Zadnji komentari

Vladimir Dananić: Govor na Gori u Dolini suza

Pin It

U ovom svijetu u kojem živimo svjedoci smo jedne neprijeporne  činjenice. Naime, gotovo da je zabranjeno spominjati, a pogotovu tražiti nekakvu pravdu. Siroti obični čovjek, kojemu je učinjeno nekakvo zlo, bilo od njegovog bližnjega ili od državne vlasti, nema se komu na Zemlji obratiti da iztjera nekakvu svoju pravdu. Prvo  što se dogodi svakoj istinskoj žrtvi na ovoj planeti prenapunjenoj svim vrstama opačina, jest to da ju svi, i pozvani i nepozvani, i kompetentni i nekompetentni, opominju da ne smije uzimati pravdu u svoje ruke. Da mora oprostiti, i da će joj biti lakše ako oprosti.

Povrjemeno razgovaram sa svojim bivšim šulkolegom, koji je već više od 30 godina građanin Novoga Zelanda, gdje se je skrasio i osnovao obitelj, gdje je radio i zaradio dovoljno sebi i  svojima za pristojan život. Ne bogat život, nego samo pristojan u materijalnom smislu. 

U jednom takvom razgovoru, a od tada je prošlo već desetak godina, kolega je bio spomenuo jedan biznis, koji se je bio pojavio na Novom Zelandu. Biznis se je sastojao u tome da čovjek napravi nekakvo kazneno djelo, ne mora biti nekakvo okrutno nedjelo, zbog čega dospije u zatvor na određeno kraće vrijeme.  Novi Zeland je uvijek prednjačio u „ljudskim pravima“, pa je kažnjenik trebao samo pozorno pročitati popis svojih prava. Jasno je da je taj popis bio podugačak, ali vrijedilo je truda.

U tim „pravima“ bi našao nekakvu sitnicu--naprimjer, zatvorski čuvar mu je ugasio svjetlo minutu-dvije prije službenoga vrjemena--i na temelju te sitnice bi kažnjenik tužio državu zbog kršenja „ljudskih prava“. U pravilu bi kažnjenik dobio spor na sudu, i izašao bi iz „zatvora“ bogatiji za stotinjak tisuća novozelandskih dolara, koje je dobio na ime odštete zbog „kršenja ljudskih prava“. Računica je kristalno jasna-- tobože si u nekakvom zatvoru, gdje ti ništa ne nedostaje i ne moraš ništa raditi, a nakon nekoliko mjeseci, ili godinu-dvije takvoga „zatvora“ izađeš van s popriličnom svotom novca u svojem džepu.

Zaista, raj na Zemlji, barem za kriminalce.

U ovom svijetu u kojem živimo svjedoci smo jedne neprijeporne  činjenice. Naime, gotovo da je zabranjeno spominjati, a pogotovu tražiti nekakvu pravdu. Siroti obični čovjek, kojemu je učinjeno nekakvo zlo, bilo od njegovog bližnjega ili od državne vlasti, nema se komu na Zemlji obratiti da iztjera nekakvu svoju pravdu. Prvo  što se dogodi svakoj istinskoj žrtvi na ovoj planeti prenapunjenoj svim vrstama opačina, jest to da ju svi, i pozvani i nepozvani, i kompetentni i nekompetentni, opominju da ne smije uzimati pravdu u svoje ruke. Da mora oprostiti, i da će joj biti lakše ako oprosti.

Zbiljski kazneni progon se provodi nad žrtvom zločina, a ne nad samim zločincem. Žrtvi se nameće kompleks nekakve krivnje, ako nije spremna oprostiti i ako i dalje misli da bi se morala provoditi nekakva pravda. Žrtva je kriva za to što se je zločin dogodio, i kriva je za to što je uobće spomenula svoj slučaj i iznijela ga na vidjelo. Da ga nije iznijela na vidjelo, sve bi bilo u redu.

Najžalostnija i najpogubnija stvar u toj sotonističkoj hajci nad žrtvom je činjenica da u tome sudjeluju oni koji sebe nazivaju katolicima, svećenicima i biskupima Katoličke Crkve. Takozvana moderna i modernistička „teologija“ upinje se iz petnih žila da opravda svaki zločin i svakoga zločinca, a pravda je postala nepoželjan pojam, nešto što Gospodin Bog prezire i odbacuje.

U takvoj „teologiji“ Gospodin Bog ne mrzi nepravdu i zločin, nego mrzi one koji još uvijek tvrdoglavo misle da postoji nekakva pravednost i pravda, da postoji kazna za svako zlo. Moderni  „teolozi“ su transformirali Gospodina Boga u svojevrstni bankomat za oprost i milosrđe, a oprost može dobiti samo istinski zločinac a ne nekakav siroti odrpanac kojega zovemo žrtvom. Za žrtvu nema oprosta ako uzme pravdu u svoje ruke. Žrtva je prokleta, a zločinac  zaslužuje Božju milost. Eto, to je sažetak moderne „teologije“.

A istina je ovo:

„Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ (Mt 5,6)

„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7) 

I, što možemo zaključiti iz ovih neprolaznih riječi? Prezire li Gospodin Bog glad i žeđ za pravdom i pravednošću, ili upravo tu i takvu žeđ označuje kao blaženstvo? Možemo li zaključiti da će svaki prokleti zločinac dobiti Božje milosrđe, ili je to milosrđe ono što valja ZADOBITI, zaslužiti, oko čega se valja jako pomučiti?

„A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone..“ (Mt 5,44)

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13)

Hoćemo li iz ovih neprolaznih riječi zaključiti da je ljubav prema NEPRIJATELJU veća od svake ljubavi, ili je vrhunac ljubavi u tome  da čovjek da i svoj život za PRIJATELJE? 

Neprijatelja se voli tako da se za njega moli da se OBRATI od svojih zala, a ne tako da mu povlađujemo i podilazimo svojom „tolerancijom“, blebetanjem o ljubavi i milosrđu i odbacivanjem svake pravde i  pravedne kazne za zločin što ga je učinio. Život se polaže za prijatelje, za one koji su Bogu ugodni, a ne za krvoločne vucibatine i mrzitelje Isusa Krista.

Od sviju zala što su snašle i snalaze hrvatski narod--od velikosrbske ideologije pa do „zapadne“ rodne ideologije i sličnih marksističkih i komunističkih bedastoća--najpogubnije zlo je pervertirana „teologija“, koja u podpunosti odbacuje Nauk Katoličke Crkve,  tradiciju i pravu vjeru. Kada pervertiraš pravu vjeru, sve ostalo padne k'o zrela kruška. 

Za dom, spremni!

Vladimir Dananić