I ja želim živjeti 2.dio

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 28 Svibanj 2017 18:00

fShare

Tweet

–Tko smo mi, ustvari? – pitam se po tko zna koji put. 

–Što smo i komu smo? Jesmo li, tek   samo, ovovremenski putnici koji su   ovdje zaglavili? U nekom prolazu. U nekom međuprostoru. Ili smo, još uvijek, u nekakvoj čekaonici… Za neki drugi, ljepši i bolji svijet. 

Jesmo li, možda svi,  u nekakvom bijegu od života? Ili život bježi od nas. Uzmiče pred nama. A mi izgubljeni i nemoćni, u nemoći da živimo svoj pravi i ljudski život, grozničavo tražimo neko naše  sigurno mjesto. Neko naše utočište. I mir. Pa se u tom traganju i u tom traženju… izgubimo. Ne shvaćajući da je mir u nama- ako je u nama posijano samo jedno…jedno jedino sjeme DOBROTE. 

I ako nam je  važan   ČOVJEK.

I   Život i Življenje. 

Življenje u kojem su bitni samo … LJUDI. 

A, postoji toliko ljepote! Oko nas. Ljepote koja nas ispunjava. Oplemenjuje. Nadopunjuje… Ljepote pored koje prolazimo. Ni ne obazirući se.

A ona je, i te kako, bitna! Za sve nas. Zbog onoga što isijava u nas. I zbog onog što ostavlja u nama.

Ležim u bolničkom krevetu. Nepomično. I čekam… A što je to što čekam, sam  Bog zna. Valjda, neko čudo. 

Kraj je dana. Sunce nemirno preskače s kreveta na krevet. S lica na lice…I posljednjim trakom razlijeva se po sobi. Klizi… Razbacuje se… Dodiruje me svojom toplinom. Daruje mi  i dijeli sa mnom, zadnji   drhtaj sebe.

S dubokim uzdahom, okrećem se prema prozoru. Gledam… Nebo plamti u posljednjem odsjaju i rumenilom   prekriva obzor. Upijam svaki odsjaj. Svaki sunčev trak. Svaku novu sliku.  I slažem ju pomno. Za pamćenje. 

I udišem punim plućima.  Tišinu i mirise sumraka. Osjećam kako mi se i ona pune životom. Kako mi snaga i volja buja i jača. 

-E pa,  ljudi moji dragi,  ja želim još dugo, dugo  uživati u   ovakvoj ljepoti! Ja želim još dugo, dugo živjeti!!!  Ja želim osjetiti i  mirise proljeća. Želim osluškivati pjev ptica u mom vrtu.  Čuti šum valova. Hodati po opalom lišću. Promatrati lepršanje pahuljica. Osluškivati korake prolaznika. Slušati glazbu… Želim…želim zagrliti cijeli svijet!!! Želim  pozdraviti i odzdraviti na pozdrav! Nekoga poznatog. Nekoga dragog. 

***

 –Dobar dan! Kako ste? –prenu me iz razmišljanja, dok prvi put, nakon dugog ležanja i oporavka, hodam mojom ulicom,  pozdrav jedne žene. 

–Dobar dan! A kako ste Vi? – pitam, onako po običaju, gledajući ju.

Lice mi je totalno nepoznato. A možda se varam? Možda smo se, ipak, negdje srele. Možda na nekoj promociji, na nekom književnom susretu, na nekom koncertu ili kazališnoj predstavi. Možda, možda… 

Vrtim glavom i gledam upitno u nepoznatu. 

–Hvala Vam lijepa na pitanju. Odlično sam – odgovara mi ona. 

–Doduše, Vi mene ne poznajete. Ne poznam ni ja Vas. Ali, uživam pozdravljati nepoznate ljude. Darovati  im osmjeh. Osjetiti njihovu ljubaznost. I vidjeti kako se, u samo jednom trenu, na njihovom licu rađa i širi,  neka toplina i radost.  

ogledala sam ju i ja, s osmjehom na licu,  i upitala za ime. 

–Zovem se Marija –odgovori mi ona. 

 –Marija!? Stvarno ? Kakva slučajnost!?  Zovete se isto kao i moja sestra. Moram Vam reći da ste mi uljepšali dan, draga gospođo Marija!

Pogledala me, osmjehnula mi se i odlepršala   dalje. Korakom sretnog čovjeka. Pozdravljati nepoznate ljude… 

A u meni je ostavila predivan osjećaj mira, radosti i sreće. Jer, još uvijek postoje takvi ljudi.   Ljudi kao što je gospođa Marija.

Gospođu Mariju nisam više nikada srela. Ali, danas mi je, ne znam zašto, pala na pamet. 

I u meni se, u jednom trenu, kao nekom magijom, probudila  nada i želja za životom. Za običnim životom. Za običnim  malim stvarima. Za osmjehom na licu, za zagrljajem. Za ljepotom oko mene. Za ljepotom nekog novog susreta.   

Probudila se i želja za stvarima koje život znače i koje nam život uljepšavaju.    

Jer i ja hoću  živjeti!!! 

Jer i ja hoću  postojati. 

Jer i ja hoću biti nečija Marija. 

Jer i ja hoću, kao i Marija, nekim nepoznatim ljudima, zaželjeti - dobar i ugodan dan. 

Jer i ja hoću, kao i Marija,  zagrliti sve ljude koje susrećem. I darovati im radost trenutka. U zagrljaju. Dugom. Toplom. Prijateljskom. 

Jer i ja želim, a zašto ne, kao i Marija,  svima onima koje volim i koje sretnem, dijeliti besplatne zagrljaje. 

I ne zato što je to trenutno u modi, nego zato, jer ja to želim. 

Jer želim darovati…U ovom našem materijalističkom i otuđenom svijetu. Želim darovati. Svakom potrebitom. Pa s njim dijeliti. Ne samo zagrljaje. Nego i dobro i zlo… U dobru i u zlu.    

Želim i ja biti Marija! Draga, dobra, topla. I puna ljubavi… Za čovjeka. 

Želim biti Marija koja daruje i daje. 

Jer, samo su oni koji daju, blagoslovljeni zbog onih koji primaju.

I nemam više straha. Sada sam sigurna. Sa mnom će biti sve u redu. Jer, ja sam borac. I borit ću se za svaku kapljicu života.  Za svako novo jutro. Za svaki novi proživljen dan. 

A svaki novi dan, živjet ću… živjet ću… kao da mi je i posljednji.  Pa ću i ja hodati tako mojom ulicom, kao i gospođa Marija, i svakome koga sretnem,   poželjeti DOBAR DAN. 

Jer mi se tako HOĆE.

A , onda, ću 

Pomaknuti

I onu posljednju ciglu

S  novoga zida 

Oko moga srca

Pa da i meni 

Radost

Bar još jedanput

Kroz

Pukotinu 

Uđe

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće