Današnji problemi baština su starih zakulisnih igara europskih imperijalista (4. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Veljača 2016 18:05
[....] U tzv. “Februarskoj revoluciji” (koja se ustvari dogodila u ožujku 1917.) poteškoće rata i neprestane agitacije ruskih zionista srušile su rusku monarhiju. Car Nikolaj II. Romanov bio je 15. ožujka prisiljen na abdikaciju, a vlast je preuzela privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim.
Britanci i Francuzi su najprije mislili da bi to moglo oživiti rusko sudjelovanje u ranim operacijama, ali ovaj politički preokret je od samoga početka podkopavao vojnu disciplinu kako u samoj Rusiji tako i na bojištima.
Prva mjera koju je nova vlada poduzela bilo je oduzimanje absolutnog autoriteta častnicima nad vojskom, koja će odtada biti podložena “demokratski izabranim vojnim sovjetima”.
Ruske jedinice u okupiranim otomanskim područjima odmah su se s tim složile - i odmah je nastao kaos.
“Dugi i neprestani sastanci ruskih vojnika održava ju se i danas kao rezultat revolucije u Petrogradu”, piše američki konzul u svom izvještaju 23. ožujka 1917. iz luke Trabzon na Crnom moru.
Vojska je podpuno razularena. Većina trgovina je zatvorena.
Poslije izbora izvršnog odbora sastavljenog većinom od običnih vojnika stvari su se nešto stišale”.
Tijekom proljetnih, ljetnih i jesenskih mjeseci 1917., nekakav nelagodan mir vlada u turskim iztočnim zemljama pod ruskom okupacijom.
Otomanska vojska je zahvalna za ovaj predah i zadržava svoje pozicije bez ijednog izpaljenog naboja.
Ruski vojnici su zaokupljeni žestokim međusobnim političkim debatama o zbivanjima u njihovoj domovini i mnogi postavljaju pitanje što oni uobće rade ovdje u tuđoj zemlji.
Ove nihove probleme riešit će Bolševička Partija svojom “Oktobarskom revolucijom” (koja je izbila 7. studenog 1917.),
Toga dana boljševici, većinom Židovi, uzurpiraju vlast u Rusiji i odmah traže primirje s Centralnim silama; Njemačkom i Austrougarskom i Turskom, što je za Britaniju i Francusku nepojmljiv reversal njihovih planova, jer bi ovaj preokret mogao spasiti Tusku od sigurne propasti sada kada je gubitkom Jeruzalema i skoro svih svojih zemalja na Srednjem i Blizkom iztoku, dostigla svoj nadir.
Nazivajući rat “imperijalističkim projektom” boljševici podpisuju mir “bez aneksije osvojenih teritorija i odštete”.
Mladi Turci nisu mogli vjerovati svojoj sreći.
Svi ruski, protivnici i saveznici, nikako nisu mogli shvatiti zašto su boljševici toliko “humani i darežljivi” i počeli su vjerovati u njihovu propagandu.
Nu nisu morali dugo čekati da uoče pravi razlog za boljševičku “mirotvornost”.
Ovaj mir bio je boljševicima potreban za obračun s unutrašnjim neprijateljem boljševizma - 90% naroda.
U tim obračunima boljševici će na najgroznije načine mučiti i pobiti više od 40 milijuna Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Litvanaca, Letonaca, Estonaca, Čečena i svih drugih naroda koji su živjeli u granicama Ruske carevine - sada njihovog “Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika”.
Mladi Turci se 18. prosinca 1917. sastaju s izaslanstvom ruske Kavkaske vojske u gradu Ernican. Dok njihovi predstavnici vode pregovore, ruski i otomanski vojnici na liniji od jezera Van do Crnog mora odlažu oružje.
U okupiranim dielovima Iztočne Anatolije primirje za sobom ostavlja vakum.
Ruski vojnici u Trabzonu na Crnom moru sve rade neovisno o novim vlastima u Petrogradu. Demokratski izabran “Odbor vojnika, radnika i seljaka” preuzima pravo autoriteta, ali ga nije kadar upotrebiti jer ga nitko ne sluša.
Koncem prosinca ruski vojnici u Trabzonu rekviriraju sve brodove i preko Crnoga mora masovno odlaze u Rusiju. Vojnici koji već mjesecima nisu dobivali nikakvu plaću prije odlazka orobljavaju sve do čega uspiju doći i odnose u Rusiju.
