Kao neki ostatak Oluje SDSS je danas jedina fašistička stranka u Hrvatskoj - jedina kojoj je ideologija velikosrpska teorija krvi i tla: gdje je srpski grob, tamo je srpska zemlja, a svi drugi moraju nestati; tu su Srbi nekakav "nebeski", vladajući narod (u tom smislu SDSS je zapravo nacistička stranka). Osnovao ju je ratni zločinac Goran Hadžić koji je osobno, progonima, koncentracijskim logorima i ubojstvima tu ideologiju provodio u djelo

Image result for pulska arena bajaga

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”

Renomirani  znanstvenik, biokemist, pisac, artist i pilitički aktivist dr. Gideon Polya rođen je 8. svibnja 1944. u Melbournu, Australija. U svojoj pet decenija dugoj karijeri napisao je više od 130 radova kako na znanstvenom (biološkom) tako i na poviesnom iztraživanju, uglavnom golemih zataškanih zločina britanskoga imperija.

Mnogi iznajmljivači apartmana, stanova i soba imaju neke svoje uvjete; jedni neće ljude sa psom, drugi parove s djecom, trećima smetaju pušači, četvrti, recimo, hoće samo studentice… U svim tim slučajevima radi se o određenoj diskriminaciji, no samo kad su homoseksualci u pitanju ta diskriminacija postaje krimen, razlog za javnu osudu, a možda i pravosudni progon

Glavna je novina prijedloga Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma, koje je Ministarstvo uprave jučer uputilo u javnu raspravu, ograničavanje mogućnosti demokratskog izjašnjavanja građana na referendumu.

Nakon skandalozne i sramotne izjave da je akcija Oluja bila etničko čišćenje, najnormalnije bi bilo javno zapitati koga to u Hrvatskoj zastupa Milorad Pupovac? Srpsku manjinu u Hrvatskoj sigurno ne, ali zato zastupa osvajačku i agresorsku velikosrpsku politiku

Nije problem u manjku liječnika, osim toga mi nemamo toliko manjak liječnika kako se dramatično iznosi u javnosti. Znanstveno je dokazano da broj liječnika i dostupnost zdravstvene zaštite nisu u korelaciji. Problem je u koruptivnom ustroju javnog zdravstva.

Mađarski premijer Viktor Orban želi da zabrani upotrebu crvene zvijezde, odnosno petokrake, pa njegova stranka Fidesz sprema zakon kojim će biti zaustavljena njena svaka komercijalna upotreba.Zakon je predvidio kaznu od čak 6,5 milijuna eura ili dvije godine zatvora za sve koji se usude koristiti crvenu zvijezdu petokraku.

Premijer Plenković na primjeru provođenja dva referenduma: Istanbulske konvencije i Izbornog zakona pokazao se radikalnim osporavateljem narodnih inicijativa, volje i savjesti preko 800.000 hrvatskih građana koji su im dali potporu. Protivno demokratskim uzusima Plenković je agitacijom i vulgarnim vrijeđanjem neistomišljenike nazivao marginalcima, primitivcima, konzervativcima, rušiteljima njegove „stabilne“ vlade, biskupe je prozvao da ne znaju čitati 

Sve što smo naveli zorno pokazuje kako neki u Hrvatskoj umjesto da su, kako bi većina očekivala, u zatvoru, dalje vedre i oblače kao u komunistička vremena i nitko im ništa ne može. Štoviše, pojedini „slobodni“ hrvatski mediji takvim pojedincima izdašno ostvaraju svoj prostor, da bi moralizirali dodatno naciji. Primjerice, na početku citirani Ivan Jakovčić, u dva dana dobio je intervju na televiziji N1, Jutarnjem listu i Večernjem listu

Granica van granice razuma 1.dio

Pin It

Ne volim ni pomisliti, a  kamoli spominjati, našeg „voljenoga bivšeg vođu“. Ali, mora mu se priznati, znao je on, kako kaže naš narod, svome petku post. A znao je, bome, i čuvati svoju…, ne ću reći što, i svoje carstvo u „kome je vladalo njegovo drugarstvo“.  Pa je svatko onaj tko se usudio  ili   samo pomislio  taknuti u granice njegove „voljene“, dobivao po prstima. 

Ali, istini za volju, na samom početku svojeg carevanja u svome  novonastalom carstvu, htio ga je  i on malo proširiti.  

Najprije na Bugarsku, te na Grčku, te planirao i na Rumunjsku. 

Pa je zato, zbog posezanja za tuđim, već omeđenim, dobio odmah po prstima. 

A, tko će koga, nego svoj svoga? 

I dobio je tako, naš voljeni vođa, po prstima… I to glavom i bradom, od svoga velikog vođe, voljenog i dragog mu, tovariš Staljina.  

Te je, nakon razlaza s voljenim drugom, a da bi svima pokazao gdje su prave granice njegovog posjeda, ali i gdje je mnogim uzurpatorima mjesto, krstario i stolovao, pored Beograda, i na Brijunima. Pa je obilazio i na jugu Dubrovnik, pa je s vremena na vrijeme uživao u Puli,  pa Zagrebu, Šibeniku i… 

I sve je to, tako zaokruženo  i omeđeno,   čuvao i pazio kˈo zjenicu oka svoga. Naravno, uz stalno bdijenje, na svim neuralgičnim točkama, naše drage JNA, stacionirane duž cijele tadašnje granice.  

A često i slao, zbog unutrašnje stabilnosti i sveopće sigurnosti, svim zainteresiranim stranama za preraspodjelu dobara, nemušte ali oštre poruke: Prste k sebi! 

A da bi sve to i sačuvao, svatko je unutar tog njegovog  zaokruženog carstva, morao puniti i njegove trezore kada bi ih on ispraznio. 

-Pa, kako će, ljudi moji dragi, takav čovjek živjeti, bez luksuza na koji je navikao?

    Zato su neki, da bi njegov nadzor bio potpun, vodili  brigu prema njegovim osobnim uputama, o cijelom tom ogromnom bogatstvu. Doduše, bili su to odabrani  pojedinci, vjerni mu podanici i njegov provjereni kadar. 

     Eto, vidite, ljudi moji dragi!!! Tako se to radi… Tako se čuvala i štitila svoja, ne ću reći naša, imovina!!!

Pa je zato, naš voljeni vođa, mogao mirno spavati, ploviti i putovati na daleka i egzotična putovanja, diljem bijelog svijeta…          

     Sjećam se, tako, i jedne stare video snimke, s jedne stare ophodnje, granične slovenske policije…

-Idemo, za njih! Vozi brže, vozi !!! Naprej, vozi!!!

-Ma, ne smeš.

-Zakaj?

- Ne smemo. Tu je hrvaška meja. A, tam su hrvaške vode.

I Hrvaški je to del Pirane.

„Ovdje je hrvatska granica. A, tamo su hrvatske vode. I hrvatski dio Pirana“,

kaže jedan od policajaca iz slovenske pomorske ophodnje. 

    Bilo je to negdje 1978. ili 1979 . Nisam, baš, sasvim sigurna.

    A bilo je, ovdje kod nas u Hrvatskoj, ne tako davno, i  “tudi tukaj je Slovenija”,  domoljubnog i nadasve borbenog, Slovenca po porijeklu, Joška  Jorasa. No, to je tada,  a i on osobno, bilo u funkciji novije politike, koju je vodila i koju Slovenija vodi. I dandanas. 

- A danas? Kakva je danas naša politika? 

I tko ju vodi ako ju ikako vodi? 

I tko je sve u njezinoj službi? 

I što danas rade, ako išta rade, za razliku od slovenskih i inih, ti naši vrli i umni političari?

-E, moja Monika! Što rade? Zavlače, odgađaju. Bave se nebitnim stvarima.   Puštaju probne balone... Zamagljuju realnost. Prave se i gluhi i slijepi.  Izmišljaju zakone kojima će se zaštiti od kritika. Kažu, navodno, štite nas od govora mržnje. Kakve crne mržnje? Pa mržnju, upravo, proizvode oni. Jesi li ikada gledala prijenos Sabora? Jesi li vidjela na što ono sliči? Kao da su u rimskoj areni. Pa se kao gladijatori bore svim mogućim sredstvima. I bez ikakvih pravila. Do posljednje kapi krvi. 

Muka mi je, vjeruj ti meni, i od same pomisli na to. Jer, sve me to podsjeća na ona stara olovna vremena, kada se za pjevanje domoljubnih pjesama, kao i za svaku kritiku političara ili , ne daj Bože, tadašnjeg dragog vođe, išlo na Goli otok, Lepoglavu ili u Staru Gradišku. 

Slijedi li  sada, to isto, i nama? U našoj slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. 

- Ustvari, ja ne vidim da itko to od nas, traži. Niti je tražio.

I tko će sve to pratiti? Tko određivati granice?

-Ne ćeš, sigurno, ni ti ni ja, moja Monika! Ludilo ti je to, čisto ludilo!!!! Da se čovjek prekriži i lijevom i desnom. I zavapi: Bože, prosvijetli im pamet, jer ne znaju što čine! 

- A tko to traži, kažeš?! Traže isti oni koji i sami bljuju vatru, potpiruju mržnju i bacaju otrovne strjelice na sve one koji ne misle kao oni i koji nisu s njima. Jer, ako nisi s njima, onda si protiv njih. A biti protiv njih, nije dopušteno. 

I, sve je, sve je isto kao u njihova dobra stara vremena.

Blago, blago nama guskama!!!

-Sve mi se čini, moja Lucija, kako nama  treba neka čvrsta ruka koja će lupiti šakom od stol. 

Netko tko će reći: Dosta je više toga!!!

-Treba nama, draga moja Monika, jedan novi Franjo Tuđman! I to je-to!

„Gospe Sinjska, 

ako si u stanju, uzmi loše,

a vrati nam Franju!“ 

Pjevalo se i pjeva se tako, i dandanas, u našem narodu. 

Sve od Tuđmanove smrti.

    A kažu kako nam je sve bolje i bolje... Jer, „svaki dan, u svakom pogledu, sve više napredujemo“, kaže neki lik, a kaže i naš predsjednik  Vlade Plenković. Za povjerovati mu je. Jer naš predsjednik Vlade uvijek govori istinu i njegove su riječi uvijek vjerodostojne.

-E, moja Lucija! To mi sve skupa sliči na ono:  „Obećanje, ludom radovanje“. 

-Ma, nije sve tako crno! Ima on i dobrih…

- A kojih , moja naivna dobrice?

- Pa, sjećaš li se, to je bilo odmah nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana,   Ivica Račan i njegova Vlada muljali su nešto s mirovinama? Jer, mirovine tada nismo nikad dobivali na vrijeme. A ponekad je kasnila i po cijeli mjesec. Sjećaš se toga, zar ne!?

E,pa vidiš! Bar nam je to, sad- zasad, redovito. Samo, Bože, podrži!!! 

-A drug Ivek je tada, sve se meni nešto čini,   htio to kao grijeh i kao posljedicu loše vladavine, napakovati,onim prethodnim. 

-Pa, njegova omiljena  stranka, ZNA SE,  uvijek je bila HDZ-a, tj. stranka opasnih namjera, kako su joj, upravo on i njegovi, prišili ime.  A još omiljeniji, i to se zna, bio mu je predsjednik Tuđman.  Moˈš misliti!!!

- Dobro si to rekla! Tako nešto, upravo i jest, u njihovom stilu. Kod njih je, uvijek, tako i bilo. A i sada je tako. Jer, za sve njihove grijehe, propuste  i promašaje, krivi su, kažu oni tako, oni prethodni. 

-Ali, sve mi se čini, moja Monika, s ovakvim političarima i njihovom bezveznom politikom, kako ćemo se mi i sada, kao i uvijek dosad, dosta načekati na to naše bolje sutra. 

 -Ali i na  dolazak, vjeruj ti meni,  nekog drugog Franje. Na našu veliku žalost. Jer takvi, kao što je bio naš prvi predsjednik, pokojni Franjo Tuđman, rađaju se jednom u stotinu godina.

-Trebamo zato, draga moja, uzeti našu sudbinu u naše ruke. I zasukati rukave… Zar nije tako? 

- Tako je!!!  Više nemamo što čekati! Jer, vrijeme nam istječe…

Pa, ako ne mogu, ako ne znaju, ako ne smiju, ako ne će, onda, brate moj dragi, neka nam se skinu  s grbače. Mi smo ih zaposlili. Mi ih možemo i otpustiti.  

- Vidiš! I ja se stalno pitam,  a pitaju se tako mnogi, za koga to radi i kome služi ova naša sadašnja politička garnitura? I u Saboru i u Vladi.

Služe li nama koji ih plaćamo ili su u službi EU i nekih moćnih ljudi iz sjene?  

 -Možda su, moja Lucija,  plaćeni i od jednih i od drugih. Pa moraju zato i raditi to što i rade.  

Zar ne vidiš!? Sve im je mlako… Sve im je anemično. Preko volje. I bez snage. Čvrste ruke. I želje za boljitkom. Sve rade kao nešto u rukavicama. Diplomatski. 

A nikad ništa konkretno, ne urade za nas. 

   Dok od ovih koji na svaku skaču i urliču, čovjek  rijetko može i očekivati da bilo što urade kako treba. Ali i  čuti nešto pametno i konkretno. Lupetaju, brate dragi, uvijek jedno te isto. I mlate praznu slamu. Te, po svom starom običaju, kritiziraju one na vlasti. 

-To im je, draga moja, jedino što znaju, što umiju i što mogu ponuditi. Evo i sada je tako!

- Prave se rogati, a ne bodu one koje bi trebali bosti! 

Kritiziraju i viču, a ništa konkretno ne rade niti planiraju uraditi. 

Nižu hvalospjeve na svoj račun, a bez  ikakva pokrića.

Treba stvarno raditi, drugovi naši dragi! 

I zasukati rukave. Pa ponešto i uraditi. A ne samo mudrovati, plandovati i mutiti vodu…

-A što od njih, moja Monika, nešto drugačije, i očekivati? Da mi je sabrati koliko su , svi zajedno, radili na nekom stvarnom poslu van Sabora, čovjek ne bi skupio dovoljno dana i godina, ni za jednu pristojnu mirovinu.

-Zato, neka zaborave, za sva vremena, onu svoju krilaticu “ Dajte nam vlast! Mi znamo, mi možemo!“ Ne pali više. Ofucalo se.

Imali su vlast i ništa nisu uradili! Osim što su nas doveli, na sam rub provalije. 

I ostavili nam pakao. 

 „Podaj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je“, reče netko mudar. 

    Nažalost, mi smo dali vlast pa  vidjeli i osjetili posljedice. Tako je jedan njihov vođa, velikodušno davao drugima dio našega mora. Drugome su dva otočića bila „sitniš“ oko kojega se ne vrijedi natezati   niti razgovarati A treći bi nas, najradije vratio, u svoju voljenu bivšu.

A svi su drugovi sve to znali. I svi  su šutjeli. A onaj tko šuti, znači da se s urađenim i slaže.

nastavlja se..

Vera Primorac

Login Form