Novi svietski poredak i kastrirani narodi (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Rujan 2016 17:04
PLAN ZA GLOBALNU KONTROLU: The real rulers of the World are invisible and exercise their power behind the scenes. (Stvarni vladari svieta su nevidljivi i rabe svoju moć iza kulisa) - zapisao je Felix Frankfurter, sudac Vrhovnog suda Amerike za vrieme 2. svj rata.
Pred konac 2. svj. rata, u srpnju 1944. u Bretton Woods u američkoj državi New Hampshire održana je konferecija za koju malo tko zna.
Na toj konferenciji su nazočili predstavnici 44 države, uključivši i Sovjetski Savez.
S Ujedinjenim Američkim Državama, koje su je organizirale i imale glavnu rieč, na toj konferenciji j donesene su odluke koje će dovesti do najvećih promjena u međunarodnoj ekonomiji (i politici) u poviesti svieta.
Globalna ekonomska infrastruktura koja je stvorena u Bretton Woods-u razsvietlila je američke poslieratne ciljeve među kojima su najvažniji bili - globalni free trade i stvaranje svietskog marketinga. Drugim riečima monopol nad svietskim tržištem, koji će Ujedinjene Američke Države preuzeti od propadajućeg britanskog imperija.
Pod izlikom stabilizacije svietskog monetarnog sustava, u Breton Woods-u je određen standard međunarodne monetarne zamjene vežući je za američki dolar, koji je bio poduprt jakim zalogom zlata.
Time su rezerve međunarodnog monetarnog obtoka, ne slučajno, prebačene s britanke funte, koja je bila poduprta sterlig srebrom, na jedinu monetu poduprtu zlatom - američki dolar.
U Bretton Woods-u formirane su nove globalne institucije, koje su trebale riješiti svietsku ekonomsku krizu, kao što je Organizacija Ujedinjenih Naroda trebala riješiti političku. Najvažnije među ovim institucijama bio je Međunarodni monetarni fond (IMF), i Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvitak (International Bank for Reconstruction and Development), današnja Svietska banka.
Sve države članice moraju u ove fondove ulagati novac, svaka razmjerno s veličinom svoje ekonomije, što je značilo da će u obe ove institucije Ujedinjene Američke Države uvijek u svim pitanjima imati dominantnu rieč.
Nitko od svietskih vođa u to vrieme nije imao nikakve sumnje da ugovori Bretton Woods-a znače da time Amerika preuzima ulogu glavne globalne sile i da će od tada lavovski dio novca potrebnog za financiranje “globalnog razvitka”, na jedan ili drugi način, dolaziti iz Washingtona i New Yorka.
Tim ugovorom Velika Britanija je izgubila status “Financijskog centra svietske ekonomije”. Britanci su oplakivali ovaj vrlo težak udarac za njihov ego, ali ratom izcrpljena Britanija koja je bila na rubu bankrota hitno je trebala američku pomoć i nije se smjela javno buniti.
Nu britanski bankari nisu se mogli suzdržati. Oni su Bretton Woods odredbe javno nazvali “prievarom i, uz rat, najvećim udarcem za Britanjiu”.
U isto vrieme Rooseveltov Treasury secretary (ministar financija) Henry Morgenthau Jr., zionist i ruski špijun, izradio je plan za uništenje Njemačke kao suverene države i uništenje njemačkog naroda. Po tom planu Njemačku po završetku rata treba razkomadati na nekoliko mini državica:
“Jednu na sjeveru s većinskim protestantskim stanovništvom, jednu na jugu s većinskim katoličkim, a najbogatije industrijske dielove, Saar, Ruhr, Gornju Sileziju i druge, dati njemačkim susjedima ili staviti pod međunarodno skrbništvo.
Ostale njemačke države bi onda izgubile sve svoje industrijske kapacitete, većinu kojih treba prebaciti u Rusiju u zamjenu za dio novca za dugoročnu nadoknadu odštete, koju će njemački narod plaćati u nedogled”.
“Njemački narod ne smije za niz godina dobivati nikakvumeđunarodnu pomoć, kako bi mu se u sviest usadila krivnja za rat.
Poslie toga, sve njemačke državice trebaju biti pretvorene u poljoprivredne i pastirske entitete s zabranom re-industrijalizacije i prava na učešće u bilo kakvim međunarodnim organizacijama”.
Dragulj Morgenthau-ovog plana je ono gdje predlaže da se masovnom kastracijom uništi njemački narod - “Ili ćemo Niemce kastrirati, ili ćete ih morati tretirati na neki drugi način tako da više ne mogu reproducirati ljude koji će nastaviti ono što su Niemci radili u prošlosti”.
Nad tim barbarskim planom zgrozili su se mnogi američki vojni i politički lideri, ali ne radi toga što su žalili Niemce, nego za to što su se bojali da bi to prisililo njemački narod da se bori do zadnjeg čovjeka što bi prouzročilo gubitak dodatnih stotina tisuća njihovih vojnika.
Američki ministar rata, Henry Stimson je Morgenthauov plan nazvao masovnom odmazdom. U jednom svom govoru oštro je napao Morgenthau-a gdje je između ostalog rekao da je njegov zionizam “Semitism gone wild for vengeance” (semitizam podivljao za osvetom).
I Truman, koji je Morgenthaua mrzio kao osobu, bio je protiv njegova plana, ali je u svibnju 1945. podpisao JCF (Joint Chiefs of Staff) Direktivu 1067, koja američkoj vladi zabranjuje financiranje bilo kakvih mjera za rehabilitaciju njemačke ekonomije.
Winston Churchill i njegov ministar vanjskih poslova Anthony Eden također su se ustali protiv tog sotonskog plana, ali ne iz moralnih, nego iz čistog oportunizma, izjavivši da “osiromašena Njemačka ne bi bila u stanju kupovati britanske proizvode”.
Na koncu njemački narod ipak nije bio masovno fizički kastriran, ali nacionalno i politički sigurno jest, što sviedoči anacionalno i podpuno nesposobno osoblje, koje strani gospodari iz globalnih centara moći, od 1945. dodanas postavljaju na čelo pbieđenih naroda, pa tako i na čelo nekada ponosnog, sada pokorenog, njemačkog naroda.
Da ne nabrajam senilne Adenauere, crvene Brandte i ostale, najsvietliji primjer te maskarade je današnja kancelarka Angela Merkel.
STRAHOVITI RATNI I PORATNI ZLOČINI NAD NJEMAČKIM NARODOM
“Više nećemo govoriti! Mi ćemo ubijati! Ako nisi ubio barem jednoga Niemca dnevno, stratio si dan!”, zapisao je židovski boljševik Ilija Ehrenburg o govoru koji je general Ivan Černjakovski održao vojnicima boljševičke Crvene armije pri ulazku u Iztočnu Prusiju.
U listopadu 1944. kada su boljševici ušli u Iztočnu Prusiju,koja je bila srce tradicionalne Njemačke, najprije su s zemljom sravnili grad Nemmersdorf.
Tijekom prve noći boljševički divljaci su ubili 72 žene, u starosnoj dobi od 12 do 84 godine. Najprije su ih sve silovali, onda ih poklali. Neke od njih razpeli su i čavlima prikovali za vrata crkve.
U toj krvavoj noći, pobili su i svu djecu, uključivši i novorođenčad, čije su lubanje razbijali kundacima.
Nemmersdorf nije predstavljao jedinstveni krvavi čin katarze, nego samo vrh ledene sante i početak brutalnog plana odmazde.
Kako su Rusi napredovali oni su nastavili s groznim osvetama, potapajući 200 civilnih, nenaoružanih, brodova koji su preko Baltičkog Mora prevozili njemačke izbjeglice i tako bez ikakva valjana razloga pobili stotine tisuća civilnih osoba.
Jedan od ovih brodova bio je brod-bolnica “Wilhelm Gustloff”, kojeg su boljševički krvnici torpedirali i s njime na dno poslali 9.400 civilnog osoblja i ranjenika.
Kada bi, bježeći pred podivljalim i pijanm ruskim hordama, civili pokušali bijeg preko zaleđenih rijeka i jezera, bolševički oficiri bi naredili svojim topnicima da ih puste dok dođu na sredinu, a onda da otvore vatru i izpred njih razbiju led. Ono što se nije potopilo i što nisu pobile granate, pokušalo bi se vratiti natrag, nu zlikovci bi tada otvorili vatru i opet izpred njih razbili led.
Kako piše Michael Neiberg, glas o ovom strahovitom ruskom ponašanju i sklonosti ruskih častnika da neobuzdaju svoje vojnike, nego da ih potiču na zločine i da se u njih i sami uključuju, ubrzo se proširila.
Zapadni diplomati i novinari na široko javljaju o ruskom ponašanju u Iztočnoj Prusiji, ali nitko od njih ne razumije što sve to znači za budućnost Iztočne Europe. Oni također ne svaćaju da ruske želje za odmazdom 1945., daleko nadmašuju one francuzke 1918. i 1919. godine.
Kao i oni Titini, Staljinovi boljševički vođe nisu svoje vojske samo poticali na ove strašne zločine, oni su ih naređivali jer ti i takvi zločini bili su dio njihove vampirske taktike.
Kao ni oni Titini, ni sovjetski sudovi i tribunali nisu nikada osudili niti jednog vojnika za masovna ubojstva, silovanja, krađe, paleže ili bilo što drugo.
Nu ništa to nije smetalo Zapadnim saveznicima, Americi i Velikoj Britaniji. Dapače, Winston Churchill, Harry Truman i kasnije Clement Attlee, jedva su dočekali da se u Potsdamu sastanu i izljube sa Staljinom, Molotovim i drugim boljševičkim zlotvorima.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
