Dalmatinski “proleteri”? (2. dio)

Pin It

U prošloj emisiji naveo sam kako neki “proleter” Đuro Radoš piše: “Pod pritiskom proletera ustaški otpor je prestao i u najvećoj panici počeli su da bježe preko mosta za Srbiju. Most je zaglavio od ustaša i njihovih suradnika koji su bježali i tražili spas kod četnika koji se nalase na desnoj obali Drine....

U Zvorniku je poginulo 600 ustaša, domobrana i njihovih saradnika... Naša brigada imala je 9 poginulih, 14 nestalih i 16 ranjenih.”

Sada pogledajmo što o toj istoj borbi piše njegov drug, proleter Jere Grubišić: “Pred večer smo se približili široj okolici Zvornika. Čuli su se pojedinačni pucnji s prilične udaljenosti. Umjesto prave borbe sve češće smo zastajkivali i najzad stali .To čekanje odužilo se u beskonačnost.

Kada vidjesmo da se približava zora i da od našeg napada nema ništa, svi smo se stali pitati šta se dogodilo. Ustaše koje su branile Zvornik videći da im se priprema okruženje, ocijenile su da neće više moći da brane grad i da se iz njega izvuku. Zbog toga su pribjegli lukavstvu i da bi odložili naš napad ponudili su pregovore o predaji.

U isto vrijeme, poveli su i uspješno završili pregovore s četnicima da se, u slučaju borbe mogu prebaciti u Mali Zvornik, na teritoriju koju su držali četnici.

Sporazumjeli su se da se zajednički bore, ne bi li spriječili naš prelazak preko Drine, i prodor u Srbiju.”

Sada je partizanima, koji su prema pisanju drugih nedavno došli iz Srbije, cilj “prodor u Srbiju” preko porušenog mosta čiju drugu, srbijansku stranu “čuvaju četnici”?

“To je bio flagrantan primjer suradnje ustaša i četnika u borbi protiv NOV i POJ”, nastavlja proleter Jere.

“No, iako je neprijateljska obmana uspjela i naš napad odložen, Zvornik je drugog dana zauzet, a ustaše i domobrani imali su dosta mrtvih i zarobljenih. (Nema priče o 600 mrtvih ustaša, nap. a.).

Ni naši gubici nisu bili mali. (Nema više samo 9 poginulih, nap a.). Među ostalima poginuo je i drug Fića Kljajić....

Desilo se to na samom ulasku u Zvornik kada se Fića spuštao u potok koji protiče kroz Zvornik i uliva se u Drinu.

POGINUO JE TU NA DOHVATU SRBIJE KOJU JE TOLIKO VOLIO I ZADUŽIO.

Po povratku s Fićine sahrane vratio sam se u vod Lazara Savičevića, koji je dobio zadatak da obezbeđuje most na Drini i spriječi neprijatelja da eventualno prijeđe preko njega. Iako je most s obje strane i gotovo u isto vrijeme bio miniran, (kako su partizani sad stigli na drugu stranu već porušenog mosta i zašto je trebalo minirati već porušeni most?), mjere obezbeđenja poduzete su s obiju strana. Naš vod odabrao je kao najpovoljniju točku za osmatranje i za obranu kuću jednog trgovca...

Naša grupa u zasjedi na mostu osmatrala je suprotnu stranu obale i pripucavala na pojedine ustaše i četnike koji su se povremeno pojavljivali.

Svi borci bili su u kući ili su se na položaju odmarali..

Za ručak smo spremali piliće i mlad krumpir, što je poslije konjetine i crijemuše bila prava poslastica. I sve je teklo lijepo po planu do časa kada je netko primijetio da se naš “ljubazni” domaćin neprimjetno izgubio....

Više nije bilo sumnje da je procjena druga Lazara Savičevića da će naš domaćin, ako uspije, pobjeći i otkriti neprijatelju naše položaje, bila tačna.

I baš kad je ručak bio na stolu, u hodniku puče iznenada prva, ztim druga i treća granata. One su probile vanjski i unutrašnji zid sobe i krečom i prašinom posule nas i spremljeni ručak....

Zbog koncentrične vatre morali smo da napustimo kuću, zatim i položaje uslijed jakog pritiska neprijateljskih snaga od Tuzle i Bijeljine, koje su bile potpomognute tenkovima Njemaca. U povlačenju (bježanju) poginuo je i Janković, a dva druga su ranjena. Ivo Mikulandra, u želji da završi prženje kajgane i da je ponese drugovima, zaostao je iza nas i za njegovu sudbinu nikada se nije znalo.”

ČOVJEK S KOLCEM U RUCI NAGANJA NAORUŽANE PROLETERE

“Poslije povlačenja”, piše dalje drug Jere, “priključili smo se četi i bataljonu.

Naša četa povukla se (pobjegla, nap. a.) s Štabom bataljona u Gradinu, staro utvrđenje koje dominira Zvornikom. Dio bataljona, sa zamjenikom komandanta, Ljubišom, bio je sjeverozapadno na položajima.

Otuda je neprijatelj vršio snažan pritisak iprijetila je opasnost da budemo opkoljeni. Vidjevši to, komandant Keza uputio je jednog druga i mene da saopćimo Ljubiši njegovo naređenje za povlačenje...

Kad smo u povratku primjetili našu kolonu kako se povlači (bježi, nap. a.) iz Gradine, odlučili smo da kroz selo prečicom stignemo kolonu.

Trčali smo dosta brzo i prilično smo bili odmakli. Ja sam šepao za drugom, jer nisam mogao dobro da trčim zbog tjesnih cipela, koje sam skinuo s jednog ustaše. Trčeći polako i hramajući na jednoj nozi, čuo sam korake iza sebe, ali nisam obraćao pažnju, misleći da se to naši povlače.

Tek u trenutku kada sam čuo glas, “Stoj, majku ti komunističku!” okrenuo sam se i ugledao čovjeka u seljačkoj nošnji sa čalmanom na glavi.

Bio je visok valjda dva metra ili se meni to učinilo. S prošcem izvučenim iz nekog plota mahnito je nasrtao na mene.

Zbunjen, iznenađen i krajnje nespreman, sa puškom na ramenu, ali praznom,

nisam odmah mogao da shavtim šta se događa.

(Zanimljivo, u trenutcima snažnog neprijateljskog udara, proleteri “koji su vikli samo na pobede” nose prazne puške, nap. a.),

Jedino što sam zanao i mogao da učinim bilo je da povičem: “Pero okreni se i pucaj!” a zatim da još brže potrčim. Ali drug nije čuo moj poziv i nastavio je da trči. Jedini izlaz koji sam u toj nevolji našao bio je da još brže potrčim i da pušku skinem i napunim, da bih se zatim okrenuo i pripucao.

Međutim, dobio sam udarac kolcem, srećom ne tako jako i ne po glavi, kako je napadač želio, već po desnom ramenu.

Kada vidjeh da nemam izgleda da se bježeći odvojim i izbjegnem udarac, odlučio sam se da skočim sa puta preko plota u livadu, koja je bila valjda tri metra ispod nivoa puta.

Međutim, ni time nisam postigao ništa, jer je napadač učinio isto što i ja. Srećom on je posrnuo i dok se digao, ja sam dobio nekoliko dragocjenih sekundi, uspio da skinem pušku s ramena i trčeći unazad, počeo da punim.

Dok sam je zatvarao i spremao da pucam, napadač je stigao tako blizu da me ponovo udrio po ruci i pušci, ali je u isto vrijeme i metak opalio. Kako me napadač udario po ruci, metak je pošao naniže i zario se u zemlju.

Puška mi je opet ponovo bila prazna, krv mi je tekla ispod noktiju udarene ruke i napadač je sve češće napadao.

Tada sam smogao snage i prisebnosti, ponovo napunio pušku , i opalio, ali ovoga puta u napadača. On se srušio, a ja nisam zastao ni da pogledam da li je mrtav ili samo ranjen...

Produžio sam da trčim, zaboravivši na žuljeve i tjesne cipele na nogama.

Za to vrijeme , moj drug kako mi je kasnije pričao, zapazio je da sam napadnut, ali je poslije opaljenog metka zaključio da sam poginuo i da napadač sada puca za njim.

Pitao sam se i tada, a i sada se pitam tko je bio taj čovjek tridesetih godina u seljačkom odijelu , i odakle mu snage i hrabrosti da motkom napadne dva naoružana vojnika? Da li je to bila hrabrost ili mržnja? Da li je to bio seljak ili presvučeni ustaša koji se sklonio i kad je primjetio naše užurbano povlačenje i dolazak neprijateljskih snaga, upustio se u avanturu, jer nije imao vremena da uzme oružje iz straha da mu neprijatelji ne bi pobjegli.”

Na ovo pitanje proletera Jere odgovor je lak i vrlo jednostavan. Prvo, taj čovjek je sigurno bio ustaša, jer svi Hrvati, muslimani i katolici, vojnici i civili, muški i ženske, stari i mladi koji nisu bili izdajnici svoga naroda i koji su se protivili Titi i njegovim boljševičkim razbojnicima za njih su bili ustaše.

Drugo, to je bez sumnje bila hrabrost hrvatskoga čovjeka koji je iz dna duše mrzio Titine ušljive razbojnike. I treće, radi paničnog bijega Titinih proletera,(što potvrđuje i drug Jere) jasno je da čovjek nije imao vremena tražiti prikladno oružje pa je morao na brzinu pograbiti kolac i tako “naoružan” goniti ih iz Zvornika.

NEPRESTANI PRELAZI ČETNIKA U PARTIZANE I PARTIZANA U ČETNIKE

Evo još što (na čistoj srbijanštini) piše Titin “proleter”, benkovački Vlah Paško Romac o neprestanim masovnim prelazima partizana u četnike i četnika u partizane:

“...Ubistva žena, dece i staraca, pljačka imovine i paljenja kuća - to je bila praksa četničkih vođa u bosanskim selima. Kralj, vera, crkva i srpstvo bile su njihove krilatice.....Propaganda o neuspesima partizana u Srbiji i Crnoj Gori brzo se širila od usta do usta....U narodu i u jedinicama nastala je zabuna.

Bilo je jedinica oko Romanije u kojima je četnička propaganda ostavila duboke tragove. U toku jednoga dana čitave čete, bataljoni prilazili su četnicima.

Petokrake su zamenjivane kokardama...”

Tako su za kratko vreme samo sa terena Okruglice četiri čete partizana prešle u četnike. Istina, čim je došao bataljon proletera na tu teritoriju, bilo je dovoljno da ode politički komesar s jednom desetinom proletera i da razoruža ceo bataljon takve vojske ili da ih opet vrati u partizane...”

Među muslimanskim stanovništvom nastala je panika, jer su četničke jedinice počele naglo da se povećavaju. Njihovom brojnom porastu očevidno je doprinela nemačko-talijanska ofanziva na Srbiju i Crnu Goru, a kasnije i na Romaniju, na kojoj su boravile naše brojne jedinice s legendarnim romanijskim Čičom na čelu.”

Ovaj njihov “legendarni Čiča s Romanije” bio je židovski boljševik Slaviša Weiner, rođen u Novom Vinodolu kod Senja. Njegovu “legendarnu karijeru” stopirao je Jure Francetić i njegovi Crnci u Pjenovcu kraj Han Pijeska 21. siječnja 1942. godine.

Ali, kao i uvijek, kad su ih ustaše, posebno Crna Legija, pred sobom gonile i tamanile onda su to uvijek bili “zajedno Nijemci, Talijani, ustaše, a više puta su s njima i četnici”.

Tako i o likvidaciji “Čiče Weinera” i čitavog njegovog “odreda”, u njihovoj “Istoriji NOB-a kažu:

“Zahvaljujući saznanjima o planovima nacističkih snaga o ofanzivi na istočni dio Bosne, Vrhovni štab je pripremio plan delovanja i uspešno je izbegnuto uništenje partizanskih snaga. No, teške su borbe ipak ostavile traga na partizanskim snagama. U selu Pjenovac, u blizini Han Pijeska, 21. januara 1942. godine, poginulo je 59 partizana medu njima i legendarni partizanski komandant Slaviša Vajner (Weiner) Čiča, komandant Romanijskog odreda....”

“Domaće partizanske jedinice, one koje se nisu pokolebale”, nastavlja Romac, “nisu mogle pomoći nezaštićenom stanovništvu (ni sebi, nap. a.).

Oči su bile uprte nekud neodređeno, nekoj sili, koja može stati na kraj četničkoj samovolji..... Počele su kružiti i druge priče koje su jačale poverenje u naš pokret.

TITINI PROLETERI I DRAŽINI ČETNICI U ROGATICI SLAVE NOVU GODINU

U Rogaticu su 24. decembra uveče ulazili delovi Prve proleterske.”

(Tu “Prvu proletersku” osnovao je Tito od naoružanih četnika od Rudom u Srbiji 2. prosinca 1941. godine. Znači svega 22 dana prije dolazka u već poklanu i iztriebljenu i popaljenu Rogaticu. Pokolj su izvršili su isti ti četnici, koji se sada u nju vraću kao Titovi proleteri, nap. a.).

“U Rogatici su se pripreme užurbano izvodile”, dalje piše Romac. “Bivši hotel “Rogatica”, koji je prilikom oslobođenja grada bio demoliran, uređivan je. (Nigdje ne piše kada i od koga je grad bio “oslobađan” i tko ga je demolirao. Zna se za što, nap. a.). “Krečile su se prostorije. Na prozore su stavljanja stakla, jer nijedno okno nije ostalo čitavo. Improvizovana kulturna ekipa pripremala je program proslave, a politički radnici su išli od kuće do kuće da osiguraju dolazak što većeg broja građana. NAROČITO SMO BILI ZAINTERESOVANI DA DOĐE ŠTO VIŠE MUSLIMANSKIH ŽENA I DEVOJAKA. (Ako je koja ostala da nije u nedavnom pokolju bila silovana i zaklana, nap. a.).

MUŠKIH GLAVA JE BILO MALO, JER SU IH POBILI ČETNICI ILI SU BILI U NEPRIJATELJSKIM JEDINICAMA....

Kada se veče počelo spuštati, narod je žurio ka hotelu “Rogatica”. Skupljali su se borci iz Prve proleterske, pristizali su i domaći partizani, koji su još lavirali između četnika i partizana. Dolazila je i po koja meštanka...

Na kraju je stigao i drug Fića. Kakva je to bila radost! Među nama je politički komesar Prve proleterske brigade. Fića je i glavni referent na priredbi...

Fića je izložio situaciju u svetu. Najveći deo pri tome posvetio je borbi Crvene armije, istakavši da naša borba olakšava i borbu Crvene armije....

Svako pominjanje Crvene armije bilo je popraćeno odobravanjem.

Zatim je Fića prešao na našu unutrašnju situaciju. Govorio je o izdaji Nedića, Ljotića, Koste Pećanca i na kraju pomenuo i Dražu Mihailovića.

Kad je pomenuo izdaju četničkih vođa , jedan od prisutnih je viknuo: “Dole s njima”, “Dole Nedić”, “Dole Pećanac”.

U dvorani je nastalo komešanje. Očevidno je bilo da će biti bure, što se ubrzo i pokazalo. Jedan od prisutnih pijanih četnika počeo je vikati: “Živeo kralj! Živeo Draža Mihailović!”.

Četnici su izvadili pištolje i počeli nima mlatarati oko glave. Nastala je panika. Meštani koji su bili jedva nagovoreni (prisiljeni, nap. a.) da dođu, počeli su bežati iz dvorane. Četnici su se takođe uplašili, pa su i oni počeli bežati napolje.

Iskakalo se kroz prozore. Nastalo je lomljenje stakla na tek zastakljenim prozorima. U prvi mah se činilo kao da pucaju mitraljeski rafali po prozorskim staklima. Dvorana je ubrzo bila prazna.....”

Eto, to su bili ti “antifašisti”, kojima su se pridružili ti “hrvatski” partizani, te dalmatinske “proleterske brigade”. Te brigade, pod zapoviedanjem svojih srbskih i crnogorskih komesara, počinile su najveće pokolje nad hrvatskim narodom. Niti jedan od tih zločinaca nikada nije odgovarao za svoje zločine. Nitko za njihova života nad ni jednim od njih nije izrekao niti najblažu kaznu.

Danas kada netko pokuša iznieti na svietlo i osuditi njihove zločine, njihovi sinovi i unuci to priječe absurdnim izgovorima, kao što je onaj Bože Petrova i njegovoga Pons asinorum (most magaraca), da treba zaboraviti tu prošlost i misliti o nekakvoj njihovoj budućnosti.

A Ja vam kažem, dokle god se ne riješi problem lustracije i osude jugokomunističkih zločina Hrvatska ne može misliti o nikakvoj budućnosti! To i oni vrlo dobro znaju. I baš zato jer im nije stalo do hrvatske budućnosti oni je pokušavaju spriječiti.

Ali, bez obzira na sve njihove igre, do lustracije prije ili kasnije ipak mora doći.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 19. ožujka 2016.