrvatska zastava

TKO NA TVRDOJ STINI SVOJU POVIST PIŠE…   

Sjećam se, tako,  vremena u njihovoj bivšoj, kada smo svi mi, prosvjetni djelatnici, dobili naređenje od „mjerodavnih drugova“ (protivno Ustavu), pa i u mojoj školi, da pišemo u školskim dnevnicima, jedan tjedan latinicom a drugi ćirilicom. I, kao što je bilo i za očekivati, nisu na to svi pristajali ( a ni moja malenkost). Zato me i čudi, ali u isto vrijeme, ljuti i nervira, indolentnost  naših veleumnih glava.

Što se dosad čekalo?  Što se sada čeka?

Zašto se hrvatski jezik, sa svim svojim posebnostima i bogatstvom, ne zaštiti i ne proglasi nacionalnim i kulturnim dobrom HRVATSKE? 

Zašto se nanovo ne uspostavi i Vijeće  za normu hrvatskoga standardnog  jezika  koje je bilo osnovano 2005. (kao stručno tijelo nadležnog Ministarstva), ali koje je   ukinuto 2012. godine, odlukom tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i športa, Željka Jovanovića.

Bez ikakvog razloga, kažu stručnjaci.

–Ma nemoj tako! Možda je drug Jovanović, kao „vrsni jezikoslovac i strastveni zagovornik posebnosti hrvatskog jezika“,  htio učiniti nešto važno, nešto epohalno.  Možda ga je htio, u svom aranžmanu, očistiti od  svih  uljeza i stoljetnih nakupina, koje nisu svojstvene njegovom izričaju . 

–Htio je učiniti nešto važno, nešto epohalno, kažeš... Nemoj me, molim te, nasmijavati!  

      Istina,najveće hrvatsko nacionalno kulturno dobro je HRVATSKI JEZIK koji, možete li zamisliti, još uvijek u Hrvatskoj, za razliku od drugih država diljem Europe, nije čak  ni zakonom zaštićen. Pa se tako, svaka   jezikoslovna nula i protuhrvatska klatež, može svakog trena na njega obrušiti. Kao što su to sada učinili i s famoznom "Deklaracijom o zajedničkom jeziku" ,  na kojem se svi u  regijonu  razumemo. I kao što su to činili i u vrijeme vrlog ministra Jovanovića. Zato mi, molim te, ne lupetaj o njegovim dobrim namjerama, već pročitaj malo više o našim jezikoslovcima, pa nešto i nauči! 

  Otac hrvatskog jezikoslovlja, Hrvat, isusovac Bartol Kašić, preveo je cijelo Sveto pismo s latinskog na hrvatski jezik, na štokavsko narječje ijekavskog govora (i to latinicom), još davne 1630. godine. Zato je Kašićevo djelo i vjerodostojna potvrda stoljetne hrvatske jezične samobitnosti .  

A  Marko Marulić!? Tko je on? 

Znaju li ( vjerojatno ne znaju) tko je, uopće, Marko Marulić, što je značio i što znači za Hrvatsku, hrvatsku književnost i hrvatsku nacionalnu kulturu?

     –E, pa, antifati drugovi, Marko Marulić je po općem sudu najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac Judite- prvog epa hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku, prevedenog na mnoge svjetske jezike,  klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata; on je otac  hrvatske književnosti  ( tako ga nazivaju),  književnik i filozof koji je, u  tom svom vremenu, bio čitaniji, po dvorovima diljem Europe, čak  i od samog  Shakeaspira.

I dok smo mi  imali jednog Bartola Kašića i jednog Marulića, naši susjedi su govorili  slavjanoserbskim iliti crkvenoserpskim jezikom. Nikom razumljivim i nikom dostupnim.   I sve je to tako trajalo do kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada je  umješni i lukavi Vuk  Karadžić , umješno posvojio tj. ukrao naš štokavski dijalekt, te po uzoru na njega, stvorio srpski jezik. Čak je htio uvesti i ijekavski izgovor. Ali, na našu sreću, to se kod njih nije prihvatilo. 

A da  se tada to usvojilo, danas bi svi mi govorili srpski. Tako „da nas celi svet razume“.

  I, eto, zašto mi se sada,  ni ova rabota, ne čini baš tako nevina niti  naivna. A ni, sasvim,  beznačajna. Jer u njih se ništa ne radi, bez nekog, već unaprijed, pripremljenog plana. A sve, opet, u cilju ostvarenja njihovih stoljetnih snova o Velikoj Srbiji. Jer,  „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija!“ 

 „Ko to kaže, ko to laže

Srbija je mala.

Nije mala, nije mala,

Triput ratovala.

Nakon toga je slijedilo: “Sprem'te se, sprem'te, četnici“, pa “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“

 

A, danas…  ko nas, bre, zavadi ? 

 

Jer „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo. Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu“. 

    Da bi nam na kraju, pokušali sve to lijepo i zacementirali u   „govori, bre, srpski da te celi svet razume!“

„A šta se, bre, čudite!? Svi štokavci su zapravo Srbi i zato mora da postoji jedan jedinstveni i zajednički jezik!“    

I eto, zašto mi sada,   sve ovo skupa, i  miriše na Memorandum II i vraća me u ona olovna vremena Slobodana Miloševića i njihovih priča kako su svi „na ovim prostorima“ nastali od Srba. 

Kako smo svi, zapravo, Srbi. 

Kako smo svi jedan narod.

I kako  svi govorimo istim jezikom…

 

“Ili ćete svi biti  Srbi ili vas neće biti“, reče  i Karadžić:

 

–A čemu, onda, sve ovo vodi? Reci mi! 

–Čemu vodi? Čemu vodi??? 

Pa, sve je jasno …k'o dan. Dogodila bi se, draga moja, invazija i doseljavanje s  istoka i promjena nacionalne strukture pučanstva. Isto kao što je to bilo i nakon 45. 

Za njih ništa ne znači sto godina? Jer bi, za stotinu godina  rekli: „A tko su ti, odakle su ti, Hrvati? Oni nikada nisu ni postojali“.

I bilo bi nam, opet: Sve je to jedan narod, sve je to jedan te isti jezik. I svi su to Srbi.  

    „U razdoblju od 125 godina, Srbija je ratovala svakih 14 godina. I unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas se u Srbiji  tvrdi da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag“, piše  Latinka Perović, srbijanska  povjesničarka i bivša političarka..  

Pa se, zato, čini mi se, a  na tome tragu, opet i rodila,   ta veleumna i zajednička deklaracija. Ni manje ni više, nego o zajedničkom jeziku svih bratskih naroda.

„Neka nam vječno živi  Tito, partija, bratstvo, jedinstvo i Armija“, viču antifa drugovi. 

A pomladak uzvraća: „Tito, partija-omladina akcija!“

I akcija je počela…

      Pa, zamislite, ljudi moji dragi, te sreće!  Intelektualci svih zemalja, kako oni kažu,    ovih prostora, ujedinili se kao proleteri svih zemalja i odlučili za intelektualnu akciju i predstavljanje  svoje tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku. 

I to, baš  u vrijeme, našega  obilježavanja   obljetnice od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, točno prije pedeset godina, 17. ožujka 1967.  Čime je onemogućeno da se kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate, Hrvatima silom nametne  srpski jezik.  

Pa im je, ovo sada, izgleda mi,  bio  “posljednji voz” za tzv.   novu deklaraciju. 

I nisu ga htjeli,  a možda nisu ni smjeli propustiti. 

Namjerno izabrano i namjerno  tempirano. Što im je, u zadnje vrijeme, postao običaj i, još jedna u nizu, očita provokacija.

nastavlja se...

 

Vera Primorac

Login Form