Image result for bruna esih

Jedini HDZ-ov zastupnik koji se pojavio na subotnjem prosvjedu u Vukovaru je Stevo Culej. Dan nakon prosvjeda pojavili su se napisi da Culej razmišlja o odlasku iz HDZ-a i mogućem prelasku u Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku. ‘Nisam s njim razgovarala, ali je više nego dobrodošao’, rekla je za N1 predsjednica Neovisnih za Hrvatsku Bruna Esih.

Ostaje neizvjesno hoće li osiguranici odlaziti u mirovinu sa napunjeneih 67. godina života počevši od 2031. ili od 2038. Ta se granica još važe, da tako banda prikrije da provodi odluku koja mora ići na referendum. Milijuni stanovnika ove “države” umrijet će prije umirovljenja samo zato što Plenković i Pavić ne vide drugu pogućnost za odživost ovakvog mirovinskog sustava

Related image

Hrvatski mediji nisu baš mnogo prostora posvetili presudi Međunarodnoga suda (ICJ) glede bolivijsko-čileanskoga spora, iako je to bio dobar povod da se još jednom upozori na kompromitiranu hrvatsko-slovensku arbitražu i pravno nakaradnu arbitražnu odluku, bez presedana, suprotnu pozitivnome međunarodnom Bolivia Chilepravu.

Image result for free speech

A i Goli otok bi mogao ponovo profunkcionirati. Jer ovi, iz bivšeg sustava nametnuti dušobrižnici, današnju hrvatsku državu, izvan njihovog svjetonadzora, smatraju apriori neprijateljskom. I spremni su uraditi sve kako bi je 'doveli u red'

"Ne znam koje su Penavine ambicije, ali znam koje su ambicije onih koji stoje iza prosvjeda. Organizirati tolike autobuse, nije to samo na jednom gradonačelniku, već nekoga tko ima organizaciju i novac. Nije na meni da govorim tko je. To su oni koji su već slali poruke što bi htjeli i kakvu bi vlast u ovoj zemlji. To smo već prošli", rekao je Milorad Pupovac. A on vrlo dobro zna kako je to teško organizirati autobuse jer godinama dovodi autobuse pune glasača iz Srbije...

Image result for man mirror

Žalosno i to da neki danas krive „politiku“ zato što nisu procesuirani ratni zločini jer nije kriva hrvatska „politika",nego frakcije SK tj. stranke hdz i sdp, koje su svih ovih godina nepravde i stvaranja nepomirljivih podjela obnašale vlast. Krivi su ili bar odgovorni i svi oni koji su za takve stranke glasali

Moram priznati da u tom nerazumnom djelovanju uperenom protiv vukovarskih branitelja, silno su me razočarali i neki ljudi, pa na neki načini i veliki dio generala koji su od heroja u ratu postali kukavice u miru, koji su se uključili u kampanju blaćenja organizatora prosvjeda. Stvara se prava histerija, prijeti se telefonom braniteljima kojima su rekli, da ako idu na prosvjed, ostat će bez mirovine

Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak.

Related image

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu. U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Isto tako, podsjetimo, iako nisu našli za shodno gledateljima omogućiti praćenje s prosvjeda, nekoliko mjeseci ranije priličan su medijski prostor posvetili Izvještajnom saboru HDZ-a poprativši Plenkovićev govor naslovom –“Poruke snage i poziv na zajedništvo na Izvještajnom saboru HDZ-a“

Kud plovi njihov brod 1.dio

Pin It

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

“Nitko nema moralno pravo 

nazivati se antifašistom, 

tko istodobno nije i antikomunist“.

„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše  drugarica Heni Erceg.

Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki  su bili   oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki   bili svoji na tuđem…

E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna.  Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.

 Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su  provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama  i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima

Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.  

„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice. 

E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala,  ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i  “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“: 

Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!

A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.

I naravno Srbi.   

I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada  je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni   i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.

„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“. 

–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.

 –E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije!  Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom. 

I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.   

I dalje plove po egzotičnim morima…

I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe. 

I dalje   pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. 

I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli   vođa. 

Ni od tada se ništa promijenilo nije. 

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno",  govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas,  na obilježavanju nekih antifa obljetnica. 

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“

Eto, tako nam je to javno obznanio  jedan  tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  očuvanja vlasti i skupljanja poena. 

A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente… 

Pa protestirati…Pa marširati… 

A onda i feštati… I slaviti…

I tako…iz dana u dan.

   Zato mi i jest čudno, a i  nedostaje mi, moram to priznati,  uvijek dežurni i  neodvojivi od antifašizma, naš  dični Stipica. 

Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? 

Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske? 

Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik? 

Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?

Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni  lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno,  poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj. 

Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se   obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!  

 Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati. 

Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!? 

A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi. 

Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.

Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.        

Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.

Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog  Stipice! 

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form