Zločin genocida koji se ne smije zaboraviti

Detalji

Objavljeno: Petak, 06 Ožujak 2020 13:09

21. srpnja 1945. Nadbiskup Stepinac napisao je jedno dugo pismo u kojem kaže: 

“..Postavlja se pitanje gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih častnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj namjeri i mnogim žrtvama kako bi služili hrvatskom narodu, kao vojnici vršili svoju dužnost.

U skladu s ratnim moralnim principima niti jedan od njih ne bi smio biti kažnjen osim onih koji su se ogriešili o međunarodna pravila ratovanja ili nepravedno napadali mirno pučanstvo koje nije sudjelovalo u vojnim operacijama.”

Svedočanstvo Hasana Selimovića:

 - Prije konca 2. svj. rata ja sam bio zapovjedajući častnik Pionirske satnije Prvog ustaškog obrambenog sdruga Hrvatske vojske.  Mi smo bili stacionirani u Bosanskoj Dubici. 

Na 3. Ili 4. svibnja 1945., dobili smo zapovied da se iz Dubice povučemo u Sunju.

Kad smo stigli u Sunju rečeno nam je da je pad Njemačke uvjerio našu vladu da bi bilo uzaludno nastaviti braniti Domovinu od horda Tite Broza koji iza sebe ima Ruse, Amerikance i Britance. Radi toga naša je čitava vojska dobila zapovied da napusti Domovinu.

Moja jedinica iz Sunje se povukla kroz Sisak, Ivanić-grad, Kerestinec i dalje prema zapadu. 

U Sv. Nedjelji imali smo žestok okršaj s partizanima. U to vrieme naša srdca su bila puna čemera jer smo upravo čuli da je Zagreb napušten i da u njega ulaze partizani.  U Sv. Nedjelji odbacili smo Titine partizane i nastavili put prema Zidanom Mostu. Ovdje smo se opet morali vatrom probiti kroz mnoštvo partizana. U ovom okršaju pada bojnik Matijević, jedan od naših najiztaknutijih častnika. Nu mi smo razbili partizane i probili put do Celja, gdje su slovenski partizani zarobili veliki konvoj njemačkih kamiona, međutim neki Niemci nisu im htjeli predati svoje oružje. Mi smo ovo oružje zaplienili za svoju uporabu, zaobišli Celje i nastavili put prema Mariboru. Ovaj grad je također već bio u rukama slovenskih partizana. Crvene zviezde i slovenske i jugoslavenske zastave mogle su se vidjeti po čitavom gradu. 

Dok smo ih mi rušili, parali i bacali, partizani su pred nama bježali i nisu nam pružali neki jači odpor. 

Na putu od Maribora prema Dravogradu cestom koja ide uz rijeku Dravu nismo naišli na nikakav odpor. Kolonom, kojoj je moja jedinica sada pripojena, zapoviedali su domobranski pukovnik Petrović i ustaški pukovnik Avdaga Hasić iz Kladnja. Petrović je također bio hercegovački Hrvat. 

Kad smo stigli u Dravograd vidjeli smo da je čitava dolina oko njega preplavljena domobranima, ustašama, Niemcima i masama civila, većinom seljaka, žena i djece.

Naša kolona nije si dozvolila da se pomiješa s ovim heterogenim grupama koje su preplavile ovu dolinu. Ostali smo u brdima iznad desne strane grada. 

Ovoj masi izbjeglica britanske su trupe zapriečile prielaz preko Drave. Rečeno nam je da general Štancer pregovara s britanskim zapovjedništvom. Međutim, na ove mase je uskoro bačeno nekoliko bombi što je prouzročilo broj civilnih i vojnih žrtava. Čim je naša kolona vidjela što se događa mi smo bez oklievanja udarilii, razbili partizane koji su izvršili ovaj podmukli napad i zauzeli brda na lievoj strani ceste.

Pukovnici Petrović i Hasić su zaključili da će biti najbolje da idemo sve do Klagenfurta kako bi spriečili moguće obkoljavanje od jugoslavenskih partizana koji očito postaju smjeliji odkada su saznali da su njihovi saveznici pobjedili u ratu. Pošto smo svoj put morali probijati kroz guste koruške šume i praviti splavi na kojima ćemo prieći Dravu, uzelo nas je četiri dana da stignemo u Klagenfurt. 

Kad smo se odmicali od Dravograda priključio nam se broj hrvatskih častnika i vojnika koji su pobjegli iz kolona zarobljenika koje su partizani gonili od Dravograda prema Mariboru. Oni su nam pričali kako su partizani iz te kolone izvodili grupe od 50 ili 100 zarobljenika, dovodili ih u šume i likvidirali strojničkim rafalima. Neki od njih uspjeli su iz tih pokolja pobjeći, ali većina njih je doživila sudbinu kao i Poljaci od ruskih komunista na početku rata u šumi Katyn.  

Ovi nam rekoše da su partizani žrtve za strieljanje odbirali podpuno arbitrarno. Oni su nam savjetovali da se ni pod kojim uslovima ne predajemo Titinim krvnicima.

Ustaški zastavnik  Stipe Medić, vodnik Mišetić i broj drugih dočastnika i običnih vojnika bili su među ovima koji su uspjeli pobjeći. Oni Hrvati koji su do tada na ovaj ili onaj način pali u ruke Titinih partizana znali su što ih čeka. Ovi Hrvati su u velikom broju bježali iz raznih zarobljeničkih kolona i koncentracijskih logora koji još nisu bili dobro čuvani. Neki od njih su pobjegli s ruba masovnih grobnica u koje su ih Titini komunisti namjeravali pokopati. Kao dokaze mnogi od njih su na sebi imali svježe rane. Ovi su se ljudi priključivali brojnim hrvatskim vojnim jedinicama koje su još bile čitave.

Upravo kad smo bili spremni ući u Klagenfurt srela nas je jedna britanska patrola na motociklima. Nismo smatrali potrebnim da ovu njihovu patrolu svladamo iako smo to lako mogli učiniti i s onako neadekvatnim oružjem koje smo imali. Umjesto toga mi smo im dozvolili da nas sprovedu u obližnji logor za zarobljenike. Ovaj logor je bio na jednoj livadi bez ikakve ograde. Britanci ovdje nisu imali nikakvu stražu. Jedina straža koju su imali bila je između ovoga logora i logora koji je bio na drugoj strani ceste. U ovom drugom logoru je bilo oko 3.000 ljudi, dok je naš bio puno veći. Nad ovim logorom lepršalo je više od 100 hrvatskih zastava, a svugdje su odjekivale hrvatske vojničke pjesme kao da se spremamo za rat u kojem ćemo pobjediti a ne za okončanje onoga koji smo izgubili. Nitko nije predviđao ono što nas čeka.

U ovom zarobljeničkom logoru smo ostali oko deset dana. Ne sjećam se točnih datuma našega buravka tamo jer smo i na putu iz Domovine kroz Sloveniju i Austriju izgubili tijek vremena.

Jedno jutro oko deset sati pukovnik Petrović nas je postrojio u pravilan vojnički stroj kako bi mogli saslušati govor koji će nam održati britanski pukovnik.  Pukovnik Petrović, neizliečivi optimist, rekao nam je da da on vjeruje da ćemo iz Austrije biti premješteni u Italiju.

Ovo mišljenje potvrdio je i britanski pukovnik koji se odmah pojavio i na svom jeziku održao nam dug vatreni govor.  Pošto je pukovnik Petrović dobro znao engleski on nam je prevodio britančev govor u kojem je ovaj izjavio da ćemo biti poslani u Italiju da se priključimo drugim hrvatskim trupama koje su tamo otišle prije nas. 

Prema prievodu pukovnika Petrovića Englez je izjavio da je u Italiji kakše doći do hrane nego u Austriji koja nas više nije u stanju uzdražavati.  U Italiji ćemo dobiti nove odore i proći vježbe za zadaće koje su pred nama. Engleski pukovnik koji nam je kroz Petrovićevo tumačenje sve ovo rekao bio je oko 50 godina star, visok, crvene kose, blied i izgledao je kao da će svaki čas umrieti od gladi. Naravno, svi smo mi bili vrlo zadovoljni i izhićeni ovom njegovom “informacijom”.

