Demokracija u državi udbaša, mafijaša, četnika i čergaša

Pin It

Image result for kumrovec dernek  

Ovo je naša, ciganska država !!!!

Događaji koji posliednjih tjedana tresu HDZ-om i vladavinom briselskog pijuna, dezertera Domovinskoga rata Andreja Plenkovića; propast Uljanika, pobuna ličko-sanjskog župana Darka Milinovića i gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, su i onim najtupljim pokazali dokle taj anemični flegmatik misli da može ići sa svojim despotizmom.

Čitajući o aferi s Uljanikom sjetih se jedne priče koju je prije nekoliko desetljeća u jednim emigrantskim novinama opisao jedan bosanski Hrvat musliman:  “Sretoh i uptah staru komšinicu iz moje mahale - Šta ima novoga u dunjaluku?  A, svašta, moj sine, k’o u bašči; svakoga zervata.  Gledaj, Salko uz’o somun kad Hakije pekara ne bijaše, pa ga proglasiše lopovom.  Iko, Keka I Nija nabrali malo voća s tuđih cabala , pa ih nazvaše razbojničkom bandom. Kod gospode nije tako. Ukrade gospodin na veliko, pa lipo kažu da je to učinio jer boluje od nekakve bolesti, kleptomanije. Udruži se više gospode i pokrade milijune, kad ti velim milijune, i to se nekako lipo zove afera!”

To je stara svima već dobro poznata praksa sinova i unuka Titinih boljševika koji danas vladaju Hrvatskom. 

Pobuni Darka Milinovića ne treba pripisivati nikakve političke konotacije, jer povod njegovih svađa s Plenkovićem nije bilo nikakvo političko mimoilaženje, nego čisti oportunizam, borba za prevlast nad izvorima kapitala. Glavni povod za sve svađe i razdor u neokomunističkim strankama; HDZ, SDP i IDS od samoga početka su borbe za vlast nad izvorima kapitala. To nikoga u Hrvatskoj ne treba ni najmanje čuditi, jer i jugokomunistički sinovi i unuci znadu da “pare buše gde burgija neće”.

Ali gle čuda velikoga! Nitko od mainstream (jugo) medija u Hrvatskoj ne obtužuje Milinovića radi toga, niti su ga kroz više od 20 godina njegove vjerne službe HDZ-u obtuživali za bilo što, a sada kada se zavadio s Pupovčevim miljenikom sazdanim “od suvoga zlata”, prema onoj reci joj majko da je kurva prije neg’ ona tebi reče, obtužuju da je bio Titov omladinac i komunist. Kao da je to neka novost!

Istina, kao i svi današnji pravovjerni hadezeovci, sdepeovci, ideesovci, haenesovci i sve druge “antife”, Milinović nikada u sebi nije imao previše čistog hrvatskog domoljublja pa ga čak ni oni kojima je laž najveća vrlina nisu mogli nazvati fašistom kao Zlatka Hasanbegovića i druge čestite Hrvate.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava se ogriešio o svete kanonske zakone HDZ-a jer se usudio pozvati narod na mirni protest protiv 27 godina dugog ignoriranja, zataškavanja i otvorenih blokiranja podizanja obtužnica protiv četničkih ratnih zločinaca od strane tzv. Hrvatskog sudstva. Ako se skrušeno pokaje, drug Plenki bi mu možda taj njegov grieh oprostio, ali kada se udružio s udrugama Specijalne policije iz Domovinskog rata i Zborom udruga gardijskih postrojbi koje traže da se Milorad Pupovac poslie skandaloznog velikosrbskog derneka u bačkoj Palanci izjasni o Domovinskom ratu i Oluji, e, to je smrtni grieh za koji će doživotno morati vršiti pokoru.

Jer svaki napad na Pupovca napad je na vladu. 

To je magnum-grieh kojega mu, ako se skrušeno pokaje, može oprostiti jedino papa, ili patrijarh, HDZ-a Plenković. 

Izgleda da se poslie sastanka s Plenkovićem Penava pokajao za svoje griehe i dobio odriešenje pod uvjetom da izjavi da je Plenković za njega najbolji premijer i “Ovo nije udar na premijera i Vladu, pa to je moja Vlada, moj premijer i na kraju premijer svih nas”. Kad nebih sumnjao da je to podvala jugomedija rekao bih - mašala, gospodine Penava, sad Milorad Pupovac može opet sa zadovljstvom trljati svoje četničke šape, a zločinac Đorđe Ćurčić i tisuće drugih četničkih krvnika mirno trošiti hrpe ustaških kuna koje zarađuju služeći etničkoj (čit. udbaškoj, mafijaškoj, četničkoj i ciganskoj) državi.

U polemiku se sa svojom ciničnom i glupom izjavom uključio i ministar narodne milicije  Davor Božinović,  “Prosvjed u Vukovaru i otkrivanje zločina na Ovčari nisu povezani”.

Odkrivanje zločina na Ovčari? Zločin na Ovčari je odkriven prije 27 godina, a imena zločinaca koji su ga izvršili godinu-dvie kasnije. Nu neki od njih ne samo da mirno žive u Hrvatskoj nego su, poput Ćurčića, na visokiim pozicijama u državnoj službi.

Plenković na sve to kaže da je to “igranje na emocije najosjetljivijih skupina”.

Ali gle vraga! Dok obični hrvatski ljudi ne mogu danas u Hrvatskoj bez dozvole imati ni praćku, niti bez rigorozne provjere kupiti ni jedan naboj za lovačku pušku, jedna od tih Plenkijevih povlaštenih “osjetljivih skupina” , koja se trgovinom droge, krađe i drugih kriminalnih radnji u ovoj državi toliko obogatila i iz čerga preselila u skupe automobile, u međusobnim obračunima po kućama na zagrebačkim ulicama pali rafale iz Kalašnjikovih automata.

Iako je to jedan od najgorih oblika gangsterizma jednak onim američkim iz Al Caponeove ere, jugomediji u Hrvatskoj ga opisuju kao običnu svađu među “komšijama”, neki  mali lokalni incident, ali Penavin poziv na mirni protest za njih je poziv na linč sličan onim u filmovima o “Divljem zapadu”. 

Jedan američki političar nedavno je napisao da je demokracija  jedan od najneprirodnijih činova. “Narod nema prirođenog demokratskog instinkta; mi nismo rođeni s čežnjom da odbacujemo naše požude za korist većine. Demokracija je stečena navika. Kao i većina navika, demokratsko se ponašanje razvija vrlo sporo kroz vrieme. Ona se uči od ranoga djetinjstva uključenjem i sudjelovanjem u demokratskim organizacijama. U slučaju da netko nije primjetio, demokracija u Americi umire. To je činjenica. Interes velikih korporacija dominira našom politikom toliko da je naša vlada, htjela ili ne htjela, postala njihovom sluškinjom. Što god Wall Street hoće, to Wall Street dobije. Jedna politička stranka se s time slaže, a druga se ne protivi. U posliednjih nekoliko decenija Amerikanci su zaboravili učiti i prakticirati naviku demokracije.”

Što bi tek ovaj političar rekao kada bi morao živjeti u Hrvatskoj u kojoj od 1945. godine vladaju oni koji ne samo da od svoga rođenja nikada nisu živjeli u demokratskom družtvu pa nisu imali prilike steći ni najnižu razinu te navike, nego su kroz čitav život učili kako je marksizam-boljševizam a.k.a “antifašizam”, najčistiji oblik demokracije. 

Što bi rekao kad bi u američkom Senatu ili Kongresu sjedila većina onih koji iz dna svoje pokvarene duše mrze Ameriku i sve čine da čim prije dođe do njezine propasti. 

Što bi rekao da za mnogi od tih senatora i kongresmena jednom ili nijednom godišnje dođu na zasjedanje tih institucija, ali bez obzira na to, redovno primaju visoke plaće.

Bi li u njegovoj državi mogle slobodno živjeti moralne nakaze poput Stipe Mesića, Zorana Pusića, Nenada Stazića, Hrvoja Klasića, Vesne Teršelič i njima sličnih?

Svaki pošteni Hrvat, a posebno svaki hrvatski branitelj, mora se, ne znam već po koji put, upitati kako je moguće da se sve ovo može događati u Hrvatskoj za čije su oslobođenje pale ili doživotno osakaćene tolike tisuće njezinih najboljih sinova i kćeri? 

Odgovor na to pitanje dao je par sati prije svoje smrti, (21. rujna 1991.), pok. Ante Paradžik kad je u svom govoru u Križevcima rekao: “Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj. Kad vam govorim, pa ja ne mrzim Franju Tuđmana. Ja sam njegov prijatelj. Mi smo imali stotine sastanaka, tajnih, ali to je komunizam. Ne može se on odreći jednoga boljševizma, komunističko-generalskog. Kažite mi jednog ministra u Hrvatskoj  Vladi koji nije radio za KOS i UDBU. Nađite mi jednoga ministra koji nije bio udbaš KOS-ovac ili komunist! Zar nema ni jednoga časnoga antikomunista da dobije ministarsku fotelju? Pobjedio je stari i novi komunizam. Toga nema u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Tko god je tamo bio komunist ne može biti ministar.       A u nas?* Tko god je bio veći zločinac , komunist, KOS-ovac dobio je veće ministarsko mjesto.”

Na povratku Paradžik je ubijen u pucnjavi "hrvatskih policajaca". Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu "martićevci". 

Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali su ubrzo bili amnestirani od predsjednika dra Franje Tuđmana. Nemojmo zaboraviti da je Tuđman objavom “abolicije” amnestirao i sve pobunjene četnike, među kojima su i ovi o kojima govori Ivan Penava. 

Neki će reći da u Tuđmanovu aboliciju nisu uključeni oni koji su počinili ratne zločine. Ako je to istina onda je do sada trebalo biti gonjeno, obtuženo i kažnjeno najmanje 10.000 četničkih zločinaca. 

Mnogi iz oporbenih krugova danas jadikuju da današnji HDZ  nije ono što je bio za vrieme Tuđmanova života. Za moj pojam ni za Tumanova života nije bilo velike razlike između HDZ-a i SDP-a. Obe stranke osnovali bivši (?) visoki komunistički funcionari. 

Obe su utemeljene na jugokomunističkim sloganima “zavnohu” i “antifašizmu”. Skoro svi  nekadašnji i današnji lideri jedne i druge su sinovi ili unuci Titinih boljševika. Glavni savjetnici i ‘partners in crime’ su im razni Pupovci, Jovanovići i razne druge velikosrbske hulje.

Uzprkos svemu tome, ratnom dezerteru Plenkoviću i njegovom tutoru Pupovcu pridružili su se i neki od onih koji su se za vrieme osloboditeljskoga rata pokazali kao častni branitelji; Damir Krstičević, Tomo Medved, Stiv Culej, Milijan Brkić i drugi.  Oni se pučanstvu prestavljaju kao desno krilo te stranke, čime privlače dobar broj glasača, koji, kao i oni, misle da će jednoga dana uspjeti promieniti smjer kojim ih dezerter Plenković i četnik Pupovac vode. Neka mi zamjeri tko god hoće, ali bez obzira na njihove zasluge u osloboditeljskom ratu, ja nikako ne mogu razumjeti kako oni mogu podupirati vladu na čelu s jednim dezerterom, vladu u kojoj glavnu rieč ima četnik Pupovac, gadni jugogmaz Štromar i njima slični.

Kad bi danas bio živ hrvatski pjesnik Musa Ćazim Ćatić, on bi na ovo rekao ono što je za svoga života rekao “onima kojih se to tiče”:

Zabludjeli ste, k’o da ste bez glave,

Razum vam ne zna kud vam noga hodi,

Za nos vas dušman krivom stazom vodi

Zabludjeli ste k’o da ste bez glave.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen