Krvavi obračuni među boljševicima (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Svibanj 2016 17:04
Policija u Meksiku s krampom kojim je Ramon Mercader usmrtio Trockoga. U prvom pokušaju atentata, u noći 23. na 24. svibnja 1940., “pažljivo pripremljeni” Ramon uspjeva doći samo do vrata u visokoj ogradi Trockijeve vile. Stražarima je rekao da je došao bolesnom prijatelju u vili dostaviti neke stvari, odvesti ga u bolnicu i dovesti natrag. Nu stražari mu nisu vjerovali pa su ga otjerali.
Tu noć, s pomoći vodećih dužnostnika NKVD-a u Meksiku, i meksički komunisti su odlučili izvršiti atentat na Trockoga.
Nekoliko dana prije toga Kominterna je naredila smjene u vodstvu Komunističke partije Meksika i na vodstvo postavila pro-staljiniste, koji će izvršiti atentat.
Ono što je usliedilo bio je pravi Speedy Gonzales fiasko.
Policajce, koje je sam predsjednik Cardenas postavio da čuvaju Trockoga, dvie komunističke djevojke namamile su na “zabavu” tako da je ulaz u ogradi ostao nezaštićen. To je dojavljeno slikaru Davidu Alfaro Siqueros-u i njegovim “izviđačima”.
Eventualno grupa od 24 čovjeka u četiri automobila, naoružani strojnicama, zapaljivim i eksplozivnim bombama, ljestvama, konopcima, kukama, motornim pilama i policijskim oznakama, počela se primicati vili.
Policajaca na ulazu nije bilo. Nije bilo ni stalnoga stražara sa strojnicom u tornju na ćošku vile. Kada je američki stražar, 23 godine stari Trockijev obožavatelj, bogati Sheldon Harte otvorio vrata, 24 napadača su nahrupili u dvorište otvorili paklenu paljbu iz strojnica, mauser pištolja, i impriviziranim bombama zasuli prozore vile.
Kada su eksplozivom razbili glavna vrata i kroz vrata Trockijeve spavaće sobe najprije izpalili 73 naboja, a onda bombom razbili vrata između njegove sobe i sobe u kojoj je spavao njegov unuk, napadači su se povukli jer su zaključili da su posao uspješno završili.
Sa sobom su odveli Sheldona Harte-a. Njegovo tielo je kasnije pronađeno u rupi napunjenoj krečom, ali Trocki, njegova supruga i unuk uostali su živi i zdravi.
Kada je počela paljba, čuvši plač svoga unuka, Seve, Trocki i njegova supruga su dojurili u njegovu sobu, izvukli ga iz kreveta i svi troje legli u ugao sobe kako bi se zaštitili od kiše strojničkih zrna koja su rešetala po stropu i zidovima.
Ta nezgrapna paljba ih je spasila jer su bili pokriveni žbukom i prašinom, pa ih atentatori nisu primjetili iako su im bili pred očima.
Nema sumnje da je ovaj nezgrapni pokušaj atentata kompromitirao i sovjetske i meksičke komunističke kampove.
Staljin je krivio komunističke vođe Meksika, a ovi su krivili njega i one koje su nedavno skinuti s vrha Partije.
Poslie ovoga debakla počela se širiti priča da je Trocki ovaj pokušaj atentata sam izcenirao kako bi privukao pozornost na opasnosti koje mu priete i kako bi lakše objavio knjigu koju je napisao o Staljinu.
Nu umorstvo Sheldona Harte-a je dokazalo da je to mišljenje krivo i da je pokušaj atentata bio stvaran.
Nu šef meksičke policije, pukovnik Leandro Sanchez Salazar, je odlučio da ovo nije bio pravi pokušaj atentata i, kako bi dokazao da je u pravu, dao je strpati u zatvor neke od Trockijevih stražara.
Trocki se odmah obratio predsjedniku Cardenasu i ovaj je naredio da se stražari odmah oslobode.
Salazar je onda dao uhapsiti veliki broj onih koju su sudjelovali u napadu na Trockijevu vilu. Poslie toga su svi zaključili da više neće biti pokušaja na Trockijev život. Svi osim Trockoga, koji je sada osobno preuzeo kontrolu nad svojom sigurnosti. Kada su na vili dovršeni popravci on je u svojoj spavaćoj sobi dao namjestiti pušku tako da tko god bi pokušao silom ovoriti vrata bio bi smrtno ranjen.
Ipak, njegovi stražari su zahtievali da pretraže sve njegove prijatelje prije nego ih puste u vilu. Trocki je to zabranio.
On je počeo tražiti prijatelje u koje će imati povjerenje. Jedan od tih “prijatelja” bio je i Ramon Mercader, alias Jackson, koji je radi “prijateljstva” i zaruka sa Trockijevom kurirkom Silvijom, uspio doći u vilu i Trockijevu neposrednu blizinu.
Kao i prije drugima, Mercader je trockistima u vili počeo pričati razne nevjerojatne pustolovine, ali kad god bi poveo priču o “Artiklima Četvrte Internacionale”, o kojima je on tobože namjeravao napisati knjigu i Trocki ga je počeo rado slušati i izjavio da bi Ramon “mogao biti moj vjerni sliedbenik, ako ne i veliki Trockist”.
Ali Trocki je istovremeno rekao jednom svom pomoćniku, “jedan Staljinov agent bi mogao doći ovdje kao prijatelj i ubiti me”.
To će se dogoditi kasno poslie podne 20. kolovoza 1940. godine.
Taj dan je bilo vrlo vruće, ali Mercader je na sebi imao kišni kaput pod kojim je imao skriven mali kramp s kratkim držkom.
Skriven u hlačama imao je španjolski “Estrella” pištolj kalibra .45, s osam naboja u magazinu i jednim u cijevi..
Silviju, s kojom je živio, ostavio je u gradu Meksiko i sam se odvezao do vile gdje je sada bio poznat kao “Silvijin muž” i nitko ga nije pitao zašto opet, već četvrti put u dva tjedna, dolazi k Trockom.
Dvokrilna vrata, koja su bila opremljena elektičnim zasunima, bila su mu bez pitanja otvorena i on je odveden k Trockome, koji je u to vrieme čučeći hranio svoje zečeve. Njegovoj supruzi Nataliji je bilo malo čudno da je “Silvijin muž” opet došao tako ubrzo i bez dogovora.
Nu Trocki ga je ipak pozvao da ostane s njim na večeri. Ramon je odbio tužeći se da se ne osjeća dobro i poslie što je završio hranjenje svojih zečeva Trocki ga je pozvao u svoju radnu sobu, “kako bi opet pregledali članak koji je Ramon napisao o Četvrtoj Internacionali”
Trocki je sjeo za svoj stol, na kojem su mu na dohvat ruke bila dva pištolja; Colt revolver kaliber .38 i poluautomatik kal. 6,35, te puca za alarm.
Ali, kad je Trocki počeo čitati Ramonov “uradak”, Ramon je iz kaputa izvukao kramp i, kako je sam kasnije izjavio, “uzeo kramp, zatvorio oči i svom snagom ga udario po glavi.”
Kad je Ramon opet zamahnuo krampom, Trocki, iako 63 godine star, zgrabio je i ugrizao atentatorovu ruku i tako ga na krtko vrieme smeo. Iako su mu naočale, koje je stalno nosio, spale i bile slomljene, Trocki se uspio dovući do vrata sobe.
U to su dojurila tri njegova stražara i Trocki je samo uspio viknuti “Jackson!” Stražari su se bacili na atentatora, koji je sada u ruci labavo držao svoj pištolj.
Trocki je ležao na podu, još živ i vikao: “Vidite što su mi učinili....Jackson me je ranio iz revolvera...Teško sam ranjen i mislim da je ovo kraj!”
Kada je stražar upitao “starog revolucionara” hoće li da Jacksona odmah ubiju, njegove oči su zasjale i on je povikao: “Nedopustivo ubiti.... on najprije mora biti prisiljen...govoriti.”
Trocki je ove rieči izgovorao vrlo težko i sporo, dok su stražari kundacima masirali glavu i tielo Ramona Mercadera, alias Jacksona, koji je već bio u nesviesti.
Da bi ironija bila što veća, umirući Trocki i atentator odpremljeni su u istu bolnicu, gdje je policija dovela izbezumljenu Silviju, koja je sada morala doći do zaključka zašto je Ramon došao u Pariz, da je upozna i zaruči.
Hvaleći Trockijevu smrt, koja je usliedila 26 sati kasnije, sovjetski radio i tisak su razglasili kako je za vrieme izvršenja ubojstva nedaleko od ćoška vile, “majka slavnoga atentatora čekala u automobilu” da mu pomogne pobjeći.
Malo dalje, kod jednog razkršća, čekao je glavni agent NKVD-a u Meksiku, Leonid Eitingon, alias general Kotov, s drugim automobilom.
Prije polazka na izvršenje atentata Ramon je od NKVD-a dobio 890 američkih dolara (velika svota u ono vrieme) i 35 cm dug bodež, ali nije kod sebe imao putovnicu. Nu Kotov i Caridad su sigurno bili pripremili sve što je bilo potrebno za njegov bijeg.
Vidjevši da je Ramon uhićen, Caridad je iz Meksika pobjegla u Gvatemalu, a Kotov se mirno odvezao u luku Acapulco, gdje ga je čekao sovjetski teretni brod s kojim je odputovao u SSSR.
Caridad je kasnije došla u Moskvu, gdje je pronašla da je Kotov, koji je bio njezin ljubavnik, oženjen i da ima obitelj. Nu uzprkos svemu, ona je u SSSR-u slavljena kao “majka heroja” i iz Staljinove ruke primila Lenjinov orden “za herojstvo i hrabrost njezinog sina u eliminaciji Trockoga, opasnog neprijatelja naroda”.
Staljin je također naglasio da neće šparati truda i novca da spasi njezina sina iz zatvora u Meksiku.
Kao što to i danas čine “antifašisti” u Hrvatskoj protiv svojih protivnika, kako bi pridobio podporu za borbu protiv Trockoga, dok je on bio živ, Staljin i njegovi boljševici su na sav glas tvrdili da je Trocki fašist i nacist, ali kad je Njemačka 1941. godine napala Sovjetski Savez, onda je on postao “oruđe američkog imperijalizma”.
Što je ovdje zanimljivo jest da poslie svega što su o ovom iz Moskve naručenom ubojstvu sami napisali, skoro svi anglo-američki pisci i povjesničari postavljaju razne upitnike na autentičnost onoga što su prije napisali.
Iako su najprije detaljno opisali njegovo školovanje u komunističkim terorističkim školama u Barceloni i Rusiji, neki sada nisu sigurni, neki negiraju da je Ramon Mercader bio u tim školama, a neki čak pokušavaju dokazivati da Staljin i NKVD nisu bili upleteni u Trockijevo ubojstvo.
Te tvrdnje su u vjerojatno rezultat ango-američkih “soft spota” za boljševizam i nepoznavanja sustava boljševičke špijunske mreže, ali najviše radi namjernog zataškivanja temeljnog boljševičkog plana - nasilnog širenja svietskog komunizma.
Tako i u ovom slučaju, poslie što su napisali razne hvalospjeve o “Internacionalnim brigadama” koje je, kako sami tvrde, u Španjolsku slala Kominterna, te kako je sve to kontrolirao sam Staljin, neki od njih za rat u Španjolskoj sada tvrde da je, “Staljin vjerovao da je to bio kapitalistički rat u kojem će velike kapitalističke sile izcrpiti jedna drugu. On je vjerovao da će onda spontano doći do radničke revolucije diljem Europe, a da će Sovjetski Savez samo sjediti i čekati”.
Težko je vjerovati da su Ameri i Britanci toliko glupi pa da uza sve njihove ; CIA-e, FBI-e, MI6-e, MI5-e i niz drugih špijunskih agencija nisu znali da su u to doba (1936.) u Italiji, Britaniji i Francuskoj postojale jake komunističke pro-boljševičke organizacije i da komunisti u Španjolskoj nikada ne bi uspjeli zauzeti vlast da nije bilo obilne pomoći iz Moskve, Londona i Pariza. Ameri i Britanci su također vrlo dobro znali da je jedini problem Komunističkoj Internacionali na putu za zauzimanje Europe jedino bila Njemačka, pa je Staljin mislio da će je postavljanjem boljševičke vlasti u Španjolskoj Njemačku “zaokružiti”, izolirati i, eventualno boljševizirati.
Isto tako, ovi povjestničari namjerno zaobilaze spomenuti da su boljševici nekoliko puta prije postavljanja komunista na vlast u Španjolskoj pokušali “sovjetizirati” Njemačku.
SPARTAKUSAUFSTAND
Pod tim nazivom, (Ustanak Spartak), neposredno poslie završetka 1. svj. rata, kada je Njemačka bila na koljenima, a poniženi njemački narod skapavao od gladi, židovski boljševici koriste priliku i, po naredbi iz Moskve, pod vodstvom Karla Liebknechta i Rose Luxemburg, podižu ustanak koji je trajao od 4. do 15. siječnja 1919. godine.
Ustanak je istovremeno dignut i u drugim mjestima diljem Njemačke; u Bremenu, Ruhru, Reinlandu, Saksoniji, Hamburgu, Turingiji i Bavarskoj, a dva mjeseca kasnije, drugi, još krvaviji u Berlinu. Zahvaljujući prisebnosti i domoljublju većine njemačkoga naroda, komunisti su razbijeni i ustanak je ugušen.
Drugi komunistički ustanak podignut je u Hamburgu 22. listopada 1923., kada je vodstvo “KP Wasserkante” (najekstremnije krilo komunističke Partije) dobilo nalog od Trockoga i Staljina (Lenjin je već bio na smrtnoj postelji) da silom preuzme vlast u Weimar Republici i proglasi sovjetsku vlast.
Poslie napada na 24 policijske postaje i zarobljavanja dosta velike količine oružja, boljševici preuzimanju vlast u gradovima Bergteheide i Scihbeck, zarobljavaju, zatvaraju ili ubijaju lokalne političare i proglašavaju “Sovjetsku Republiku Stormarn”. Po svim ulicama su izvješeni su plakati na kojima su velikim crvenim slovima bili izpisani uzvici: “Živjela Sovjetska Njenačka! Živio Savez Sovjetskih Republika! Živjela svietska revolucija! itd.
Na koncu priče o smaknuću Trockoga, autori su ipak prisiljeni priznati da je Ramonova majka po povratku iz Moskve “razjasnila njegovu sovjetizaciju”.
Razočarana životom u “sovjetskom raju” i vjerujući da će joj Trockisti u zatvoru u Meksiku ubiti sina, Caridad je odlučila vratiti se u Meksiko i organizirati njegovo oslobođenje. Nu kad je stigla u Meksiko odkrila je da su i sovjetski agenti radili na istom planu, samo s malo drugačijim ciljem.
Caridad je znala da je Staljin bio u strahu da bi ona i njezin sin, ako bi izišao na slobodu, mogli javno govoriti o sovjetskim tajnama.
Caridad je znala te tajne. Za vrieme svoga boravka u Moskvi ona je ubrzo odkrila da socijalistički raj nije ni blizu onakav kakvog ga je ona zamišljala.
A kad su se uvjerili da je i Ramon je počeo sumnjati u blagodati boljševizma, svaki pokušaj njegovog oslobađanja bio blokiran od strane boljševičkih “diplomata”, koji nisu štedili ni trud, ni silne svote novca, kojim su masno podplaćivali političke moćnike u Meksiku.
Kako Ramonu ne bi mogla pričati o onome što je vidjela u sovjetskom raju, svaki pokušaj njegove majke da ga posjeti u zatvoru bio je odbijen.
Čak i 1959., kada je trebao biti pušten iz zatvora, uprava zatvora “Lecumberri” nije joj dozvolila da ga posjeti.
Prema posliednjoj vijesti, Caridad je iz Meksika otišla u Pariz, gdje je 60ih godina, pod drugim imenom, razočarana u siromaštvu živjela u blizini svoje kćeri.
Po izlazku iz zatvora 1960., Ramon se nije želio sastati sa svojom majkom, nego je otišaou Prag, gdje je vjerojatno razočaran umro.
Eto, kako vidite, svi, pa i najzaluđeniji sliedbenici marksizma-bolševizma na koncu dođu do spoznaje da marksizam, boljševizam, komunizam, socijalizam, titoizam, antifašizam ili kako god se ta najkrvavija ideologija u poviesti čovječanstva zvala, nije ništa drugo nego jedan ogromni zločin, jedna velika laž izmišljena u bolestnim mozgovima najgorih sociopata koje je ovaj naš sviet ikada vidio. Svi, osim ove titoističke gamadi u Hrvatskoj!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 30. travnja 2016.
