Pouke iz poviesti (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Prosinac 2015 18:03
[...] Umjesto da u izpitivanju zločina austrijske vlasti ‘sretnu na pola puta’ Srbi zauzimaju svoj uobičajeni stav kako su: “Srbi u Bosni i Hercegovini prave žrtve svega ovoga” i kako su Austrijeanci ionako zaslužili to što im se dogodilo te kako Srbi se imaju pravo braniti rečima i, ako ustreba oružanom silom” itd.
Pašić i svi Srbi smatraju da bi bilo kakve mjere koje bi srbske vlasti poduzele protiv osoba ili grupa upletenih u ubojstvo “značilo da Srbija prihvaća odgovornost za ubojstvo”.
Srbijanski bezobrazluk bio je već svakome poznat, ali nitko osim njihovih mentora; Francuske, Engleske i Rusije, nije mogao zamisliti kako daleko ti primitivni lažljivci mogu ići u izvrtanju nepobitnih dokaza.
Umjesto da pokušaju na neki način ublažiti napetost njihovi političari i diplomati pokušavaju ovaj strašni zločin svietu prikazati kao “čisto unutarnja kriza Austrije, koju bestidni bečki političari nastoje upotrebiti protiv nevine Srbije”.
Na temelju tih tvrdnji Srbijanci u svim komunikacijama s vanjskim svietom žele austrijske obtužbe prikazati kao “ničim ne izavan udar na Srbiju.
Gledajući kroz velikosrbsku prizmu sve je to izgledalo sensibilno, ali za austrijske vlasti to nije bilo ništa drugo nego izbjegavanje, najobičniji bezobrazluk i podmuklost, a da se i ne spominje gomilu dodatnih potvrda odgovornosti srbijanskih vlasti za ovaj teroristički zločin.
Povrh svega, sve to srbijansko brbljanje o neodgovornosti jasno je dokazivalo da srbijanske vlasti neće izvršiti temeljnu dužnost dobronamjernoga partnera i susjeda u riešavanju vrlo opasne atmosfere koju je prouzročio ovaj atentat.
Za austrijeske vlasti ovo nije bilo nikakvo iznenađenje jer, poznavajući Srbe , od njih se nije ništa drugo ni moglo očekivati osim izbjegavanje i dvoličnost.
REAKCIJE U DRUGIM DRŽAVAMA
U Rumunjskoj vijest o atentatu primljena je s velikom žalošću, uzprkos nedavnom političkom poremećaju odnosa između Bukurešta i Beča. Rumunjski tisak bio je jednoglasan u pohvalama Franca Ferdinanda kao “zaštitniku manjina i zagovaratelja nacionalnih ciljeva naroda unutar imperija.
Ruski ambasador u Bukureštu izviešćuje da su Rumunji s obe strane Karpata smatrali da je Franc Ferdinand bio pogonska sila iza nedavnih nastojanja da se nađe kompromis između mađarke administracije i Rumunja u Transilvaniji.
Srbski poslanik u Bukureštu potišteno javlja da su rumunjske reakcije na ubojstvo “puno manje prijateljske prema Srbiji nego smo očekivali”.
Nu slika je drugdje bila drugačija. Najgrublja oprečnost bila je u samoj Srbiji, odakle britanski ambasador izvješćuje “osjećaj omame rađe nego žaljenja”.
U susjednoj Crnoj Gori tajnik austrijskog poslanstva Lothar Egger Ritter von Mölwald javlja da, ikao je naizgled bilo žaljenja za smrt Ferdinanda i Sofije, Crnogorci krive Austrijance da su sami krivi za zločin.
Iz St. Petersburga Spalajković javlja da je novost o ubojstvu Ferdinanda i Sofije tamo “oduševljeno primljena”.
U Italiji vijest o ubojstvu nadvojvode i njegove supruge također je primljena s veseljem, jer Ferdinand je bio neprijatelj talijanskih iredentista jednako kao i onih velikomađarskih, koji su kao i talijanski oduvijek posizali za hrvatskim zemljama. “Uza sva službena izkazivanja žaljenja bilo je jasno”, piše britanski ambasador u Rimu, Rennel Rodd, “da je talijanska publika eliminaciju austrougarskog nadvojvode uglavnom smatrala sretnim slučajem.
Izviješća austrijskoga ambasadora, kao i srbijanskoga, ptvrđuju ove utiske.
Prema izviješćima ruskoga ambasadora, “u nedjelju popodne talijaske su rulje prepunim kazalištima u Rimu pozdravile novost s veseljem i uzvicima “Marcia reale! Marcia reale!” i zahtjevale da orkestri zasviraju tu talijansku himnu.
Kad su orkestri odsvirali himnu, rulje su ih pozdravile divljim aplauzom.
“Zločin je strašan”, rekao je San Giuliano, talijanski ministar vanjskih poslova ruskom ambasadoru, “ali za svietski mir neće radi njega biti ugrožen”.
U razgovoru sa srbijanskim ambasadorom u Rimu jedan je talijanski novinar izkazao talijanske osjećaje s dvie rieči: “Grazie Serbia!”.
U Francuskoj “novost iz Sarajeva” potisnuta je s prvih stranica tiska jednim za Francuze važnijim događajem, “skandalom velikih razmjera”.
Iako se taj za Francuze “važniji zločin” od umorstva priestolonasliednika austrougarske monarhije dogodio u Parizu tri i pol mjeseca ranije (16. ožujka 1914.) i nije imao nikakve veze s vanjskim svietom, Francuzi bijući Francuzi, smatrali su ga važnijim od ubojstva koje je potreslo ne samo cielu Europu, nego cieli sviet.
Taj “vrlo važni događaj” dogodio se 16.ožujka 1914., kada je madame Cillaux, supruga bivšeg francuskog premiera Josepha Caillaux-a, ušla je u ured Gastona Calmette-a, urednika novina Le Figaro i u njega izpalila šest naboja.
Razlog za ovo ubojstvo bila je kampanja koju je Le Figaro vodio protiv njezinog muža u kojoj je Calmette objavio ljubavna pisma koja je ona pisala Caillaux-u dok je još bio oženjen s prvom ženom.
Parnica je trebala početi 20. srpnja i interes francuske publike bio je puno veći za ovaj seksualni skandal, nego za krizu koja će sviet dovesti u katastrofu do tada neviđenog rata.
Koncem srpnja francuske novine, kao visokotiražni Le Temps, dodieljuju dvostruko više prostora novosti o oslobađanju krivnje madame Caillaux za ubojstvo novinara Calmette-a, nego ubojstvu priestolonasliednika jedne od najmoćnijih imperija na svietu, jer je, kako rekoše, njezino oslobađanje bilo pravedno jer je “provokacija na račun njezine časti opravdavala zločin”.
Iako je francuski tisak objavljivao “novosti iz Sarajeva” prevladavajući stav je bio da “Beč nema pravo kriviti Srbiju za upletenost u ubojstvo”.
Nasuprot, francuski tisak okrivljuje bečki tisak za “razpirivanje antisrbskih emocija”.
Oprečno ponašanju Francuza, “zaprepašten” srbijanski ambasador javlja iz Londona da britanski tisak “sledi propagandu Austrijanaca i okrivljuje Srbiju za ubojstvo u Sarajevu”.
“Oni govore da su ovo dela srpski revolucionera i da su oni imali veze s Beogradom. Ovo nije dobro za Srbiju”. The Times od 16. srpnja piše da “Austrijanci imaju svako pravo inzistirati na odlučnoj iztrazi svih ramifikacija zavjere i zahtievati da Srbija odsada obustavi sve iredentističke agitacije protiv monarhije”.
Kako pokazuju ove varijacije, gledanja na obojstva kraljevskoga para u Sarajevu odražavala su se kroz geopolitičke odnose između pojedinih država.
Najzanovietnije stanje bilo je u Rumunjskoj gdje je, radi Ferdinandovog “pro-rumunjskog stava”, čitav narod bio na strani austrougarskih vlasti nu kralj Karol, koji je kako izgleda bio jedini za svrstavanje Rumunjske u savez s tzv. Trojnom Ententom (Francuska, Britanija i Rusija) zauzeo je pro-srbski stav.
On je, kako je izjavio, “bio siguran da će srbijanske vlasti provesti podpunu i strogu iztragu zločina” i da Austrija zato “nema nikakvo pravo nametati Srbiji nikakve zahtjeve”.
Kobnija od svega ovoga bila je akumulacija zlonamjernih obmana čiji cilj je bio minimalizirati golemost ovoga zločina i tako ga delegitimirati kao potecijalni casus beli.
Prvo, u svim diplomatskim krugovima Entente počela se širiti tvrdnja da je nadvojvoda bio vođa nekakve izmišljene austrijsko-mađarske ratne hunte, te kako je habsburška dinastija “nepopularna među Južnim Slavenima u monarhiji i zbog toga ovaj zločin nema nikakve veze sa Srbijom”.
Tu se pojavila i jedna očito pustolovna tvrdnja - koja je terbala izgledati kao plod dubokog iztraživanja i “dokazati” da Srbija uobće nema nikakve veze s zločinom u Sarajevu.
Prema službenoj viesti srbijanskog pozlanika u Berlinu od 13. srpnja, rusko ministarstvo vanjskih poslova “informiralo” je ruskoga ambasadora u Berlinu da “nije bilo nikakve upletenosti Srbije u atentat u Sarajevu” - sve ovo u vrieme kada je austrijska iztraga, uza svu svoju mlitavost, imala nepobitne dokaze u suprotnom.
Iz St. Petersburga mentalno poremećeni srbijanski ambasador Miroslav Spalajković s odobravanjem javlja da, usprkos debelom dosieu dokaza koje je austrijski Korrespodenz-Bureau poslao ruskim medijima “novine u St. Petersburgu sliede liniju ruske vlade i sarajevski incident tretiraju kao “čisto unutarnju austrijsku aferu”.
Kada se samo površno razmotri ove izjave vidi se da se ovakvim gledištima, stopljenim u argumente, pokušava Austriji oduzeti pravo na protumjere i ovaj gnusni teroristički zločin pretvoriti u fabriciranu izpriku za akciju čije se stvarne motivacije moraju tražiti negdje drugdje, a ne u Srbiji.
Ruski ambasador u Beču, Nikolaj Šebeko, kako bi kao i ruski ljubimci Srbi pokazao da Hrvati uobće ne postoje, velike hrvatske demonstracije protiv Srbije poslie ovoga zločina naziva “demonstracojama nekih njemačkih elemenata”.
U kasnijem izviešću za njega su Hrvati nekakvi misteriozni “bugarski elementi”.
Ipak, odmah na početku nedavne ruske agresije na Ukrajinu, u Hrvatskoj (ne mislim na jugoslavene) imamo dobar broj usijanih glava koje žale “pravedni ruski narod” i hvale kriminalca Putina..
Šebenko u svojoj depeši od 1. srpnja obtužuje sve koji se zgražaju nad srbijanskim zločinom, posebno njemačkoga ambasadora u Beču Heinrich-a von Tschirschky-a da potiče “zla mišljenja masa protiv Srbije i Rusije”. Ustvari, Tschirschky je u to vrieme uporno zagovarao oprez i umjerenost u odnosima između suprostavljenih strana.
Ruski ambasador u Bugarskoj izjavljuje kako su iza svih ovih makinacija Niemci, “koji ove sadašnje dođaaje vide kao priliku za ‘preemptivni‘ napad na svoga iztočnog susjeda i time zaustaviti napredujuću vojničku prednost franko-ruske alianse”.
Tako je tjednima prije nego je rat izbio nastao lanac argumenata i protuargumenata, koji će dugo vremena živjeti u analima svietske poviestne literature.
CORVUS OCULUM CORVI NON ERUIT - VRANA VRANI NE KOPA OČI
Kada je austrijski poslanik u St. Petersburgu, Ottokar von Czernin spomenuo Sergeju Sazonovu, ruskom ministru vanjskih poslova, da bi Austrougarska mogla zahtijevati podporu srbijanske vlade da austrijski iztražitelji iztragu zločina provedu unutar Srbije, Sazonov odgovor je bio upozorenje austrijskom diplomatu da bi “takav korak izazvao vrlo loš dojam u Rusiji”, te da Austrijanci trebaju tu ideju smjesta odbaciti “kako nebi zakoračili na vrlo opasan put”.
Čemu se Sazonov, Šebenko i svi drugi ruski zaštitnici Srbije i njezinih terorista nisu nadali jest da će rat, do kojega će, s njihovom pomoći, uskoro doći donieti veće zlo Rusiji i njima osobno,nego svi ratovi prije njega.
Taj rat omogućiti će komunistima, najvećim zločincima u poviesti, da njihovom pomoću i pomoću njihovih saveznika franko-britanskih imperijalista, ne samo ugrabe vlast u Rusiji, nego da se ta crvena pošast kao epidemija kuge počne iz Rusije šriti čitavim svietom.
Istina je da ova najkrvavija svietska teroristička organizacija nije izmišljena i stavljena u pogon od strane Rusa, Niemaca niti bilo kojeg europskog naroda, nego od strane jednoga azijatskoga naroda koji se, poput ovih današnjih azijatskih islamista, gol i bos dovukao u Europu.
Ali, nitko danas to ne smije spominjati, ukoliko ne želi biti proglašen anti-semitom, holocaust denierom, neonacistom i fašistom. Svatko tko želi da ne bude tako ocrnjen mora čistu istinu zamieniti nečim što nema veze s njom.
Kako znamo zločinačka komunističke ideologija nikla je u glavama pripadnika židovskoga naroda, ne u Rusiji, nego u Zapadnoj Europi, ali uza sve pokušaje ona tamo nije mogla uhvatiti korien, nego baš u Rusiji, pogotovo u Ukrajini s vrlo brojnom židovskom manjinom.
Zašto baš tamo?
Zato što su ondašnji Rusi bili previše sigurni u svoju zamišljenu veličinu pred vanjskim svietom - kao što su i ovi danas - pa uza sve zionističko-komunističke protudržavne agitacije, sabotaže i brojna ubojstva nisu bili u stanju uočiti opasnost koja im prieti iznutra.
Bez obzira na to kome se to sviđa a kome ne, živa je istina da je više od 80% glavnih i najkrvožednijih vođa boljševizma bili Židovi.
Po njihovim zapoviedima diljem ruske carevine izvršen je ogroman broj političkih ubojstava, koje su izvršavali njihovi sunarodnjaci. Oni nisu prezali ni od ubojstava najviših državnih službenika.
Jedna od najpoznatijih žrtava zionističkog boljševizma u Rusiji prije 1. svj. rata bio je Pjotr Stolipin, predsjednik ruskoga carskog vijeća ministara. Stolipin, rođen u ruskoj aristokratskoj obitelji u Dresdenu u Njemačkoj 1862. godine, bio je jedan od riedkih ruskih političara koji je uvidio opasnost židovskog komunizma i inzistirao da Rusija treba obratiti više pozornosti svojim unutrašnjim problemima, nego se miješati u probleme drugih naroda.
Za vrieme posjete Kijevu, 18. rujna 1911., na njega je izvršen atentat.
Ubio ga je komunistički ubojica Mordekai Geršović Bogrov, alias Dimitry Grigorijević Bogrov.
Ali i poslie Stolipinovog ubojstva ruski politički vođe su, umjesto da se obračunaju s komunističkom zarazom unutar carstva, glume nekakve velike svietske potencije.
Po njihovom mišljenju, krvavi zločin u Sarajevu, čiji je moralno zazorni karakter morao biti uzeti samo za ono što je ustvari bio, trebalo je kirurški odstraniti iz njegovoga srbijanskoga konteksta kako bi se navodnu “austrijsku namjeru da uporabi atentat kao izpriku za smrtni udarac Srbiji”.
To je bio ruski službeni stav prema ovom terorističkom činu, prožet “historijskim simpatijama za herojsku borbu njihove male srbske braće”.
Ovo bi svakom iole zdravom Hrvatu trebala biti mala pouka, a ako još ima onih koji to ne vide za ono što jest, neka pročitaju nedavnu izjavu četničkog vojvode Tome Nikolića, koji kaže: “Ono što je čoveku majka, to je Rusija Srbima”.
Steri kineski general, strateg i filozof Sun Tzu davno je rekao - Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj”.
Ta izreka isto vriedi i u obrnutom smislu - Prijatelj moga neprijatelja je moj neprijatelj.
Pored svih drugih srbskih mentora, njihovih saveznika Rusi će ipak biti oni koji će zaključiti kada i kako će “austrijsko-srbijanski spor” opravdati njihovu intervenciju.
Intervenciju koja će uništiti njihov imperij i nadomjestiti ga novim, komunističkim terorističkim imperijem, koji će u Rusiji i širom ostaloga svieta prouzrokovati više zla, uništiti više ljudskih života nego svi zločini u poviesti svieta zajedno.
Poznati ruski pisac Aleksandr Solženjicin napisao je sliedeće:
“Morate razumjeti da vodeći boljševici nisu bili Rusi. Oni su mrzili Ruse. Oni su mrzili kršćane. Gonjeni etničkom mržnjom oni su mučili i poklali milijune Rusa bez trunka humanog osjećaja.
