Vera Primorac: Krikovi iz zamagljene prošlosti 1.dio

Detalji

Kategorija: Vera

Objavljeno: Nedjelja, 02 Kolovoz 2020 13:04

To su bile partizansko – četničke horde koje su doslovno upale u hrvatska, ali i muslimanska sela u okolici Srba, pa izvršile dotad neviđen pokolj i to prozvale „antifašističkom borbom protiv NDH

Iza skoro svakog 

nekadašnjeg osloboditelja, 

zveckaju kosti 

onih oslobođenih

ŠTO  SE TO U SRBU SLAVI???

Što se to slavi, ispija rakija i nazdravlja 27. srpnja u Srbu? Kažu kako se slavi Dan ustanka. 

A ima li se tu išta slaviti??? 

Jer, niti je tamo bio, kako tvrde povijesni znalci, prvi antifašistički ustanak u Hrvatskoj, niti su to bili hrvatski antifašisti.

„To su bile partizansko – četničke horde koje su doslovno upale u hrvatska, ali i muslimanska sela u okolici Srba, pa izvršile dotad neviđen pokolj i to prozvale „antifašističkom borbom protiv NDH“.

…Naime, ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. vodili su zapovjednici četničke brigade, koja je brojila više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić“. 

–Jesi li ti ikada čula išta o tome? Jesi li ikada išta pročitala?

–I čula i pročitala, moja Monika. I sve saznala. Još dok sam radila u školskoj knjižnici, pronašla sam, među mnoštvom zabranjenih knjiga, i knjigu „Hrvatski snovi i stvarnost “, od Savke Dabčević Kučar, u kojoj je autorica opisala svoj odlazak na tu proslavu 27. srpnja 1971. godine. 

Pa, umjesto da ju bacim u smeće ili otpišem, kako je bilo i naređeno, lijepo sam ju uzela. 

Da vidim zašto je knjiga bila zabranjena. 

A nakon pročitanog , sve mi je postalo jasno. Vidjet ćeš i sama! Evo, pročitat ću ti taj dio. 

 „Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i ĐokiJovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

 S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!

Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.

Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. 

Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?

 I odmah zatim pomisao: e, bogme, ne ćete više!

U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

     Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno?   Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje”, piše Savka Dabčević Kučar.

Ali, mnogo godina kasnije, ponovilo se isto. 

14. svibanj 1990. razoružanje Teritorijalne Obrane

15. svibanj 1990. preustroj JNA u Hrvatskoj

17. kolovoz 1990. Knin početak tzv. ''Balvan revolucije''

2. ožujka 1991. Pakrac prvi vatreni okršaj JNA

31. ožujka 1991. - Plitvice ''Krvavi uskrs''

2. svibnja 1991. masakr u Borovu selu, ubijeno 12 policajaca

27. lipnja 1991. napad na PP Glina 

 Neviđena je to bila agresija na Hrvatsku. Žestoka, bjesomučna, zvjerska. Po istoj matrici, pod istom četničkom kokardom i pod istom zvijezdom petokrakom. A, velikosrpska i četnička horda predvođena jugo-armijom ruši, pali, ubija, masakrira, siluje, kolje…

Vukovar, Škabrnja, Ovčara, Tovarnik, Jazovka,Gospić, Slunja, Ravno, Dubrovnik, Čepikuće, Mostar…

Povijest nam se opet ponavlja. 

–Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo? Usrane kukavice. Da bi li, kukavice! Lako im je pucati na nas nenaoružane. Što ne napadnunekoga jačega? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima iz prkna viri Draža Mihajlović!“

Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre.

Viče Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima našezgrade.

 –Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko bajagi (tobože) i oni su „našanarodnaarmija“. Baš su mi narodna i baš su mi naša! Ko i ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! Tosu isto radili i četrdeset četvrte. Drina je i onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi. 

I to mi je pričala moja nena.

Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare*) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču.

Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene.Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamoliučinile.

***

Ulazimo u podrumsko sklonište. Pogledavamo se… Još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. I pritišće nas. 

Ali, Fatima, ne prestaje s pričom. 

Viče i gestikulira. Izbacuje ona, u jednom dahu, svu onu gorčinu i jad, nagomilan tijekom dugih godina šutnje. Izbacuje i sve ono što je mislila, a  što su ona i njena baka, kako ona kaže nena, dugo  skrivale.

–Sve sam to svojim ušima čula‒ nastavlja priču Fatima.

‒ Hvalio se jedan od njih preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih, pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao. Do posljednjegdetalja.

„Eto, ovako vam je to bilo! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske:  Odeš najprije u četnike, a vratiš se iz partizana. Vidiš da seisplatilo!“

–Mudro, mudro!!! Nemam riječi! Pametan si ti, uvijek i bio.

      –Pa, vidiš me, gde sam danas!? Snađi se,druže i ti, snađi!!!

A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovci i koljači, preko noći postajali, kofalan (navodni),partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili sui moju nesretnu mater i moga oca.     

A moj otac i moja majka, bili su u partizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im jebilou nekoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.

–Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ‒ prilazeći im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih, obrati im se jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi je rekla moja nena (baka), čovjek srednjih godina,   krupne građe, oštrog i sumnjičavog pogleda, oko pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom  zadjenutim velikim savijenim nožem- kamom,  kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo  poveća šajkača, s prišivenom crvenom zvijezdom  petokrakom, ispod koje su se nazirali silom  otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. 

A podulja crna kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.

–Ko ste sade (sada) vas dvoje i odakleste? - oštro ih upita, promatrajući ih mrko iispitivački.

    –Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja samMehoBajrić ‒ odgovori mojotac.

 I sve što se tada dogodilo, tek prije pola godine, ispričala mi je moja nena, a njoj je davno, davno, sve to do u detalje, ispričao jedan saborac (suborac) mojih roditelja. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer je ovde, na vrlo visokoj političkoj dužnosti, bio onaj isti koljač koji mi je te noći preklao i oca i mater. Pa nakon toga, dobio drug partizan i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama

I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?

     ‒ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće. 

Vidiš, i menisu zatvorili mamu i držali pola godine u Ćelovini. 

A oca osudili na smrt, pa prije strijeljana, jadnik jadni, preko jedne-jedine noći sav posjedio.              

A, ni luk jeli ni luk mirisali. 

Na našu sreću, spasio ga je čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti. 

 Ali, moju sestru Anđelku, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kakokolju, siluju i ubijaju, odvojili su od moga oca u Popovači i…

O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna.

Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala.

 Zameo joj se svaki trag.

Imala je nepunih šesnaest godina i trebala završiti te godine, drugi razred učiteljske škole. 

I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze.

A što su joj radili…??? 

Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to…ne smijem o tome… ne smijem o tome ni misliti. 

Nastavlja se....

Vera Primorac