Kud plovi njihov brod 1.dio

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 09 Srpanj 2017 19:00

fShare

Tweet

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

“Nitko nema moralno pravo 

nazivati se antifašistom, 

tko istodobno nije i antikomunist“.

„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše  drugarica Heni Erceg.

Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki  su bili   oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki   bili svoji na tuđem…

E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna.  Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.

 Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su  provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama  i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima

Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.  

„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice. 

E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala,  ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i  “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“: 

Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!

A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.

I naravno Srbi.   

I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada  je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni   i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.

„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.

Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“. 

–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.

 –E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije!  Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom. 

I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.   

I dalje plove po egzotičnim morima…

I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe. 

I dalje   pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. 

I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.

„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“–  cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli   vođa. 

Ni od tada se ništa promijenilo nije. 

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno",  govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas,  na obilježavanju nekih antifa obljetnica. 

Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita,  pionirske  marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…  

Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…

Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A  da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“

Eto, tako nam je to javno obznanio  jedan  tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio  da se tema antifašizma, upravo  i nametnula, radi  očuvanja vlasti i skupljanja poena. 

A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente… 

Pa protestirati…Pa marširati… 

A onda i feštati… I slaviti…

I tako…iz dana u dan.

   Zato mi i jest čudno, a i  nedostaje mi, moram to priznati,  uvijek dežurni i  neodvojivi od antifašizma, naš  dični Stipica. 

Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske? 

Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske? 

Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik? 

Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?

Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni  lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno,  poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj. 

Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se   obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!  

 Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati. 

Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!? 

A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi. 

Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.

Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.        

Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.

Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog  Stipice! 

Nastavlja se....

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće