Želimo li spasiti Hrvatsku ili joj produžiti agoniju?

Pin It

Od 2000te godine pa do ovih izbora uvijek smo smatrali da glasajući za dvie velike stranke, ili bolje reći Partije, neki su vjerovali da su hrvatski glasači imali opciju od dva zla birati ono “manje”. Ta tvrdnja temeljena je na konstataciji da je, barem kada je u pitanju minimum nacionalne sviesti, postojala neka razlika između nove/stare Račanove komunističke Partije - SDP-a i novog post-tuđmanovskog HDZ-a.

Zaokupljeni tim mišljenjem, HDZ je za mnoge bio manje od ta dva zla, pa je većina hrvatskih glasača, koji su se donekle osjećali hrvatskim domoljubima, glasala za to “manje zlo”.

Mnogi stariji od ovih glasača bili su žrtve jugo-komunističkog terora, pa su se poput utopljenika koji se u nadi da će se spasiti hvata i za plutajuću slamku, bez ikakva razmišljanja uvijek hvatali za slamku HDZ-a vjerujući da će tako kakvu takvu Hrvatsku spasiti od ponovne jugo-komunističke okupacije.

Nu sve je to bila jedna obična zabluda, jer problem je bio, i jest, u tome što uzprkos spektakularnoj pobjedi Hrvatsih Oružanih Snaga nad jugo-komunističkom JNA i četnicima, okupacija Hrvatske nije bila podpuno slomljena, niti je prestala.

Na svim važnijim pozicijama u Tuđmanovoj vladi ostali su pro-jugoslavenski i pro-komunistički kadrovi, većinom oznaši i udbaši koji su nad hrvatskim narodom počinili strahovite zločine.

Ipak, te snage su do Tuđmanove smrti bile pod kakvom takvom kontrolom, ali odmah poslie njegove smrti otvorena je Pandorina kutija i razularen je sav antihrvatski ološ koji je, kako bi u Hrvatskoj izazvao politički kaos, planski razbio kakvu takvu dotadašnju koheziju hrvatskoga družtva.

Na vlast opet dolaze okorjeli jugo-komunisti na čelu s Mesićem i Račanom, koji odmah “čiste” vojsku, sudstvo, policiju, sva sredstva priopćavanja i sve druge važneinstitucije.

Mnogi pritajeni jogokomunisti i kriminalci, koji su u međuvremenu postali “profesionalni političari” sada se iz HDZ-a vraću u Račanovu Partiju, a drugi, kao bivši jugoslavenski “sudija” Vladimir Šeks, te Jaca Vlaisavljević, Ivo Sanader i niz drugih ostaju upravljati HDZ-om, od kojega će u vrlo kratko vrieme stvoriti

mafiju, u nekim slučajevima goru od Račanove komunističke Partije.

Kako bi se dočepali vlasti 2008. Sanader, Šeks, Jaca i družina ulaze u koaliciju s Pupovčevim četnicima koji tim sporazumom postižu prava koja nisu imali čak ni u njihovoj propalo jSrboslaviji.

HDZ financira njihove četničke novine. U četničkom Srbu, nedaleko od jame u Brotnji koju su četnički krvnici napunili nevinim hrvatskim žrtvama, novcem hrvatskih poreznih obveznika podižu tim četničkim zločincima spomenik.

Najprije iz Hrvatskih oružanih snaga izbaciju najzaslužnije ratnike, počevši s 12 najboljih generala. Onda ih zajedno sa stotinama drugih branitelja, obtužuju za tobožnje ratne zločine, progone, zatvaraju i izručuju.

Uza sve to narod je još vjerovao da između HDZ-a i SDP-a postoje neke razlike, uglavnom zato što je u HDZ-u uz gore spomenute mračnjake još bilo i poštenih hrvatskih domoljuba, koji bi možda mogli na njih utjecati.

I bilo ih je. Ali uglavnom zato što su uvijek bili neznatna manjina oni uza svu dobru volju nisu mogli puno učiniti ni onda kada je na čelo stranke došao politički mekušac Tomislav Karamarko. Neki su ipak i dalje ostali u stranci.

Sve je nekako šepalo dok Karamarko nije ,stidljivo, spomenuo lustraciju komunističkih zločina. Tada je na njega kukom i motikom ustala ne samo sdepeovska komunistička klika, nego i njegovi hadezeovski drugovi poput pokvarenjaka Prgometa, Šeksa i drugih.

Po starom boljševičkom šablonu agitpropa na Karamarka se sručila sva sila podvala, kleveta i laži, i on je na koncu morao otići.

I još je tu i tamo u HDZ-u ostala poneka poštena osoba, kao napr. general Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Milijan Brkić i par drugih. To nam je davalo tračak nade da će stvari možda poći na bolje.

Ali, događa se ono što je malo tko očekivao. “Plebiscitom” na vlast u stranci iz Brussela dolazi nova, euroslavenska, garnitura, koja se malo ili ni malo ne razlikuje od one otvoreno jugoslavenske u SDP-u i drugim “antifašističkim” strankama.

Ne mogavši više trpjeti tu svinjariju general Željko Glasnović napušta stranku i kandidira se na nezavisnoj listi se u XI. izbornoj jedinici.

Drugi su se, kako izgleda, pokorili naredbama novih vođa, počeli “ublažavati” svoje prijašnje izjave, jer su valjda pristali na, kako se to u Americi kaže, “to toeing the new party line” -hodati partijskom linijom ili - ponašati se prema novim pravilima stranke.

Žalostno je da ti ljudi, koji su do jučer branili čiste hrvatske ideale sada na njih stavljaju “hipoteku zločina” jednu od najprežvakanijih jugoboljševičkih i velikosrbskih etiketa.

Narodna koalicija? Barem vi stariji se sjećate kako je za vrieme Titoslavije sve što je bilo protunarodno bilo “narodno”, a sve protuhrvatsko “patriotsko”, sve protuvjersko “napredno” itd.

Što ikome tko se imalo osjeća Hrvatom treba govoriti o jugoslavenskoj neokomunističkoj bagri koja je svojih krvavih izdajničkih djedova i očeva nasliedila odbojnost i mržnju prema svemu što ima hrvatski predznak. Bagri koja pljuje na sve ono za što su se hrvatske generacije kroz stoljeća borile i ginule. Bagri koja bi u svakoj slobodnoj i suverenoj državi bila linčevana.

Ali, danas se više ničemu čovjek ne može čuditi, jer kako izgleda naš čovjek će sve prodati za novac: naciju, vjeru, čast, dostojanstvo i poštenje - ako ih uobće ima, pa i svoju stražnjicu.

Da je to tako dokazuje nam i jedan oglas na blogu “Ličke Novine” u Gospiću.

Gospiću, koji su idoli Zorana Milanovića, Ranka Ostojića i Nikole Marasa; Jakov Blažević, Pajo Kosović, Joso Bubaš, Pajo Milković, Miško Došen i drugi “antifašisti” natopili hrvatskom krvlju.

Umjesto da Milanovića, Ostojića i Marasa i sve njima slične dočekaju kolcima, Gospićani ih eto toplo primaju i njihov izborni oglas, na kojemu se cere “više nego odlični” Milanović, Ostojić i Maras, postavljaju na prvu stranicu jedinog gospićkog bloga.

Radi li se ovdje samo o onome što naši prekodrinski susjedi zovu, “pare buše gde burgija neće” ili je to tiha promocija buduće “Velike koalicije” “antifašističkih” bizanaca, uskoro će se vidjeti.

O drugim grupicama kao što su Most, Živi Zid, Bandićeva i neke druge, nema se puno reći, osim da su sve to samo frakcije jednog te istog “antifašističkog”stada.

Mostovci su odreda partizanski unuci, prevrtljivci koji su do podne protiv svega i svakoga, a poslie podne i protiv samih sebe.

Živi Zid, koji vode nekakvi čupavi odrpani balavci, puno više sliči na “familiju” nekadašnjih američkuih hippy-a Charles-a Mansona, nego na političku stranku.

A evo što nam nudi šaroliki drug Milan Bandić.

“Poštovane građanke, poštovani građani,

izađite na izbore 11. rujna i podržite Listu broj 2, listu Koalicija za premijera, jedinu koja garantira Hrvatsku bez ideoloških podjela, Hrvatsku blagostanja, rada i solidarnosti!”

Znači “građansku”, na hrvatsku Hrvatsku. Hrvatsku, ili, kako reče general Glasnović, Kroslaviju bez ideoloških podjela, napučenu spomenicima,trgovima, ulicama i obalama “maršala” Tite i njegovih krvnika.

E, moj Bandiću, već j i tvojoj trgovini sa “snake oil” (zmijskim uljem) mora doći kraj.

Uza sve to, ovaj put ipak imamo izbor, pa ona stara izprika “nemam za koga glasati” neće paliti.

Na skoro svim listama imamo dobar broj častnih osoba među kojima su i častni branitelji kao; general Željko Glasnović - nezavisni kandidat, Mario Filipi, Luka Podrug, Dražen Šemovčan, Kristian Fereža, Ivan Pandža, Jasna Dautanac, dr. Ruža Čavar i niz drugih u koaliciji POMAK.

Za to, svi koji želite dobro hrvatskom narodu i ne želite produžiti njegovu agoniju, koju su mu nametnuli stari i novi “antifašisti”, glasajte za one koji su branili, i obranili Hrvatsku. Za one koji vas nikada neće iznevjeriti.

Nitko nije toliko naivan da misli da ćemo ovaj put pobjediti dobro organiziranu jugo-mafiju, ali svaki, pa i mali POMAK u tom smjeru je početak njezina rušenja.

A onima koji opet neće glasati poručujem: IF YOU DON’T VOTE, DON’T COMPLAIN! U slobodnom prievodu - AKO NEĆEŠ GLASATI NEMAŠ SE (KASNIJE) PRAVO NI BUNITI!

Za dom Spremni!

Zvonimir R. Došen