Tajna kolaboracija titinih “antifašista” s nacistima

Pin It

U analizi o ulogama koje su Draža Mihailović i J. B. Tito igrali tijekom 2. svj. rata na teritotiju propale Jugoslavije, u knjizi “Tito, Mihailovic and Allies. 1941-1945”, američki diplomat Walter R. Roberts opisuje, i nepobitnim dokazima podkriepljuje, tajne pregovore Titinih “antifašista” s nacistima

Walter R. Roberts bio je savjetnik u američkoj ambasadi u Jugoslaviji od 1960. do 1966. godine. On u svojoj analizi opisuje sastanke između Titinih partizana i predstavnika njemačkih okupacijskih snaga na teritoriju bivše Jugoslavije:

“Kolaboracija komunističkih partizana s nacistima dugo je prikrivana i bila zabranjena od strane komunističke diktature koja je preuzela vlast nad Jugoslavijom 1945. godine.

U okviru pregovora o izmjeni zarobljenika bio je uključen i sastanak između zapoviedajućeg generala njemačke 717. Pješačke divizije, generalpukovnika Benignusa Dippolda i tri visokorangirana predstavnika “Jugoslavenske vojske narodnog oslobođenja” ; Miloša Markovića, Vladimira Petrovića i Koče Popovića.

Samo je Koča Popović rabio svoje pravo ime. Marković je ustvari bio Milovan Đilas, član politbiroa Centralnog komiteta komunističke partije Yugoslavije, a Petrović je bio Vladimir Velebit, u čijoj kući u Zagrebu je bio skriven radio transmiter pomoću kojega su 1941. vršene komunikacije između KPJ i Kominterne u Moskvi.

U njemačkom memorandumu stoji da su se razgovori između Nijemaca i partizana vodili najprije u Gornjem Vakufu, na 11. ožujka 1943., od 9,30 do 11 sati ujutro. U tim razgovorima partizanska delegacija je naglasila da Tito i partizani ne vide razloga za borbu protiv njemačke vojske i dodali da su se oni do sada protiv nje borili samo radi samoobrane, ali da se oni sada žele boriti jedino protiv četnika, da su oni orientirani prema propagandi Sovjetskog Saveza jedino zato jer odbijaju imati bilo kakve veze s Britancima, te da bi se oni borili protiv Britanaca ako bi se oni izkrcali u Jugoslaviji.”

Sadržaj ovog njemačkog memoranduma o tim razgovorima potvrđuje dokument koji je partizanska delegacija ostavila po završetku razgovora. Na dokumentu su podpisi sve trojice partizanskih emisara.

U dokumentu Đilas, Velebit i Popović predlažu ne samo daljnje zamjene zarobljenika i njemačko priznananje partizana kao boraca ( Po svim ratnim normama Titini partizani nisu mogli biti smatrani nikakvim normalnim ratnicima, nego za ono što su i bili - odmetnici i teroristi, nap. a.), ali najprije, što je za nih bilo puno važnije, prestanak neprijateljstva između njemačke vojske i partizana.

Tri delegata pismeno potvrđuju da partizani smatraju četnike za svoje glavne neprijatelje.

Nekoliko dana kasnije, 17. ožujka, njemački veleposlanik u Zagrebu, SA Obergruppenführer Sigfried von Kasche, šalje telegram u Berlin u kojemu, jasno opisujući njemačko-partizanske razgovore, navodi “mogućnost da će Tito i njegovi pomagači prestati s subverzijama i borbom protiv Njemačke, Italije i Nezavisne Države Hrvatske i povući se u Sandžak kako bi se obračunali s četnicima i tamo uzpostavili svoju vlast”.

Istivremeno, za vrieme razgovora između tri partizanska predstavnika i generalpukovnika Dippolda, dogovoreno je da se naredni pregovori održe u Zagrebu. Velebit i Đilas opet slobodno prolaze kroz njemačke linije u Sarajevo, odakle su 25. ožujka 1943. njemačkim vojnim zrakoplovom prebačeni u Zagreb, gdje su razgovarali s generalom Glaise von Horstenau i njegovim osobljem.

Edmund Glaise von Horstenau bio je opunomoćeni njemački vojni poslanik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ne dobivši od njemačkog ministra vanjskih poslova Joakima Ribbentropa odgovor na svoj telegram od 17. ožujka, Kasche mu 26. ožujka 1943. šalje drugi telegram u kojem mu javlja da su dva Titina ovlaštena predstavnika stigla u Zagreb radi pregovora s predstavnicima njemačke, talijanske i hrvatske vojske.

Jedan od njih, kaže Kasche, je dr. Petrović, Hrvat, a drugi je Crnogorac po imenu Marković. Ovi ljudi, kaže on, opet nude prestanak sukoba, ukoliko bi ih se ostavilo na miru u Sandžaku.”

Tri dana kasnije, 29. 0žujka, Ribbentrop šalje Kascheu telegram kojim mu zabranjuje bilo kakve dodire s partizanima i pita ga na čemu on temelji taj svoj optimizam.

Diskusije između partizanskih predstavnika i Nijemaca u Zagrebu u vezi s mogućim prekidom neprijateljstva nisu urodile plodom ne samo za to što su partizanski priedlozi za Niemce bili neprihvatljivi, nego, povrh svega, za to što se Berlin u podpunosti protivio bilo kakvim pogodbama s partizanskim bandama.

Kada je Hitler informiran o ovim dodirima, negov odgovor je bio: “S banditima se ne ulazi u pogodbe, njih se strielja!”

Nije nikakvo čudo da su jugoslavenski komunistički krugovi vrlo osjetljivi na ovaj dio poviesti. Niti jedan od jugoslavenskih službenih dokumenata ne spominje Velebitov i Đilasov put u Zagreb, dok je svaki četnički sastanak s Niemcima potanko opisan.

Robertsovi primarni izvori za ove sastanke i diskusije između Titinih partizana i njemačkih snaga temelje se na seriji dokumenata koje je prikupilo američko tužilaštvo za tzv. Tribunal za ratne zločine u Nürnbergu.

Dokument koji je odkrio ove sastanke poznat je pod nazivom “NOKW 1088, Record Group 238”. Komunistička diktatura koju je uzpostavio Tito poslie rata prekrila je i zakamuflirala svu evidenciju o kolaboraciji njega i njegovih komunista s nacistima.

Sastanci između partizanskih vođa Đilasa, Velebita i Popovića i njemačkih predstavnika vješto su prešućeni i prekriveni ne samo od strane Tite i njegovih komunista, nego i njegovih podupiratelja u Ujedinjenim Američkim Državama i Zapadu, od kojih su mnogi poznati komunisti, komunistički simpatizeri, ili komunistički špijuni i krtice kao napr. James Klugman, zamjenik šefa jugoslavenske sekcije britanske SOE (Special Operations Executive).

Komunistička krtica i špijun James Klugman falsificirao je sve izvještaje i svu dokumentaciju kako bi pomogao Titi i njegovim komunistima, koji su produžetak Staljina i njegovih boljševika, kaže dalje Roberts.

Titina svrha je bila postići prekid neprijateljstva između njegovih komunističkih partizana i njemačkih okupacijskih snaga.

To bi mu tobože omogućilo da koncentrira svoje snage na uništenje četnika pod vodstvom Draže Mihailovića prije mogućeg savezničkog izkrcavanja, koje bi omogućilo četnicima da se spoje s savezničkim snagama što bi Mihailoviću osiguralo pobjedu u ‘građanskom ratu u Jugoslaviji’.

Mihailović još nije bio podpuno napušten od Britanaca i Ujedinjenih Američkih Država. Radi toga što su Britanci i Amerikanci pomagali Mihailovića više nego komunističke partizane Tito i njegovi partizanski vođe bili su spremni kolaborirati s njemačkim okupacijskim snagama i stupiti u borbu protiv Britanije i Amerike, ako bi im to pomoglo spriečiti četnike da se spoje s savezničkim snagama i dauzpostave svoju vlast u ostatku Jugoslavije ( Srbiji).”

Iz ovoga se jasno vidi da su se Tito i njegovi partizani bili pomirili s time da su izgubili rat protiv NDH i da im je za “oslobođenje” ostala jedino Srbija. Priče o nekakvom četničkom povezivanju s savezničkim trupama poslie eventualnog izkrcavanja na iztočnoj obali Jadrana morale su biti smiješne ne samo Niemcima, nego i samim njima. Kako se vidi, iz straha da će biti uhićen “najveći heroj naroda i narodnosti” se ne usuđuje sam doći na pregovore s Niemcima, nego u tu opasnost šalje svoje “vjerne drugove”.

“U ratnim memoarima Milovana Đilasa objavljenim 1977. godine, nastavlja Roberts, “on potvrđuje, i po prvi put prizna, sve navode o partizanskoj kolaboraciji s nacistima koje navodi Walter Roberts, kao točne i korektne.

Đilas potvrđuje i Robertsov opis tih sastanaka. Do sastanaka je došlo kada je Koča Popović, kao top komandant Titinih partizana, konferirao s Titom u njegovom štabu u iztočnoj Bosni.

U to vrieme Mihailović je još bio podpomagan od strane Saveznika, kao primarni vođa odpora u Jugoslaviji i partizani su bili u strahu da će mu savezničko izkrcavanje osigurati pobjedu.

Njemački ministar vanjskih poslova Joakim von Ribbentrop odbacio je partizanske ponude za suradnju. Hitler je odbio bilo kakvu kolaboraciju s jugoslavenskim partizanima, koje je on smatrao pobunjenicima i najobičnijim banditima, nepriznatim za vojničke ratnike, koje treba pobiti. Tako se ponuđena kolaboracija partizana s Niemcima nije ostvarila.

Ali ovi incidenti dokazuju da su partizani kolaborirali s njemačkim okupacijskim snagama i da su se oni stvarno htjeli uključiti u kolaboraciju s nacistima.

Jedino je njemačko odbijanje spriečilo sporazum o sveobuhvatnoj i dugoročnoj kolaboraciji.

Đilas razjašnjava i racionalizira partizansku kolaboraciju s nacistima ovako:

“Niti ja, a niti drugi članovi Centralnog komiteta nismo imali nikakve grižnje savjesti da bi pregovorima s Niemcima mi izdali naše krajnje ciljeve - Sovjete i internacionalizam.

Vojne potrebe su nas na to prisiljavale. Poviest boljševizma - čak i bez Brest-Litovsk ugovora i Hitler-Staljin Pakta davala nam je obilje primjera.

Ova pregovaranja vršena su u najvećoj tajnosti. Tu nije bilo nikakvih razlika među vrhovnim vođama, jedino što je Ranković bio više nesiguran u pozitivan izhod, nego što je bio Tito.”

Đilas prizna da su jugoslavenski partizani uglavnom bili pomoćna ruka boljševičkoj Crvenoj armiji, koja je također njihovu ulogu smatrala samo pomoći sovjetskoj Rusiji. U svome “Ratu” Đilas razpravlja o “istorijskoj simpatiji koju su Crnogorci imali za Majku Rusiju, ali Rusija je bila daleko”.

U rujnu 1984. na BBC programu “The Sword and the Shield” (Mač i štit) britanski SOE (Special Operations Executive), Sir Julian Amery, visoki djelatnik SOE u Kairu, Egipat, razjasnio je zašto je Draža Mihailović bio napušten od Britanaca: “Kada smo vidjeli da će Rusi osloboditi Jugoslaviju mi smo morali odbaciti Mihailovića ali, umjesto da smo rekli ovo je realpolitika, ti si dobro došao da iziđeš van, mi smo jednostavno promijenili stranu kojoj ćemo pomagati, što smo opravdali opisivanjem njegovih pomoćnika sliedbenicima nacista”.

Zloglasni “Percentage Agreement” između Winstona Churchilla i Jozefa Staljina, dogovoren u Moskvi 1944. potvrdio je ga je Jugoslavija prepuštena sovjetskoj “sferi upliva” u zamjenu za Grčku koja je stavljena u britansku i američku sferu upliva.

Na koncu, komunistički partizani su kolaborirali s nacistima još od vremena Hitler-Staljin pakta o nenapadnju u kolovozu 1939. godine.

Kada je Hitler 6. travnja 1941. napao Jugoslaviju komunisti se uobće nisu oduprli invaziji. Tek kada je 22. lipnja 1941. napadnut Sovjetski Savez partizanski vođe su promijenili politiku kolaboracije.

Odluka o početku oružane borbe protiv nacističkih okupacijskih snaga nije donešena sve do komunističkog sastanka u Beogradu 7. srpnja 1941. godine.

Komunisti taj dan slave kao njihov dan ustanka zato što je taj dan jedan komunist u selu Kamenica iza leđa ubio dva srbijanska žandara.

Partizanski odpor je počeo ubojsvom dojice Srbijanaca, a ne odporom nacističkim trupama.

Prema Đilasu, partizanske vođe su 1945. odlučile da se taj dan slavi kao početak odpora.

Dokumentirani dokazi da su Titini komunistički partizani kolaborirali s nacistima pobija sve predpostavke da su partizani predstavljali volju naroda uključenih u Jugoslaviju i da su oni vodili efektivan pokret odpora.

Dokumenti o njihovoj kolaboraciji s nacistima dokazuju da su Titini partizani bili obsjednuti idejom uzpostavljanja sovjetskog staljinističkog stila komunističke diktature u Jugoslaviji (ili nekom dijelu Jugoslavije) bez obzira na cijenu i na način, uključivši i kolaboraciju s njemačkim i talijanskim okupacijskim snagama.

Vojna sila u obliku tenkova Crvene armije postavila je Titu na vlast u Beogradu.

Povrh toga, obilata britanska i američka podpora dala je partizanima odlučujuću prednost. Svi dokumenti potvrđuju da je strana intervencija; Amerike, Sovjetskog Saveza i Britanije, u konfliktu 1941. - 1945. omogućila komunistima da preuzmu vlast i uzpostave njihovu krvavu diktaturu.

Bez ove strane intervencije komunistički partizani su bili prisiljeni kolaborirati s nacistima jer su bili suočeni s porazom”.

Tako o Titi i njegovim “antifašistima” piše ovaj američki diplomat.

Uz mnoge druge, to je potvrdio i dr. Vjekoslav Vrančić, u knizi “Branili Smo Državu” gdje opisuje kako mu je, prilikom njegovog puta u Travnik 1944., ustaški satnik Penava, koji je upravo sa svojom kupreško-bugojanskom bojnom, protuudarom odbacio partizane s položaja na Kalvariji, koji kilometar udaljenoj od Travnika, dao na čitanje jedno pisamce, pa nastavlja: “...Bio je to list papira iztrgnut iz školske pisanke, izpisan olovkom, ćirilskim slovima. Pisamce je bilo nađeno kod jednog poginulog partizana, očito glasnika, jer je bilo upućeno jednom partizanskom komesaru u Banjoj Luci.

Jedan partizanski komesar iz okolice Travnika piše svome drugu u Banjoj Luci, koja se toga časa nalazila u rukama partizana, osim stare turske kule na Vrbasu, koju su držali ustaše, te mu se tuži na težke prilike, pod kojima živi.”

“Tebi je lako druže - veli pismo - “Ti si legao u krevet, a ja još spavam na goloj ledini. Bolestan sam, pa ako ovako potraje, ne znam, hoćemo li moći da izdržimo. Šta rade ti Rusi, što nas više ne oslobađaju ovog življenja.....”

“Vidjelo se iz pisma”, kaže Vrančić, “da su partizani bili klonuli i da im je jedina nada bio dolazak ruskih četa.”

Bez obzira na to što, poput mnogih britanskih i američkih povjesničara, diplomata i pisaca i Roberts u svojim pisanjima “navija” za četnike i, uza sva svoja “diplomatska izkustva”, nije kadar ili najradije ne želi, previše spominjati četničku kolaboraciju s nacistima i fašistima, on ipak ovdje detaljno opisuje, i dokumentima podkriepljuje, kako su se Tito i njegovi partizani jedino borili za uzpostavu boljševičke vlasti - na bilo kolikom i bilo kojem dielu propale Jugoslavije.

Ova njegova analiza prikazuje pravo lice Titine “antifašističke revolucije” i, što mnogima još ni danas izgleda nije jasno, da ne postoji razlika između boljševizma, nacizma i fašizma. Isti su im bili ciljevi, isti im je bio modus operandi. Jedina razlika je u tome što je boljševizam, posebno onaj Tite i njegovih ušljivih “antifašista”, bio mnogostruko nehumaniji, zločinačkiji i krvoločniji od nacizma fašizma i svih drugih zločinačkih systava u poviesti čovječanstva.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 2. travnja 2016.