O antifašizmu možemo govoriti samo u okviru Domovinskog rata, hrvatski branitelji jesu jedini i pravi antifašisti, a na t. zv. „antifašizam“ od 22. lipnja 1941. možemo samo reći, parafrazirajući Matu Kapovića: „Serem vam se na antifašizam!“

“Svi u kockastim dresovima navijaju za jugoslavensku reprezentaciju” – izjavio je Nenad Neša Stazić u Hrvatskom (državnom) saboru. Neki će kazati da je to najrazvidnija potvrda stare latinske – “in vino veritas”, dok će drugi kazati da je na djelu podsvijest, jugoslavenska, jugokomunistička i jugosrpska podsvijest. Što god bilo, ovo je klasičan primjer nelustriranog jugoslavenskog ludila.

Samo se Plenković još uvijek drži „sila osovine“, Macrona i Merkel. Tako bi se Hrvatska mogla još jednom naći u Odžak-poziciji, da bude posljednja na braniku jedne propale politike i pritom plati najvišu cijenu – jer to tako ide, ceh se naplaćuje onom tko zadnji ostane za stolom. Ili, kako je lijepo rekao kolega Raspudić: Budala, tko zadnji postavi žicu na granicu

Valjda zbog toga što je po logici bošnjačkih medija navijanje za Hrvatsku sramotan, skoro pa čin agresije i podjele njihove vizije države Bosne. Te imaginarne vizije društva i države u kojoj bi Hrvati (i Srbi, ali nešto kasnije) služili kao multikulturalni ukras na baterije koji priča, razmišlja i ponaša se po naputku većeg ‘brata’, a na koncu i navija onako kako im kažu

Mediji uglavnom migrante prikazuju na način da pronađu iznimke poput žena s malom djecom i onda pokušavaju stvorit privid da se ne radi mahom o mladim i radno sposobnim muškarcima, već o ljudima svih dobi i spolova. Istina je obratna, ali se ne smije znati…

Nakon hrvatske pobjede u Domovinskom ratu, ta antihrvatska gerila nastavlja agresiju na Republiku Hrvatsku drugim sredstvima, a svaki šporstki, gospodarski, znanstveni ili kulturni uspjeh Hrvatske proglašava uštašizacijom nikad prežaljene Socijalističke Republike Jugoslavije

Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.
I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna. Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi

Image result for tudjman dan državnosti

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.

Zokijeva noćna mora

Pin It

Ali, mora se, ipak, nešto i priznati. I Zoki nam je počeo delati. Konačno!!!  

Neka, neka! Tako i treba. Samo, molim Boga, da  ostane na teoriji! A bez prakse. Jer su nas  i njegove teorije- a još više njegova praksa- doveli do samoga ruba provalije. 

Ništa nije tako pogubno,

kao kada je umišljena veličina,

stvarna NULA.

Kažu kako je Zoki pokrenuo nekakav biznis. Tako kažu mjerodavni novinari. Tako kažu ako, opet, ne lažu.

Jer, sve mi se čini kako se ujutro, još uvijek, Zoki veoma teško budi i ustaje. A za biznis, ljudi moji dragi, čovjek treba biti ranoranilac. Što naš, ne baš mlađahni Zoki, i nije. Niti je ikada bio. Pa, evo ni sada!  

„Već je 12 sati“, trešti i odzvanja  glazba , s neke radio postaje. Negdje iz susjedstva.

Ulica pusta. I nigdje žive duše. Vrućina utjerala sve živo u kuće. Ni Zokija nigdje ni na vidiku. Tek samo rijetki prolaznici koji glasno diskutirajući, užurbano hodaju ulicom. 

A ispod prozora stana,  jedne susjedne zgrade, neka gužva. Netko glasno doziva:  „Kolinda, Kolinda, čuješ li me?! Javi mi se, obvezatno, dan prije odlaska na konferenciju, pa da ti pripremim intervju, na našoj  TV postaji!“

I uspjelo je, uspjelo. Probudili su našeg Zokija. Konačno.

–Ma tko je, sad opet? Tko ju  to zove? –  mrmlja nervozno Zoki. Još uvijek bunovan. 

–Dosta mi je, dosta! I nje i njezinih poklonika. I njezinih uspješnih putovanja. 

I njenih intervjua.

I njenih postignuća. 

Ta, gospođa se samo vozika i sebe promovira po bijelome svijetu. Dosta mi je i njenog šarma, i njenog osmjeha, i njenih kontakata, i njenih poznanstava. Dosta! Dosta!!! 

„Kolinda je bila djevojka, lijepa kao san…“ , začu  se i  pjesma, negdje u susjedstvu. A ton pušten do daske. Odjekuje tako, kroz širom otvoren prozor, nova verzija stare istoimene pjesme. 

 –A čija li je to bila ideja, da mi je samo znati? 

–Ma, ništa čudno, moja Lucija! Tako se to obično i radi. Sigurna sam kako Zokiju „vade mast“. I kako ga netko iz susjedstva, baš puno ne voli. Zato uporno i puštaju: „Kolinda je bila djevojka, lijepa kao san…“

–Ma, opet ona! Opet Kolinda!!! Samo mi još to treba! –  bjesni i dalje naš Zoki, nervozno hodajući od prozora do vrata i od vrata do prozora.

–Dosta, dosta mi je!!! Skinut ću ja nju s trona, skinuti! Ili me neće biti. 

Ili ja ili ona. 

I neka se, onda, ta gospođa, pripremi za okršaj. Do istrebljenja…

Jadni, jadni naš Zoki! Nema mira ni u svome stanu! A ako su mu ovo i noćne more(a sve su prilike da i jesu), onda mu nikako nije lako. I ne bih mu bila u koži.

–Ja sam odlučio, nastavlja Zoki svoj iscrpljujući monolog, ići na naredne predsjedničke izbore! I gotovo!!! A ona neka se friga– govori sebi u bradu Zoki, vrteći se nervozno u najbližoj fotelji. 

Ma, bravo, bravo Zoki! Tako treba. Tako govori pravi, vrsni i svjetski diplomata od formata. Treba svima pokazati kako se govori, kako se kulturno obraća, kako se s poštovanjem odnosi prema političkom protivniku…I kako se treba odnositi prema ženama… Od one svoje, do svih ovih naših. I onih poznatih, i onih manje poznatih, i onih nepoznatih. 

Pa do onih svjetskih- poznatih i priznatih. Ta, ti si se, dragi naš Zoki, i školovao za diplomaciju. I proveo vani na školovanju cijele duge četiri godine, tj. cijelo vrijeme srpske i JNA agresije na Hrvatsku. I naučio izvrsno (ne baš tako dobro kao „naša“ i tvoja preferirana Mara partizanka) nekoliko svjetskih jezika. Imaš i stav (doduše, ne baš gospodski ); imaš i diplomatske manire koje ne pokazuješ i koje „vješto“ skrivaš, a koje si najbolje prezentirao na Pantovčaku, pri rukovanju s našom dragom Predsjednicom. Na prijemu upriličenom za rukovodstva svih naših parlamentarnih stranaka.

Imaš i uznositost i državnički gard. Ali, čini mi se, nemaš često ni strpljenja niti si uzimaš dovoljno vremena za promišljanje. Brate moj dragi, bubneš. Bubneš svašta… I ostaneš živ. Potrudi se malo, potrudi!!!  Možeš ti to! 

Jer, i stvarna nula, uz dobru ambalažu, postaje prividna vrijednosnica. Naravno, uz pomoć PR agencija.

Vrijedi pokušati!!!

Smanji malo i doživljaj! Pazi i što pomisliš! I što onda i izgovoriš. A mislio si često - sve mi se tako čini - ono što si rekao, ali nikada nisi i dobro promislio, kada si nešto rekao. Zar nije tako? 

Ipak, moram priznati. Imaš ti ponekad i pokoju pametnu. Kao onu uz arbitražu. Tako bar neki kažu.

„Od svih zaprepaštenih i uvrijeđenih hrvatskih političara i stručnjaka najviše mi se svidio komentar bivšeg premijera Zorana Milanovića. Kaže Zoki: “Skupina samozvanaca je nešto napisala, ali to za Hrvatsku ne vrijedi“. 

Pogodio čovjek u sridu! E, sad… kad bi Hrvatska bila normalna zemlja i zauzela Zokijev gard“, tako neki kažu. A da je Zoki normalno vladao u svome mandatu, tj. služio normalno svome narodu,  i da mu je bio normalan gard, i ja bih se složila s navedenim. No, kada je on u pitanju, onda ništa nije normalno. 

„Ma, vidjet će ona, vidjeti, kako je pasti s konja na magarca. Ne zvao se ja…“, nastavlja Zoki ljutito mrmljajući.

I ja sam putovao… I ja sam bio u Australiji; i ja sam išao u B-H; i ja sam bio u Njemačkoj s Merkelicom. Pa se ne hvalim niti poziram pred kamerama.

Pa, dragi moji drugovi i drugarice, ne može ovo više ovako!!! Učinite nešto! Dignite se svi na noge lagane! 

Grizite, grebite, provocirajte, izmišljajte…Tovarite im (joj) na leđa i fašizam, i nacizam, i ustaštvo, i sektaštvo, i klerofašizam. I  sve moguće grijehe ovoga svijeta…

Zar ne vidite na što smo spali? Svi mi zajedno. I mi i naša partija. I za sve to, kriva je ona. I nitko drugi.

A baš nju boli briga! I za naše  antifa drugove, i za naše antifa proslave, i za antifa udruge za ljudska tj. naša prava, i  za antifa borbu… za“svijetle tekovine naše revolucije“.  

Pa, pogledajte samo kako se predsjednik Vučić brine, za priznavanje i boljitak … srpstva i Srbije. I svega njihovog. K'o pravi pravcati- svoje otadžbine sin. Bori se i nogama  i rukama da njegova otadžbina i njegov „vasceli“ narod uđu „svetla obraza“ u buduću zajedničku nam EU. 

Zato je priznao i Dražu  i njegove četnike. Pa će uskoro i Nedića. I sve njihove svece. I oprostio „duge“ i njima i svim njihovim grješnicima. 

Eto, tako se to radi- pametno i ispod žita.  

A što ona radi?

A ona? Ona samo putuje, putuje… Te ide u Ameriku, te ide u Njemačku, te ide u Englesku, te ide u Sloveniju, te u Slovačku, te u Madžarsku, Iran ... Te  u Švedsku, Litvu, te u Poljsku. A svugdje kao nešto sređuje  i radi na boljem imidžu Hrvatske. I nema gdje je nije doteklo.

–Sve mi se čini, draga moja Monika, nešto sa Zokijem, stvarno, nije u redu. Izgleda mi da mu je naša Predsjednica postala prava   opsesija. I svaka mu je druga riječ: te Kolinda ovo, te Kolinda ono…

–Pa o čemu ti to pričaš, moja Lucija? 

–O Zokijevoj i noćnoj i dnevnoj mori. Zar si toliko slijepa da ništa ne vidiš?

–A kakvoj sad to noćnoj i dnevnoj mori, moro moja!?

 –O  jednoj od najgorih mora, koje je doživio i koje doživljava, naš  drug Zoki. Moramo ga, moja Monika, toga osloboditi. Pod hitno! Moramo mu, ljudi moji dragi, nekako pomoći! Zadužio nas je…

Moramo pronaći i neki učinkovit lijek za njegove tegobe i njegov teški i preteški teret.

Zaslužio je to, brate dragi!

–E , moja Kolinda, moja Kolinda! Zašto? Zašto si takva? Ne samo da si pomela sve „nevjerne Tome“, nego si, evo, postala i Zokijeva noćna mora. Reci, zašto!? 