Ne može se tu pretjerati. Boljševizam je izvršio najveći pokolj za sva vremena.
Činjenica da je većina današnjeg svieta nesviesna i nezainteresirana za ovaj golemi zločin dokaz je da su svi svietski mediji u rukama počinitelja”.
Za svakog imalo humanog čovjeka svaki zločin je zločin bez obzira tko ga je počinio i nad kime je počinjen.
Na žalost, to načelo ne vriedi za današnje drmatore svietskih sila. Kada god se igdje u bilo kojem svietskom mediju spominju zločini na prvome mjestu je zločin holokausta koji su Hitlerovi nacisti počinili nad Židovima.
Svakako, to je bio grozan zločin koji zaslužuje svaku osudu, ali nitko napr., ne spominje “holodomor” (gladomor), jedan od dvostruko većih zločina koje su komunistički zlikovci počinili nad ukrajinskim narodom.
Ako se riedko kad nešto o tom strašnom zločinu i spomene onda se samo kaže -da je Staljin 1932.- 3., glađu umorio “negdje između 8 i 12 milijuna Ukrajinaca”.
Riedko ćete kada naći da se netko usudio napisati da su skoro svi zapovjednici i 85% ubojica u boljševičkoj ČEKA-i (Črezvičajnaja Komisija), izvršitelja ovoga megazločina u Ukrajini i većinu drugih, bili židovski boljševici.
ČEKA će biti model za Titinu OZNA-u, koja će biti isto tako krvava, a u mnogo slučajeva puno krvavija.
U Mao Tse-tungovoj biografiji Jung Chang i Jon Halliday detaljno opisuju kako je ovaj komunistički monstrum izvršio pokolj nad 72 milijuna Kineza, uključivši i nekolka milijuna njegovih drugova. Tisuće i tisuće dao je žive zakopati.
Ali očito je da se zločin ne mjeri po njegovoj težini, nego prema tome tko ga čini i nad kime je učinjen.
Čitam ovih dana kako Međunarodni Monetarni Fond uz američki dolar, britanski pound, euro i japanski jen u svoju košaru rezervi ubacuje i kinezki komunistički juan. Nikome ne smeta što je na svakoj novčanici juana slika Mao Tse-tunga.
Neki Rusi, kao prije spomenuti svećenik, danas izjavljuju kako su zločinom u Sarajevu Srbi prouzrokovali 1. svj. rat “koji je uništio Rusiju”.
Kako se može zaključiti iz gore navedenih činjenica to uništenje prouzrokovali su uglavnom sami Rusi time što su oduviek odobravali i pomagali srbske terorističke zločine nad drugim narodima. Prvi svietski rat prouzrokovali su Francuzi, Rusi i Britanci zajedno, a primitivni srbski teroristi na čelu s potomkom karavlaških hajduka Petrom Karađorđevićem samo su bili primitivno oruđe u njihovim rukama.
Taj rat je uistinu promienio lice Europe. Zaslugom Franko-britanske alianse razorene mnoge stare države i, poznatim anglo-francuskim trgovanjem tuđim teritorijima, na njihovim zgarištima nikle neke čudne nove tvorevine kao napr. “Čehoslovačka” i “Kraljevina SHS” koja je Srbima darovana kao nagrada za zločin u Sarajevu i sve zločine prije i poslie njega.
Ali i pored toga, iako su po okončanju ovoga rata mnogi pobieđeni narodi izgubili samo dielove svoga teritorija, Niemci će idalje biti Niemci, Austrijanci Austrijanci, Mađari Mađari, Rusi Rusi, samo i jedino Hrvati će ne samo izgubiti čitav svoj poviesni etnički teritorij, nego i svoj nacionalni identitet. Oni jednostavno nisu smjeli postojati.
A kada su se poslie 22 godine robstva digli u oslobađanje i obranu svoje zemlje i svoga nacionalnog identiteta onda su svi od reda; žene, djeca, starci, bolesni i nemoćni, prozvani fašistima koje je trebalo uništiti.
I, zahvaljujući opet istim saveznicima, taj plan stavljen je u pogon koncem 2. svj. rata, koji je, naravno, kao i onaj prvi, izbio nečijom drugom krivnjom, a ne krivnjom anglo-franko-ruskih saveznika.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. prosinca 2015.
