Borba protiv terorizma ili nastavak stare imperijalističke hegemonije? (2. dio)

  • Ispis

Image result for Allen Dulles

Allen Dulles, direktor CIA-e 1953. - 1961.                                        

Operacija Ajax

….CIA se složila da će “prostudirati” predloženu operaciju iako je njezin station chief (šef postaje) u Tehranu Roger Gorian dao ostavku radije nego “pomagati anglo-francuski kolonijalizam”.

Washington je tada u Iranu imao brojnu diplomatsku i vojnu reprezentaciju (59 diplomatske i 123 vojne osobe), a CIA agent Donald Wilber je upregnuo tim lokalnih agenta i kriminalaca. Polovicom travnja State Department je odobrio budžet i planiranje za Operaciju Ajax.  Tajna veza između šaha i Britanaca postao je američki veleposlanik Loy Henderson. Kad se tajni podhvat počeo razvijati, britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden, samozvani stručnjak za sva perzijska pitanja u britanskom parlamentu, je obolio, a njegovu dužnost je preuzeo sam Churchill. Churcill odmah pokušava nagovoriti šaha da odpusti Mossadeqa. Taj svoj priedlog  Churchill podkriepljuje starim engleskim imperijalističkim načelima među kojima kaže da je, “dužnost konstitucionalnog monarha kad je suočen s nasilnom i tiranskom akcijom pojedinaca ili marginalnih stranaka poduzeti potrebne korake da osigura blagostanje težko-radećim masama i kontinuitet reda u državi”. 

Sada Kermit Roosevelt i Donald Wilber putuju u London s priedlogom za rušenje Mossadeqa, koji su nedavno zajedno s agentima MI6 sastavili na Cipru. 

Poslie sastanka sa šefovima MI6-a plan je nešto izmijenjen, Churchill ga je odobrio, a onda je 25. lipnja 1953., podnesen američkoj vladi, a 11. srpnja svoj podpis na njega je stavio i novi predsjednik Dwight Eisenhower.

Kako bi se diskreditiralo Mossadeqa CIA je već bila pripremila masu anti-Mossadq pamfleta i karikatura. U strane i domaće medije ubačene su deziformacije da će komunisti uskoro preuzeti vlast u Iranu. Specijalisti za izazivanje nereda agenti provokatori kidnapiraju, muče i ubijaju šefa policije u Tehranu i šire vijesti da su zločin izvršili  komunisti. Neznajući da je nasamaren, vrhovni ajatolah objavljuje fatvu protiv komunista. Kako bi osobno upravljao operacijom Kermit Roosevelt putuje u Damask odakle pod imenom James Lochridge već 25. srpnja prelazi u Iran, s kuferom iranskog novca u vriednosti od 100.000 američkih dolara.

Nasliednik Mossadeqa već je bio izabran i podučen kako će se ponašati. To je bio  general Fazlolah Zahedi, bivši ministar unutarnjih poslova u Mossadeqovoj vladi.

Britanci nisu bili zadovoljni Zahedievim izborom. U operaciji pod kodnim imenom “Pongo” 1942., kojom je zapovijedao notorni Fitzroy Maclean, radi sumnje da surađuje s Niemcima, britanski su agenti Zahedi-a kidnapirali i odpremili u njihov koncentracijski logor u Palestini. Rooseveltu će ovaj Zahedijev tretman od strane Engleza sada biti od velike koristi jer je većina Iranaca sada vjerovala da je on anti-britanac i anti-komunist.

Roosevelt se sada sastaje sa šahom čija je pozicija vrlo nestabilna i nesigurna. Većina naroda ga mrzi, a već je preživio i dva pokušaja atentata. Wilber upozorava svoje predpostavljene da je potrebno da se šaha pažljivo priprema za puč protiv Mossadeqa, jer da je on prirodno neodlučan i da je u svemu vidio skrivenu englesku rabotu.

Urotnicima je bilo prieko potrebno da šah izda dva fermana, jedan kojim odpušta Mossadeqa, a drugi kojim na njegovo mjesto postavlja Zahedi-a.  

Šah je idalje oklievao, pa se MI6 obratio njegovoj blizanki princezi Ašrafi, koja je u to vrieme kockala po francuskim kasinima. Ašraf se dala nagovoriti tek onda kad su joj Englezi poklonili veliku svotu novca i skupocieni kaput od kunećeg krzna. Istodobno kad i Roosevelt, 25. srpnja, Ašraf dolazi u Iran, ali je po naredbi premijera Mosadeqa nakon par dana prisiljena napustiti Iran. Kako bi uvjerio šaha da će ga Amerika u svakom slučaju podržati Roosevelt je zamolio Eisenhowera da u svom govoru na konferenciji američkih guvernera, koji nije imao nikakve veze s Iranom, izjavi kako je situacija u Iranu vrlo opasna i da se Sovjetski Savez mora odmah zaustaviti.

General Norman Schwartzkopf (otac istoimenog zapovjednika Pustinjske Oluje), koji je u to vrieme bio zapovjednik američke vojne misije kod Iranske imperijalne žandarmerije, imao je puno šahovo povjerenje. Schwatrzkopf sada traži od šaha da podpiše fermane ali neodlučni šah odbija i traži više vremena da o svemu promisli.

Roosevelt se ne da smesti i 3. kolovoza opet se sastaje sa šahom na kojega vrši pritisak da podpiše pripremljene fermane. Šah je neko vrieme odbijao govoreći da on nije pustolov koji se lako upušta u tako opasne igre. 

U međuvremenu Mosadeq je saznao za anglo-američku urotu i, kako bi spriečio CIA-u da ga sruši kvazi-legalnim izglasavanjem podplaćenih zastupnika, on putem uspješnog referenduma razpušta Majlis (parlament). 

Newmajući drugoga izbora, šah 13. kolovoza podpisuje fermane i  Roosevelt mu savjetuje da odmah odleti u svoj ljetnikovac na obali Kaspijskog mora i da čeka dok se stvari rieše.

Dva dana kasnije Roosevelt po zapovjedniku Imperijalne garde šalje Mosadequ šahove fermane kojima ga šah skida s dužnosti premijera. Pripreman za borbu, Mosadeq ga dočekuje s jakom oklopnom jedinicom iranske vojske, fermane naziva krivotvorinama (što su ustvari i bili), teklića stavlja u zatvor i razpisuje nagradu od 100.000 riala za uhićenje Zahedija. Kad je preko tehranskog radia čuo da puč nije uspio, šah i njegova supruga Soraja bježe zrakoplovom, najprije u Bagdad, gdje ih kralj Faisal II. nije primio kao poželjne goste, a onda zrakoplovom British Airways kompanije u Rim.

U Rimu šah odsjeda u hotelu Excelsior, gdje ga odmah posjećije šef CIA-e Allen Dulles.

Churchill  i njegov MI6 bili su duboko potreseni, a u Washigtonu i CIA-i osjećala se golema potištenost. Nu što će situaciju preokrenuti neće biti sreća, nego hrpe američkih dolara koje će CIA uručiti Kermitu Rooseveltu, koji se pored svega što se dogodilo nije dao smesti. Ignorirajući telegrame iz Washingtona da bježi iz Irana, on napušta svoje gniezdo u američkom veleposlanstvu, sjeda u automobil i vozi u ljetovalište Širman sjeverno od Tehrana, gdje se sastaje sa Zahedijem. 

Roosevelt u Širman poziva Kennetta Love-a, novinara New York Times-a, daje mu kopije fermana. Iako je znao da to nije istina Love u Timesu piše da je Mosadeq skinut s vlasti i da je na njegovo mjesto već postavljen Zahedi.  Roosevelt istu (dez)informaciju šalje i pres birou Associated Press-a, a onda na stroju za umnožavanje izrađuje nekoliko tisuća kopija fermana, koje će narodu diljem Irana dieliti Wilberovi i Woodhose-ovi “kontakti”. Kad bi neki od iranskih agenata radi bojazni da će biti uhićen odbio pomoći, Roosevelt bi mu najprije ponudio liepu svotu dolara iz CIA “slush fonda”, koji mu je bio na razpolaganju, a onima koji bi i to odbili on bi zaprietio smrću i oni bi se pokorili uzeli novac i radili što im je bilo naređeno

Podplaćeni iranski agenti pod kodnim imenima Nerren i Cilley organiziraju rulje provokatora koji zajedno s komunistima Tudeh partije ruše šahove spomenike.

Veleposlanik Loy Henderson, koji je bio nedavno prije “pobjegao” u Švicarsku, vratio se američim vojnim zrakoplovom u Tehran i sastao s Mossadeqom i počeo mu pričati o šahovim fermanima. Mossadeq je podmuklom Amerikancu dao na znanje da je jedino iranski parlament, a ne šah, ovlašten birati premiera.

Henderson prieti da će iz Irana evakuirati sve Amerikance ukoliko Mossadeq “ne uzpostavi kontrolu nad ruljama koje ih ugrožavaju”. Mossadeq zabranjuje sve demonstarcije, naređuje svojim ljudima da ne izlaze na ulice i poziva policiju i vojsku da uzpostave red. Što premier nije znao jest da je većina policijskih i vojnih zapovjednika bila podplaćena od CIA-e da podupru šaha.

Naoružani toljagama podplaćeni huligani tuku Mossadeqove pristaše, pale urede njegove stranke i nepristranih novina, zauzimaju telegraf i radio postaje, preko kojih izjavljuju “Šah je pobjedio!”. Čuvši to, u šahov tabor prelaze vrhovni vođa klera ajatolah Kašani i drugi visoki dužnostnici vjerskog establišmenta, a vojska američkim Šerman tenkovima obkoljava Mossadekovu predsjedničku palaču i topovima je podpuno uništava. Više od 200 ljudi u palači je poginulo, a Mossadeq je u zadnji čas uspio pobjeći nu već idući dan bio je prisiljen na predaju i strpan u zatvor.

Zahedi-a, koji se do tada skrivao, u tenku dovoze do glavne radio postaje u Tehranu gdje on preko radija sebe proglašava novim “legitimnim premierom”, našto okupljena rulja viče “Amerika zindabaaad!” (Živjela Amerika).

Kad je šah u Rimu saznao za taj događaj on je uzviknuo “Znao sam ja da oni mene vole!”. Ako se dobro sjećam, nešto slično izjavio je i Muamar Gadafi 2011. godine prije nego je na divljački način ubijen od strane rulje koja je bila pod kontrolom CIA-e.

Kao i svi drugi kukavelji prije i poslie njega, šah se trijumfalno kao pobjednik vraća u Tehran, zahvaljuje se Rooseveltu i, uz zdravicu vodkom, naglašava: “Moj tron dugujem Bogu, mome narodu, mojoj vojsci i vama!” Roosevelt je to odmah pojasnio: “To znači Americi i Velikoj Britaniji”. Šah Rooseveltu daruje zlatnu kutiju za cigarete kao  “suvenir za našu nedavnu avanturu”. Anglo-američke intrige i goleme hrpe novca bile su glavni, a može se reći i jedini, faktor da je ovaj, kako ga nazvaše, “spontani ustanak” uspio. 

Rezultat toga “spontanog ustanka” u Iranu produljiti će multimilijardersko izrabljivanje iranskoga naroda za još kojih 26 godina, sve do revolucije 1979. godine kojoj će na čelu biti islamist ajatolah Ruholah Homeini.

Prilikom krunenja šah Muhamed Reza Pahlavi sam sebe proglašava “Carem careva”, “Svietlosti sunca” i “Sjenom Boga”, a zrakoplovi Iranskog ratnog zrakoplovstva zasipaju Tehran s 17.532 ruže za svaki dan njegova života.

Ali i tu, do tada neviđenu extravagantnost, zasjenila je kasnija gala u Parsapuri, drevnoj priestolnici cara Darija, u listopadu 1971. godine. Dok je prosječna godišnja plaća iranskoga radnika bila 350 dolara, šah je samo za ovu trodnevnu proslavu 2.500te obljetnice utemeljenja Perzijskoga carstva potrošio 300 milijuna dolara.

Parsapura (Persepolis)

Uz druge monarhe i “ugledne” goste na toj proslavi bili su: britanski princ Filip, filipinski predsjednik Ferdinand Marcos i njegova supruga Imelda, jugoslavenski doživotni predsjednik Tito s Jovankom, rumunjski  Nicolae Čaučesku i još neki drugi.

Oni koji su odbili  biti nazočni na toj cirkusijadi bili su: kraljica Elizabeta, američki predsjednik Nixon, njemački kancelar Willi Brandt i francuski predsjednik Georges Pompidou, koji je na račun toga zbijao šale u kojima je izjavio da se bojao da bi ga ako bi se odazvao šah postavio za glavnog konobara.

Odmah poslie “uspješnog” završetka operacije Ajax, Kim Roosevelt savjetuje direktora CIA-e, J.F. Dullesa: “Ako mi ikada više pokušamo nešto ovakvoga, mi moramo biti absolutno sigurni da narod i vojska žele isto što i mi. Ako ne, onda taj posao treba dati marincima.”  Ali, kao da uobće nije čuo njegov govor, Dulles mu nekoliko tjedana kasnije nudi da upravlja CIA operacijom “PB-Success” - državnim udarom  u Gvatemali 1954. godine, što on odbija.   

Prilikom njegova posjeta Londonu 1956., MI6 ga pokušava uvući u Opreaciju “Unfasten”, čiji cilj je bio atentat na egipatskog generala Abdela Gamala Nasera, što on također odbija.

Roosevelt 1958. napušta CIA-u i odlazi na dužnost podpredsjednika naftnog giganta Gulf Oil. Kasnije radi kao vrlo visoko plaćeni lobist za Northrup Oil kompaniju, kojoj putem veza sa šahom i svojim “starim prijateljima” braćom Rašidian, “po vrlo povoljnim cienama” pribavlja uvoz nafte u vriednosti od nekoliko milijardi dolara.  Uzprkos golemom nezadovoljstvu i otvorenim prosvjedima narodnih masa na čelu s klerom poslie šahovoga ustoličenja, Roosevelt je vjerovao da će “zaostali ajatolasi i mulasi biti pregaženi modernizacijom Irana”. Kako znamo, u revoluciji 1979. godine, zaostali ajatolasi i mulasi su pregazili američku “modernizaciju” pumpanja milijardi barela iranske nafte u američke tankere.

To je za Ameriku i Englesku i danas glavni problem, a ne nekakvi “exporti terorizma” i zastarjeli nuklearni programi, koje je, da se prisjetimo, sama Amerika u sporazumu sa šahom počela još 50ih godina prošloga stoljeća pod nazivom “Atoms for Peace” (Atomi za mir).

Poslie nekoliko neuspješnih operacija protiv Fidela Castra čija je kulminacija bila onaj fijasko u Bahía de Cochinos, ili kako Amerikanci zovu, Bay of Pigs, i nekih drugih neuspjelih akcija protiv vlada stranih država, predsjednik John Kennedy je bio toliko ljut da je izjavio da će CIA-u razbiti u tisuću komadića. 

Allen Dulles je suočen sa sve oštrijim kritiziranjem i 28. studenog 1961., Kennedy mu je uručio medallju za Nacionalnu sigurnost i ultimatum da odmah podnese ostavku.         

S dušom punom gorčine, Dulles je to učinio idući dan.

Kako mnogi smatraju, Dulles Kennediju to nikada nije oprostio i bio je jedan od glavnih organizatora njegovoga ubojstva u Dallasu, 22. Studenog 1963. godine.

 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen