Izbacite taj otrov iz sebe , nemojte ga prosipati po nama, nemojte ponovo dovoditi do usijanja, ne dižite tenzije, mi obični, mi ponizni dižemo glavu onda i samo onda kada je ugroza na vrhuncu, mi smo spremni za naše mrijeti. Niti trena nećemo dvojiti jer mi znamo tko smo i što smo, mi znamo kada je vrijeme položiti život ako treba i zato molim vas ne tjerajte nas na uzmak jer već dugo stojimo na liniji s koje uzmaka nema.

Image result for five to twelve

TKO SE PREPLAŠIO ‘KOCKASTOG NARODA’? 

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera

Okupatorski Sustav (ili tzv. Duboka država) koliko god bio jak, u svojoj biti predstavlja mrežu udruženih jadnika, mrzitelja i kriminalaca mahom udbaško-komunističkih korijena. On opstaje zahvaljujući potpori pojedinih vanjskih masonoidnih centara moći kojima odgovaraju bezlični i anacionalni političari, novinari i intelektualci, ali mu glavnu transfuziju daju hrvatska nesloga, politička nepismenost i oportunizam

Nada Prkacin3

Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore

Related image

EVO TKO EUROPSKU UNIJU VODI U POTPUNI KAOS Pijanac, osnovnoškolac, Kašuba i tajne neizabrane skupine

Stotine tekstova analiziraju lik i djelo Donalda Trumpa i Vladimira Putina, no nitko ne raspravlja o ljudima koji EU vode u sve izgledniju propast.

Svi su znali da Thompson dolazi. Organizatori su mi i sami potvrdili da se o tome govorilo na sastancima, da su reprezentativci rekli da žele Thompsona na dočeku, ali je bio veliki otpor koji je pružao i Krešo Dolenčić jer to nije bila njegova zamisao. Imam informaciju da je Dolenčić na sastancima govorio da je degutantno ako nastupi Thompson

Image result for vatreni thompson

Dok sam izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno. Njegova pjesma ‘Lijepa li si’ hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta

Image result for macan plenković

Umreženi blatitelji Hrvatske i Hrvata

Krešimir Macan je bio u Račanovoj vladi. Tijekom Račanovog mandata, tadašnji predsjednik Mesić je smijenio tj. umirovio generale iz Domovinskog rata, a u medije je puštena vijest da je time spriječen državni udar. Kakva slučajnost!

Hrvatska je predsjednica prepoznala vrhunske vrijednosti koje Hrvatice i Hrvati pronalaze u nogometu i navijala je na način kojega se ni najzagriženiji ljubitelj nogometa ne bi posramio. Uostalom, za „Vatrene“ se navija vatreno. To je prepoznala projugoslavenska duboka država kao opasnost, kao što je opasnost uvidjela u spontanom okupljanju 550 000 ljudi, zaogrnutim hrvatskim zastavama, uopće hrvatskim znakovljem spremnih na višesatno stajanje i čekanje hrvatske reprezentacije.

Image result for Ivica vitez Frković

Pukovnik HOS-a ing. Ivica vitez Frković

Početkom 1. svj. rata Ivica Frković je u Zagrebu unovačen u 53. Hodačku pukovniju i poslan u častničku školu u Rijeci. U proljeće 1915. vraća se u Zagreb s činom zastavnika gdje odmah biva uvršten u satniju koja odlazi na bojište na talijanskom frontu. Tu Ivica sudjeluje u prvim borbenim redovima; na Soči, Piavi, Brenti, i drugim bojišnicama, najprije kao zapovjednik satnije a kasnije bojne.

Kud plovi njihov brod 1.dio

Pin It

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

“Nitko nema moralno pravo 

nazivati se antifašistom, 

tko istodobno nije i antikomunist“.

„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše  drugarica Heni Erceg.

Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki  su bili   oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki   bili svoji na tuđem…

E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna.  Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.

 Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su  provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama  i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima

Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.  

„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice. 

E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala,  ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i  “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“: 

Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!

A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.

I naravno Srbi.   

I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada  je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni   i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.

„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“. 

–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.

 –E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije!  Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom. 

I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.   

I dalje plove po egzotičnim morima…

I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe. 

I dalje   pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. 

I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli   vođa. 

Ni od tada se ništa promijenilo nije. 

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno",  govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas,  na obilježavanju nekih antifa obljetnica. 

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“

Eto, tako nam je to javno obznanio  jedan  tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  očuvanja vlasti i skupljanja poena. 

A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente… 

Pa protestirati…Pa marširati… 

A onda i feštati… I slaviti…

I tako…iz dana u dan.

   Zato mi i jest čudno, a i  nedostaje mi, moram to priznati,  uvijek dežurni i  neodvojivi od antifašizma, naš  dični Stipica. 

Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? 

Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske? 

Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik? 

Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?

Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni  lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno,  poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj. 

Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se   obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!  

 Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati. 

Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!? 

A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi. 

Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.

Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.        

Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.

Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog  Stipice! 

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form