Centralne sile se sastaju s boljševičkim izaslanstvom u njemačkom zapoviedništvu u Brest-Litovsku.
Poslie nekoliko rundi neodlučujućih pregovora 18. veljače 1918., njemačka vojska nastavlja s borbama i maršira prema Petrogradu.
Nemajući snage oduprieti se njemačkoj sili, Vladimir Ilić “Lenjin” i Leon Bronstein “Trocki” naređuju boljševičkom izaslanstvu da s Centralnim silama završi ugovor o primirju pod bilo kakvim uslovima.
Kako bi pripremili teren za masovne pokolje stvarnih i zamišljenih protivnika unutar bivšega Carstva, boljševici ne štede truda u diskreditiranju bivše carske vlasti.
Trocki, kao “narodni komesar za vanjske poslove”, u novom boljševičkom glasilu “Izvestija” koncem studenog 1917. objelodanjuje stare priče o “najblatnijem rublju carskoga režima”.
Ali, najsenzacionalnija novost je Sykes-Picot Sporazum, tajna tripartitna nagodba između Britanije, Francuske i Rusije o međusobnoj podjeli Otomanskoga carstva.
Britanski vanjski korespodenti u Moskvi šalju izviješće o ovom “novom odkriću”
svojim novinama u Britaniji. Prve novine koje su u Britaniji objavile tu vijest bio je Manchester Guardian, koji je u dva navrata, 26. i 28. studenog, na prvoj stranici objavljuje detalje o ovom zakulisnom sporazumu.
Otomanska vlada sada rabi ovo odkriće o britanskoj dvoličnosti za obtužbe protiv šarifa Huseina i njegovog sina Fajsala, zapovjednika Arapske ustaničke vojske.
U govoru u Beirutu 4. prosinca 1917., nekoliko dana prije britanskog osvajanja Jeruzalema, Cemal-paša zapanjenom narodu objelodanjuje točke Sykes-Picot sporazuma.
Nazivajući Huseina i njegove sinove naivnim budalama koje su Britanci ovako liepo nasamarili, Cemal na njih stavlja podpunu krivnju “za dolazak neprijatelja (Britanaca) pod zidine Jeruzalema.
“Da je tu postojala neka mogućnost, kako god neznatna, za izpunjenje njegovog sna o nezavisnosti, ja bih mu možda i odobrio trunak razloga za revolt u Hijazu.
Ali, prave britanske namjere su sada svima poznate i nije trebalo dugo da ugledaju svietlo dana.
Stoga šarif Husein će trpjeti poniženja radi prodaje časti, koju mu je dao kalif islama (sultan), za robstvo pod britanskom krunom”.
Šarif Husein i njegovi sinovi nisu bili podpuno neupoznati s anglo-francuskim planom razdjele arapskih zemalja, jer su ih Mark Sykes i Francois Picot ranije te godine posjetili u gradu Jedah kako bi im “razjasnili neke točke sporazuma”.
Ali, britanski i francuski diplomati namjerno su bili vrlo nejasni jer su znali da bi prikaz prave slike onoga što je bilo u tom sporazumu ugozilo njihov savez.
Podmukli Sykes je svojim lažima naveo starog Huseina da vjeruje kako će Britanci okupirati Irak i druge arapske zemlje samo na kratko vrieme i da će mu plaćati najamninu za sve vrieme okupacije te da će isto dogoditi s francuskom okupacijom Sirije i Libanona.
Ali sada kada je otomanska vlada na arapskom jeziku objavila cieli sadržaj Sukes-Picot sporazuma Husein je saznao cielu istinu.
U prosincu 1917. Cemal-paša tajnim teklićem šalje Faisalu pismo u Akabu.
(Fajsal je u srpnju te godine, s pomoći poznatog britanskog špijuna T.E. Lawrenca i britanske mornarice, porazio tursku posadu u Akabi i zauzeo grad).
U tom pismu Cemal Fajsalu i njegovom ocu, nudi “oprost i pravu autonomiju unutar otomanskog carstva, ako ustanu protiv varavih Britanaca”.
Fajsal Cemalovo pismo šalje svome ocu, a ovaj ga šalje britanskom visokom komesaru Sir Reginaldu Wingate u Egiptu.
Suočen s Balforovom deklaracijom i sporazumom Sykes-Picot, koji su tek nedavno izašli na javu, Husen u pismu visokom komesaru navodi da mu Britanci duguju objašnjenje.
Britanski dužnostnici u Egiptu sada su se našli u neugodnoj situaciji, jer oni uobće nisu imali nikakva udjela u tim tajnim planovima podjele arapskih zemalja, a eto sad, umjesto “Vlade Njegovog Veličanstva”, oni za njih moraju odgovarati.
Britanci su u velikoj brizi, jer bi razodkrivanje ovih njihovih tajnih planova moglo ugroziti njihov savez ne samo s Hašemitima, nego i sa beduinskim i drugim arapskim plemenima i ugroziti njihovu kampanju u Mezopotamiji i Palestini.
U siječnju 1918. poglavar Arapskog biroa (Arab Bureau) u Kairu, D. G. Hogarth, odgovara Huseinu na njegovu zabrinutost o Balfourovoj deklaraciji.
Negov odgovor je pun poznate britanske podmuklosti i dvosmislenosti.
U njegovom pismu Hogarth između ostalog kaže da on potvrđuje “savezničku odlučnost da će arapska rasa dobiti punu priliku da još jednom formira svoju naciju u svietu”, i da u Palestini “nijedan narod neće biti podložan drugome”.
Međutim, “mišljenje Židova diljem svieta je povratak Židova u Palestinu” i britanska vlada podupire te aspiracije.
“Svietsko židovstvo”, Hogarth uvjerava svog arapskog saveznika, “ima politički upliv u mnogim državama i prijateljstvo koje su Židovi uvijek nudili Arapima ne može se olako odbaciti”.
Prije nego odgovori na Huseinova pitanja o sporazumu Sykes-Picot, Wingate traži savjete od Foreign Office-a (britansko ministarstvo vanjskih poslova) u Londonu.
London mu 8. veljače 1918. odgovara klasičnim britanskim double-talk-om da: “Britanska vlada zahvaljuje šarifu Huseinu na za slanje Cemalovog pisma, koje ona odbacuje kao prozirni pokušaj sijanja dvojbe i sumnje između Hašemita i savezničkih sila i potvrđuje jamstvo vlade Njegovog Veličanstva u svezi s oslobođenjem arapskih naroda”.
Šarifu je bilo jasno da Britanci ovim dvoličnim izjavama niti potvrđuju, niti poriču ništa od onoga što je napisano u sadržaju Sykes-Picot dogovora i Balfourove deklaracije, ali on i njegovi sinovi su predaleko otišli u revoltu protiv Otomana za povratak natrag i on i njegovi sinovi nastavljaju borbe u savezu s Britancima.
Na 21. ožujka 1918. njemačka vojska uspieva na Zapadnom frontu (u Francuskoj) izvršiti odlučan proboj. Mir s boljševicima omogućio je Centralnim silama povući snage s Iztočnoga fronta što im je dalo odlučujuću prednost protiv savezničkih snaga na Zapadnom frontu.
Njemačko zapovjedništvo je odlučilo izvršti udar prije nego Ujedinjene Američke Države, koje su se u rat uključile prošle godine, Britaniji i Francuskoj u pomoć pošalju jače snage.
Poslie jake topničke baraže, njemačka vojska ide u napad i pred sobom mete britanske snage. Prvi dan borbe njemačka vojska napreduje 13 km u dubinu savezničkog fronta i zauzima dodatnih 250 kvadratnih kilometara francuskog teritorija.
Proboj i osvajanje terena stajati će Njemačku velikih žrtava, ali Britanci prolaze puno gore, s 38.000 žrtava i 21.000 zarobljenih.
Vidjevši da će saveznici izgubiti rat Ujedinjene Američke Države, čija je vojna sila od svega 100.000 vojnika, u godinu i pol od navještenja rata Njemačkoj narasla na 4 milijuna, šalje u pomoć 2 milijuna vojnika i silnu ratnu tehniku.
Uz to, Njemačka je, poslie zionističkog izvlačenja novca i zlata, podpuno oslabljena i nije više kadra snabdievati svoje snage ni najmanjim količinama hrane, odjeće, streljiva i sveg drugog materijala potrebnog za daljnje operacije.
U Istanbulu otomanska vlada je ukrizi. Unionistička vlada na čelu s Talat-pašom 8. listopada daje ostavku.
Nova vlada šalje britanskog generala Townshenda kao ratnog zarobljenika najvišeg ranga (zarobljen padom Kut al-Amara u Iraku), koji je ostatak rata proveo u komfornoj vili na otoku Princeza u Mramornom moru, da u ime Turske započne s Britancima mirovne pregovore.
Nu Britanci neće s njim razgovarati jer je bio diskreditiran zato “što je primio tursku gostoljubivost dok su njegovi vojnici u maršu prema Bagdadu i kasnije u zarobljeništvu pretrpjeli strahovitu sudbinu”.
Umjesto razgovora s Townshendom britanski admiral, Sir Somerset Gough-Calthorpe, poziva otomansko izaslanstvo na otok Lemnos da ih upozna s uslovima za primirje.
Iz čiste zlobe, kako bi u Turcima što bolje izazvao gorčinu, ovaj zlobni Britanac za taj sastanak bira Lemnos koji su Grci, s britanskom pomoći, osvojili u Balkanskom ratu 1912. godine.
Mirovni ugovor je podpisan poslie četverodnevnih pregovora na popravljenom britanskom brodu “Agamemnon”, koji je bio težko oštećen za vrieme bitke za Gelibolu.
Po završetku rata Egipat i ostale arapske zemlje koje su bile dio Otomanskoga carstva nadale su se novoj eri slobode i nezavisnosti.
Dvanaesta od Wilsonovih “Četrnaest točaka” (Woodrow Wilson, američki predsjednik 1913. - 1921.), obećavala je Arapima i drugim narodima koji su bili pod otomanskom vlašću “sigurnost života i absolutnu nesmetanu priliku nezavisnog razvitka”.
Ali sve su to bile samo fraze na papiru, jer po tim pitanjima Britanci i Francuzi nisu bili ništa bolji od Turaka.
Za primjer se može uzeti sliedeće: Politička elita u Egiptu je znala što hoće i imala je precizno izrađen plan za nezavisnost svoje zemlje.
Poslie 36 godina britanske okupacije ovi ljudi su zahtievali podpunu nezavisnost Egipta.
Nu kada se grupa iztaknutih egipatskih političara kojoj je na čelu bio Saad Zaglul, obratila britanskim vlastima da im dozvole da svoje zahtjeve za nezavisnost prezentiraju na Mirovnoj konferenciji u Parizu, britanski visoki komesar Sir Reginald Wingate je odbio njihov zahtjev i naprasito im zabranio da se pojave na Konferenciji, rekavši: “Pariška mirovna konferencija je za to da odluči sudbinu pobijeđenih sila i ona nema nikakve veze s Egiptom!”.
Kada su 8. ožujka 1919. ovi ljudi počeli inzistirati da im se dozvoli prisustvo na toj konferenciji, Zaglul i njegovi ljudi bili su uhićeni i odpremljeni u zatvor na Malti, što je prouzročilo pobunu čitavoga naroda.
Do konca ožujka britanski vojnici su ubili 800 i ranili više od 1.600 civilnih osoba.
Vidjevši da bi moglo doći do puno većih pobuna Britanci sada pokušavaju smiriti situaciju i Zaglulovoj grupi odobravaju da prisustvuje na Pariškoj konferenciji.
Ali, prije nego će egipatska delegacija doći do Pariza britanski Ministar predsjednik, David Lloyd George je nagovorio svoje francuske i američke saveznike da je “Egipat britansko imperijalno, a ne međunarodno pitanje”.
Isti dan kada je egipatska delegacija stigla u Pariz, predsjednik Wilson je izjavio da Amerika prizna britanski protektorat nad Egiptom.
To Wilsonovo “priznanje” bilo je razlog da egipatskoj delegaciji nije nikada dozvoljeno formalno saslušanje na ovoj Konferenciji. Time je završio rat, ali ne i britanska i francuska okupacija Egipta i ostalih arapskih zemalja.
Princ Fajsal (sin šarifa Huseina i zapovjednik arapskih ustanika), koji je formalno bio postavljen za kralja Velike Sirije, bio je suočen s problemima sličnim onim egipatskoga izaslanstva.
On je, na temelju obećanja, koje je britanski opunomoćenik Sir Henry McMahon obećao njegovome otcu kao naplatu za podizanje ustanka protiv Osmanlija tražio neposrednu i podpunu nezavisnost za arapska kraljevstva u Siriji, koja je obuhvaćala; Siriju, Libanon, Jordan i Palestinu i Hijaz u kojem je kralj bio njegov otac.
On je priznao privremenu britansku vlast nad Mezopotamijom, izjavljujući da vjeruje kako će i te zemlje eventualno morati dobiti svoju nezavisnost.
Nu, na samom početku rata Francuzi su u pogodbama imenovali Siriju kao naplatu za njihovu pomoć Britancima da okupiraju Mezopotamiju i Palestinu i
podmukli Britanci sada zaboravljaju na sva obećanja i ostavljaju Fajsala da se sam bori protiv Francuske.
Francuzi u Siriju i Libanon šalju svoje kolonijalne trupe, koje vrlo 24. srpnja 1920. lako pobjeđuju 2.000 Fajsalovih branitelja
Pad Fajsalovog kratskotrajnog kraljevstva ostavlja Palestince da se sami suoče s britanskom i zionističkom okupacijom.
Dvadesetih godina napetosti u arapskim zemljama, posebno u Palestini, su vrlo visoke. Ohrabreni Balfourovom deklaracijom, 1921. godine 18.500 zionista izkrcava se na obale Palestine.
Sukobi između Palestinaca i zionista su sve brojniji i učestaliji s žrtvama na obje strane.
Političke elite u Iraku promatraju događaje u Siriji i Egiptu s sve većom zabrinutosti za svoju budućnost. U studenom 1918. Britanci i Francuzi su izdali deklaraciju u kojoj obećavaju podporu za “uzpostavu nacionalnih vlada i administracija u svim arapskim zemljama kroz proces samoodređenja”.
Ali sada, poslie dugog čekanja, Arapi su uvjereni da je to bila samo još jedna bezočna prevara.
Novost u travnju 1920. da su Velike sile na sastanku u San Remo odlučile njihove zemlje darovati Britancima pod njihov “mandat” potvrdila je njihovu najveću bojazan.
U lipnju 1920. u Iraku dolazi do sveobćeg ustanka protiv britanske vlasti.
Za gušenje ustanka Britanci u pomoć svojim trupama od 40.000 vojnika dovode još 60.000 iz Indije i uporabom Kichenerove “spržene zemlje” u listopadu u krvi guše ustanak.
“Ovih dana počinjena su krvoprolića, razaranja napučenih gradova i oskvrnuća najvećih islamskih svetinja tako strašna da nad njima čitavo čovječanstvo mora plakati”, napisao je u to vrieme jedan arapski novinar.
Stari Husein, kojemu su Britanci obećali kraljevstvo nad Ujedinjenim arapskim zemljama, sada nema sumnje da su Britanci prekršili sva obećanja.
On je sada zatvoren u Hijaz, ali i tamo mu je život u opasnosti jer su njemu iza leđa podmukli Britanci još 1915. sklopili sporazum s Abd al-Aziz Al Saud-om, poglavicom beduinskog klana “Saud” u centralnoj Arabiji.
Britanci idalje nastavljaju sa svojim double-dealingom s jednim i drugim, ali ozlojeđeni Husein odbija njihovu “zaštitu” i više ne želi s njima imati nikakva dodira. Isovremeno, s britanskim blagoslovom, Saudi se spremaju na osvajanje Hijaza. Stari kralj Husein 6. listopada 1924. predaje kraljevstvo svome najstarijem sinu Aliji i tužan odlazi u progonstvo.
Alijino kraljevstvo trajati će do konca iduće godine kada će Saudi, s britanskim blagoslovom, zauzeti Hijaz.
Hešemiti, koji su skoro 1.000 godina bili kustosi najsvetijih svetišta islama Meke i Medine, pružaju zadnji odpor u Medini ali su, na Božić 1925., potučeni i beduinski pustinjski nomadi Saudi, čiji se kulturni nivo do toga vremena mjerio po tome koliko su u svojim kampovima imali deva, koza i magaraca, postaju njihovi kustosi.
To pustinjsko pleme, koje danas broji više od 5.000 “prinčeva”, pod protektoratom ostataka starih anglo-francuskih i novog američkog imperija, od 1925. godine vlada tzv. Saudijskom Arabijom, naftom najbogatijom zemljom na svietu,
Sve to bogatstvo je u rukama ovih prinčeva čiji je moto: “Koga Allah voli tome on daje naftu”. Ovo ekstremno pleme i njihovo kraljevstvo omraženo je u skoro svim drugim arapskim zemljama.
Zapadna imperijalistička posizanja za kontrolom nad tuđim zemljama, nihovo pokroviteljstvo zionističkog i saudijskog fašizma i podjarivanje pobuna u stabilnim arapskim zemljama, glavni je uzrok svih današnjih problema s islamskim svietom.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 13. veljače 2016.
