Evo nas opet pred izborima
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Srpanj 2016 17:05
Jedan od najvažnijih razloga za neuspjeh svakog lidera je nedostatak bitnih elemenata koji su potrebni za voditi i voditi uspješno. Svaki lider suočen je s izkušnjom kako projicirati personu pravoga vođe, rađe nego samoga sebe onakvim kakav jest.
Takvi ljudi misle da, svaki političar koji želi postići povjerenje naroda mora se pred narodom (barem prije izbora) pokazati kao čovjek bez mane, nepogješiv, uman i razborit.
On ne razumije da je kako njegovoj organizaciji (stranci) tako i narodu nije potreban glumac, nego autentični vođa sa svim falingama i nedostatcima, koje ima svaki čovjek.
Posebno u današnjem svietskom vrtlogu, bez obzira na te nedostatke svaki pravi lider mora najprije upoznati sam sebe za ono što on zbilja jest i prestati oponašati ono što on nije. Jedino tako on može postići povjerenje naroda.
Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja. U borbi za ostvarenje tih ideja on mora biti hrabar i uvijek spreman na rizike.
Jedna stara engleska poslovica kaže - Do not argue with an idiot. He will drag you down to his level an beat you by experience. ( Ne ulazi u razprave s idiotom. On će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti iskustvom.)
Zato, pravi nacionalni lider čvrsto sliedi put kojega je zartao i nikada se ne upušta u jalova prepucavanja s političkim mediokretima, a pogotovo ne s krminalcima i izdajicama.
Je li taj put težak? Absplutno. Hoće li to ponekad biti opasnan? Vjerojatno.
Ali čovjek odvažna srca ne boji se stati na put svakoj opasnosti.
Pravoga vođu se prepoznaje po njegovoj unutarnjoj snazi i po njegovim uvjerenjima, ne po vanskom prikazivanju tko on jest ili tko bi trebao biti.
Njegov karakter određuje razinu i snagu njegove sposobnosti i postojanosti.
Sliedeći jasno zacrtane principe, koji će možda njemu osobno otežati život, ali će njegovom narodu donieti bolju budućnost, povratiti slobodu, blagostanje dostojanstvo učinit će ga u očima budućih naraštaja narodnim prvakom koji je narodne poslove znao dobro početi, dobro raditi i dobro završiti.
Nu onaj tko želi biti taj vođa mora najprije imati ove temeljne elemente istinskog vođe; osobni integritet, disciplinu, podpunu privrženost interesima svoga naroda i prezir na svakog izdajnika.
On se pred narodom i gdje god to bilo, mora otvoreno izstupati i bez ikakve bojazni i ustručavanja neprijatelju naroda kojeg želi zastupati javno, jasno i glasno dati do znanja da će, svim razpoloživim sredstvima, tući i dotući.
Uza sve te odlike on mora biti i vrstan političar koji svoje odluke ne temelji samo na svojim osobnim pogledima, nego na pouzdanim i nefiltriranim informacijama.
Drugim riečima, on ponekad mora stati iznad svojih osobnih uvjerenja kako bi mogao objektivno ocjeniti događaje i u njima se snaći.
Onaj tko želi biti vođa može ponekad sliediti principe nekog od svojih političkih predhodnika, ali ako se, kao pijan plota uvijek oslanja na te principe, onda on nije vođa nego jedan od sljedbenika tuđe politike.
Drugim riečima, istinski vođa se drži one stare rimske izreke - Aut viam inveniam aut faciam. - Ili ću naći (pravi) put ili ću ga napraviti.
Dobar lider se ne bori ni za moć, ni famu ni priznanja, niti za bilo kakve osobne probitke, nego za dobrobit svoga naroda i ništa više.
On ne skriva istinu, nego i onda kad ih je neugodno slušati, on stvari uvijek prikazuje onakvima kakve jesu i nikada ih ne uljepšava, kako bi zadovoljio one koji ga slušaju.
On nikada ne obećaje da će kad dođe na vlast ostvariti nemoguće, on si postavlja specifične, postižive i izmjerive ciljeve od kojih će riedko kad odstupiti.
Njegovi ciljevi, bilo mali ili veliki, nikada nisu pretjerani, skoro uvijek su izvedivi i usmjereni prema dugoročnim rezultatima a ne na trenutačne privremene zakrpe postojećih problema.
