Baš smo mi sretan narod 1.dio

Detalji

Objavljeno: Subota, 02 Rujan 2017 18:09

fShare

Tweet

Tako smo, na našu „veliku sreću i radost“,  za vođu dugo… du-u-u-u- go,  imali najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti i desetog na listi najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća (neki su ga stavili čak na osmo mjesto), koji je po kratkom postupku, i ovdje kod nas, a i po bijelom svijetu, skraćivao za glavu, najmanje milijun svojih političkih protivnika. Čemu se može pridodati i tisuće i tisuće civila. Ljudi, žena, djece, staraca.  

„Prošlost nas vezuje kao teret.

 Ali bez gledanja u nju. ne možemo naprijed. 

Jer ne bismo znali, 

odakle dolazimo i kamo idemo“.

Nema sretnijeg naroda, pod cijelom nebeskom kapom, od nas Hrvata.  Sretni smo kao ni jedan drugi narod. Na cijeloj kugli zemaljskoj. 

Jer, uvijek , u svojoj domovini za političke vođe, imali smo, a imamo i dandanas,  samo ono najbolje.  

Tako smo, na našu „veliku sreću i radost“,  za vođu dugo… du-u-u-u- go,  imali najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti i desetog na listi najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća (neki su ga stavili čak na osmo mjesto), koji je po kratkom postupku, i ovdje kod nas, a i po bijelom svijetu, skraćivao za glavu, najmanje milijun svojih političkih protivnika. Čemu se može pridodati i tisuće i tisuće civila. Ljudi, žena, djece, staraca.  

I tako nam je on, u toj zemlji, u tom zemaljskom raju koji je stvorio, omogućio  sretan život. U blagostanju i miru. 

U slobodi i ravnopravnosti … I u bratstvu i jedinstvu. 

Zato smo mi i imali, sve do dana današnjeg, i njegov trg. 

Zato i dandanas neki slave njegov rođendan. 

Zato i dandanas, neki marširaju i ne daju njegov, a njima voljeni trg.

„Život damo, trg ne damo“, kliču  i viču.

Zato i kažu kako je to ukidanje, "barbarski obračun", s najvećim sinom naših naroda i narodnosti. 

Jest, bila bi to i istina, da nije i one druge strane, jedne te iste medalje.  Jer, trg je imenovan  imenom i ratnog i mirnodopskog zločinca, ubojicom i diktatorom, kako su ga okarakterizirali mnogi znalci u  zapadnom demokratskom svijetu. A imenovan  je njegovim imenom, još za života.  

–Ima li toga, u 21. Stoljeću? Ima li toga  igdje na ovom svijetu, moja Lucija?

Ima li trgova Csaucsecsuou u Rumunjskoj?

Ima li trgova Honeckeru u Istočnoj Njemačkoj?

Ima li trgova Staljina u Rusiji?

Ima li trgova Envera Hohxe u Albaniji?

Ima li trgova Musollinija po Italiji?

–A nema , nema, moja Lucija!!! Nema!!!

 Nigdje nema. 

–Istina je, moja Monika. Nema nigdje. Ali, ima u jednoj zemlji čudesa. 

U zemlji čudnih ljudi, čudnih navika, čudnih nazora i čudnih uvjerenja. 

U jednoj zemlji čuda i apsurda.

U zemlji u kojoj caruje monolog  gluhih. U zemlji u kojoj gluhi ostaju čvrsto, stameno i junački, iza svojih barikada. Ukopani zauvijek. 

U 1945. godinu.

I eto, kako vidiš, ima toga…Ima!!! Ima toga u zemlji Hrvatskoj. U zemlji HRVATA.

„A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima? 

Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da to rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima, unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe“, Mate Bašić.

Josip Broz Tito… 

Heroj, državnik, zločinac???

–Bleiburg, Macelj, Tezno, Barbarin rov, Jazovka, Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška… Jesu li oni za ovo, uopće, čuli??? 

–Ali, draga moja Monika, antifa drugovi ne žele to čuti. Prave se i gluhi,  i slijepi, i nijemi.  Ljepše im je, moja Monika, bez istine. Tako su, bar, mirni i zaštićeni. I uljuljkani u svoje jugosnove… 

A nisu, jadnici jadni, ni svjesni ( ili možda jesu ali ne žele priznati) da su cijeli svoj život živjeli u obmanama i u laži.

–Nije im, valjda, moja Lucija,sve ono prije stvarno bila laž? Zar nije istina ni kako je Tito rekao Staljinu „njet“?

–E, moja Monika! I to ti je još jedna njihova  velika laž. U nizu mnogih. Njega je, ustvari, Staljin otpisao. I rekao mu“NJET!“

–A, kažu i kako je njihov voljeni, bio pokretač „nesvrstanih“. 

Kažu, kažu, ali i to lažu.

Kažu, jer žele vjerovati. Jer su ih tako učili njihovi očevi. Ali, malo morgen, dragi naši antifa drugovi! Jer, prava je istina kako je pokretač Pokreta nesvrstanih bio indijski premijer Džavaharlal Nehru. A ne Tito!

–Zamisli, samo, molim te! I unatoč svemu, oni mu se još uvijek  dive!   

–Da je samo bio, bar malo, i  čovjek, moglo bi ih se onda i  razumjeti, ali… 

–Ali, oni ga i dalje veličaju. I nakon svega. Da normalan čovjek ne povjeruje.

–Ali, kažu… kako je svirao klavir, kao kakav vrhunski izvođač i koncertni majstor. Kako je nosio   mondenska odijela. Najčešće Diorova. Kako je na rukama uvijek imao bijele rukavice. 

A tek kako je plesao valcer!?   

Kitio se, kažu, i zlatnim satovima i briljantnim prestenjem. I uvijek pušio, uvezene iz Kube, kubanske cigare.

–Čudo jedno! I jako čudno, zar ne, za jednog bravarskog pomoćnika!? 

Još kažu kako je poznavao i sedam svjetskih jezika.

–Jel' tako kažu? Pa, svaka mu čast! Ali, zato, naš hrvatski jezik, jezik zemlje u kojoj se, kako neki tvrde i rodio, nikada nije, kako treba, niti znao niti naučio govoriti.

–Pa, tko je, onda, zaista bio Tito?

Tko je on, odakle je došao, tko su mu otac i majka, kako mu je pravo ime, gdje se i kada se rodio (svojim je potomcima, to se zna, ostavio 15 različitih datuma svoga rođenja), to samo dragi Bog zna. 

Sam  Bog zna i u kojoj se KGB-ovoj, ili tko zna kojoj i tko zna čijoj  tvornici laži proizveo. Sam Bog zna i kako su mu se, odjedanput stvorila, ona davnih dana, dva izgubljena prsta. Izgubljena još dok je, tko zna koji ili jedan od mnogih, bio bravarski šegrt.

O tome se šaputalo i govorilo, ispotiha, samo u četiri svoja zida. Iako ni tu nisi bio siguran. Jer su tada i zidovi imali uši. 

Tako je, to isto, pričao (a o tome  se i govorkalo)  u naša četiri zida, i moj stari otac. 

„Nije ti to, moj sinko, onaj pravi Tito. Pričaju kako onaj nije imao dva prsta. A ovaj ima svih deset“.

O tome je pričao i jedan engleski diplomat  koji je Broza vidio prije i nakon njegove, tko zna koje po redu, drastične fizičke promjene: „Tito, kojega sam ja upoznao, nekada davno, i ovaj koga sam sreo sada, nije jedan te isti čovjek. Kako se, recite vi meni, od visokog, mršavog i koštunjavog čovjeka,  od 178 cm visine, mogao pretvoriti, kao nekom magijom, u  „punašnog čovjeka, od nekih 160 cm? “, kaže on.  

Ali, nije čovjeku, ma tko bio i ma odakle dolazio, bilo baš lako. Mora se priznati.

Morao je on sređivati, uređivati, prerađivati i dorađivati… sve spise,propise i popise…  

I sve raditi ispočetka.  

I radio je on, tako, radio… I dan i noć.

nastavlja se....

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće