Krvavi obračuni među boljševicima
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Travanj 2016 17:03
“Morate razumjeti, vodeći bolljševici koji su zauzeli Rusiju nisu bili Rusi. Oni su mrzili Ruse. Oni su mrzili kršćane. Gonjeni etničkom mržnjom oni su mučili i poklali milijune Rusa bez imalo ljudske grižnje savjesti. Ne može se pretjerati, boljševizam je počinio najveći pokolj svih vremena. Činjenica da je većina svieta nesviesna i nezainteresirana za ovaj golemi zločin dokaz je da su svietski mediji u rukama počinitelja”. Aleksandar Solženjicin.
DOG-EAT-DOG THE BOLSHEVIK STYLE
U početku tzv. Socijalističke revolucije u Rusiji među dvanaest “orginalnih” vodećih boljševika, članova Centralnog komiteta, bilo je 9 Židova; Bronstein, Apflbaum, Lourie, Uricki, Volodarski, Rosenfeldt, Smidović, Sverdlov i Nakamkeš i 3 Rusa; Uljanov, Krilenko i Lunačarski. Nu i Uljanov je bio samo jednu četvrtinu Rus, četvrtinu Ukrajinac, četvrtinu Kalmik i četvrtinu Židov.
Prvi među jednakima bili su Vladimir Iljić Uljanov “Lenjin” i Lev Davidović Bronstein “Trocki”. Rečeno na njemačkom jeziku, Lenjin, kao predsjednik Komunističke Partije Rusije, bio je Führer Über Ales, a njegov Unterführer, Trocki, bio je organizator i zapovjednik Čeke, nove boljševičke “Crvene armije” i ministar vanjskih poslova.
Do Lenjinove smrti, u 54. godini života, 21. siječnja 1924., njih dvojica su praktično u svojim rukama imali svu (centralnu) vlast. Oni su određivali smjernice i izdavali sve naloge i upute za hapšenja, masovna slanja u Sibir i likvidacije “fašističke buržoazije”. Druga desetorica ‘boljševičkih crvenih apostola’, među kojima je bio i Iosef Dže Djugašvili “Staljin”, uglavnom su u početku prenosili njihove zapovijedi na niže kadrove koji su ih bez ikakva pogovora izvršavali.
Zašto je Lenjin tako mlad umro? Kasno na večer 30 kolovoza 1918. kad je boljševički Führer izlazio s nekog sastanka u tvornici “Srp i Čekić” prilazi mu mlada ukrajinska Židovka “Fanja Kaplan” (pravo ime Feiga Čaimovna Rojblat), izpod kaputa poteže revolver i izpaljuje u njega tri hitca.
Jedno zrno je promašilo, prošlo je kroz njegov kaput i ranilo jednoga od njegovih kolega, ali druga dva nisu promašila. Jedno je dobio u lijevo rame, a drugo, koje će ga za nekolike godine koštati života, u vrat.
Iako su Lenjin i njegovi crveni dželati do tada, u svega 7 mjeseci komunističke strahovlade, pobili više od milijun nevinih ljudi, za vrieme izpitivanja u ČEKI (Črezvičajnaja komisija) (model za jugoboljševičku Oznu), koju je po Lenjinovoj zapovijedi po dolazku boljševika na vlast utemeljio zloglasni Feliks Džeržinsky, a.k.a. “Krvavi Feliks”, atentatorica za razlog pokušaja ubojstva navodi da je Lenjin “izdao revoluciju jer je previše mekan pa ne tamani dosta “neprijatelja socijalizma”.
Za vrieme Lenjinovog života nitko od vodećih boljševika nije se usudio ni progovoriti o tome tko će poslije njegove smrti sjesti za kormilo “države radnika i seljaka”, uglavnom zato što je on još bio relativno mlad pa se očekivalo da će još dobar niz godina biti njezin neopozivi šef.
Ali, iako se o tome nije javno govorilo, Trocki, koji je uz ostale važne funkcije u vrhu državne uprave bio i i glavni zapovjednik Crvene Armije (koju je on i stvorio) smatrao je za ‘fait accompli’ da poslije Lenjina vlast pripada njemu. Kao garant iza njega je stajala velika grupa židovskih boljševika, koji su bili ne samo kreatori svijetskoga komunizma, nego i glavni izvršitelji najgroznijih zločina počinjenih u ime te sotonske ideologije.
Među njima je bio veliki broj onih najektremnijih boljševika za koje čak ni Lenjin nije bio dosta ektreman, pa su ga dva puta pokušali ubiti.
Prvi neuspjeli atentat izvršen je 14. siječnja 1918. u Perogradu.
Drugi atentat izvršila je na 2. kolovoza iste godine židovka Feiga Rojtblat alias Fanja Kaplan.
Lenjin je ostao živ ali mu je zdravlje uništeno. Jedan projektil mu je ostao u vratu.
Kako mu se zdravlje nije poboljšavalo (već je bio djelomično i paraliziran, a kasnije je imao i dva moždana udara) Lenjin je kako izgleda znao da neće dugo živjeti, a kako je od početka sumnjao da bi u ovim atentatima Trotski mogao imati svoje prste, počeo je njemu iza leđa pripremati drugoga nasljednika - Iosofa Djugašvilija “Staljina”
U vakumu koji je 1924. g. nastao poslije Lenjinove smrti, došlo je do ljute borbe za vlast između Trockija i Staljina.
Borba je trajala dosta dugo ali na koncu je pobjedio Staljin i Trotski je, kako bi sebi i svojoj užoj obitelji spasio život, morao pobjeći iz ”Raja radnika i seljaka”.
Ali i poslie uspješnog bijega preko granice, morao je stalno bježati iz jednog skrovišta u drugo, jer bi uvijek bi primjeto da agenti NKVD-a (kojeg je zajedno sa Džeržinskim i Staljinom i sam stvorio) nisu daleko iza njega. Tek kada je stigao u Norvešku mislio je da će konačno biti ostavljen na miru, ali
i tamo je bio stalno proganjan od strane tkzv. diplomatskih agenata i Norveška je na koncu bila prisiljena protjerati ga u Meksiko, gdje je dobio azil i jednu liepu vilu.
Bilo je to u siječnju 1937., u vrieme kad su tzv. ‘descalzados’ i ‘descamisados’
(bezcipelaše i bezkošuljaše) nadomjestili dobro organizirani članovi Komunističke partije Meksika.
Partija je tobože podržavala lijevo orijentiranu vladu predsjednika Cardenas-a pretvarajući se da između njih nema velike razlike, a istovremeno se pripremala za dan kad će silom preuzeti vlast.
Nu Cardenas tom propagandom nije bio obmanut ali, tobože iz poštovanja udovoljio je njihovim molbama i dao Trockome politički azil i vilu.
U međuvremenu nizom čistki i snagom nesmiljene propagande u Rusiji, Trocki je ocrnjen i podpuno diskreditiran i dva puta (in absentia) osuđen na smrt.
Svakome je bilo jasno da je sam Staljin naredio da se Trockija mora ubiti i da će on sam “daljinskom kontrolom” nadgledati izvršenje ubojstva.
Staljin je izjavio da je Trotski odlučio “uništiti Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika od Presidiuma do samoga naroda.”
Ali istina je bila malo drugačija, a ona je da se Staljin najviše bojao Trockijevog pera i židovskog boljševizma, koji je, kako je bilo svima poznato, bio ekstremniji čak i od njegovog i Lenjinovog. Kako bi uvjerio ostale židovske ektremne boljševike oko sebe, Staljin je izmislio mit da je Trocki vrlo moćan, da ima svoje urede u svim većim gradovima svijeta s velikim brojem špijuna i da mu je glavni cilj uništenje Sovjetskog Saveza.
Jedina istina je bila da je najveća smetnja bilo Trockijevo pisanje, kojim je tvrdio da je Staljin obični kriminalac i izdajnik “pravog boljševizma”.
Irski dramatist Bernard Shaw je jednom napisao da Trocki svojim perom protivniku najprije odsiječe glavu, a onda je podigne u vis da svi vide kako u njoj nema mozga.
U očima boljševika samo dvije organizacije su bile u stanju zaustaviti to njegovo pero - NKVD, kroz svoju inozemnu sekciju “Glavnoje Upravlenje Gosudarstvenoj Bezopasnosti” (Glavna uprava državne sigurnosti) i Komunistička partija Meksika.
NIŠTA SE NE MOŽE DOGODITI BEZ UDJELA BAREM JEDNOG HRVATA
NKVD je bio vrlo aktivan za vrieme građanskoga rata u Španjolskoj 1936-39. godine,
gdje su uz druge dužnosti njegovi agenti imali dužnost, od živih i mrtvih boraca u komunističkim Internacionalnim brigadama, prikupiti što više stranih putovnica.
Jedna od tih putovnica naći će se u rukama budućeg atentatora na Trockoga.
Ta putovnica pripadala je hrvatskom emigrantu, tada kanadskom državljaninu, TONIJU BANIĆU , koji se, zadojen idejom komunizma, kao i mnogi naši emigranti u ono doba u Kanadi, prijavio u “Internacionalne brigade” i otišao boriti u Španjolsku gdje je 1936., već u prvim danima borbe poginuo.
Njegova putovnica ubrzo se našla u rukama NKVD-a, a onda u vlasništvu jednoga katalonskoga komuniste, Ramona Mercadera, koji je tada bio poznat pod pseudonimom, Frank Jacson.
Malo je bilo članova meksičke komunističke partije na koje se moglo računati da bi bili sposobni izvršiti neki tako važan zadatak kao atentat na dobro čuvanu osobu kao što je bio Trocki.
Od svih njih jedini koji je uobće bio spomenut bio je famozni slikar Diego Rivera, koje se kasnije znao hvaliti da je je on bio taj koji je Trockoga “privukao” u Meksiko da ga se likvidira.
S druge strane NKVD je na polju likvidacija bio na visokom glasu.
Tisuće i tisuće “neprijatelja Sovjetskog Saveza” jednostavno su nestajale, kidnapirane i nađene mrtve, ili su “izvršile samoubojstvo” bez da je ijedna policija država u kojima se to događalo ikada pronašla počinitelje.
I sami agenti NKVD-a koji bi uspjeli pobjeći, dok su boravili u stranim zemljama bili su stručnjaci u maskiranju, skrivanju i zametanju tragova, ali većina njih je prije ili kasnije bila likvidirana.
Ignac Reiss, jedan od tih visokih dezertera pronađen je i ubijen u Švicarskoj.
General Walter Krivitsky nađen je ustrijeljen u hotelu u Washingtonu u okolnostima koje su trebale sugerirati da je izvršio samoubojstvo, ali stručnjaci su brzo ustanovili da je to bilo namješteno.
Trockijev tajnik Erwin Wolf ubijen je na putu iz Norveške u Španjolsku još prije nego je Trotski otišao u Meksiko.
Samo godinu dana poslije Trockijevog dolazka u Meksiko slikar Diego ga je obavijestio da je njegov (Trockijev) 32 godine stari sin, Leon Sedov, ubijen u Parizu.
Leon je dopremljen u bolnicu radi jakih bolova u trbuhu, nu radi bojazni da će ga agenti NKVD-a tamo likvidirati, njegovi prijatelji, koji su ga tamo dovezli, dali su krivo ime pa je u registru bolnice zapisan kao inženjer Marcel Martin
Doktori su (krivo) ustanovili da se radi o upali sliepog crieva i izvršili operaciju, koja je bila “uspješna”. Nu malo kasnije Leon je nađen kako obučen u piđami luta oko bolnice u deliriju nakon čega je ubrzo umro - još jedna žrtva NKVD-a
S tako uspješnim rekordom s “daljinski upravljanim” ubojstvima teško je razumjeti da je Moskva za ubojstvo Trotskoga izabrala baš 26 godina starog Ramona Mercadera, koji je radi kratkovidnosti i astigmatičnog defekta, morao nositi naočale. Povrh toga, on je temperamentalno i fiziološki bio rizičan za bilo kakvu dužnost u špijunaži ili kontrašpijunaži.
Njegova majka, koja je na njega imala jak utjecaj, poslije što se razvela od njegovoga otca, s petero dijece odselila je najprije u Francusku, a poslije toga vratila se u Barcelonu.
Za vrieme boravka u Francuskoj stupila je u aferu s jednim iztaknutim francuskim komunistom, postala “gorljiva proleterka” i počela izvršavati razne zadaće za komunističku partiju, koje će kasnije prenijeti na svoga sina Ramona.
Kad su udružene komunističke grupe; “Republikanska koalicija” i “Anarhist-sidikalisti”, sa Staljinovom pomoći, u Barceloni bile spremne na pobunu kako bi preuzele vlast u Španjolskoj, 18 godišnji Ramon je odmah stupio u jednu njihovu pješačku brigadu gdje je uskoro bio ranjen.
Kada je 1936. general Francisco Franco ustao protiv komunističke vlasti, Ramonova majka, Caridad, je organizirala “Žensku komunističku uniju” i dovela svoja tri sina za prve dragovoljce u “Narodni front”, kako bi prvi stupili u borbu protiv Francove vojske.
Odmah poslije toga rečeno je da su je “Republikanci”, s krivotvorenom putovnicom, poslali u Meksiko kako bi tamo prikupila pomoć za borbu protiv Franca.
Caridad je bila komunistkinja koja je iz jednog hotela na obali Barcelone organizirala Žensku komunističku uniju i dovela svoje sinove kao prve dragovoljce u “Narodni front” za borbu protiv Francovih snaga.
Sama se uključila u borbu gdje je ubrzo bila ranjena poslie čega je, po direktnom nalogu iz Moskve, poslana u “misiju” u Meksiko.
Njizin sin Ramon, koji radi ranjavanja više nije bio sposoban za aktivnu službu u republikanskoj vojsci, poslan je u Barcelonu u republikansku školu za nauke o poduzimanju terorističkih akcija. U toj školi je u to vrieme bilo oko 600 “studenata”. Odatle je poslan u Moskvu gdje je navodno završio tečaje o sabotaži, ubojstvima, špijunaži i gerilskom ratovanju.
Poslie završetka obuke, sam ga je Staljin navodno izabrao za izvršitelja atentata na Trockija.
Po povratku iz Moskve Ramon je otišao u Pariz gdje se, po planu ili slučajno, upoznao sa Silvijom Angeloff, jednom od tri sestre koje su tada živjele u New Yorku. Ona je navodno došla u Pariz na tajni sastanak svietskih delegata Četvrte Komunističke Internacionale.
Netko od ovih delegata upoznao je Mercadera, alias Jacksona, sada alias Jacquesa Mornarda sa Silvijom. Silvia je ustvari bila Trockijev teklić (kurir).
Ramon je Silviji počeo pričati razne nevjerojatne priče da je on sin belgijskog diplomata, da je pisac, da svoje radove prodaje nekim tajnim agencijama, da je u Pariz došao iz Engleske u koju je pobjegao iz Belgije da ne bi služio vojsku i razne druge priče. Nakon kratkoga vremena Ramon, alias Jaques, i Silvija su se zaručili i odlučili da on dođe u Ameriku. I deset dana prije izbijanja 2. svj. rata Ramon stiže k Silviji u Ameriku, odakle će se kasnije prebaciti u Meksiko.
Nastavak u iućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 23. travnja 2016.