Istinski vođa pomaže narodu da razumije da je i on kao cjelina odgovoran za sve što se događa u njegovoj državi i da nitko nema pravo na prisvajanje onoga što pripada čitavom društvu.
On razumije da, ako se želi da družtvo postane zdravo i funkcionalno, da mora doći do izjesnih promjena u kojima svaki čovjek koji želi nešto dobiti mora nešto i dati.
Svatko tko želi postati vođom mora znati da bez obzira na to koliko je upućena u političke intrige i manipulacije, većina naroda vrlo dobro zna kad stoji pred autentičnim vođom, jer on pred njim ne krije ono što ne želi čuti, nego mu govori istinu i ništa drugo nego istinu.
Kako bi, kad to uztreba, bio kadar preuzeti tu odgovornost na sebe, politički vođa mora najprije imati povjerenja u sebe. On mora imati zdrav emotivni IQ koji mu pomaže da se izdigne iznad svojih osobnih ambicija, emocija i fiksiranja i da nastoji da njegove misli uvijek budu logične.
Drugim riečima, on mora biti racionalan čovjek koji je kadar kontrolirati svoje emocije i biti kadar pomoći svome narodu kad se nađe u stanju konfuzije beznađa.
On mora biti kadar probuditi narod iz njegova tužnog sanjarenja i uvjeriti ga da ne mora živjeti život beznađa, a svakom pojedincu doviknuti: “Ti ne smiješ očajati i spavat, tvoja je dužnost boriti se za slobodu i boljitak svoga naroda, jer i ti si jedna od važnih karika u lancu svih naših prošlih generacija od kojih si nasliedio baštinu da je tvoja dužnost boriti se za bolju budućnost tvoga narod!”
Takvog čovjeka na pedestal vođe postavlja narod koji u njega ima povjerenje i on ne mora nikoga srušiti da bi sebe uzdigao.
Ima li Hrvatska takvih ljudi za ove izbore? Sigurno nema! Nema ih odavna!
Nema Starčevića, Radića ni Pavelića!
Radi nedostatka takvih ljudi politička scena u Hrvatskoj preplavljena je plimom najgorih tipova; raznovrstnih ezibicionista, raztresenih politikanata, običnih lažova, profitera, lopova i najodvratnijih izdajnika - okorjelih komunista i jugofila.
Radi nedostatka i jednog lidera, koji bi u sebi imao barem neke od gore navedenih elemenata hrvatski narod je podpuno izgubio pravac i dezorientiran kao krdo ovaca basrlja po bezpuću koje mu priređuju njegovi “izabranici”.
Kao čovjek koji se nikad nije ustručavao, niti bojao, reći da iz dna duše mrzi svaki spomen komunizma i jugoslavenstva, i ovdje ću navesti neka moja mišljenja o tzv. hrvatskoj lievici, to jest crvenoj kugi kojom je očito još i danas zaražen veliki broj glasača u Hrvatskoj.
Nikada u životu nisam se bojao javno govoriti ono što mislim bez obzira na to hoće li se to nekome sviđati ili neće. Nu kako ne bih pomagao tim izdajnicima u njihovim jurišima na sve što diše hrvatski, kao i mnogi koji misle kao i ja, mnogo puta morao sam se suzdržati od otvorene kritike nekih naših ‘obraćenih’ vođa koji su, iako možda nisu bili toga sviestni, još uvijek u svojoj podsviesti nosili klicu crvene kuge i kao takvi, svojim pogrješnim shvaćanjem poviesti, hrvatskom narodu nanieli goleme probleme, kojih će se vrlo težko riešiti.
Dvije najpogubnije među njima su, temeljenje kontinuiteta hrvatske državnosti na tzv. zavnohu i “antifašizmu” - četničko-komunističkim podvalama, koje nemaju nikakve veze s ničijom i nikakvom državnošću, postavljene su u preambulu “hrvatskog” ustava kao kamen temeljac nove hrvatske (?) države.
Svatko zna da u Hrvatskoj nikada nije bilo nikakvih fašističkih stranaka, nikakvog hrvatskog fašizma. Jedini fašizam koji ikada postojao u hrvatskoj bio je onaj srbski 1918.-1941. i talijanski 1941.-1943. godine.
To vrlo dobro znadu i svi jugokomunisti, pa je i glupome lako ocieniti da je taj njihov “antifašizam” namjerni misnomen za ANTIHRVATIZAM.
Za one kojima još nije jasno što je bio taj ZAVNOH, vrlo jasno je u jednoj od njegovih knjiga prikazao Mladen Ivezić: “ZAVNOH-ove pravne odredbe nisu bile ništa drugo do pokušaj kodifikacije genocida nad Hrvatima. Dokaz je tome njegova odluka o osnivanju Komisije za ratne zločine. To je zapravo zapovijed genocida, jer su inkriminantne radnje i najobičnije preživljavanje. Svi koji su preživjeli, partizanima su krivi i njihov život ovisi o njihovoj volji. Ovaj je spis jedan od brojnih dokaza da je cielo titovsko zakonodavstvo bilo usmjereno prema genocidu nad Hrvatima i da se zločini nad hrvatskim narodom nisu događali slučajno, stihijski, individualno osvetnički, nego planski po zapovijedi i namjerno.”
U svoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata”, jedan, a možda i jedini, istinski obraćeni komunist dr. Zdravko Tomac piše kako se o tome u Saboru vodila oštra razprava i da su jedino on i Tuđman inzistirali (i na koncu uspjeli) da se taj “zavnoh” i “antifašizam” uvrsti u ustav.
Prateći ono što dr. Tomac u zadnjih nekoliko godina govori u piše vjerujem da se on pokajao za te svoje pogrješke, nu ne znam je li to, barem tajno, učinio i Tuđman prije svoje smrti.
Druga golema pogrješka bilo je inzistiranje na tzv. avnojevskim granicama.
Da, znam, reći će se da je to činjeno zato da se sprieči četničko komadanje i ove kifle od Hrvatske i radi pritisaka “međunarodne zajednice”.
Nu iako je Tuđman to ponekad znao napomenuti, niti jedan hrvatski političar u to vrieme nije se previše potrudio da dokaže toj zajednici da je Titina “država” Bosna i Hercegovina od 7. stoljeća uvijek bila poviestni i etnički dio Hrvatske,
da u njoj do dolazka Turaka, 1463. godine, nije bilo nikakvih Muslimana Bošnjaka i nikakvih “Srba”.
Sjećam se kako je za vrieme agresije na Hrvatsku jedan američki povjestničar prisutnima pokazao zemljopisnu kartu “avnojevske” Hrvatske i rekako kako je jasno da se netko uvijek poigravao s hrvatskim narodom, jer nigdje na svietu ne postoji država takvoga oblika.
Nitko od tih naših “vođa” nije se usudio ni prigovoriti ne samo na otuđivanje ovih hrvatskih poviestnih prostora, nego im nije smetao ni onaj sramotni koridor koji i tako oglodanu Hrvatsku kod Neuma presjeca na dva diela.
Hrvatski narod u ovim pokrajinama ostavljen je da polako, ali sigurno izumre pod vlašću posrbljenih Vlaha i pturčenih “Bošnjaka”.
Što me najviše ljuti jest da svake godine kad se u Kninu slavi “Oluja”, dan pobjede nad agresorom, ne vidim puno predstavnika HVO-a, bez čije pomoći je teško da bi Knin bio tako lako oslobođen.
Treća ludost je tzv. Zakon o manjinama. Ovaj “zakon”, ako nije zlonamjerna podvala, onda je svojevrstna glupost koja se mogla dogoditi samo u “antifašističkoj Hrvatskoj”. Neka mi itko pokaže ijednu državu na svietu gdje predstavnici manjina, posebno onih koje su u njoj počinile nebrojene zločine i punom parom rade protiv nje, imaju automatsko pravo sjediti u njezinom parlamentu i javno raditi na njezinom uništenju.
Ali najveća grješka je učinjena što je kad je bilo najpogodniji čas da se komunisričke zlikovce; Račana, Manolića, Boljkovca, A. Josipovića, Fumića, Mesića, Pusiće i niz drugih, uhiti, zatvori i sudi onako kako su oni po završetku 2. svj. rata sudili hrvatskom narodu i tako dekapitira Partiju, naši “nacionalni” vođe ih zaštićuju i budno paze da im s izdajničkih glava ni dlaka ne padne.
Sve je to, kako nam rekoše, činjeno u duhu “pomirbe svih Hrvata”. A ta pomirba je od prilike glasila ovako: “Djeca onih stotina tisuća Hrvata koje smo mi pobili trebaju nam sve to oprostiti zaboraviti, dopustiti da im opet vladamo - i mirna Bosna”.
Radi tih golemih za hrvatski narod pogubnih pogrješaka, jugokomunistička klika u Hrvatskoj dobila je ne samo pravo na postojanje (koje nikako nije smjela dobiti), nego i šansu da nam opet sjedne za vrat.
Što je još žalostnije, lideri te komunističke “lievice” (SDP, HNS, IDS i njihovi privjesci), povrh toga što su najobičniji tuđinski guzolizi, svi do jednoga su politički, i u svakom drugom pogledu, podpuno nesposobni marginalci koji u sebi nemaju ni trunka onoga što čovjeka čini domoljubom, a da se i ne govori o kvalitetima lidera jednoga naroda.
A sada pogledajmo kakve lidere i liderčiće imaju oporbene stranke i strančice na tzv. Desnici.
Sve su to obični karijeristi i egzibicionisti bez pravoga nacionalnog osjećaja, koji kada nemogu doći na vrh stranke jednostavno je napuštaju i sa šačicom prijatelja osnivaju svoje privatne stranke, kojih u Hrvatskoj ima više nego u svim drugim europskim zemljama zajedno.
U HSP, stranku za koju su mnogi od nas na početku mislili da će sliediti nauku Ante Starčevića brzo su se ubacili tipovi poput Ante Đapića, Ruže Tomašić i niza drugih egzibicionista i karierista, razbili ju na sitne komadiće, tako da danas imamo pet ili šest pravaških grupica, koje oduzimanjem makar i one šačice glasova koje za vrieme svih izbora oduzmu jačim strankama u opoziciji, pomažu jugokomunistima.
U svim tim pravaškim grupicama uviek je bilo čestitih i poštenih ljudi, ali isto tako i onih kojima je glavni cilj u životu pohlepa i promocija svoje persone, bez obzira na to što i sami znaju da osim toga nemaju nakakvih drugih kvalifikacija.
Ne čudi me što takve nekarakterne osobe pokušavaju, a poneke i uspjevaju, kako ono kažu Englezi, navući narodu vuni na oči, ali me čudi da u tako maloj Hrvatskoj ima toliko nezdravih ljudi koji im daju svoje glasove.
Za svakoga koji to čini imam jedno jednostavno pitanje - na temelju čega se ti imaš ptavo zvati pravašem ako svoj glas daješ takvim osobama?
Kada na političku pozornicu stupi čovjek koji će imati hrabrosti javno, jasno i glasno reći: “Prvo na čemu ću inzistirati je uklanjanje iz ustava svega što Hrvatsku na bilo koji način povezuje s komunizmom i jugoslavenstvom.
Lustrirati ću sve komunističke zločine, privesti sudu sve još živuće zločince i tražiti da im se sudi na isti način na koji su oni sudili svojim neprijateljima.
Zahtievati ću da se zakonom zabrani SDP i sve stranke i udruge koje su produžetci bivše Komunističke Partije i da se svim njihovim članovima i svim drugim protuhrvatskim grupama zabrani obnašanje bilo kakve funkcije u državnoj službi. Odmah ću narediti da se iz Hrvatske uklone sva obilježja koja podsjećaju na jugoslavenstvo, komunizam, četništvo i njhove zločine i zločince.
Tražiti ću hitno poništenje zakona o manjinama i nadomjestiti ga zakonom, koji postoji u svim drugim državama na svietu, koji se svim manjinama garantira ravnopravnost i pravo glasa, ali samo kroz nacionalne stranke naroda u čijoj državi žive..
Svaki narod, pa tako i hrvatski ima urođenu moć prepoznati karakteristike istinskog vođe i on će ga sigurno prepoznati kad ovaj jednom pred njega izstupi. Taj čovjek posjedovati ako ne sve, a onda barem neke od gore navedenih odlika.
Ali, kad vidim kakva se sve bagra danas gura na dominantne pozicije u svim političkim strankama i strančicama u toj našoj jadnoj Hrvatskoj, bojim se da ćemo taj dan još dugo čekati.
Za Dom Spremni!
Zvonimir Došen