Drugi dan u logor je došao velik broj britanskih kamiona da nas odvezu na željezničku postaju. Pošto sam bio jedan od prvih koji je ušao u vlak ne znam jesu li u njeha ukrcani svi oni koji su bili u našem logoru. Ne znam jesu li Britanci istovremeno “premjestili” i slovenske domobrane generala Rupnika, koji su bili u onom logoru preko ceste. Ušli smo u vlak podpuno dragovoljno i bez ikakve sumnje iako smo u vagonima bili natiskani kao sardine. Kad su nam Englezi rekli da noge ne vješamo kroz prozore i vrata mi smo ih odmah poslušali.

Nismo mogli ustanoviti pravac kojim je vlak pošao. Na putu koji je trajao oko tri sata zaustavio se u dvie postaje. Konačno se opet zaustavio i nama je rečeno da izađemo iz vagona, što smo odmah učinili, sretni da na otvorenom zraku protegnemo noge.

Na naše zaprepašćenje vidjeli smo da je vlak sa svih strana obkoljen partizanima naoružanim strojnicama i drugim automatskim oružjem.  Gotovo odmah počeli su nas pljačkati oduzimajući nam satove, nalivpera, odjeću i cipele. Iako dobro naoružani (oružjem koje su dobili od Rusa, Britanaca i Amerikanaca, nap.a.) partizani su bili vrlo slabo odjeveni. Većina njih je na nogama imala opanke i govorili su srbski. Među njima je bilo i nekoliko Makedonaca i Albanaca.

Ne znam točno gdje smo mi tada bili. Na jednoj srani iznad nas je bilo visoko brdo, a na drugoj betonski most preko neke duboke gudure. 

Uskoro, od nas koji smo bili natrpani u prednje vagone partizani su odielili oko stotinu ljudi, uglavnom častnika koji su odbili skinuti svoje činove, ali bilo je i nešto dočastnika i običnih vojnika. Ovi ljudi su odvedeni pozadi vlaka. Pukovnik Petrović, njegova supruga i kćer, pukovnik Hasić i njegova supruga bili su u ovoj prvoj grupi žrtava. U njoj su također bili: dopukovnik Niko Orešković “Gandi” zapovjednik motoriziranih jedinica Poglavnikovog Tjelesnog Sdruga, dopukovnik Ivica Matković, bojnik Hadžija, dopukovnik Martin Kordić i zastavnik Stanko Petrina. Oni su prvi odvedeni iza vlaka a drugi za njima malo kasnije. I dok smo još mogli vidjeti što se događalo partizani su ih počeli tući, stezali im oko vrata žicu i mučili na druge načine. Siguran sam da su ih sve pobili kad su bili izvan našega dogleda, jer od tada nitko više nije ništa čuo o ovim nesretnim ljudima.

Nama ostalim je rečeno da vlak ne može ići dalje jer da su tračnice oštećene. Mi smo postrojeni u osmored i gonjeni oko šest sati. Među nama je bio i broj starih ljudi, žena i djece.  Dosta velik broj muslimanskih žena pokrivenih lica iz Bosne i Hercegovine noseći u naručjima  

malu djecu išlo je rame uz rame sa svojim muževima. U koloni koja je bila duga kilometar bilo je i trudnica, neke od njih u posliednjim mjesecima trudnoće. Svatko tko bi zaostao iza kolone, bez obzira na starostno doba i spol bio je na mjestu ubijen strojničkom ili puščanom vatrom, ili razbijanjem glave kundakom.  Masakrirani su stari ljudi, žene i mala djeca. Svojim očima sam vidio više od stotinu takvih ubojstava.

Neizbrisivo utisnut u moje pamćenje je grozni prizor koji se dogodio kada smo se približavali logoru u St. Vidu.  Komandant naše straže, partizanski kapetan, zapovjedio je da kolona stane. Pomislili smo da će nam konačno dozvoliti da se malo odmorimo. I doista, većini nas je dopušteno nekoliko minuta sjesti na cestu ili kraj ceste. Ali zarobljenici na čelu naše tužne procesije odvedeni su u voćnjak deset ili petnaest metara od ceste. Kad su ih od nas odielili nama je naređeno da ustanemo i nastavimo put.  Kako smo pošli izpred nas su počeke štektati strojnice. Kad smo prolazili pokraj toga voćnjaka mogli smo vidjeti hrpe ljudskih leševa natrpanih jedan na drugoga na liepoj zelenoj travi poprskanoj krvlju. Procienjujem da je ondje ubijeno oko stotinu zarobljenika uključivši broj žena i djece.  Dok su žene i djeca vrištali i histerično plakali i zapomagali mi vojnici, da ne gledamo ovaj grozni prizor, pokrivali smo svoje glave šatorskim krilima i svime što smo još kod sebe imali.

Drugi prizor kojega se jasno sjećam je ubojstvo šurjakinje ustaškoga poručnika Marka Stojića. Ona je u ovoj koloni išla uz Stojića, jednoga od onih častnika koji se nisu htjeli razstaviti od svojih činova i odlikovanja. Ali, da ga kao častnika partizani ne izberu za strieljanje ona ga je nagovorila da ih preda njoj poslie čega ih je zavezala pod suknju oko svoje noge.  Na njezinu nesreću zavežanj se za vrieme marša nekako odpustio i pao na put. Neki od partizana je to vidio i, kao i uvijek, pohlepni za nakitima i drugim vriednostima partizani su ih pograbili. Kad su vidjeli o čemu se radi ženu su izveli iz kolone i tražili da im kaže kome ovi ustaški činovi i odlikovanja pripadaju. Hrabra Hrvatica samo ih je s priezirom gledala i nije im dala nikakav odgovor.  Odmah su je počeli udarati kundacima. Onda joj je jedan od njih pred očima nas koji smo prolazili kundakom smrvio lubanju. 

Pri zalazu sunca došli smo u jedan čisti, prekrasni gradić čije ime tada nisam znao. Njegovi slovenski stanovnici  su nas vrieđali pogrdama i gađali kamenjem. Na brdu iznad mjesta Niemci su ranije u ratu izgradili vojne barake. Bilo ih je oko petnaest, uključivši konjušnice i skladišta. Kasnije smo saznali da je ovo bio zarobljenički logor St. Vid blizu Ljubljane.

Logor je bio opasan dvostrukom ogradom bodljikave žice i čuvan velikim brojem partizana. Njihov zapovjednik bio je neki njihov major Slovenac. U logoru smo našli množtvo Hrvata koje su partizani pokupili u klagenfurtskoj uvali ili su im ih izručili Englezi. Ovdje sam vidio i oko 500 Srba, četnika Dimitrija Ljotića. 

Tu noć, kad smo došli u logor St. Vid sve žene i djeca odieljeni su od nas i ugnani u “specijalne barake”. Izdana je zapovied da se svi koji imaju nekakv zanat odmah prijave komandi logora.  Oko pola stotine pekara, mehaničara, brijača itd. Odazvali su se toj zapoviedi. Među ovima je bila i desetorica iz moje barake, uključivši i mladića s imenom Kličić iz sela Gnjilavci kod Cazina iz kojega sam i ja. Nitko od nas nikada nije saznao što se dogodilo s ovim ljudima. Zaključili smo da su ubijeni kao i mnoštvo drugih iz logora St. Vid. 

Kasnije sam se sastao s Kličićevim bratom kad smo oba bili u okružnom zatvoru u Bihaću. On mi je rekao da od konca rata njegova obitelj nije o njiegovome bratu ništa čula. Nadali su se da je možda uspio pobjeći preko granice. Kad sam mu pripovjedio što sam vidio da se s mladim Kličićem dogodilo u St. Vidu bio je vrlo potišten uvjerenjem da je njegov mali brat sigurno mrtav. 

Ujutro poslie našega dolazka u St. Vid partizani su nam zapovjedili da se postrojimo u obliku velikoga kruga. Rekli su nam da će nas svrstati u grupe prema mjestima u kojima smo rođeni te da ćemo tako razdieljeni biti poslani svojim kućama. 

Umjesto toga grupirali su nas prema vojnim klasifikacijama: ustaše, domobrani, zrakoplovstvo, mornari marinci i žandari, policija i civili. Kad smo tako bili sortirani rečeno nam je da idemo natrag u barake. Dvjestopedeset ustaša je odmah odvedeno izvan žice. Među njima je bilo ljudi koje sam osobno dobro poznavao: Drago Krnjeta iz Daruvara, vodnik Milasinović iz okolice Okučana i stožerni narednik Ante Abramović iz Orahova.  Siguran sam da je ova grupa zarobljenika ubijena negdje u blizini St. Vida. 

Četvrti dan našega boravka u žici u St. Vidu partizani su  veliku grupu hrvatskih zarobljenika, u kojoj sam bio i ja, odveli u drugi logor blizu željezničke postaje u Ljubljani.  Ljotićevi ljudi su ostali u St. Vidu.

Novi logor nije imao baraka. To je samo bila jedna njiva ograđena bodlikavom žicom unutar koje je bila posebno ograđena i strogo čuvana sekcija u koju su bili zatočeni viši častnici i njihove obitelji među kojima su bili dopukovnik Ahmet Kapetanović i državni ministar Ivica Frković s njegove dvie kćeri (Jasna i Mirna, nap. a.).

Poslie tri dana boravka na ovom mjestu oko 3.000 nas utovareno je u teretne vagone. Broj ovih vagona, uključivši i moj, bili su otvoreni, radije nego oni zatvoreni, a stražari su bili slovenski partizani. Ovi vagoni su bili nevjerojatno prljavi i pretrpani. U ovim vagonima za stoku sprovedeni smo natrag u Hrvatsku, gdje smo goli, bosi, gladni, izcrpljeni i umirući od žeđi iztrpani. Od sumraka do zore, Kao neka humana goveda gonjeni smo prema Samoboru. Mnogi zarobljenici, uključujući i mladiće stare 18 godina, padali su na putu.  Kako bi koji izpao iz kolone partizani su ga na mjestu ubijali.

Možda je ovdje vriedno spomenuti što mi je kasnije dugo poslie rata rekao partizanski podporučnik, musliman Omer Harbas iz Turije kod Bihaća. Sastali smo se u zatvoru u Foči, gdje sam ja robijao kao antikomunist, a on kao sitni poslieratni kriminalac. On mi je opisao što je vidio dok je kao partizan pratio zarobljenike koji su iz zagreba gonjeni u Daruvar:

“Odlučni da ih sve na putu pobijemo mi smo hrvatskim zarobljenicima, za koje smo znali da su uvjereni antikomunisti, rekli da će biti regrutirani (unovačeni) u naše partizanske formacije. Ubili smo ih možda 5.000., a u Daruvar smo doveli vrlo mali broj onih koji su preživjeli. Ovi posliednji su tamo (u Daruvaru) ubijeni. Mi radi ovoga nismo imali nikakva osjećaja sažaljenja ni grižnje savjesti jer ti zarobljenici su bili fašisti i zakleti neprijatelji komunizma. Morali smo ih uništiti”.

Takav je bio mentalitet Titinih “heroja”, miljenika Zapadnih saveznika.

Malo prije nego je moja kolona ušla u Samobor, partizanaska jedinica iz Sriema ili iztočne Hrvatske preuzela je stražu nad našom grupom. Mislim da je ova grupa pripadala 25. Srbijanskoj diviziji. Ovi su nam se rugali, vrieđali nas, pljuvali po nama, vukli za kosu i tukli. Prošli smo kroz logor koji se protezao s obe strane ceste kojom smo išli i došli u drugi veliki logor koji je bio na jednoj velikoj livadi. Oko ovoga logora nije bilo žice ali je bio čuvan jakim partizanskim grupama naoružanim strojnicama. U ovaj prostor bilo je nagomilano nekoliko tisuća izgladnjelih, golih i očajnih ljudi.” 

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen