Nakon hrvatske pobjede u Domovinskom ratu, ta antihrvatska gerila nastavlja agresiju na Republiku Hrvatsku drugim sredstvima, a svaki šporstki, gospodarski, znanstveni ili kulturni uspjeh Hrvatske proglašava uštašizacijom nikad prežaljene Socijalističke Republike Jugoslavije

Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.
I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna. Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi

Image result for tudjman dan državnosti

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

 

Jučerašnjim gostovanjem u Podcast Inkubatoru Tomislav Karamarko prekinuo je post javnog nastupa u medijima nakon dvije godine od ostavke na dužnosti prvog potpredsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a. 

Danas smo u HDZ-u suočeni s velikom krizom povjerenja koja se može zamisliti u jednoj političkoj obitelji i s najtežim izazovima s kojima se jedan narod može susresti (prosvjedi protiv vlastitog vodstva stranke, sukob s Crkvom, HAZU-om, Maticom hrvatskom, članovima stranke, biračkim tijelom, narodom)

GDJE SU NESTALE KOSTI 83.000 JASENOVAČKIH ŽRTAVA?

Ustvrdio je da kostura nema zato što su početkom travnja 1945., nakon instrukcija u Njemačkoj kako se uništavaju leševi, došle ustaše, pa su leševi iskopavani iz masovnih grobnica, spaljivani i vraćani u grobnice!

I ja želim živjeti 2.dio

Pin It

Image result for sunshine

–Tko smo mi, ustvari? – pitam se po tko zna koji put. 

–Što smo i komu smo? Jesmo li, tek   samo, ovovremenski putnici koji su   ovdje zaglavili? U nekom prolazu. U nekom međuprostoru. Ili smo, još uvijek, u nekakvoj čekaonici… Za neki drugi, ljepši i bolji svijet. 

Jesmo li, možda svi,  u nekakvom bijegu od života? Ili život bježi od nas. Uzmiče pred nama. A mi izgubljeni i nemoćni, u nemoći da živimo svoj pravi i ljudski život, grozničavo tražimo neko naše  sigurno mjesto. Neko naše utočište. I mir. Pa se u tom traganju i u tom traženju… izgubimo. Ne shvaćajući da je mir u nama- ako je u nama posijano samo jedno…jedno jedino sjeme DOBROTE. 

I ako nam je  važan   ČOVJEK.

I   Život i Življenje. 

Življenje u kojem su bitni samo … LJUDI. 

A, postoji toliko ljepote! Oko nas. Ljepote koja nas ispunjava. Oplemenjuje. Nadopunjuje… Ljepote pored koje prolazimo. Ni ne obazirući se.

A ona je, i te kako, bitna! Za sve nas. Zbog onoga što isijava u nas. I zbog onog što ostavlja u nama.

Ležim u bolničkom krevetu. Nepomično. I čekam… A što je to što čekam, sam  Bog zna. Valjda, neko čudo. 

Kraj je dana. Sunce nemirno preskače s kreveta na krevet. S lica na lice…I posljednjim trakom razlijeva se po sobi. Klizi… Razbacuje se… Dodiruje me svojom toplinom. Daruje mi  i dijeli sa mnom, zadnji   drhtaj sebe.

S dubokim uzdahom, okrećem se prema prozoru. Gledam… Nebo plamti u posljednjem odsjaju i rumenilom   prekriva obzor. Upijam svaki odsjaj. Svaki sunčev trak. Svaku novu sliku.  I slažem ju pomno. Za pamćenje. 

I udišem punim plućima.  Tišinu i mirise sumraka. Osjećam kako mi se i ona pune životom. Kako mi snaga i volja buja i jača. 

-E pa,  ljudi moji dragi,  ja želim još dugo, dugo  uživati u   ovakvoj ljepoti! Ja želim još dugo, dugo živjeti!!!  Ja želim osjetiti i  mirise proljeća. Želim osluškivati pjev ptica u mom vrtu.  Čuti šum valova. Hodati po opalom lišću. Promatrati lepršanje pahuljica. Osluškivati korake prolaznika. Slušati glazbu… Želim…želim zagrliti cijeli svijet!!! Želim  pozdraviti i odzdraviti na pozdrav! Nekoga poznatog. Nekoga dragog. 

***

 –Dobar dan! Kako ste? –prenu me iz razmišljanja, dok prvi put, nakon dugog ležanja i oporavka, hodam mojom ulicom,  pozdrav jedne žene. 

–Dobar dan! A kako ste Vi? – pitam, onako po običaju, gledajući ju.

Lice mi je totalno nepoznato. A možda se varam? Možda smo se, ipak, negdje srele. Možda na nekoj promociji, na nekom književnom susretu, na nekom koncertu ili kazališnoj predstavi. Možda, možda… 

Vrtim glavom i gledam upitno u nepoznatu. 

–Hvala Vam lijepa na pitanju. Odlično sam – odgovara mi ona. 

–Doduše, Vi mene ne poznajete. Ne poznam ni ja Vas. Ali, uživam pozdravljati nepoznate ljude. Darovati  im osmjeh. Osjetiti njihovu ljubaznost. I vidjeti kako se, u samo jednom trenu, na njihovom licu rađa i širi,  neka toplina i radost.  

ogledala sam ju i ja, s osmjehom na licu,  i upitala za ime. 

–Zovem se Marija –odgovori mi ona. 

 –Marija!? Stvarno ? Kakva slučajnost!?  Zovete se isto kao i moja sestra. Moram Vam reći da ste mi uljepšali dan, draga gospođo Marija!

Pogledala me, osmjehnula mi se i odlepršala   dalje. Korakom sretnog čovjeka. Pozdravljati nepoznate ljude… 

A u meni je ostavila predivan osjećaj mira, radosti i sreće. Jer, još uvijek postoje takvi ljudi.   Ljudi kao što je gospođa Marija.

Gospođu Mariju nisam više nikada srela. Ali, danas mi je, ne znam zašto, pala na pamet. 

I u meni se, u jednom trenu, kao nekom magijom, probudila  nada i želja za životom. Za običnim životom. Za običnim  malim stvarima. Za osmjehom na licu, za zagrljajem. Za ljepotom oko mene. Za ljepotom nekog novog susreta.   

Probudila se i želja za stvarima koje život znače i koje nam život uljepšavaju.    

Jer i ja hoću  živjeti!!! 

Jer i ja hoću  postojati. 

Jer i ja hoću biti nečija Marija. 

Jer i ja hoću, kao i Marija, nekim nepoznatim ljudima, zaželjeti - dobar i ugodan dan. 

Jer i ja hoću, kao i Marija,  zagrliti sve ljude koje susrećem. I darovati im radost trenutka. U zagrljaju. Dugom. Toplom. Prijateljskom. 

Jer i ja želim, a zašto ne, kao i Marija,  svima onima koje volim i koje sretnem, dijeliti besplatne zagrljaje. 

I ne zato što je to trenutno u modi, nego zato, jer ja to želim. 

Jer želim darovati…U ovom našem materijalističkom i otuđenom svijetu. Želim darovati. Svakom potrebitom. Pa s njim dijeliti. Ne samo zagrljaje. Nego i dobro i zlo… U dobru i u zlu.    

Želim i ja biti Marija! Draga, dobra, topla. I puna ljubavi… Za čovjeka. 

Želim biti Marija koja daruje i daje. 

Jer, samo su oni koji daju, blagoslovljeni zbog onih koji primaju.

I nemam više straha. Sada sam sigurna. Sa mnom će biti sve u redu. Jer, ja sam borac. I borit ću se za svaku kapljicu života.  Za svako novo jutro. Za svaki novi proživljen dan. 

A svaki novi dan, živjet ću… živjet ću… kao da mi je i posljednji.  Pa ću i ja hodati tako mojom ulicom, kao i gospođa Marija, i svakome koga sretnem,   poželjeti DOBAR DAN. 

Jer mi se tako HOĆE.

A , onda, ću 

Pomaknuti

I onu posljednju ciglu

S  novoga zida 

Oko moga srca

Pa da i meni 

Radost

Bar još jedanput

Kroz

Pukotinu 

Uđe

 

Vera Primorac

Login Form