Image result for referendum istanbulska

Pozivamo zato sve građane da dođu i potpišu za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije! U prvih osam dana, dakle do nedjelje 20. svibnja, skupili smo 215.000 potpisa. Ovaj tjedan, dakle u sedam dana trebamo prikupiti preostalih 160.000. Pozivamo sve ljude kojima je stalo do obitelji i hrvatske kulture i tradicije da nam se pridruže i pomognu u skupljanju potpisa! Svaki će potpis biti važan!

Image result for tezno zločini

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti

Image result for dalić plenković

Portal Index objavio je nove e-mailove, koji donose zaokret u aferi "Hotmail". Iz njih je vidljivo da su članovi takozvane skupine Borg bili zaduženi i za provedbu ideje - da država vrati u svoj posjed Inu, i to privatizacijom HEP-a. Iz toga Index izvlači zaključak da je Borg bio skupina za "posebne zadatke" premijera i bivše ministrice Martine Dalić te da su imali presudan utjecaj na premijera u više važnih gospodarskih tema.

Teško je vjerovati da je ministrica Dalić sav taj posao oko lex Agrokora vodila bez znanja premijera Plenkovića

Plenkovićeva je Vlada stabilna i sam Plenković je nedodirljiv samo dotle dok daje beskrajne koncesije svojoj ljevičarskoj braći i sestrama u politici i medijima i dok 'istjeruje ekstremizam' iz HDZ-a i Hrvatske. On nije samo bruxelleski otpravnik poslova, nego i sluga Milorada Pupovca

Važeći izborni zakon u kojem šefovi stranaka, od Plenkovića do Bernardića, odlučuju o poretku na listi i ucjenjuju neposlušne da ih neće staviti na listu ako se ne uprknu, generira klijentelizam, korupciju, uhljebljivanja, a od demokracije čini farsu, svodi je na ispitivanje javnog mnijenja koje Plenkovići i Bernardići provode svake četiri godine

      

Istina o Hrvatima i Hrvatskoj teško prodire u zapadni anglosaksonski svijet. Razloge znamo. Hrvatska šutnja i srpska gromoglasna kampanja. Nikolu Teslu su već toliko pretvorili u Srbina da ni hrvatske vlasti ne traže povratak njegovog znanstvenog blaga u Hrvatsku. Po njemu su nazvali sve što se je moglo: zračnu luku u gradu kojega nije mogao smisliti, najveći srbijanski zrakoplov, pa čak i brod koji plovi Dunavom.

Dok vrijedni volonteri skupljaju potpise za Referendum, prateći NEPRIJATELJSKE medije imamo dojam da se sve ovo događa u nekoj drugoj zemlji a ne u Hrvatskoj? Omakne im se pokoja kratka vijest na YUtelu i par rečenica na titinim portalima (uz maloumne komentare “uredništva”). I to je to.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina. Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž

Ostavimo zasad po strani analizu elemenata tog slikovitoga grifona i metamorfoze koje su iskrene poput Mate Miše Kovača i Zdravka Tomca i konstatirajmo da složeni sustavi (i u kemiji i u fizici) mogu biti kompaktni dok ne naiđe odgovarajući izazov. Radilo se na "detuđmanizaciji" i HDZ je čak i to preživio, ali ovaj posljednji odmak od načela demokršćanstva Bruxellesu poćudnoga Andreja Plenkovića je prisilio inače pasivnu i tolerantnu Crkvu na otpor

Nisam psiholog ali mogu pogledati, dopustite ovu parafrazu na račun nedjeljnog posjeta turskog predsjednika Erdogana Sarajevu. Što drugo pomisliti i poželjeti predsjedničkom dvojcu na velikoj bini Zetre, a pogotovo onim koji su im oduševljeno, gotovo ekstatično pljeskali nego znanstveni pristup. I to onaj koji će se pozabaviti njihovim mentalnim zdravljem.

I ja želim živjeti 1.dio

Pin It

 Image result for life

Najsretniji ljudi nemaju najbolje od svega,

 oni samo naprave najbolje od onoga što imaju“

 – Onda, kako si? – upita me, dok razgovaramo telefonom, jedna moja prijateljica. 

– Šugavo!   

–Kako šugavo? Što ti je?

–Ne osjećam se baš najbolje. Bezvoljna sam. Opada mi kosa. Slabo spavam. Nemam apetita. Iskreno, bojim se onog najgoreg.

S druge strane tajac. I prodoran zvuk, od treska  od  pod, telefonske slušalice.

***

–Moja Ido, moja Ido, što ti bi!? Kako si ženi to mogla reći? Još preko telefona. Jesi li svjesna koliko si ju prepala? 

–Pusti me na miru, Lucija, molim te!!! Imammm-m   raaa-k!!! Čuješ li ti mene? Sigurna sam. Imam rak – jedva izgovaram kroz plač, jecajući.  

–Hajde, molim te. O čemu ti to? O čemu  govoriš? Smiri se ! Hajde, hajde! Glavu gore! Bit će dobro, vidjet ćeš.

– Jel' da, bit će dobro? Ma, sigurno će biti dobro!!! 

–Bit će dobro, nego što!? Dat će Bog.

–Ali, što ako ne bude? Što ako stvarno imam…? 

 –Ne pričaj koješta, Ido! Pogledaj se! Dobro izgledaš, dobro jedeš …U formi si. 

 Živjet ćeš ti, draga moja, još dugo, dugo. I još dugo, dugo uživati u životu. Sigurna sam. Samo se trebaš trgnuti.  Ne opterećivati se nepotrebnim strahovima i zlim slutnjama. Ta, uvijek si bila jaka i odlučna!  Ti kao da nisi   svjesna koliko si,   baš zbog te svoje hrabrosti i snage, u životu stvorila.   I sve što si postigla, postigla si sama. A postigla   si  sve što se postići može.

Pogledaj malo  oko sebe! Pogledaj  svu tu bijedu i jad  oko nas! Svu tu patnju, bol , mržnju i zlo.

Zar ne vidiš koliko ti sreće imaš? Među svojim si dragim. Svi te vole. Svi se za tebe brinu. I svi te cijene.

Prijatelji te zovu… Interesiraju se.

–Ali, zašto!? Zašto baš ja, moja Lucija?  

–Opet ti, svoje pa svoje!   Nego, draga moja, pamet u glavu i trgni se !!! Prestani kukati… i pravac-  k  liječniku. 

Zašto se unaprijed opterećivati? Idi k  liječniku pa ćeš onda znati na čemu si i što ti je raditi.

–Imaš pravo! A ako bude trebalo, borit ću se. K'o lavica.   I dosad sam se za sve što sam postigla u životu,   morala sama-dugo i krvavo boriti.  

–Moja Ido,  moja Ido, vjeruj mi, nisi jedina. Kamo se god okreneš, ima nešto. Ili bolest, ili neimaština, ili nesreće. 

Ratovi, protjerivanje, izbjeglice…

Masakri, silovanja…  

 I što  to sada oni imaju? Što imaju svi ovi jadnici diljem bijelog svijeta? Hajde,  reci mi!   

–Ali, meni se sada…! Meni se sada sve urušava! Čitav moj dosadašnji svijet nestaje. 

–I njihov, draga moja, i njihov. Isto tako. Nego, ostavi se mudrovanja! Pamet u glavu i trgni se.  I  ne opterećuj se unaprijed! 

Ne misli ni na jučer ni na sutra. Živi  sada… danas!  Ovaj tren.   Živi punim plućima. Grabi!!! I  ne daj se!!! 

Hajde, diži se i spremaj! Idemo na kavu. 

*** 

Kod liječnika sam. Želudac mi se steže od nervoze. Samo što ne povratim. Ruke mi se tresu. I malaksala sam. Čekam sva ustreptala od straha, ali se ipak nadam…

 A onda, kao grom iz vedra neba, konačna dijagnoza: „Imate na lijevoj dojki malignu izraslinu, promjera …“   

–Bože moj, pa ovo je stvarno istina! Istina je… istina. Imam rak. Bolesna sam. 

I što sad? Što dalje? Koliko li me još čeka patnje?  Koliko li mi još ostaje? 

A ja sada, nakon svega, nemam više ni volje ni snage, boriti se.  Umorna sam. I od života. I od borbe. 

Ne znam više ni zašto ni zbog čega …Ni za koga. Umorna sam. U-MOR-NAAA.  

Nestajem… 

A kap po kap mene. 

Odlazi… 

U nepovrat. 

Smrzavam se. Od hladnoće. Onoj u meni. I krv mi smrzla. Sledila. Zbog onoga što me čeka.

Hoće li ovaj moj križ, Bože moj dragi, ikada nestati?

Kao ranjena sam ptica koja bi još uvijek pjevala. A osuđena je na odlazak. 

Bez glasa. 

Bez pjesme. 

Bez zaleta i leta.

Prazna sam. Bez snova. Bez nade. 

I to je to. 

Možda je sve ovo, ipak,  samo neki ružan san!? Možda.

***

A sve je počelo, prije samo koji  mjesec- dva. 

Bio je to dan kao i svaki drugi. Pun rutine. Pun mojih svakodnevnih obveza i trke. A na kraju dana,  po mom starom običaju, najprije pranje zuba, onda  češljanje i četkanje kose, pa nakon toga, kao i uvijek,  čišćenje četke… 

A onda- ŠOK!!! –Što li je sad ovo? –pitam se, sva prestravljena i u nevjerici. 

U rukama mi cijeli jedan smotuljak kose i jedan poveći čuperak. 

–Vjerojatno mi kosa opada malo više. Kao i uvijek, u ovo doba godine. Pa jesen je! To je normalno–govorim naglas.

Odjedanput me nešto stegnu i presječe u grudima. Obuze me neka strepnja i neki neobjašnjiv strah. 

 –Nije, valjda, rak! –pomislih u trenu. Kao da sam slutila, i podsvjesno bila sigurna, da je to-to.

 A ja, kao vječiti optimist, kakva sam uvijek i bila, sve do ovog trena,cijeli sam svoj život živjela u uvjerenju da… da se to meni ne može dogoditi.

***

     I sutradan, čim sam otvorila oči, spremam se i idem s uputnicom… od svog kućnog liječnika  do liječnika specijaliste. Desetak je ljudi ispred mene. Čekam svoj red. Sa strahom i s velikom zebnjom. 

–A baš mi se ni ne žuri, a posebice mi se ne ide… po svoju, ne daj, Bože,  konačnu  presudu. Jer, ako…

Ma, ne želim o tome razmišljati! Ništa se ono ne odnosi na mene. Sigurna sam u to, sto posto–tješim se još uvijek. 

–Ama,  kakve ja to pričam besmislice? Čemu se nadam? Što očekujem? Valjda da  mi netko kaže, kako je sve ovo samo obična noćna mora. Kako sam sve ovo samo sanjala. Kako je sa mnom sve u redu. Kako sve ovo nije stvarnost. Kako sam sada samo u nekom čudnom snu.

–E moja Ido, moja Ido, moja luda glavo! Dobro bi bilo…kad bi tako bilo.

Konačno me prozivaju. Ustajem i ulazim u ordinaciju. Kao robot. Ne registriram ništa. Ne osjećam ništa. U potpunoj sam obamrlosti. Nesvjesna ni gdje sam ni zašto sam - tu gdje jesam.   

– Ima li u užem krugu vaše obitelji osoba koje su bolovale od karcinoma? –pita me liječnica.

–Jest, bilo je. Moje dvije starija sestre i mama. 

–Jesu li imale i one rak na dojkama?

–Ne, ne! Obadvije su najprije imale na…  , a onda se rak proširio i metastazirao. 

–Pitam Vas to zato što, ponekad, to zna biti i genetski –objašnjava mi   liječnica, ne skidajući svoj službeni izraz s lica.

–A-ha! Znači, nastavlja ona, i one su bolovale od karcinoma. Je li bilo sa smrtnim posljedicama?

Ne odgovaram joj. Samo potvrdno klimam glavom, u nemoći da izgovorim, makar, jednu jedinu riječ.

–A kada ste Vi osjetili prve tegobe? –nastavlja ona.

–Pa, najprije sam vidjela  neke promjene na grudima. I kosa mi je počela jako opadati–mrmljam tiho, kroz poluzatvorene usnice, jedva susprežući plač.

–Da, da! To je tipično –promrmlja rutinski liječnica, klimnuvši glavom.  Morate odmah ići na kompletan pregled. 

Gledam u nju u čudu i napeto, ne  shvaćajući ništa. Nisam sasvim sigurna trebam li biti još prestrašenija, nego što sam već bila ili se još uvijek nečemu mogu  nadati. 

A nadala sam se…nadala… 

Ali, njene riječi kao da su mi skinule povez s očiju. I probudile me iz nekog dubokog i teškog sna.

–Morate biti hrabri!–obrati mi se, opet,  liječnica.

Na ovo njeno posljednje, samo sam ju upitno pogledala i duboko uzdahnula. 

 „Morate biti hrabri“!, reče mi ona, monotonim glasom i dobro uvježbanom frazom.  

–Svaka čast!!! Zaista, moram biti hrabra. Ma, lako je, draga moja gospođo, to reći drugom! Ta, niste Vi, niti je Vaša koža u pitanju!

Ustajem sva drhteći od šoka, i na rubu   plača, pa kao opijena, teturajući izlazim iz ordinacije. 

Odjedanput me hvata neka slabost. Srce mi ubrzano počinje tuči… Naslanjam se na zid i brže-bolje sjedam na najbližu klupu. Nesvjesna svega oko sebe. Kao da me je netko torpedirao iz neke druge galaksije. Kao da  sam neka druga, meni nepoznata i strana osoba. Kao da netko drugi upravlja i mojom voljom i mojim pokretima. I mojom snagom. 

Mrak mi pred očima. A još veći u meni. Preselio  mi se i u dušu. 

I ne vidim više nikakav izlaz niti svjetlo na kraju ovoga moga, još jednog, mračnog tunela.

 –Moraš biti hrabra, Ido! Moraš biti hrabra! – ponavljam stalno.

Oko mene gomila ljudi. Nijemi. A glasa nigdje. Ne čujem ih. Vidim samo njihovo micanje usnama.  Vid mi se zamagljuje. Suze mi se same kotrljaju niz lice. Nešto me steže u grlu i grči u utrobi.

Ali, što sada??? Što?

Istina je da sam i ranije osjećala kako se nešto zbiva u meni i sa mnom. Ali se s tim nisam opterećivala. Mislila sam…  ma, ne će to mene! Ali, vidiš… hoće. Hoće, moja Ido! 

Moram li se, sada, s tim pomiriti?  Moram li odustati ili se boriti? 

Moram li, i  kada to ne želim nikome,   pa ni samoj sebi, priznati i glasno reći: JA IMAM RAK.

–Moraš biti hrabra, Ido! Moraš, biti hrabra! MORAŠ!!! –vičem, ali glas ne izlazi.

–Nitko, ama baš nitko, za ovo ne smije znati. Mrzim sažaljenje. Ne želim  ni da  mi netko blizak o tome išta zna. Želim biti sama. U tišini. I u tišini, jer me samo  ona ne ranjava, odbolovati svu ovu moju  bol.  

Želim biti sama u tišini u kojoj nema ništa drugo. Nikakvih zvukova. Nikakvih znakova života. Osim moga disanja…….  Jedine potvrde  moga postojanja. I moga življenja.     

Zatvaram oči. Cijeli mi  život   promiče . Kao na traci. Cijeli moj, cjelcati   život. 

Jest, istina je. Još sam uvijek živa. Ali, kao da već umirem. Nestajem. 

–Bože, Bože dragi! Zar već? Zar već moram… Na  pola  sam puta. A čini mi se čitava  vječnost. 

Premalo mi je to za sreću!!! 

A mnogo,  mnogo mi  za tugu.

I kako ići dalje? Kako pretvoriti ovo beznađe u nadanje? Kako zaustaviti suze? Kako, nakon svega ovoga, sastaviti ova moja sva  razasuta htijenja i traženja? Kako povratiti snove? 

Hoće li mi se, Bože moj dragi, na kraju svega,  i oni rasplinuti? Razbiti… Pretočiti u patnju. Koja će me do kraja pratiti…i zauvijek uništiti.

Kako ću  izdržati na svojim plećima toliki teret, a ne posrnuti? Kako ću nositi sama ovo teško breme svoga usuda? 

Hoću li pod njim pasti? Ili ću se, nakon teške  i duge borbe, nanovo dignuti. Ustajati.  I vratiti se sebi. Onakvoj kakva sam bila. Pa, makar, kao  sjenka one  nekadašnje.  

Moram, moram izdržati. Moram nadograditi još jedan  zid. Oko srca. Za ovu moju novu bol. Da sakrijem njime sve svoje rane. Da ih   drugi ne vide. 

Možda će mi tako biti, bar malo, lakše.  

–Moram ustajati. Moram se boriti…Zbog sebe same. Zbog mojih dragih. 

A što ako posrnem i padnem? Što ako se predam? Što ako  me ova moja bol,  slomi i razotkrije? A što  ako izgubim i ovu moju… posljednju  bitku?  

Hoću li imati volje?   Hoću li moći dalje?  Ili ću se, kao osušeno drvo, odjedanput raspasti. Biti sve bliže i bliže… i zemlji i pepelu. 

Pa,  kako onda složiti  komadiće mojih izgubljenih nada i snova?  Preostalih i razasutih. Kad nemam snage. 

Kao ranjena sam ptica. Koja bi još uvijek mogla i željela pjevati. A osuđena je na odlazak. 

Bez leta i uzleta. 

Bez pjesme. 

Bez glasa.  

 

Vera Primorac

Login Form