Vrieme je da se iz Hrvatske izbaci 'pravopis' Vuka Karadžića

Pin It

    Prvo hrvatsko djelo na štokavici: Vatikanski hrvatski molitvenik, napisan oko 1400. godine

Jezik je najjača duhovna veza i najbitnija narodna oznaka pripadnika jednoga naroda. Na temelju jezika zasnivaju se najvažnije značajke narodne kulture kao što su znanost, književnost i, što je najvažnije, njegova osebujnost kao naroda.

Naši su predci davno shvatili važnost hrvatskog jezika (i pravopisa), a naši pjesnici ga nazvaše “darom Božjim po kojem smo ono što jesmo”.

Među prvima koji su uočili važnost narodnog jezika bili su hrvatski svećenici “glagoljaši” koji su još u doba narodnih vladara uspjeli dobiti odobrenje vrha Katoličke Crkve da misu i druge crkvene obrede mogu vršiti na svom narodnom jeziku. Time su Hrvati postali jedini katolički narod koji nije morao ove obrede služiti na latinskom jeziku

Kako bi ograničili širenje prosvjete i nacionalne sviesti hrvatskoga puka, tuđinci su uvijek, kada su nastojali uništiti hrvatski narod, najprije u sve državne institucije; upravu, vojsku, redarstvo, a posebno u školstvo, uvodili svoj jezik kao službeni jezik.

Upravo zbog toga borba za očuvanje čistoga hrvatskog jezika i pravopisa često je u prošlim stoljećima poprimala politički značaj.

U tim prošlim stoljećima brojni hrvatski političari, učitelji, svećenici, književnici i državnici znali su stati na branik narodnih prava među kojima je i pravo na osebujnost i čistoću hrvatskog nacionalnog jezika i pravopisa, te izključivo pravo na njihovu uporabu.

Radi tog odpora okupatorima je bilo jasno da naglim, nasilnim nametanjem svoga jezika neće polučiti mnogo željenog uspjeha, pa su bili prisiljeni preći na  postupnim ubacivanjem svojih rieči i svoga pravopisa zatrovati hrvatski jezik. 

Njihovi jezikoslovci su vrlo dobro ocienili da uporabom stranih rieči narod počinje zaboravljati svoj materinski jezik, počne ga smatrati nedostatnim, zostalim, nemodernim, pa čak i protu-prosvietnim. 

Kroz 8 stoljeća Mađari su na sve moguće “legalne” načine pokušavali uništiti hrvatski jezik tvrdnjom da je uljudan i prosviećen samo onaj tko govori i piše mađarski, a one koji su primili mađarski kao “napredan” jezik, Mađari su smatrali čistim Mađarima. 

Tako je naprimjer, za to što je na mađarskom pisao pjesme, hrvatski ban Nikola Zrinski kod Mađara poznat kao čisti Mađar - Zrinyi Mikloš.

Ipak, uzprkos svim njihovim naporima, a zahvaljujući neprestanom odporu hrvatskih nacionalno sviestnih ljudi, Mađari kroz čitavo vrieme svoje (uglavnom zamišljene) supremacije nad Hrvatskom nisu postigli skoro nikakva uspjeha u nastojanjima da unište hrvatski jezik. 

Zahvaljujući našim učenim ljudima i političarima onoga doba, ni Austrijanci poslie preuzimanja vrhovne vlasti nad Hrvatskom,  1527. godine, u skoro 400 godina svoje vladavine nisu uspjeli germanizirati hrvatski jezik. 

Uzprkos svim pritiscima, ni Talijani (Mlečani) nisu uspjeli uništiti hrvatski jezik za vrieme njihove vladavine u hrvatskim krajevima, Dalmaciji i Istri.

Najveća prietnja hrvatskom jeziku došla je s iztoka kada je 1690. pod patronatom austrougarskih vlasti na hrvatske prostore  pećki patrijarh Arsenije III. Čarnojević doveo preko 100.000 od glada skapavajućih Srba,    

Odmah po dolazku u Sriem, Čarnojević za “Austrijske Srbe” uzpostavlja Srpsku Pravoslavnu Crkvu, no ona se  uglavnom bavila posrbljavanjem pravoslavnih hrvatskih Vlaha i grkokatoličkih Hrvata. 

Čarnojević i njegovi Srbi nisu ni bili u stanju vršiti bilo kakav pritisak na hrvatski jezik, jer u to vrieme njihov govor je bio vrlo malo sličan hrvatskom. 

Pravi Juriš na hrvatski jezik počeo je tek uzpostavom tzv. kraljevine SHS 1918. godine, kada Srbijanci silom Hrvatskoj naturaju “reformirani srpski jezik” Vuka Karadžića.

Hrvatski znanstvenici, jezikoslovci i političari oštro se suprostavljaju primitivnoj fonetici stoljećima zaostalog naroda nu zahvaljujući domaćoj petoj koloni posrbljenih Vlaha i hrvatskih srbofila, malo pomalo, u hrvatskom pravopisu, a pogotovo u svagdašnjem govoru manje prosviećenog hrvatskog puka počima se rabiti razne srbske vulgarizme, koji do tada nisu u Hrvatskoj bili poznati.

Glavni nositelji i širitelji tog vulgarizma su, kako onda tako i danas, bili su mainstream mediji, koji su u Hrvatskoj, kao u ni jednoj drugoj zemlji na svietu, uvijek bili na strani neprijatelja naroda i države koja ih hrani..

U travnju 1941. godine srbijanska “Kraljevina” prestala je postojati, ali time nisu iz hrvatskog jezika automatski nestale i ubačene srbijanštine.

Ali, na čelu novo uzpostavljene Nezavisne Države Hrvatske našli su se ljudi koji su znali da je narodni jezik jedna od najvećih svetinja jednoga naroda i jedna od glavnih garancija za njegovu obstojnost kao slobodnog naroda, te da ga se kao  zaraženi organizam mora očistiti od parazita.

Za to je, u roku od svega nekoliko mjeseci od uzpostave hrvatske Države, donesen sliedeći zakon: 

ZAKON O OSEBUJNOSTI I ČISTOĆI HRVATSKOG JEZIKA U NDH

Govor Poglavnika Dr. Ante Pavelića na zaključnoj sjednici u Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28 veljače 1942.:

“Neka mi bude slobodno da spomenem još jednu - na oko - malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetgodišnje ili dvadestetrigodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrieme - kako sam to rekao i u svojoj Poslanici Hrvatskom Državnom Saboru - mnogi poroci uvriežili u hrvatskom narodu.                                         

Mi ćemo te poroke izliječiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka nećemo zaboraviti.

Ovdje bih htio dati značajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku značajnost, a to je pitanje jezika.

Pjesnik nam reče: "I svoj jezik Hrvati pozabit hote." Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao u ovih dvadeset i tri godine (za trajanja prve Jugoslavije, nap. a.). Koliko se god kod nas govorilo o jezičnom pitanju, o germanizaciji, i madžarizaciji i td., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio, koliko kroz ovih dvadeset i tri godine, jer je - ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti - bio još teže izvrgnut.

Mi imamo svoju književnost, književnost od šest, sedsam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim. U zadnjem našem robovanju, imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati "srbsko-hrvatskim" i "jugoslavenskim" jezikom. Najveće nedjelo i nasilje, što se može na jednom narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje.

Ljudi se naviknu - ne na zlo - ne na zle stvari i navike mnogo prije, nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskom svietu više nego jedno destljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku kako su se donosile i kao su se izgovarale.

Naš liepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik - jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik gospodski narod, - taj jezik bio postao običnim žargonom, u kojem smet ljudskoga družtva u nočnim kavanama razgovara.

Ja sam se mučio i s gospodom ministrima i sa sastavljenjem zakonskih odredba i zakonskih naredba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan izpravljanjem jezika.

Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, - moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav, kakav jest. 

Zato sam ja i izdao zakonsku odredbu o imenu i čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.”

Nastavak sliedi

 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen