Image result for plenković jasenovac

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim ciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se što ide od ruke do ruke, - što mienja gospodare. (Ante Starčević, Djela, knj. I, str. 441)

U folkloru mnogih naroda Crnim petkom ili Danom Sotone zove se dan na koji se pojedincu ili čitavom narodu dogodi neka velika nesreća. Milijuni ljudi vjeruju da sve što se za taj dan planira da je u savezu sa Sotonom.

Nakon Zagreba i na  splitskoj Rivi je održan veličanstven prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije Nije bilo uzalud. Ni slučajno. Bez obzira na to što je nakon prosvjeda IK ipak ratificirana, Hrvatska nije šapatom pala. Naprotiv.

Ratifikacija Istanbulske konvencije je naštetila Plenkiju mnogo više no što je njegov PR savjetnik Krešimir Macan mogao zamisliti, pa je na brzinu, iskorištavajući svoje „beogradske“ veze aranžirao Šešeljev performans kako bi, pazi sad groteske, Gordan „Gogi“ Jandroković mogao ispasti velika Hrvatina i napustiti Srbiju zbog (dogovorenog) „incidenta“

Nikad četništvo nije pomoglo Republici Hrvatskoj kao u ovakvim situacijama kad lažni Hrvati traže pohvalu od Srbije. Da nema Vojislava Šešelja i sličnih i Plenković, i Milanović, i Josipović, i Mesić, i Pusićka i čitava bulumenta hrvatskih izdajnika uspjela bi u svom sramotnom poklonstvu srbijanskim agresorima

Image result for alija bakir

U Bosni i Hercegovini upravo se odvijaju procesi čiji će konačni ishod dugoročno odrediti ne samo budućnost Bosne i Hercegovine već i susjednih država. Izmjene izbornog zakona, ali i Ustava susjedne države te implementacija presuda Ustavnog suda o ravnopravnosti konstitutivnih naroda najvažnije su teme u javnom životu susjedne države.

S obzirom na ulogu koju je potpredsjednik Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner imao kod ratifikacije Istanbulske konvencije Viteški red Svetoga groba jeruzalemskoga odučio ga je prijaviti Rimu, odnosno vrhovnoj upravi Viteškog reda.

Related image

Upravo Šešeljeva gesta je prava Srbija, to je sto puta viđeno i potvrđeno, a Vučić je uostalom samo, njegov bivši potrčko koji mu je nosio pive, četnik i hrvatomrzac, rasist i šovinist koji danas glumi velikog europejca no ispod kože je isti kakav je i bio kad je četnikovao po Hrvatskoj i Bosni.

Pitam se samo što bi učinili drugovi saborski istamboljupci je netko kod nas zapalio srbijansku dok je bio Vučić. Ne čujem drugove i drugarice da su negodovali, ne čujem oštre osude Pupovca, Rade Borić, druga Pusića, "veledomoljuba" Puhovskog i slične. Nema čak niti isprike kako Pupovca kao predstavnika srbijanaca u hrvatskoj vlasti tako niti čujem ispriku službenih srbijanskih vlasti. Pametnom jasno.

Image result for vučić plenković

Vau. Predstava za najnaivnije. Kad u Domovini izgubiš svako povjerenje i dostojanstvo onda odeš u Srbiju da bi popravio ugroženi kredibilitet i podizao rejting. Naivni narod, tako oni misle, nasjest će na sto puta ponavljani scenarij nacionalizma i pokazivanja mišića. Sve inscenirano i očekivano.

Prije bilo kakvoga dogovora o ustrojavanju hrvatske federalne jedinice u BiH, u atmosferi općega nepovjerenja i bošnjačko-srpske utrke u naoružavanju te političkih oprjeka Rusije i Turske s jedne strane te SAD-a i njegovih saveznika s druge, hercegbosanski Hrvati bi, zbog nepostojanja strategije službenoga Zagreba, ako se i sami ne pripreme za nadolazeće događaje, mogli, kao i devedesetih godina prošloga stoljeća, biti glavne žrtve novoga bosanskohercegovačkoga sukoba

Kud plovi njihov brod 1.dio

Pin It

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

“Nitko nema moralno pravo 

nazivati se antifašistom, 

tko istodobno nije i antikomunist“.

„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše  drugarica Heni Erceg.

Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki  su bili   oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki   bili svoji na tuđem…

E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna.  Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.

 Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su  provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama  i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima

Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.  

„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice. 

E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala,  ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i  “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“: 

Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!

A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.

I naravno Srbi.   

I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada  je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni   i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.

„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“. 

–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.

 –E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije!  Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom. 

I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.   

I dalje plove po egzotičnim morima…

I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe. 

I dalje   pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. 

I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli   vođa. 

Ni od tada se ništa promijenilo nije. 

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno",  govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas,  na obilježavanju nekih antifa obljetnica. 

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“

Eto, tako nam je to javno obznanio  jedan  tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  očuvanja vlasti i skupljanja poena. 

A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente… 

Pa protestirati…Pa marširati… 

A onda i feštati… I slaviti…

I tako…iz dana u dan.

   Zato mi i jest čudno, a i  nedostaje mi, moram to priznati,  uvijek dežurni i  neodvojivi od antifašizma, naš  dični Stipica. 

Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? 

Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske? 

Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik? 

Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?

Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni  lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno,  poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj. 

Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se   obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!  

 Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati. 

Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!? 

A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi. 

Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.

Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.        

Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.

Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog  Stipice! 

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form