Pouke iz poviesti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Studeni 2015 18:05
- Ništa pod suncem nije novo. Sve se ponavlja. Ono što je bilo ono je što će biti, ono što je učinjeno ono je što će biti učinjeno - kaže stara hebrejska poslovica. TERORIZAM, ZLOČIN - KAKO KADA I KAKO ZA KOGA
Terorizam spada među najnehumanije zločine protiv čovječanstva. To je neoprostivi zločin koji je protivan ne samo svim načelima međunarodnog prava, nego i zločin protiv civilizacije, vjere, morala i svega što civiliziran čovjek smatra svetim i nepovredivim.
Ipak, ponekad terorizam je jedini način na koji se pojedine grupe ili narodi mogu boriti protiv nametnute tiranije i kao takav on se na neki način može opravdati.
Ali bilo kakva vrsta terorizma u ime nečije vjere, ideilogije, u ime osvajanja, porobljavanja i podjarmljivanja drugih naroda i tome slično, ničim se ne može opravdati.
A što tek reći o terorizmu jednoga čitavoga naroda čije su posljedice dovele do jednoga od najvećih kataklizama u poviesti čovječanstva.
Jedna od najzločinačkijih terorističkih organizacija dvadesetoga stoljeća, koja je uspjela izazvati taj kataklizam bila je velikosrbska teroristička organizacija “Crna ruka” Osnovao ju je 6. rujna 1901., kapetan srbske kraljevske vojske Dragan Dimitrijević “Apis” (bik), s grupom velikosrbskih oficira, među kojima su bili; kapetani, Pera Živković, Radomir Aranđelović i Milan Petrović te poručnici Antonije Antić, Dragan Dulić, Milan Marinković i Nikodije Popović.
Organizacija je osnovana po naputku Karađorđevog unuka, komite Petra Karađorđevića, koji se u to vrieme nalazio u bjegstvu u Švicarskoj i Francuskoj.
Prvi zadatak ove terorističke organizacije bio je likvidacija Kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage i na priestolje postaviti novu kara-vlašku (cigansku) dinastiju s njim na čelu.
Umorstvo je na divljački način izvršeno na “Srpski Vidovdan” na večer 28. lipnja 1903., a vođa ubojica je bio sam Dimitrijević.
Nu kako su Velike zapadne sile uvijek bile vrlo selektivne u klasifikaciji zločina terorizma, uvijek na osnovici prema tome kada su i kome su činjeni, na ovaj gnusni teroristički zločin regicida niti jedna od ondašnjih velikih sila; Velika Britanija, Rusija i, posebno, Francuska, nisu ni prstom makle.
Dapače, Francuska je, na primjer, bila toliko zanesena srbskim teroristima da je iz štovanja prema njihovom vođi, novom kralju Petru I. Karađorđeviću, u sred Pariza “ukrasila” jednu ulicu njegovim imenom.
Poslie njegovog dolazka na vlast u Srbiji srbski državni terorizam zauzeo je tolike mjere da mu se ni današnjim vremenima svakovrstnoga terora ne može naći ravnoga.
S obilnom pomoći gore spomenutih sila, Srbi su u tzv. balkanskim ratovima 1912. i 1913. počinili neopisive zločine nad svim nesrbskim narodima, posebno nad Albancima i makedonskim Bugarima.
U tim strahovitim zločinima s srbijanskom vojskom, koja je, kako se vidi iz gore spomenutog, bila od samoga vrha infitrirana najgorim tipovima terorista i najbezdušnijih ubojica, natjecale su se razne privatne četničke terorističke grupacije.
Svi ti zločini, pljačke, paleži, silovanja i umorstva činjeni su pod nosom, a najviše puta i s blagoslovom, onih koji su tek danas na svojoj vlastitoj koži počeli osjećati prokletstvo tog fenomena.
Svatko zdrav mora najstrože osuditi ove današnje terorističke zločine, koje podivljali islamisti čine protiv nevinog pučanstva.
Kako sami kažu, ovi današnji teroristi čine ove gnusne zločine radi “obrane svetih islamskih zemalja i svete islamske vjere od al kufr-a (nevjernika).
Nisu li i naši susjedi sve zločine koje su činili činili za “odbranu svete srpske vere” i za “sveti srpski narod”.
Jedan od najvećih srbskih terorističkih zločina, koji je, s upletenošću Francuske, Engleske i Rusije, prouzrokovao katastrofu 1. svj. rata bio je atentat na austrougarskog priestolonasliednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu 1914. godine.
Ovaj teroristički čin prouzročio je više zla,više žrtava nego svi drugi teroristički zločini na svietu - 17 milijuna mrtvih i preko 20 milijuna ranjenih, a da se i ne spominju milijuni umrlih od gladi i zaraznih bolesti koje je ovaj rat onio
Jedan ruski svećenik nedavno je izjavio kako je velikosrbski teroristički zločin ubojstva austrougarskog priestolonasljednika nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije, 28. lipnja 1914. u Sarajevu, bio glavni uzrok za izbijanje 1. svj. rata, rata koji je uništio Europu i Rusiju.
Evo kako neki strani povjesničari, među kojima je i engleski povjesničar prof. Christopher Clark, opisuju ovaj srbski teroristički zločin.
- Sprega između vlade Srbije i mreže upletene u urotu bila je namjerno neformalna i kradomična i nije postojala nikakva pisana dokumentacija.
Historiografija konspiracije morala se stoga osloniti na kombinaciju poslieratnih sjećanja, depozicija i zaprisegnutih svjedočanstava od kojih su mnoga kasnije uništena ili nestala.
Ipak, puno toga je na ovaj ili onaj način ostalo takorekuć suspendirano u pozadini tako da su povjesničari bili prisiljeni svaki detalj konspiracije intenzivno izpitati.
- U nedjelju ujutro 28. lipnja 1914., priestolonasliednik austro-ugarske monarhije, nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Chotek stižu vlakom u Sarajevo, presjedaju u otvoreni automobil i upućuju se prema gradskoj vijećnici.
U koloni je šest automobila. U prvom automobilu bio je gradonačelnik Sarajeva Fehim efendija Ćurčić, obučen u tamno odielo i s ceremonijalnim fesom na glavi, a uz njega je sjedio policijski komesar dr. Edmund Gerde.
Iza njih u otvorenom sportskom autu “Graef und Stift” bili su Franc Ferdinand i Sofija. Na suprot njima, na preklapajućem sjedalu, sjedio je guverner Bosne general Oskar Potiorek, a na prvom sjedalu uz vozača sjedio je dopukovnik grof Franz von Harrach.
U autima iza njih je posluga koja je s kraljevskim parom došla iz Beča i nekoliko lokalnih policajaca.
Kolona auta ide prema centru Sarajeva širokom ulicom Apel Quay, koja prolazi uz rijeku Miljacku.
S obe strane rijeke uzdižu se brda po kojima su izgrađene kuće i vile okružene baštama i voćnjacima iznad kojih se vide groblja sa spomenicima od bielog mramora.
Malo dalje uz rijeku, između visokih stabala i zgrada, vide se mnogi minareti džamija - opomene na tursku prošlost ovoga grada.
Na lijevooj strani nalazi se bazar, tržnica, na kojoj trgovci svih vrsta; voćem i povrćem, ćilimima, sedlima, kovači bakrenih posuda (kujundžije), od jutra do mraka nude svoje proizvode.
Na sred bazara je mala kućica u kojoj se u ime vaqf-a (muslimanska karitativna organizacija) siromašnima bez naplate dijeli turska kava.
Dan prije bio je kišovit i prohladan, ali u jutro 28. lipnja grad je obasjan suncem.
Kako neki smatraju, vojvoda je za svoju posjetu Sarajevu izabrao nesretan dan, jer na taj dan je 1389. godine otomanska vojska je na Kosovu Polju podpuno uništila srbsku vojsku.
Što nadvojvoda nije znao jest da, kao niti jedan narod na svietu, Srbi na taj dan svake godine slave taj svoj poraz i opijeni šljivovicom najavljuju kako će “osvetiti Kosovo”.
Ove godine “san vaskolikog srpstva” o osveti Kosova postao je posebno žestok jer je prošle godine u tzv. 2. balkanskom ratu srpska vojska “oslobodila” Kosovo i sada je na redu da se taj “sveti plamen Kosova pretvori u živi oganj” koji će se proširiti na ostale još ne oslobođene srpske zemlje”.
Na ovaj dan srbska teroristička organizacija “Crna Ruka” objavila je da se njezin žurnal “Pijemont” toga dana dijeli bezplatno.
“Kosovo je osvećeno, ali sve srpeke zemlje nisu oslobođene!”, piše taj dan u Piemontu.
Dolazak nadvojvode Franca Ferdinanda u posjet Sarajevu, baš na “srpski Vidovdan”, za velikosrbske iredentiste kako u Srbiji tako i u Bosni bio je simbolična uvreda koja je zahtijevala odgovor. Nu kasnije će se vidjeti da je razlog za taj ”odgovor” bilo nešto sasvim drugo.
Nekoliko dana prije posjeta sedam srbskih terorista, organiziranih u dvije ćelije, skupilo se u Sarajevu. U jutro 28. lipnja, oni su se razporedili na punktovima uz cestu kojom će kraljevski par prolaziti.
Svaki je oko pasa imao zakopčene bombe, a u džepu revolver.
Također svaki je u džepu imao paketić otrova (cianida u prahu), pomoću kojega je po izvršenju zadatka trebao izvršiti samoubojstvo, rađe nego da bude uhićen.
Uzprkos upozorenjima da će srbski teroristi sigurno pokušati atentat, nadvojvoda je odredio provesti se Sarajevom u otvorenom automobilu.
Povrh toga, vojnički špalir, koji je trebao biti postavljen uzduž čitavoga puta, uobće nije postavljen tako da je kolona cijelim putem bila podpuno nezaštićena.
Također, ni specijalaca koji su trebali cielo vrieme osiguravati povorku, nigdje nije bilo. Nekim nerazumljivim zapletajem njihov zapovjednik je na željezničkoj postaji uskočio u auto s nekim policajcima i odvezao se u grad, a oni su ostali u postaji bez mogućnosti da na vrieme stignu u grad.
Što je još čudnovatije Franc Ferdinand i Sofija uobće nisu bili zabrinuti za svoju sigurnost. Oni su prije dolazka u službeni posjet Sarajevu proveli tri dana na Ilidži gdje su, kako su izjavili, vidili “samo lica ljudi koji su ih obožavali”.
Čak su jedan dan posjetili i sarajevski bazar gdje su bezbrižno hodali kroz množtvo naroda koji ih je veselo pozdravljao.
Za vrieme večere na Ilidži, na večer prije polazka vlakom u Sarajevo, Sofija se sastala s hrvatskim vođom u Bosni dr. Josipom Sunarićem, koji je opominjao lokalne vlasti da ne dopremaju goste u Sarajevo “na dan kad su lokalni Vlasi, podjareni velikosrbskom propagandom, previše uznemireni.
“Dragi gospodine Sunariću”, Sofija mu je tada rekla, “vidite da ste ipak u krivu [...]. Gdje god smo ja i moj muž došli bili smo primljeni s toliko prijateljstva - čak i od svih Srba - s toliko srdačnosti i nepatvorene topline da smo zbog toga vrlo sretni.”
Franc Ferdinand je bio poznat po svojoj nestrpljivosti s sigurnostnim procedurama i htio je da ovaj posjet Bosni bude što više opušten.
Što je najvažnije, 28. lipnja bila je obljetnica njihovoga vjenčanja pa je Sofija inzistirala da na taj dan bude uz svoga muža.
Automobili su polako prolazili izpred dućana i kuća urešenih ausro-ugarskim zastavama prema mostu Ćumurija na kojem je čekao jedan od terorista, jedini musliman, Sarajlija, Muhamed Mehmedbašić.
Kada se kolona približila mostu on je izvadio bombu koju je trebao baciti u Franc Ferdinandov auto.
Nu času kada je htio bombu aktivirati osjetio je da mu se netko u gužvi iza leđa približio. Misleći da bi to mogao biti policajac Mehmedbašić se od straha “sledio” i postao podpuno paraliziran i ova njegova se misija izjalovila isto onako kao i ona prije 5 mjeseci kada je, podplaćen od Crne Ruke, pokušao u vlaku ubiti guvernera Oskara Potioreka. I kolona je prošla.
Drugi terorist na liniji, prvi koji će stupiti u akciju, bio je bosanski Vlah Nedeljko Čabrinović. On je odkopčao svoju bombu i aktivirao je tako što je udario detonatorom od željezni stup za razsvjetu.
Čuvši eksploziju detonatora (kapisla) nadvojvodin tielohranitelj grof Harrach je pomislio da se radi o eksploziji gume na autu, nu vozač je, koji je primjetio bombu koja je zrakom letjela prema autu, pritisnuo na gas.
Je li u istom času i nadvojvoda primjetio bombu i, kako su neki tvrdili, rukom je odbio tako da nije pala u auto ili se odbila od zadnji dio auta nikada nije razjašnjeno. Nu ona je promašila cilj i pala pod sliedeći auto, eksplodirala i ranila nekoliko častnika i napravila veliku rupu na cesti.
Na sve ovo nadvojvoda je reagirao s nevjerojatnom hladnokrvnošću.
Oko trećeg auta, koje je ostalo na mjestu, digla se prašina i gust dim.
Sofija je, od gelera bombe ili nekog drugog komada materijala, zadobila malu ranu na licu. Inače, par nije bio ozlieđen, a kako izgleda ni potresen, barem što se nadvojvode ticalo.
Svi članovi posade u trećem vozilu bili su ranjeni ali živi i svi su pokušavali izići iz vozila. Najteže je ranjen ađutant generala Potioreka, pukovnik Erik von Merizzi, koji je, iako pri sviesti, težko krvario iz zadobivenih rana.
Nekoliko promatrača iz publike bilo je također ranjeno.
Odmah, čim je bacio bombu, Čabrinović je u svoja usta sasuo prašak cianida i bacio se preko parapeta u Miljacku. Ali niti jedna od ovih njegovih akcija nije imala predviđenog uspjeha.
Otrov koji je Čabrinović progutao bio je slab i nekvalitetan tako da mu je umjesto trenutačne smrti samo oštetio grlo i želudac, a vodostaj Miljacke bio je u to vrieme vrlo nizak tako da se nije uspio ni utopiti.
Umjesto toga, Čabrinović je poslie skoka pao na pijesak gdje je odmah bio uhićen. Uhitio ga je jedan sarajevski brijač i predao ga dvojici redarstvenika.
Umjesto da odmah napuste zonu opasnosti, nadvojvoda se najprije pobrinuo da se pomogne ranjenima, a onda je zapovjedio da se nastavi put prema gradskoj vijećnici koja se nalazila u centru grada, a onda natrag istim putem, kako bi on i Sofija mogli posjetiti ranjene u bolnici.
“Ma hajde, jasno je da je taj čovjek lud, nastavimo s programom!” rekao je nadvojvoda i kolona, sada smanjena za jean automobil, krenula je napried.
Ostali teroristi koji su čekali na svojim mjestima tako su dobili ponovnu priliku da izvrše svoju zadaću.
Ali, kao i velika većina terorista, ni ovi nisu bili nikakvi heroji, nego obični kukavelji koji su, kao i današnji islamisti od svojih imama vehabista, bili radikalizirani od svojih velikosrbskih učitelja, kaluđera i popova.
Kada im se povorka automobila približila, trojica od ovih srbskih “heroja” izgubila je živce i ostala skamenjena.
Vaso Čubrilović, najmlađi među njima, skamenio se kao i Mehmedbašić prije njega. Isto se dogodilo s Cvjetkom Popovićem. On je ostao na svome mjestu, ali umjesto da izvrši zadatak on je izgubio hrabrost.
Čuvši eksploziju Čabrinovićeve bombe on je odjurio u zgradu srbskog kulturnog družtva “Prosvjeta” i svoju bombu ostavio u nekoj kutiji u podrumu.
Čubrilović i Popović kasnije će se izgovarati da nisu izvršili svoju zadaću jer im je tobože bilo žao Sofije.
Kada je odjeknula Čabrinovićeva bomba Gavrilo Princip je u strahu napustio svoje mjesto, a pošto je mislio da su drugi ispjeli izvršiti atentat pošao s masom radoznalih mještana prema mjestu eksplozije i vidio kako policajci vuku Čabrinovića, koji je u agoniji od posljedica otrova koji mu je spalio ždrielo i želudac.
Kako je kasnije sam izjavio iztražnim organima, Princip se tada povukao na novu poziciju na Franc Jozef ulici kojom će se nadvojvoda, prema unapried najvljenom oglasu, vraćati iz centra grada.
Trifko Grabež je napustio svoje mjesto i pošao tražiti Principa. Na tom putu kraj njega su na udaljenosti od svega nekolika metra prolazili automobili s visokim gostima nu on se također skamenio. Kasnije se izgovarao da nije uspio izvući bombu jer mu se zapela u odjeću.
U prvom pogledu izgledalo je da je nadvojvoda bio u pravu kada je inzistirao da se “nastavi s programom” i parada je nastavila put i bez dalnjih incidenata stigla pred gradsku vijećnicu, gdje se odigrala mala tragikomična predstava.
Na gradonačelnika Fehima efendiju Ćurčića pala je dužnost da visokim gostima održi prigodan govor dobrodošlice.
Iako je već znao da je sve pošlo naopako i da njegov bezazleni govor kojega je bio pripremio više ne štima, Ćurčić je bio previše nervozan tako da nije uspio improvizirati nikakav alternativni tekst ili barem modificirati neke izraze kako bi ga prilagodio onome što se dogodilo.
U visokom stanju uzrujanosti i jako oznojen on je stupio pred visoke goste i počeo: “Vaša visočanstva, duše svih građana glavnog grada Sarajeva izpunjene su veseljem i oni najuzhićenije pozdravljaju Vaš najuzvišeniji posjet s najiskrenijom dobrodošlicom......”
Vidjevši da njegov govor ne odgovara situaciji, ljutit Franc Ferdinand ga prekida riječima: “Ja sam došao kao vaš gost, a vi me dočekujete bombama!”
U nastaloj šutnji moglo se vidjeti kako Sofija nadvojvodi nešto šapće u uho, nakon čega se on malo smirio i Ćurćić je nekako nastavio svoj govor.
Kada je gradonačelnik završio opet je došlo do neočekivane stanke jer je pronađeno da su papiri na kojima je bio napisan nadvojvodin govor bili natopljeni krvlju ranjenih častnika u trećem automobilu.
Nu Franc Ferdinand se brzo snašao i održao kratak, ali ugodan govor, koji je završio s nekoliko rečenica na hrvatskom jeziku.
Poslie govora Sofija je otišla na sastanak s muslimanskim ženama u neku prostoriju na prvom katu vijećnice, Franc Ferdinand je otišao na mjesto gdje je bio telegraf i diktirao telegram caru Franc Jozefu da su on i Sofija živi i zdravi.
Prije polazka iz gradske vijećnice nadvojvoda je upitao generala Potioreka je li on misli da bi moglo doći do ponovnog napada.
Prema njegovoj kasnijoj izjavi, Potiorek je potišteno odgovorio: “Nadam se da neće, ali i sve najbolje moguće mjere sigurnosti ne mogu spriečiti napade iz ovako neposredne blizine”.
Kako bi se izbjeglo ponovne napade, general Potiorek je savjetovao da se odkaže ostatak programa i da se odmah čim većom brzinom odputuje na Ilidžu ili u njegovu (guvernerovu) palaču Konak, a odatle na željezničku postaju Bistrik.
Ali Franc Ferdinand je najprije želio posjetiti Potiorekovog ranjenog ađutanta u vojnoj bolnici na zapadnoj periferiji Sarajeva.
Orginalni plan je bio da Sofija ne ide u bolnicu, ali poslie svega što se dogodilo, ona je bila uporna da ostane uz svoga muža.
I automobili su krenuli natrag prema zapadu Sarajeva. Za svaki slučaj, pukovnik grof Harrach odlučio je stajati na “papuči” na lievoj vanskoj strani auta kako bi u slučaju ponovnog pokušaja napada s obale Miljacke zaštitio nadvojvodu i njegovu suprugu..
Nu kao i do tada, sve je išlo na ruku teroristima.
Prolazeći bazar, vodeći automobil je skrenuo desno na ulicu Franc Josef. Za njim su krenuli i drugi.
Vidjevši pogrješku general Potiorek je viknuo na vozača da je na krivom putu.
Vozač je naglo zakočio i stao, a i za njega i drugi.
Pošto ondašnji automobili nisu imali “revers gear”, pa nisu mogli voziti natrag, vozači i članovi pratnje izašli su van i počeli ih gurati natrag.
To je kržljavom Gavrilu Principu, koji je stajao par metara dalje pred jednim dućanom na desnoj strani ceste, dalo izvrstnu priliku.
U gužvi koja je nastala terorist nije uspio izvući bombu koja mu je bila zakopčana za pojas, on je povukao svoj revolver, priskočio desnoj strani prinčevog auta i, pred očima zaprepaštenog pukovnika Harracha, koji je stajao na lievoj strani auta, iz neposredne blizine uspio izpaliti dva hitca.
Iako je bio toliko blizu cilja da ga je bilo nemoguće promašiti, mizerni terorist prvim nabojem je pogodio u vrata automobila, a drugi je izpalio nekud iznad vrata.
U prvim trenutcima je izgledalo da je ubojica promašio cilj, jer su Ferdinand i Sofija idalje mirno sjedili
Ali, kako toga dana nesreći nije bilo kraja, prvo zrno je prošlo kroz vrata, ušlo u kneginjin trbuh i presjeklo želudčanu arteriju.
Drugo je pogodilo princa u vrat i presjeklo mu žilu kucavicu.
Kako je ovaj zločin pripreman, tko je sve u njemu sudjelovao i što je bio njegov glavni cilj - u idućoj emisiji.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 21. studenog 2015.
