Zvonimir R. Došen: U Titinim marševima užasa i smrti

Detalji

Objavljeno: Petak, 28 Kolovoz 2020 13:02

Bio sam kriv jer sam se usudio od srbočetničkih i jugokomunističkih koljačkih horda braniti svoju domovinu. A na koncu sam morao umrieti da bi njihova krvava Srboslavija mogla živjeti.

Za što sam ustao i stupio u ustašku vojnicu reći će ti ovaj stih iz pjesme ‘Drina’, u kojoj je pjesnik  Mustafa Grabčanović opisao četničko-partizanski genocid nad mojim narodom za vrieme 2. svj. rata. 

Tužno vali šumili su Drine

Plač se čuo porobljenih sela,

Oblak sunce skrio sa visine,

U sebi je majka čedo klela….  

Masovna klanja moga naroda, orobljavanja, paleži i silovanja u Srebrenici, Goraždu, Foči, Višegradu, Bileći, Kulen Vakufu i stotinama drugih gradova i sela prisilile su me da stupim u Hrvatske Oružane Snage, gdje sam se častno borio protiv din dušmana i krvnika moga naroda. Za te ideale - i za ništa drugo - tisuće i tisuće moje braće suboraca izgubile su svoje živote, a ja sam kao i stotine tisuća mojih suboraca u Titinim marševima smrti pretrpio neopisive muke. Od tih stotina tisuća malo nas je preživjelo ovaj krvavi egzodus hrvatskoga naroda.

Ali, kako je cilj jugoboljševičke i velikosrbske  ideološke subverzije ili psihološkog rata uspješno izopačio percepciju stvarnosti da uzprkos obilju informacija svatko tko podpadne pod njihovu indoktrinaciju bude toliko zaglupljen da više ne bude kadar razlučiti laž od istine, u očima većine mojih današnjih sunarodnjaka neprijatelji i zločinci smo mi koji smo ih branili, a ne oni koji su ih klali. Je li onda čudo da se 1990ih opet dogodila ona Srebrenica iz 1940ih? Je li ikakvo čudo da danas u mojoj Bosni i Hercegovini po prvi put u poviesti svieta postoji nešto što se zove “republika srpska”?

Svjedočanstvo poručnika Seada Zubčevića

- Zagreb sam napustio 7. svibnja u 10, 30 navečer. Kao poručnik pješačtva ja sam pješice vodio moju jedinicu prema Krapini. Naš cilj je bio doći do Austrije. Mislim da je bila subota 12. svibnja kada sam sa svojom kompletnom jedinicom stigao do Dravograda. 

Baš u ovome mjestu počeli su pregovori koji su doveli do predaje naših oružanih snaga Britancima. Koliko je meni poznato naš glavni pregovarač s britanskom komandom bio je general Ivan Herenčić. 

Nešto kasnije pukovnik (Frane) Sudar se također uključio u pregovaranje s Britancima. Moral naših jedinica u to vrieme je još bio na vrlo visokoj razini.  Uzprkos predaje naših dotadašnjih saveznika Niemaca mi smo bili spremni nastaviti ratovati do pobjede nad otrcanim Titinim četniko-partizanima. Svakako, malo je tko od nas mislio o stvarima s kojima smo suočeni kao što je nedostatak ratne industrije što je bilo kakvi dugotrajniji odpor činilo nemogućim.

Na 13. ili 14. svibnja pukovnik Sudar nam je rekao da imamo izbor dviju alternativa; možemo položiti oružje i predati se jugoslavenskim komunistima ili mi častnici možemo savjetovati našim vojnicima da u manjim jedinicama pođu u šumu i gdje god bude potrebno stupiti u borbu s komunistima, dok on i ostali pregovarači ne uzpostave čvrst kontakt s glavninom britanske vojske, koja nadire prema jugu Austrije.

Do tada  većina naših trupa se probila do Dravograda, razbijajući i raztjerujući sve partizanske formacije koje su ih pokušale zaustaviti.  Mi kod ovoga slovenskoga grada smo čuli da su naše trupe koje su prije nas prešle u Austriju uzpostavile vezu s Britancima i da je naša Vlada na čelu s dr. Pavelićem internirana u Klagenfurtu. Zato smo odredili nastaviti put prema tom glavnom gradu Koruške.

Mi nismo znali da su se te naše trupe predale Englezima i da su ih ovi onda izručili partizanima.  Malo po malo istinu smo saznali u utorak i sriedu 15. I 16. svibnja dok smo još bili u blizini Dravograda. Sve naše častnike i vojnike obuzela je golema potištenost. Vidio sam da mnogi od njih plaču, ne radi straha, nego radi stida što radi tuđinske politike i i izdaje ova nepobijeđena vojska mora ovako završiti. Neki vojnici nisu htjeli položiti oružje, umjesto toga oni su se s njime uputili u šumu. Ne znam kakva je njihova konačna sudbina bila. 

U nastaloj konfuziji mnogi od nas nisu znali što činiti.  Pošto je bilo jasno da naši zapovjednici ne namjeraju organizirati nikakv masovni odpor mi smo počeli predavati naše oružje u nadi za najbolje, jer iako nas Britanci vraćaju u ruke komunistima oni su sigurno od Beograda zatražili nekakve garancije za humano postupanje s nama. To je, kako se izpostavilo, bilo uzaludno nadanje.

Ubrzo smo vidjeli koliko smo bili naivni što nismo zadržali svoje oružje i upotriebili ga ako bi nam ga itko htio oteti. Pojavila su se komunistička pratnja koja je razoružane mase počela goniti cestom uz koju su bile poredane partizanske formacije.  Ovi “heroji oslobođenja” odmah su nas počeli “oslobađati” svega što smo kod sebe imali uključujući odjeću, cipele i drugu obuću tako da smo put morali nastaviti skoro goli i podpuno bosi.

Kao krdo goveda dotjerali su nas natrag u Dravograd. Čim su nas dognali u ovaj slovenski grad zapovjedili su da svi častnici, zrakoplovci i pripadnici protuzračne obrane stupe napried.

Oni koji su to učinili otjerani su prema Mariboru.

Mnogi časnici, zrakoplovci i pripadnici protuzračne obrane koji nisu izstupili ostali su u Dravogradu. 

Pošto su im partizani već prije dolazka u Dravograd skinuli odore i dali im da obuku njihove ušljive prnje komunistički krvnici ih nisu mogli prepoznati i razlikovati od običnih vojnika.

Ja sam bio jedan od ovih častnika. Kasnije sam od nekih preživjelih iz grupe koja je otišla prema Mariboru saznao da je na putu do Maribora i u Mariboru, osim nekolicine koja je kroz kišu tanadi uspjela pobjeći u šumu, čitava grupa masakrirana.

Mi koji smo ostali u Dravogradu pognani smo prema Celju. Nekih desetak kilometara nije uz nas na cesti bila njihova pratnja ali smo mogli vidjeti kako se kreću šumom. Onda su se pojavili na cesti i počeli nas orobljavati oduzimajući i ono što je neki od nas bio uspio sakriti za vrieme prve pljačke.

U Celje smo stigli poslie dan i pol marša. Na nekoliko mjesta pokraj bunara vidio sam tiela ubijenih hrvatskih vojnika koji su još u svojim rukama držali čuture za vodu. Ubijeni su samo zato što su se pokušali napiti vode.

Iz Celja smo pošli prema Zidanom Mostu. Ovaj put smo prepješačili bez da nam je dozvoljen i jedan momenat odmora. Pješačili smo cielu noć. Tek u Brežicama nam je dozvoljen kratki predah. 

Oko polnoći naredili su nam da ustanemo i pognali nas prema Samoboru. Neke od naših suputnika  u Brežicama su odijelili od naše kolone i pognali u nekom nepoznatom pravcu. Nikada nisam čuo ništa o njihovoj sudbini,  ali sam uvjeren da su kao i množtvo drugih likvidirani. 

Kad smo napustili Dravograd u našoj koloni je bilo odprilike trideset pet tisuća zarobljenika.  Moju procjenu temeljim na dužini kolone. Kako se naša kolona  odmicala tako se sve naglije smanjivala jer su Titini krvnici ubijali ne samo svakoga tko bi iznemogao, nego i sve druge koje im se prohtjelo ubiti.

Uvijek ću pamtiti Samobor gdje smo se na golim livadama “odmarali” jedan dan i jednu noć i koliko toliko oporavili od napornog puta koji smo prošli. 

Ovdje su sve civile, žene i djecu odijelili od nas vojnika i odpremili u posebni koncentracijski logor.

Znatan broj mlađih hrvatskih vojnika bio je odijeljen od nas da će navodno biti uključeni u njihovi Jugoslavensku armiju. Nu kasnije smo saznali da su svi pobijeni.   Mi ostali postrojeni smo prema vojnim područjima kojima smo pripadali i onda pgnani u smjeru Zagreba. Ali poslie kojih deset kilometara hoda okrenuli su nas i istim putem pognali natrag u Samobor. 

Za čitavo ovo vrieme nismo od  Titinih partizana dobili ni vode ni ništa za jesti tako da smo svi bili u očajnom stanju.

Onda su nas iz Samobora pognali u Veliku Goricu gdje smo smješteni u nekakav vrlo mali tor za ovce ograđen bodljikavom žicom.  U ovaj mali prostor bili smo spakirani kao sardine tako da smo svi morali uzpravno stajati jer nije bilo ni malo mjesta za sjesti, a kamoli za leći. Tu su nam partizanski stražari počeli davati sitne komadiće pljesnivog kruha i nekakve smrdljive spirine. Ali većina nas nije ni to dobila, jer nakon nekoliko minuta što je počelo dijeljenje “hrane”  je obustavljeno i naređeno je da nastavimo put, ovaj put prema Sisku.

Bila je jaka vrućina i naša žeđ je postala neizdrživa. Mnogi zarobljenici su uz put riskirali sve za gutljaj vode koji su platili svojim životima jer su Titini krvnici ubijali svakoga tko je to pokušao. 

U Sisku sam uspio pobjeći. Neke žene su me sakrile toliko vremena da sam se uspio oprati i malo odmoriti. Nažalost neki komunist je za to saznao i prijavio Ozni. Za neki razlog lokalna Ozna, koja je uglavnom bila sastavljena od hrvatskih komunista, najprije me tri dana zatvorila u jednu od svojih ćelija, a onda me poslala natrag u koncentracijski logor.

U ovom logoru je bilo oko 2,500 talijanskih i njemačkih zarobljenika među kojima je bio i jedan njemački general. Mnogi zarobljenici bili su zaraženi tifusom koji su na njih prenieli partizanski stražari. Vidio sam kako u “hitnoj bolnici” uz oboljele leže i tri mrtva tiela, koja su tamo ležala već dugo vremena jer nitko se nije pobrinuo da ih se ukloni.

Uzprkos opasnosti od zaraze i udarcima patrizanskih stražara hrvatski narod Siska i okolice nastavio nam je donositi hranu. 

Svaki dan u već pretrpani logor su stizale nove kolone zarobljenika. Novodošli su većinom bili mladi izcrpljeni ljudi jadnog izgleda. 

Najprije nije bilo nikakva popisivanja ili grupiranja po sektorima u kojima smo za vrieme rata služili. 

Ali ubrzo jednoga dana dobili smo neke papire s pitanjima koje smo morali izpuniti i predati. 

Istoga dana pri zalazu sunca pred ulazom u logor zaustavilo se deset praznih kamiona. Komandir logora počeo je prozivati imena zarobljenika koji su izpunili i predali one papire s pitanjima. Svi koji su se javili natjerani su u one kamione. Većina onih čija su imena prozvana dragovoljno su se odazvali misleći da će biti premješteni u neki drugi logor koji će sigurno biti bolji od ove paklene jame.  

Radi silnog množtva ljudi nabijenih u ovaj pakao Titini krvnici nisu bili u stanju tražiti one koji se na proziv nisu odazvali kao ni one koji su napisali kriva imena.

Ja sam zaključio da će oni koji su se javili biti ubijeni pa sam na papir umjesto svoga pravoga upisao krivo ime. Kad je prozivanje počelo ja sam dvojici mladih ljudi koji su stajali izpred mene prišapnuo da se ne jave ako budu prozvani.  

Svi oni koji su se odazvali i u onim kamionima odvedeni na mjesto likvidacije bili su pripadnici ustaških jedinica, domobranskog Gorskog sdruga ili VIII. Lovačke jurišne pukovnije. Ova je pukovnija tijekom rata junački branila Brčko i u bitkama kod Tuzle do nogu potukla Titine jugokomunističke partizane. 

Uskoro sam saznao da su svi oni mladi ljudi masakrirani u neposrednoj blizini Siska.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen