Dalmacijo, iz duše te ljubim 1.dio

Detalji

Kategorija: Vera

Objavljeno: Utorak, 04 Rujan 2018 17:00

„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte.  Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.

„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.

A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…

Oduvijek, od kada znam za sebe, putevi su me vodili prema jugu. Možda je to tako zbog mojih dalmatinskih gena i mojih pra- pradjedova, a možda jer su i moji roditelji proveli dobar dio svoga životnog vijeka u Dalmaciji, točnije u Dubrovniku. Možda i zato jer su se i moje dvije starije sestre i moj najstariji brat tamo i rodili,  a možda zato jer sam cijelo svoje djetinjstvo, svako  ljeto provodila u Dubrovniku,  kod moje kume Stane i moga kuma Jure. 

Dalmacija, more moje,

jedna duša a nas dvoje.

Pa   mi je, eto, ta ljubav, ta ljubav prema Dalmaciji, utisnuta i u gene i u vene. 

Ali, kasnije,  putevi su me često vodili i na neka druga mjesta. Daleko i od juga i od Dalmacije.

Tako sam, nekada davno, bila pozvana u jedan naš grad, a danas nečiji drugi, na jedan književni susret. I zbog nekakvog neodgodivog posla, moj je odlazak došao pod upitnik. 

Što ću… kako ću… ako zakasnim? I ja ti, ko velika, pozovem taksi da me odveze na najbližu željezničku postaju na kojoj vlak staje, a na kojoj se, onda ja, tako sam bar mislila, mogu lijepo u vlak i ukrcati. 

–A kuda Vas treba voziti?- upita vozeći  me taksista. 

–Vozite, samo vi vozite prema…

I tako me taksista vozio, vozio, vozio…. Ali, prema jugu...

–Pa gdje se to mi, pobogu, vozimo?-kao probuđena iz nekog sna, uspaničeno upitah vozača.

–Pa,gospođo, tamo gdje ste mi i rekli!

    I, eto, tako sam ja pošla-zbog moje stare navike-putem prema jugu, i  stigla putem  prema sjeveru Bosne i Hercegovine.

Jer , oduvijek su za mene postojale i   postoje te moje dvije velike ljubavi. Jedna je moja rodna Hercegovina, a druga Dalmacija i Hrvatska. 

I sve što je u svezi s njima, mene interesira. I sve dobro i lijepo me raduje i veseli, a sve loše i ružno mi donosi tugu i bol. 

Kao što je to bilo i cijelo ono prošlo ljeto, dok su po Dalmaciji, a i Hercegovini, harali požari. Ili kao što mi je sada dok čujem vijest o smrti Olivera Dragojevića, toga našeg i dalmatinskog slavuja.

ČUDNA JE TO VEZA, ČUDNE SU TO NITI KOJE TE VEŽU ZA NEŠTO S ČIM SI 

I RASTAO  I SRASTAO. 

Nešto što si cijeli život volio.

Veselio se, tugovao, plakao. 

Jer „ljubav je kao suza. Rađa se u očima, a pada na srce“.

Ali, hvala dragom Bogu, tuga se ugasila i u očima i u  srcu. Kao što su se ugasili i dotad nezapamćeni požar u cijeloj Dalmaciji. Ljeto je minulo, a turisti- i oni zbog iskrica  i oni s iskricama,već su odavno otišli. 

A s njima i požari. Nema ih više. 

Doduše, kod nas ništa ne može bez iskrica i podmetanja požara. Jer, iskrice nam stalno frcaju, a sve mi se čini, požar samo što nije planuo.    

I ,vjerujte mi, nitko ne će za to odgovarati. Ni one nedavne palikuće, a bome ni ove sada. Koje bez prestanka podmeću i raspiruju vatru. Ali, ovaj put među nama.

Pa sam, tako ja, neku večer, da se malo odmaknem od svih tih i takvih vatrenih iskrica, sjela na kauč i upalila TV.

Valjda će biti nešto za pogledati!

Naime, pročitala sam da se u Splitu održavaju Dioklecijanovi dani, pa sam poželjela čuti i vidjeti,  ča ima novega u našem najlipjem gradu na svitu, našem Splitu. Ča radu judi? Jesu li in face tužne ili se veselidu? 

    I odahnula sam. Nebo vedro. Plavo. Čisto. Ni tračka dima niti gareži.  Ljudi veseli. I puna ih riva. Ne znam što su sada pripremili, ali je prošle godine, nešto nakon prestanka požara, u Split stigao car Dioklecijan i njegova dična carica. Tu je bila i počasna straža. A kažu, kako je tu bija i prvi balun (ako to nije slaga i izmislija onaj naš  novi, maskirani car  našijenac), kojega je šutnija glavon i bradon…stari car Dioklecijan. 

–I neka, neka! Neka nisu bili Englezi, pa kud puklo da puklo!

I mogu vam reći da mi je, nakon toga, pao kamen sa srca. Jer, ljudi su se   veseli. Bilo je tu i pisme, i tancanja, i baluna, i balanja.  

I bit će feštanja…

    A prošli su ono prošlo ljeto  Splićani, i cijela Dalmacija, pravi pakao. 

  Doduše, za neke, požar u Splitu nije bio ništa posebno i opasno, jer je sve bilo pod kontrolom i nije bilo nikakve stihije. Za neke je požar bio i jako, jako interesantan. I jako atraktivan.    

Ali, sve je gorjelo.  Gorjela je cijela Dalmacija…I  Zadarska  županija, Šibensko-kninska županija, Splitsko-dalmatinska, Ličko-senjska,  Šibensko-kninska i Dubrovačko-neretvanska županija.     

  „Veliki požar buknuo je navečer, a gorjela je i borova šuma i nisko raslinje. Jugo koje je jako puhalo, rasplamsalo je vatru i otežalo posao vatrogascima.

„Stanje je dramatično, vatra je među kućama, a nestalo je i struje“, tiskovine su stalno izvješćivale. 

I tako je bilo iz dana u dan. Gorjela je cijela Dalmacija. Gorjelo je sve od Velebita i Dinare pa do Konavala i Dubrovnika. 

Jer je, od početka tadašnje  protupožarne sezone (1. lipnja) bilo je više od 284  požara.  

Požar se razbuktao i na otoku Braču  i Hvaru,  kod Solina, na Mljetu. Gorjela je i Lumbarda na Korčuli. Gori i kod Omiša…    Na područje Općine Konavle. Gori i na Visu i na Dinari. I na Velebitu, a djelomično, i na prostoru Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.   

„Plamena buktinja  se širila i u Hercegovini“, izvješćuju vatrogasci.

 Grozne su to bile slike, grozne! Gorjelo je i nebo i zemlja. A huk vatre, kažu ljudi, širio  se na sve strane dok su se plameni jezici dizali prema nebu… 

Ugrožene su bile i kuće.

A „kako gori Hrvatska, gori i naše vlastito biće i lice“.

Pa, kako se, onda, veseliti i biti sretan kada je Hrvatska gorjela u požarima?   Kako se pomiriti s toliko zla i prihvatiti toliko ljudske nemoći?

Kako sve to zaboraviti?

Kako i sada potisnuti strah? 

Jer, opet je počelo.

Previše, previše je to  užasa, previše nestajanja i nesreće bilo da bi čovjek sve to lako mogao zaboraviti i zanemariti. Ili potisnuti. Negdje duboko u sebe. Da bi mogao ostati ravnodušan.  

„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte.  Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.

„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.

A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…

Pale njegovi sunarodnjaci Hrvatsku. A on javno šuti, a potajno potpiruje. I baca i iskre i iskrice. 

I javno i tajno.

Lijepo gori, lijepa naša!  

Ma, nemojte se čuditi, ljudi moji dragi, naš Pupi ima prečeg posla. Mora Hrvate osloboditi od samih sebe. Mora ih učiniti nespremnim. Za dom. I za Domovinu,

Jer, Hrvati ne smiju biti spremni. Jer, to nije zapisano u Memorandumu II. Ustvari, tamo je zapisano, upravo ono, što u praksi ostvaruje naš Pupi.

Nastavlja se….

Vera Primorac