Kad Pupovac zaprijeti tužbom Hrvatskome tjedniku to više nije mala šala, budući da je on „strateški partner“ Plenkovićeve hrvatsko-srpske oktroirane vlade. Moćan je poput Pribićevića prije stotinjak godina, koji je bio, također, jedan od antologijski nesagledivih ljubitelja srpske satire u Hrvatskoj, kao i Pupovac danas

Image result for papa franjo soros

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam

Image result for eu army cartoon

Merkel i Macron žele utemeljiti Europsku vojsku

Njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron potpisali su u Aachenu ugovor kojim žele ojačati veze dviju zemalja ali i utemeljiti europsku vojsku.

Image result for lustracija

S prijedlogom inicijative za donošenje zakona o razotkrivanju informacija obratili smo se Ministarstvu pravosuđa, Vladi RH, Predsjednici RH i Hrvatskom saboru dana 21. rujna 2018. godine, a kako odgovor nije uslijedio u roku od 30 dana, 26. listopada 2018. godine ponovno je poslana zamolba za žurnim odgovorom.

Izgledno je tako da, pozivajući se na stručnjake, HDZ-ovci uvode verbalni delikt na mala vrata jer tko će drugi doli njih birati eksperte koji će sjediti u spomenutom Vijeću. Pitanje koje ostaje visiti u zraku jest je li ovo jednim dijelom i udarac na građanske slobode, no to se ionako ne tiče previše onih koji su se odlučili kreirati nam zakone na način na koji im to paše.

Ovih dana, Vlada Bruxelles-četnici-jugovići-ucjenjeni-lopovi-kompanija najavila je osnivanje povjerenstava koja bi trebala poraditi na novim zakonima koji se spremaju. Po običaju, ne piše nam se dobro. Dovoljno se sjetiti što nam je donijelo prošlo Plenkijevo povjerenstvo, ono za suočavanje s prošlošću. Pomelo je pod tepih komunističke i antifašističke zločine, debelo zaštitilo zločinačku zvijezdu petokraku i zabranilo ZDS pod kojim su naši dečki i cure branili Hrvatsku od te iste petokrake.

Redakcija Novosti SNV-a i njihov mentor Milorad Pupovac ponašaju se kao nekad Centralni komitet KP Jugoslavije, koji “neposlušne i njima nepoćudne” Hrvate treba vratiti na ”ispravan” put Partije! A pod ispravan putem Partije podrazumjeva se da su Srbi "dobri, čvrsto na partijskoj liniji očuvanja jugoslavenskih vrjednota KPJ, a Hrvati "loši, nacionalisti, klerofašisti, obnovitelji NDH i samim time - ustaše"!

Dakle, razlozi za sprječavanje ulaska Srbije u EU jesu mnogobrojni i svaka bi ih normalna vlada uporabila radi normalizacije odnosa sa susjedom, što je i preduvjet ulaska u Europsku uniju. Neosporno, Nikola Grmoja je potpuno u pravu kad Mariju Pejčinović-Burić i Andreja Plenkovića naziva veleizdajnicima, jer uz sva ta silna otvorena pitanja, kako drukčije nazvati davanje Srbiji zelenog svjetla?

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno

Kud plovi njihov brod 1.dio

Pin It

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

“Nitko nema moralno pravo 

nazivati se antifašistom, 

tko istodobno nije i antikomunist“.

„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše  drugarica Heni Erceg.

Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki  su bili   oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki   bili svoji na tuđem…

E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna.  Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.

 Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su  provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama  i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima

Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.  

„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice. 

E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala,  ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i  “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“: 

Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!

A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.

I naravno Srbi.   

I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada  je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni   i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.

„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“. 

–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.

 –E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije!  Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom. 

I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.   

I dalje plove po egzotičnim morima…

I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe. 

I dalje   pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. 

I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli   vođa. 

Ni od tada se ništa promijenilo nije. 

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno",  govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas,  na obilježavanju nekih antifa obljetnica. 

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“

Eto, tako nam je to javno obznanio  jedan  tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  očuvanja vlasti i skupljanja poena. 

A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente… 

Pa protestirati…Pa marširati… 

A onda i feštati… I slaviti…

I tako…iz dana u dan.

   Zato mi i jest čudno, a i  nedostaje mi, moram to priznati,  uvijek dežurni i  neodvojivi od antifašizma, naš  dični Stipica. 

Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? 

Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske? 

Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik? 

Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?

Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni  lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno,  poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj. 

Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se   obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!  

 Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati. 

Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!? 

A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi. 

Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.

Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.        

Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.

Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog  Stipice! 

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form