I ja želim živjeti 1.dio

Detalji

Objavljeno: Subota, 27 Svibanj 2017 18:05

fShare

Tweet

Najsretniji ljudi nemaju najbolje od svega,

 oni samo naprave najbolje od onoga što imaju“

 – Onda, kako si? – upita me, dok razgovaramo telefonom, jedna moja prijateljica. 

– Šugavo!   

–Kako šugavo? Što ti je?

–Ne osjećam se baš najbolje. Bezvoljna sam. Opada mi kosa. Slabo spavam. Nemam apetita. Iskreno, bojim se onog najgoreg.

S druge strane tajac. I prodoran zvuk, od treska  od  pod, telefonske slušalice.

***

–Moja Ido, moja Ido, što ti bi!? Kako si ženi to mogla reći? Još preko telefona. Jesi li svjesna koliko si ju prepala? 

–Pusti me na miru, Lucija, molim te!!! Imammm-m   raaa-k!!! Čuješ li ti mene? Sigurna sam. Imam rak – jedva izgovaram kroz plač, jecajući.  

–Hajde, molim te. O čemu ti to? O čemu  govoriš? Smiri se ! Hajde, hajde! Glavu gore! Bit će dobro, vidjet ćeš.

– Jel' da, bit će dobro? Ma, sigurno će biti dobro!!! 

–Bit će dobro, nego što!? Dat će Bog.

–Ali, što ako ne bude? Što ako stvarno imam…? 

 –Ne pričaj koješta, Ido! Pogledaj se! Dobro izgledaš, dobro jedeš …U formi si. 

 Živjet ćeš ti, draga moja, još dugo, dugo. I još dugo, dugo uživati u životu. Sigurna sam. Samo se trebaš trgnuti.  Ne opterećivati se nepotrebnim strahovima i zlim slutnjama. Ta, uvijek si bila jaka i odlučna!  Ti kao da nisi   svjesna koliko si,   baš zbog te svoje hrabrosti i snage, u životu stvorila.   I sve što si postigla, postigla si sama. A postigla   si  sve što se postići može.

Pogledaj malo  oko sebe! Pogledaj  svu tu bijedu i jad  oko nas! Svu tu patnju, bol , mržnju i zlo.

Zar ne vidiš koliko ti sreće imaš? Među svojim si dragim. Svi te vole. Svi se za tebe brinu. I svi te cijene.

Prijatelji te zovu… Interesiraju se.

–Ali, zašto!? Zašto baš ja, moja Lucija?  

–Opet ti, svoje pa svoje!   Nego, draga moja, pamet u glavu i trgni se !!! Prestani kukati… i pravac-  k  liječniku. 

Zašto se unaprijed opterećivati? Idi k  liječniku pa ćeš onda znati na čemu si i što ti je raditi.

–Imaš pravo! A ako bude trebalo, borit ću se. K'o lavica.   I dosad sam se za sve što sam postigla u životu,   morala sama-dugo i krvavo boriti.  

–Moja Ido,  moja Ido, vjeruj mi, nisi jedina. Kamo se god okreneš, ima nešto. Ili bolest, ili neimaština, ili nesreće. 

Ratovi, protjerivanje, izbjeglice…

Masakri, silovanja…  

 I što  to sada oni imaju? Što imaju svi ovi jadnici diljem bijelog svijeta? Hajde,  reci mi!   

–Ali, meni se sada…! Meni se sada sve urušava! Čitav moj dosadašnji svijet nestaje. 

–I njihov, draga moja, i njihov. Isto tako. Nego, ostavi se mudrovanja! Pamet u glavu i trgni se.  I  ne opterećuj se unaprijed! 

Ne misli ni na jučer ni na sutra. Živi  sada… danas!  Ovaj tren.   Živi punim plućima. Grabi!!! I  ne daj se!!! 

Hajde, diži se i spremaj! Idemo na kavu. 

*** 

Kod liječnika sam. Želudac mi se steže od nervoze. Samo što ne povratim. Ruke mi se tresu. I malaksala sam. Čekam sva ustreptala od straha, ali se ipak nadam…

 A onda, kao grom iz vedra neba, konačna dijagnoza: „Imate na lijevoj dojki malignu izraslinu, promjera …“   

–Bože moj, pa ovo je stvarno istina! Istina je… istina. Imam rak. Bolesna sam. 

I što sad? Što dalje? Koliko li me još čeka patnje?  Koliko li mi još ostaje? 

A ja sada, nakon svega, nemam više ni volje ni snage, boriti se.  Umorna sam. I od života. I od borbe. 

Ne znam više ni zašto ni zbog čega …Ni za koga. Umorna sam. U-MOR-NAAA.  

Nestajem… 

A kap po kap mene. 

Odlazi… 

U nepovrat. 

Smrzavam se. Od hladnoće. Onoj u meni. I krv mi smrzla. Sledila. Zbog onoga što me čeka.

Hoće li ovaj moj križ, Bože moj dragi, ikada nestati?

Kao ranjena sam ptica koja bi još uvijek pjevala. A osuđena je na odlazak. 

Bez glasa. 

Bez pjesme. 

Bez zaleta i leta.

Prazna sam. Bez snova. Bez nade. 

I to je to. 

Možda je sve ovo, ipak,  samo neki ružan san!? Možda.

***

A sve je počelo, prije samo koji  mjesec- dva. 

Bio je to dan kao i svaki drugi. Pun rutine. Pun mojih svakodnevnih obveza i trke. A na kraju dana,  po mom starom običaju, najprije pranje zuba, onda  češljanje i četkanje kose, pa nakon toga, kao i uvijek,  čišćenje četke… 

A onda- ŠOK!!! –Što li je sad ovo? –pitam se, sva prestravljena i u nevjerici. 

U rukama mi cijeli jedan smotuljak kose i jedan poveći čuperak. 

–Vjerojatno mi kosa opada malo više. Kao i uvijek, u ovo doba godine. Pa jesen je! To je normalno–govorim naglas.

Odjedanput me nešto stegnu i presječe u grudima. Obuze me neka strepnja i neki neobjašnjiv strah. 

 –Nije, valjda, rak! –pomislih u trenu. Kao da sam slutila, i podsvjesno bila sigurna, da je to-to.

 A ja, kao vječiti optimist, kakva sam uvijek i bila, sve do ovog trena,cijeli sam svoj život živjela u uvjerenju da… da se to meni ne može dogoditi.

***

     I sutradan, čim sam otvorila oči, spremam se i idem s uputnicom… od svog kućnog liječnika  do liječnika specijaliste. Desetak je ljudi ispred mene. Čekam svoj red. Sa strahom i s velikom zebnjom. 

–A baš mi se ni ne žuri, a posebice mi se ne ide… po svoju, ne daj, Bože,  konačnu  presudu. Jer, ako…

Ma, ne želim o tome razmišljati! Ništa se ono ne odnosi na mene. Sigurna sam u to, sto posto–tješim se još uvijek. 

–Ama,  kakve ja to pričam besmislice? Čemu se nadam? Što očekujem? Valjda da  mi netko kaže, kako je sve ovo samo obična noćna mora. Kako sam sve ovo samo sanjala. Kako je sa mnom sve u redu. Kako sve ovo nije stvarnost. Kako sam sada samo u nekom čudnom snu.

–E moja Ido, moja Ido, moja luda glavo! Dobro bi bilo…kad bi tako bilo.

Konačno me prozivaju. Ustajem i ulazim u ordinaciju. Kao robot. Ne registriram ništa. Ne osjećam ništa. U potpunoj sam obamrlosti. Nesvjesna ni gdje sam ni zašto sam - tu gdje jesam.   

– Ima li u užem krugu vaše obitelji osoba koje su bolovale od karcinoma? –pita me liječnica.

–Jest, bilo je. Moje dvije starija sestre i mama. 

–Jesu li imale i one rak na dojkama?

–Ne, ne! Obadvije su najprije imale na…  , a onda se rak proširio i metastazirao. 

–Pitam Vas to zato što, ponekad, to zna biti i genetski –objašnjava mi   liječnica, ne skidajući svoj službeni izraz s lica.

–A-ha! Znači, nastavlja ona, i one su bolovale od karcinoma. Je li bilo sa smrtnim posljedicama?

Ne odgovaram joj. Samo potvrdno klimam glavom, u nemoći da izgovorim, makar, jednu jedinu riječ.

–A kada ste Vi osjetili prve tegobe? –nastavlja ona.

–Pa, najprije sam vidjela  neke promjene na grudima. I kosa mi je počela jako opadati–mrmljam tiho, kroz poluzatvorene usnice, jedva susprežući plač.

–Da, da! To je tipično –promrmlja rutinski liječnica, klimnuvši glavom.  Morate odmah ići na kompletan pregled. 

Gledam u nju u čudu i napeto, ne  shvaćajući ništa. Nisam sasvim sigurna trebam li biti još prestrašenija, nego što sam već bila ili se još uvijek nečemu mogu  nadati. 

A nadala sam se…nadala… 

Ali, njene riječi kao da su mi skinule povez s očiju. I probudile me iz nekog dubokog i teškog sna.

–Morate biti hrabri!–obrati mi se, opet,  liječnica.

Na ovo njeno posljednje, samo sam ju upitno pogledala i duboko uzdahnula. 

 „Morate biti hrabri“!, reče mi ona, monotonim glasom i dobro uvježbanom frazom.  

–Svaka čast!!! Zaista, moram biti hrabra. Ma, lako je, draga moja gospođo, to reći drugom! Ta, niste Vi, niti je Vaša koža u pitanju!

Ustajem sva drhteći od šoka, i na rubu   plača, pa kao opijena, teturajući izlazim iz ordinacije. 

Odjedanput me hvata neka slabost. Srce mi ubrzano počinje tuči… Naslanjam se na zid i brže-bolje sjedam na najbližu klupu. Nesvjesna svega oko sebe. Kao da me je netko torpedirao iz neke druge galaksije. Kao da  sam neka druga, meni nepoznata i strana osoba. Kao da netko drugi upravlja i mojom voljom i mojim pokretima. I mojom snagom. 

Mrak mi pred očima. A još veći u meni. Preselio  mi se i u dušu. 

I ne vidim više nikakav izlaz niti svjetlo na kraju ovoga moga, još jednog, mračnog tunela.

 –Moraš biti hrabra, Ido! Moraš biti hrabra! – ponavljam stalno.

Oko mene gomila ljudi. Nijemi. A glasa nigdje. Ne čujem ih. Vidim samo njihovo micanje usnama.  Vid mi se zamagljuje. Suze mi se same kotrljaju niz lice. Nešto me steže u grlu i grči u utrobi.

Ali, što sada??? Što?

Istina je da sam i ranije osjećala kako se nešto zbiva u meni i sa mnom. Ali se s tim nisam opterećivala. Mislila sam…  ma, ne će to mene! Ali, vidiš… hoće. Hoće, moja Ido! 

Moram li se, sada, s tim pomiriti?  Moram li odustati ili se boriti? 

Moram li, i  kada to ne želim nikome,   pa ni samoj sebi, priznati i glasno reći: JA IMAM RAK.

–Moraš biti hrabra, Ido! Moraš, biti hrabra! MORAŠ!!! –vičem, ali glas ne izlazi.

–Nitko, ama baš nitko, za ovo ne smije znati. Mrzim sažaljenje. Ne želim  ni da  mi netko blizak o tome išta zna. Želim biti sama. U tišini. I u tišini, jer me samo  ona ne ranjava, odbolovati svu ovu moju  bol.  

Želim biti sama u tišini u kojoj nema ništa drugo. Nikakvih zvukova. Nikakvih znakova života. Osim moga disanja…….  Jedine potvrde  moga postojanja. I moga življenja.     

Zatvaram oči. Cijeli mi  život   promiče . Kao na traci. Cijeli moj, cjelcati   život. 

Jest, istina je. Još sam uvijek živa. Ali, kao da već umirem. Nestajem. 

–Bože, Bože dragi! Zar već? Zar već moram… Na  pola  sam puta. A čini mi se čitava  vječnost. 

Premalo mi je to za sreću!!! 

A mnogo,  mnogo mi  za tugu.

I kako ići dalje? Kako pretvoriti ovo beznađe u nadanje? Kako zaustaviti suze? Kako, nakon svega ovoga, sastaviti ova moja sva  razasuta htijenja i traženja? Kako povratiti snove? 

Hoće li mi se, Bože moj dragi, na kraju svega,  i oni rasplinuti? Razbiti… Pretočiti u patnju. Koja će me do kraja pratiti…i zauvijek uništiti.

Kako ću  izdržati na svojim plećima toliki teret, a ne posrnuti? Kako ću nositi sama ovo teško breme svoga usuda? 

Hoću li pod njim pasti? Ili ću se, nakon teške  i duge borbe, nanovo dignuti. Ustajati.  I vratiti se sebi. Onakvoj kakva sam bila. Pa, makar, kao  sjenka one  nekadašnje.  

Moram, moram izdržati. Moram nadograditi još jedan  zid. Oko srca. Za ovu moju novu bol. Da sakrijem njime sve svoje rane. Da ih   drugi ne vide. 

Možda će mi tako biti, bar malo, lakše.  

–Moram ustajati. Moram se boriti…Zbog sebe same. Zbog mojih dragih. 

A što ako posrnem i padnem? Što ako se predam? Što ako  me ova moja bol,  slomi i razotkrije? A što  ako izgubim i ovu moju… posljednju  bitku?  

Hoću li imati volje?   Hoću li moći dalje?  Ili ću se, kao osušeno drvo, odjedanput raspasti. Biti sve bliže i bliže… i zemlji i pepelu. 

Pa,  kako onda složiti  komadiće mojih izgubljenih nada i snova?  Preostalih i razasutih. Kad nemam snage. 

Kao ranjena sam ptica. Koja bi još uvijek mogla i željela pjevati. A osuđena je na odlazak. 

Bez leta i uzleta. 

Bez pjesme. 

Bez glasa.  

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće