Američki “tajni ratovi protiv širenja komunizma” (1. dio)

Pin It

Mnogima nije poznato da je Amerika ne samo jedina sila koja je svietski komunizam spasila od sigurne propasti, nego da je baš ona ta koja je po završetku 2. svj. rata punom parom radila na njegovom širenju, najprije na azijske narode, poglavito na Kinu, a onda svojom nezgrapnom politikom i na one siromašnije narode u Zapadnoj hemisferi.

Kako sam već u više navrata spomenuo, kada je u svibnju 1945. godine završen rat s nacizmom, legendarni američki general George Patton je zahtijevao da je to najpogodniji čas da se obračuna i s boljševičkim komunizmom, kojega je, pravilno, smatrao još većim zlom od nacizma.

Umjesto da ga poslušaju, američki politički i vojnički vođe; Truman, Marshall, Eisenhower i dr. dali su ga ubiti.

I ne samo to, kako je već bio obmanut “divotama socijalizma” koje mu je Staljin pripremio u “Potemkinovom selu” prilikom njegove posjete Moskvi,

vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga, general George Marshall,

poslie atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija i završetka rata s Japanom, odlazi u Kinu kako bi pomogao Mao Tse-tungu i njegovim komunistima poraziti Ciang Kai-šekove nacionalne snage.

U svome govoru Marshall je tada izjavio kako će Mao u Kini uzpostaviti “demokratski sustav sličan američkom”.

Kao i Truman i svi drugi američki vodeći političari u to doba, Marshall je bio toliko sliep i glup da uobće nije bio u stanju shvatiti opasnost tih svojih zabluda.

Za to će trebati proći još kojih 7 godina da službeni Washington uoči opasnost ovoga crvenoga zla. Čak i onda kada su uvidjeli svoje zablude američki vodeći političari na čelu s Trumanom nisu, barem javno, htjeli priznati da je general Patton bio u pravu. Istovremeno, ti isti američki političari, koji su sada uvidjeli opasnost komunizma, kapom i šakom su, sve do propasti Jugoslavije 1990. godine, pomagali najokrutniji i najkrvaviji oblik komunizma - Titov jugoboljševički komunizam.

General Dwight Eisenhower, koji je sudjelovao u Pattonovoj likvidaciji, tek 1955. godine “zaključuje” da je komunizam (za Ameriku) puno veće i opasnije zlo od nacizma, ali samo zato što bi njegovom pojavom, ako ne u samoj Americi onda u njezonoj blizini, mogla biti ugrožena američka dominacija u svietu, a posebno nad državicama Kariba, te Srednje i Južne Amerike.

Zato, prema onoj staroj američkoj “not in my backyard”, kako bi spriečili pojavu komunizma pred svojim vratima, američki vodeći političari i sve američke sigurnosne službe; CIA, FBI, JCF i druge, uključile su se u “preventivni rat protiv širenja komunizma u zapadnoj hemisferi”.

Za vrieme Korejskog rata u Americi je zavladala akutna paranoja i američki političari su odjednom iza svakoga ćoška “vidjeli” komuniste i zaključili da je najbolji način ratovanja protiv njih insceniranje komunističkih urota protiv Ujedinjenih Američkih Država.

Evo jedne od tih “urota” koja se dogodila u studenom 1962. godine.

Kako navode američki pisci, cilj urote je bio New York, “najfamozniji grad u najbogatijoj zemlji na svietu i najpoželjnija nagrada za anti-američke teroriste”.

Razna izviešća kažu da je plan stavila u pogon jedna ćelija mladih fanatika, koji su Ameriku s njezinom intervencionističkom vanjskom politikom smatrali tlačiteljem svieta.

Planirano je niz senzacionalnih napadaja koji bi istovremeno, preko čitavog sjevernog diela Ujedinjenih Država, prouzročili golemi broj žrtava. Mete su bile izbrane zato jer su to bili simboli američkoga bogatstva ili američkih oružanih snaga. “New York će gorjeti, a sviet će gledati kako gori!”

Ali, to jutro, 17. studenog 1962., New York je bio spašen.

Mladi fanatici, koji su ga planirali zapaliti bili su Kubanci. Oni su planirali početi s bombardiranjem nekih od najvećih trgovina kao; Macy’s, Gimbel’s i Bloomingdale’s, za vrieme navale u shoppingu prije božićnih blagdana, a istovremeno izvršiti udare na vojne instalacije, rafinerije nafte itd.

Taj dan, američkim medijima je dojavljeno da su agenti FBI-a teroriste “pohvatali u zadnjoj minuti” u ovim trgovinama i to u prostorijama za jeftini nakit te da su istodobno uspjeli razbiti kubanske škole za sabotažu, koje su bile direktno povezane s kubanskim predstavništvom u Ujedinjenim Narodima.

Iz Washingtona, državni nadodvjetnik Robert F. Kennedy šalje izjavu u kojoj hvali agente FBI-a. U Havani Fidel Castro izjavljuje da su ta uhićenja izmišljena i bez ikakva temelja.

Poviest ima vrlo malo savršenih paralela. Na 11. rujna 2001., kada je druga različita grupa anti-američkih fanatika uspjela izvesti jedan puno dramatičniji čin terora nad Amerikom, postojale su neke razlike, barem između njihovog izlamskog fundamentalizma i kubanskog komunizma 40 godina ranije.

Ali, 17. studenog 1962., samo 14 dana poslie što su Kruščov i njegovi boljševici “pristali” povući svoje nuklearne rakete s Kube, ipak ima neke sličnosti s onim što se dogodilo 11. rujna 2001. godine.

Neprestani pokušaji Ujedinjenih Američkih Država na promociji svog brenda slobode, demokracije i ‘free market kapitalizma’ povriedili su sustave, ideologije i vjerska uvjerenja tzv. trećeg svieta.

Ovi teroristi 2001., okupili su se oko ikone anti-amerikanizma Usame bin Ladena, a oni 1962. oko Fidela Castra.

Obojica i Fidel i Usama potječu iz bogatih, privilegiranih obitelji. Uzprkos tome obojica su postali revolucionari. Obojica su crpili snagu iz pozicije oporbenjaštva onome što neki zovu američki imperijalizam, a neki drugi američka hegemonija; političke ambicije, vojne inkurzije i ekonomski programi u tuđim zemljama.

Oba njihova pokreta - islamski fundamentalizam i komunizam - služili su za iste svrhe nezgrapnim ali efektivnim potezima američke unutarnje i vanjske politike.

Oni su jednostavno mogli biti prikazani kao krajnje zlo čiji je cilj uništenje Ujedinjenih Američkih Država i protiv njih se svi trebaju boriti

Na temelju toga, oba ova napada privući će pozornost uvijek prisutnih teoretičara konspiracije, koji će postavljati pitanja je su li izvjesne američke agencije, pa čak i sam vlada, organizirale ove terorističke napade.

Što se tiče 17. studenog 1962., teoretičari konspiracije bi mogli biti u pravu.

U ožujku 1962. vrhovno zapovjedništvo američkih oružanih snaga, “The Joint Chiefs of Staff”, savjetovalo je ondašnjim vlastima da bi se moglo organizirati jednu terorističku kampanju u Miamiu i Washingtonu za koju bi se okrivilo kubansku vladu. Nema sumnje da su oni u tom procesu bili spremni ubijati civile.

Ideje stavljene na papir uključivale su potapanje brodova punih izbjeglica iz Kube prema Floridi i pokušaje atentata na kubanske disidente.

“Eksplodiranje nekoliko plastičnih bomba u pažljivo izabranim mjestancima, uhićenja kubanskih agenata i puštanjem u promet unapried pripremljenih dokumenata podkriepiti kubansku umješanost također bi bilo od pomoći”, napisao je tadašnji predsjednik Joint Chiefs of Staff.

 

Sam Robert Kennedy nekoliko puta je sugerirao izvođenje tobožnjih terorističkih napada na američke vojne i diplomatske baze u Kubi i Dominikanskoj Republici, izjavio kako je to rabota Fidela Castra, što bi opravdalo brzu i snažnu američku invaziju Kube.

Kako su ove “urote” izlazile na svietlo, sve je više izgledalo da se službena priča o kubanskom pokušaju bombardiranja New Yorka ne može uzeti za ozbiljno.

Pitanje koje se mora postaviti nije je li moguće da se vlada Ujedinjenih Američkih Država služila takvim akcijama, nego što se zapravo događalo pod palmama dvaju ili triju otoka u Karibima da bi izazvalo ovu supersilu da ih upotrebi.

U listopadu 1962. John F. Kennedy i Nikita Kruščov doveli su svoje narode, a s njima i čitav sviet, na rub nuklearnoga holokausta, rat nezamislive destrukcije.

Krizu je izazvala jedna banda bradatih gerilaca, većinom u dvadesetim i ranim tridesetim godinama starosti.

Iako nevjerojatno, dvie i pol godine ranije ovi gerilci su preuzeli kontrolu nad ne tako velikim otokom, koji se prije toga u sviesti Amerikanaca izticao koktelima, noćnim klubovima, kasinima i liepim djevojkama.

Oni, bradati gerilci, dozvolili su boljševicima da postave nuklearne rakete na domet Washingtona.

Nikada u svojoj poviesti Ujedinjene američke države nisu bile tako ugrožene.

Nikada u poviesti sviet nije bilo bliže nuklearnom ratu!

Tijekom onih trinaest dana mogućnost da će sviet biti uništen bila je strahovito blizu. Bombardiranja Hirošime i Nagasakija koncem 2. svj rata vrlo jasno su pokazala kako izgleda nuklearni rat.

Osliepljujući blic bieloga svietla. Onda spori, kobni val oblaka u obliku gljive.

Na kilometre okolo zgrade, stabla, sve građevine jednostavno su pretvorene u hrpe krhotina. U blizini centra ekplozije ništa ne ostaje, samo sjene ljudskih tiela, njihova živa tiela u jednoj sekundi su spaljena u bljesku nezamislivo visoke temperature.

Nitko ne zna točan broj, nu računa se da je ukupno ubijenih u bombardiranju Hirošime i Nagasakija između 150 i 400 tisuća.

Ove bombe “Little Boy” (Mali dječak) i “Fat Man” (Debeli čovjek) smatraju se relativno slabim. Sovjetski je nuklearni arsenal 1962. samo u Kubi bio tisuću puta razorniji od “Maloga dječaka” i “Debeloga čovjeka”.

Američko nuklearno naoružanje bilo je jače od sovjetskog i europskog zajedno.

Da je samo jedan mali dio ovog oružja uporabljen, nije težko ocieniti da bi milijuni ljudi poginulo, a još više bilo težko ozlieđeno i sviet nikada više ne bi bio onakav kakav je bio do tada.

U Kubi su žene svoju djecu premazivale uljem u vjeri da će ih to spasiti od napalma. U Texasu i Virginiji u svim trgovinama oružja sve puške su razprodane. Narod ih je pokupovao ne za to da bi se branio od sovjetskoga invadora, nego radi obrane svojih sela od navale izbjeglica iz bombardiranih američkih gradova.

U Londonu glavni trg ‘Trafalgar’ pun je demonstranata koji uzvkuju “Hands off Cuba!”. Policija s njima puni kombije i odvozi ih u zatvore.

U zemljama Sovjetskog bloka, nestaje soli, masti, ulja i drugih namirnica jer je narod u panici od “nuklearne zime” pokupovao sve do čega je došao.

Nu priča o “Kubanskoj krizi” u stvari i nije priča o Kubi. Stvarni cilj u toj igri, kako tumače neki povjesničari, nije bio Kuba, nego kontrola nad Berlinom.

Sva važna “događanja” odigravala su se u Moskvi i Washingtonu.

Ono što se odigravalo u Havani mnogi smatraju irelevantnim te da je priča o krizi s raketama na Kubi priča o ničemu, jer se nije ništa dogodilo.

Iako je možda iz američke i sovjetske perspektive bilo moguće vjerovati da se ništa nije dogodilo, u Karibima mnogo toga jest.

George W. Bush-ov ‘Rat protiv terorizma’ nije bio ni prvi ni posliednji rat koji je Amerika počela protiv neke ideje.

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, po zasjenjenim direktivama CIA-e, pošla je u “tajni rat protiv širenja komunizma”. Istog onog komunizma kojeg je za vrieme 2. svj. rata spasila od sigurne propasti. Komunizma radi kojega je dala smaknuti generala George-a Pattona kada je tražio da se ova crvena kuga uništi jer ju je smatrao najvećim zlom na svietu.

Taj rat proširio se po čitavom tzv. trećem svietu; Jugoiztočnoj Aziji, u Africi, Srednjij i Južnoj Americi, ali karibske države; Kuba, Haiti i Dominikanska Republika su bile te koje su smatrane najopasnijim jer su, kako je više puta naglasio John F. Kennedy, bile “samo 90 milja udaljene od naših obala”.

Ta blizina je bila važna, jer kad god su stvari u ovim narodima pošle krivim putem, izbjeglice su preplavile Floridu i New York gdje su se stvarale velike zasebne zajednice, koje su vršile značajan upliv na život čitavoga naroda i, kao napr. u Floridi, držale (i drže) ravnotežu moći u svim, a posebno u predsjedničkim izborima.

Kuba, Haiti i Dominikanska Republika bile su najveće među karibskim otocima i jedine podpuno dekolonizirane republike.

Tijekom 1960-ih nekoliko britanskih kolonija , uključivši Jamaiku i Trinidad i Tobago, dobiti će nezavisnost. Ali njihova duga prošlost pod britanskom dominacijom i nastavak veza s Britanijom poslie nezavisnosti držati će ih van američkog ‘hladnoratnog’ djelokruga.

Poviest Kube , Haiti-a i Dominikanske Republike nije u nikojem smislu identična, ali one međusobno diele nekoliko važnih faktora.

Sve su u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća bile okupirane i kontrolirane od strane američke vojne sile.

Nastavak u idućoj emisiji

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 21. svibnja 2016.