Prestani, molim te! Nemoj više! Imaj milosti!!! Ostavi to za nekoga drugog. Ta, Zoki je dobar dečko!   

–Ali, sve nešto mislim, trebali bismo to i patentirati i zaštititi. Za svaki slučaj. To mi se, baš čini, kao dobra ideja. Što ti, Monika o tome misliš? Da to uradimo za neka druga, buduća vremena. U zlu ne trebalo. Jer, ovo nam je i jedini i siguran lijek, vjeruj ti meni, za učinkovito liječenje mnogih drugova i drugarica, a i našeg Zokija,   od bolesti zvane „ljenititis“. 

Jer,  njima vrijeme ubrzano izmiče, a našoj Predsjednici, sve mi se čini, vrijeme ide naruku. Pa joj je samo nebo granica.

Ustvari, ovo bi, bar kada je Zoki u pitanju, umjesto lijeka, bio i jedan dobar i učinkovit trik. Za ustajanje na vrijeme. Ne treba mu  ni jutarnja vježba za buđenje  ni za protezanje. Ne trebaju mu ni raznorazni pripravci protiv mamurluka. Ne treba  ni budilica… 

Dovoljna je samo jedna jedina čarobna riječ, na koju naš Zoki, a i svi antifa drugovi i drugarice, odmah skaču kao opareni.   

Potrebito je samo podviknuti: Kolinda!  I svi se, u trenu, razbude.  Pa se, onda, tek probuđeni, kao i naš vrijedni i radišni Zoki, umjesto truda i rada, najprije obruše i kritički  progovore o načinu na koji nas u svijetu predstavlja naša Kolinda. I o tome što radi i kako radi.   

”Ona bi trebala predstavljati državu, a ne sebe osobno. Narod gleda i narod će odlučiti jednoga dana”, zaključuje naš mudri, i za sve sposobni, bivši predsjednik Vlade. 

I tako, dragi moji, dok naš Zoki i drugovi, muku muče i sa snovima i s morama, i dok se koprcaju u svojim lažima i podvalama, dotle naša Predsjednica ubire sve više i više pozitivnih poena i ide iz uspjeha u uspjeh. Svakim svojim potezom i svakim svojim novim diplomatskim kontaktima.

Pa, evo i sada! Pored svega ostalog, pokrenula je i platformu Inicijative tri mora. I američki predsjednik Donald Trump, u Poljsku je, na zajednički sastanak „Inicijative tri mora“, došao na poziv poljskog Predsjednika i Predsjednice RH. Inicijativa okuplja dvanaest zemalja: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju. A inicijativu su snažno podržale i Sjedinjene Američke Države i Kina. 

Ali, mora se, ipak, nešto i priznati. I Zoki nam je počeo delati. Konačno!!!  

Neka, neka! Tako i treba. Samo, molim Boga, da  ostane na teoriji! A bez prakse. Jer su nas  i njegove teorije- a još više njegova praksa- doveli do samoga ruba provalije. 

Raspričao se, tako, naš Zoki, u velikom stilu i u velikom intervjuu, za jedan naš  dnevni list. Pa je nizao hvalospjeve i hvalospjeve o  svome mandatu.  Te o fiskalizaciji i smanjenoj razini proračunskog deficita do razine primarnog suficita, te o gospodarskom rastu, te o stabilnim javnim financijama, te o svom budućem političkom angažmanu, te o svojoj aktivnosti na političkoj i javnoj sceni.  

„A, o čemu ovaj priča??? E, Milanoviću, Milanoviću, ostavi se demagogije! Kažeš, uveo si reda u financije!?

Valjda, jesi, ali zaduživanjem. Sve do devete generacije Hrvata, unaprijed. Zatekao si, druže, Zoki, uređenu državu, spremnu za ulazak u EU, zatvorena sva poglavlja, dva kvartala za redom pozitivan rast, a onda, nas je tvoja   vlada, gurala godišnje u minus 2% .  Pa, onda, godišnje i zaduživala državu za preko 20 milijardi. Samo, u prvoj godini mandata, život građanima poskupio je 30%. 

I struja, i voda, i nafta… i zrak... Sve, sve, sve…Gdje su novci Zorane???“, piše jedan komentator u jednom dnevnom listu.

Govorio je i progovorio tako Zoki i o  stanju na ljevici, o Karamarku, o navodnom prijateljstvu s Gotovinom, te o planovima u politici. 

 Naravno i o Kolindi Grabar-Kitarović. Bez toga  nije ni moglo proći. 

”Ona bi trebala predstavljati državu, a ne sebe osobno. Narod gleda i narod će odlučiti jednoga dana”, zaključuje naš mudri, i za sve sposobni, bivši predsjednik Vlade. I, najvjerojatnije, budući kandidat za predsjednika države, na budućim parlamentarnim izborima. 

A, vjerojatno je, kao i sve njegovo, nekada davno pomno planirano i isplanirano na papiru, da je i ovo, još jedna od mnoštva budućih, neostvarljivih i neostvarenih točaka njegovog Plana 21.

„Narod gleda i narod će odlučiti jednoga dana”, tako kaže Zoki.

„ Predsjednica Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Kolinda Grabar-Kitarović skratila je svoj službeni posjet Austriji i krenula prema Splitu u kojem se vatrogasci danonoćno bore s vatrenom stihijom“, izvješćuju tiskani mediji...

Gledam Predsjednicu. Vidno je potresena onim što je vidjela i zatekla. 

A zatekla je i vidjela i tugu i jad. I uništen   ljudski trud (a stvarali su cijeli život), i  ljude koji su ostali bez igdje išta. I pepeo i prah svugdje okolo…. I   crnilo… I crne skelete borova koji strše u nebo. I zapaljene masline i nisko raslinje. I nebo i zemlju zacrnjene  dimom.  

Ali, vidjela je Predsjednica i zajedništvo. I ljude koji spremno priskaču u pomoć jedni drugima. I naše hrabre vatrogasce, i naše branitelje, i našu  hrvatsku vojsku koja se, rame uz rame, zajedno s njima,  bori protiv stihije i uništenja.     

A kažu, ako opet ne lažu, kako joj je jedna   mještanka  Žrnovnice  dobacila: “ ‘Jel' vas sram?“  

I, eto, drage moje Hrvatice i Hrvati, antife su, konačno, došle na svoje. Pa su, zbog toga, navodnog napada, liberalni antifa drugovi i drugarice  slavili i slavili… Dok je drug Zoki slavodobitno otvarao šampanjac.

 •Prvo, druže Zoki i pridruženi drugovi, Kolinda je bila u službenom posjetu Austriji i odmah se vratila. 

•Drugo, ovo nije nikakva Splićanka nego antifa drugarica koja koristi požare za politiziranje. Možda bi ta drugarica željela vidjeti nešto drugo. Nekog bjeloglavog supa ili  dikobraza. Njoj, vjerojatno, hrvatska Predsjednica nije dobro došla!  

A ja, znatiželjna kakva i jesam, tražim pogledom na TV ekranu, u onoj masi ljudi, i našega Zokija. Jer, ruku na srce, očekivala sam kako će i on, kao budući kandidat i mogući predsjednik na narednim parlamentarnim izborima, privatno doletjeti privatnim zrakoplovom (kao što je i dosad privatno često činio), na opožareno područje, te hrabro skočiti, kako to samo  on zna, u samo središte zbivanja i centar požarišta. 

Pa, tako, svojim junačkim primjerom pokazati svima, kako se to radi- kada se radi.

Ali, od toga ništa! Jer sjaj „njegovih postignuća“, ako ih je ikada i imao, sve više blijedi. 

A stalna mu mora, zna se već koja, i nadalje  slijedi.

Vera Primorac

Login Form