Da čovjeku „mozak stane“, da se Hrvatska na pobjedničkom postolju, srebrene svjetske nogometne medalje počne stidjeti, zahvaljujući nekakvom kolektivnom udbaško-antifašističkom (čitaj fašističkom) skalpelu u rukama, skoro pa svih televizijskih kuća. Kao da su urednici školovani u istom podrumu od dva metra armiranog betona.

Nakon što je nastup Thompsona na dočeku naših Vatrenih nazvao ustaškim udarom, odnosno, nakon što se s tim složio komentirajući kako isti nije uspio, Krešimir Macan razriješen je dužnosti Plenkijevog savjetnika, na osobni zahtjev.

Sada jadan Plenki mora tražiti novog jugosavjetnika a posvuda su povampirene ustaše, nimalo lak zadatak 

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Ponavljanje povijesti, pa i ove nogometne iz 1998. godine, u takvim je okolnostima samo potvrda svega na opće zadovoljstvo hrvatske populacije i čuđenje i divljenje ukupne svjetske, ali i potvrda teškog prihvaćanja slika Hrvatske ovih dana i njezine posebnosti kroz simboliku koju anacionalna Hrvatska ne može gledati, slušati, a još manje prihvatiti i uvažavati

Savjetnik premijera Plenkovića je dakle otvoreno podržao tezu kako je doček viceprvaka svijeta u nogometu, najveće okupljanje naroda od dolaska pape Ivana Pavla II. ustaški državni udar koji ipak nije uspio

Image result for doček nogometaša

Golema rijeka od više od 500.000 crveno-bijelih navijača dočekala je u ponedjeljak u Zagrebu hrvatske nogometne reprezentativce koji su na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojili srebrnu medalju. Veličanstven doček, zasigurno nezapamćen kada je riječ o povratku hrvatskih sportaša nakon uspjeha na međunarodnoj sceni

Zrinka Ručevića, stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije, sudovi su angažirali u nizu “velikih” predmeta, slučajevima Zdravka Mamića i Nadana Vidoševića, postupku protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u aferi Fimi-Media...

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara

Najprije su realizatorski unakazili prijenos, a onda jednostavno isključili mikrofon Thompsonu na drugoj pjesmi i prekinuli događaj. Sramota. Podsjetilo me to na onaj koncert Prljavaca iz 1989. godine i tada je udba bila protiv koncerta, ali nije imala toliko kuraže da ge prekine. Ovi današnji su beskrupulozni

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 5.dio

Pin It

 Related image

Zaista, kažem na kraju, onako od srca i bez neke zle namjere (da me  jezični čistunci našeg „zajedničkog jezika“, ne bi pogrješno shvatili), kako bi bilo krasno i prekrasno kada se više ne bi ovakvi likovi valjali po Hrvatskoj i prema Hrvatskoj. Znali bismo, onda, kako udišemo čist zrak. Nezagađen mržnjom, psovkama, gadostima, bljuvotinama… I zlokobnim porukama…

Zamislite samo… kakva je to dobrohotnost!? Kakva  humanost? Kakvo domoljublje? Kakva spremnost za domovinu!?

 Oprostite mi, oprostite!Lapsus!!! Pogriješila sam, pogriješila!!! Malo sam dekoncentrirana. Htjela sam reći…spremnost za otadžbinu. 

    Zato bi  najbolje bilo, za sve takve i za sve nas, zajedno, da se od nas malo maknu i odu  tamo daleko, među svoje. I tamo daleko, među svojima i ostanu…  …ZAUVIJEK.  

MALEN JE PROSTOR

Ali, ni naša Vedrana ni njena bratija, ne gube  vrijeme uzalud. Rade ubrzano i punom parom…Tako će, sigurna sam, i naša Vedra , krstareći po bratskoj nam, skupiti još više vulgarizama, pa možda i spremiti, uz posao koji već obnaša u promoviranju i propagiranju, tko zna kojega po redu, „našeg zajedničkog jezika“ , napisati i čudoredni leksikon vulgarizama… s naših prostora. Sigurna sam i da joj to ne će biti nimalo težak zadatak. Dosta je toga već i obznanila i uvrstila u svoja, već svjetski  priznata i poznata djela.

A njoj će , sigurna sam, u svemu tome pripomoći i Boris Dežulović , čovjek još bogatijeg vokabulara. Osjeća se  to  i vidi u svakom njegovom poetski napisanom tekstu. Jer, taj utjecaj i bogatstvo kulture koju su upili na svome putešestvuju po regijonu, na samom izvoru inspiracija i motivacija, nepresušan je…  I nije ga, onda, teško ni ukomponirati u zajednički izričaj. Na zajedničkom srpskom-hrvatskom-bošnjačkom i crnogorskom jeziku.  Naravno, prije toga bi se, obvezatno, oformilo i povjerenstvo koje bi moralo i dodatno usuglasiti, sve relevantne stavove, mišljenja i poglede. Uz neke sitne kompromise.  Naravno, na tuđi račun. 

–Pa, ljudi moji dragi, što se drugo i moglo očekivati od „jadne i ugrožene“ Rudanice, pa od vječno ugroženog Pupovca (koji je podržao iste), uvijek spremnog na kukanje i plač, hoću reći TRAČ na račun Hrvata i Hrvatske  , pa Tomića, pa Dežulovića…

Ma, što se brineš, moja Monika?? Zajednički će im jezik biti prihvaćen, svugdje na ovim prostorima. I Crnogorci su  samo na  ovo čekali.   Da ostanu, zauvijek, u njihovom čvrstom,  željeznom i bratskom zagrljaju. Kao „drugo oko u glavi“.

Ma kakav NATO? Kakvi bakrači?  O čemu vi to lupetate? Kakve su to prazne priče? 

„U zajednički tor složno, braćo Crnogorci!!! Da zajednički bijemo nove, izgubljene bitke!“ 

–Izgleda mi, moja Lucija (daj, Bože, da se varam), kako je Srbiju, opet uhvatila, ona njihova stara, imperijalistička groznica, pa ne biraju više sredstva.  

   Pokušali su prije agresijom…I izgubili sve bitke.

Pokušali su, onda, lažima… I od toga ništa.

Pokušavaju s pritiscima. Ni od toga ništa.

Pokušavaju s udvaranjem… I opet ništa!!!

 –Pa, zašto, onda, moja Lucija, ovi tzv. intelektualci, uporno pokušavaju progurati ovu svoju tzv. deklaraciju?

–A zašto, zašto? Možda je Hrvatska malena  za njihovu ogromnu, a svjetski priznatu i poznatu „ kreativnost“.  

Malen ti je to prostor, draga moja,  kojega bi prigrlili Rada, Sneška, Ivana, Rade, Vedrana, Markovina, Tomić , Drago… i ostala bratija. Pa bi ga malo proširili. A po mogućnosti… od Vardara pa do Triglava. 

–Baš će se proširiti! Podrška im je „sve veća i veća“. I raste iz dana u dan. Pa je, sada, od nešto više od dvadeset milijuna stanovnika,  u sve ove četiri države, tzv. deklaraciju potpisalo, ni manje ni više, nego 

SEDAM TISUĆA DUŠA.

Kakav uspjeh!!!??? Kakav impozantan broj!!!??? 

–Pametnome dosta, zar ne!? Ali, je li i NJIMA!???    

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI KUJU PA I ONA DIGLA NOGU

   Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori ", zajednički standardni jezik policentričnoga tipa", predstavljena je u četvrtak u Sarajevu, a jedna je od inicijatora, bila i hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić, koja je, onako mudro i s veleumnom pozom,  solila pamet nekolicini slušatelja. Naravno,   s Deklaracijom i zajedničkim jezikom, u kojoj se navodi „da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori "zajednički standardni jezik policentričnoga tipa". 

–Nešto mi je tu čudno, čudno!!!  Ovo mi ne sliči na onu staru Ivanu Bodrožić .

–Valjda su je, moja Monika, po dobrom starom običaju, preodgojili na Filozofskom. Pa je relativno  normalna Ivana, na kraju studiranja, kao i mnogi drugi (a  ima tomu već 27 godina), promijenila ploču. 

–Jel' da, moja Lucija? Pošalješ na Filozofski normalno dijete,  a na kraju školovanja,vrate ti ga…   kao pravog sljedbenika marksističkog naukovanja i jednoumlja. 

Ali, Ivana nam se i ogradila. U zlu ne trebalo…

  "Mi ne želimo rušiti Ustav ili nešto represivno uvoditi, ne želimo bilo koga primoravati na nešto. Mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi", pojasnila je Bodrožić.

–E, pa, čovjek joj mora, ovakvoj kakva je sada, tj. kakva je sada postala, vjerovati na riječ.  

–Ali, jalovo je, moja Ivana, ovo tvoje objašnjenje! Ako ništa ne namećete, ako ništa ne tražite, ako će svatko govoriti svojim jezikom i zvati ga pravim, a ne nametnutim imenom,  čemu  onda priče? U čemu je , onda, kvaka? Nije ,valjda, da ste sve ovo radili…da biste nešto radili? 

–Ili je…ili je…iza svega, zna se već, tko i što.  

  "Moje pitanje glasi: Jesam li normalna?"–piše naša Ivana. 

   BEZ KOMENTARA.

     A, „da hrvatski jezik nije bio zaglavljen u škripcu "srpsko-hrvatskog" i da je hrvatski narod u tih proteklih više od pola stoljeća bio slobodan i nezavisan pa da je kroz to vrijeme imao priliku suvereno razvijati svoj jezik sukladno razvoju svog društva, danas bi se žitelji npr. Karlovca i Niša razumjeli isto koliko se razumiju i žitelji npr. Maribora i Čačka , a to je gotovo ništa“, kažu neki forumaši.

I dok je naša ili njihova Ivana danas postala takva kakva jest, Dragan Markovina je još uvijek isti. Mentalno zaostao, iako još uvijek relativno mlad, u godini   1945-toj. Ali, unatoč svemu, nije mu  nedostajalo, niti mu nedostaje ambicija i želje za nekom udobnom i mekom foteljicom. Pa se , eto, ovih dana, kandidira i za gradonačelnika Splita. 

Hrabro i junački korača, jurišajući prema cilju… Onako kako to znaju, samo antifa drugovi. Do posljednje kapi znoja.

I već obećava. Po dobrim, starim antifa navadama.

 Uklonit će, kaže naš vrli Dragan, spomenik HOS-a i vojne policije i vjerojatno prognati sav   „HERCEGOVAČKI ŠLJAM „ IZ SPLITA.  

„Hoću vlast, hoću vlast!!! IZABERITE MENE! 

ILI JA ILI NITKO DRUGI!!! “

A kažu, kako je i on sam, došao u Split, ne tako davno.  

„ Fetivi  van je, lipi moji, on Splićanin! 

Od glave do pete. 

I od pete do glave“.

–Jel' se on šali, moja Lucija, ili on to ozbiljno misli? Misli li on, stvarno, kako bi mogao postati splitski gradonačelnik?

–E. moja Monika! On misli da misli. Kao i svi iz antifa društva. Ali, na našu žalost, kada god oni misle da misle, nama se nešto loše zakuhava. 

  –Bože dragi, Bože dragi, kako ih je otužno gledati! Ova komična skupina tzv. intelektualaca tzv.  deklaracije, pokušava na sve moguće načine, na raspršenom pepelu bivše Juge,  graditi nekakvu priču o nečem zajedničkom. 

“Zar ne vidu, bidni, koliko su  smišni?!“

„Jezik narodni smatra napose kršćanin kao najveći dar Božji, kano ogledalo, u kom se duša i srce naroda njegova u svojoj bitnosti pokazuje, kanoti najmoćniju narodnog izobraženja polugu, kanoti blagajnu , u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi.

Zato, sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni. Sve pak od njega odvraća, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo“, Josip Juraj Strossmayer 

„Asimilacijom autentične kulture bilo kog naroda nestaje i sam taj narod.“

Kraj

 

Vera Primorac

Login Form