Psihološki rat protiv Hrvata ne prestaje (2.dio)

Pin It

Nadbiskup vrhbosanski dr. Ivan Ev. Šarić

- Gerald Posner u svojoj anti-crkvenoj i anti-hrvatskoj priči “God’s Bankers” dalje piše kako je “naoko nesviestan o prieporima papa Ivan Pavao II. opet posjetio Hrvatsku i ovoga puta proglasio blaženim zagrebačkog ratnog nadbiskupa Alojzija Stepinca”.

Njega nervira što je papa Ivan Pavao odbio, kako on kaže, “posliednji apel Wiesenthalovog centra da odgodi beatifikaciju kardinala Stepinca do završetka temeljite studije o Stepinčevom ratnom rekordu...”.

Posner dalje kaže kako papa nije uputio nikakvu kritiku ni prijekor hrvatskim prelatima koji su tog Božića služili dvie mise za “ubojitog ustaškog vođu Antu Pavelića”.

Zar i on i drugi njemu slični zbilja misle da je svietski hochstapler Simon Wiesenthal, kad je osnivao taj zionistički Centar dezinformacija, s Bogom podpisao neki novi b’rith, pa on i njegovi nasliednici imaju nekakvo bogodano pravo “goyim-u” čitavog svieta određivati da u svojim zemljama ne smiju ništa činiti bez njihove dozvole?

Pitam Posnera, je li taj njegov Wiesenthalov “centar pravde” ikada ukorio Ariela Šarona zapovjednika “Izraelskih obrambenih (okupacijskih) snaga u Libanonu” 1980., za to što je naredio “čišćenje” palestinskih izbjegličkih logora - Sabra i Šatila i u toj čistki dao pobiti 3.500 žena, djece i staraca?

Je li židovski vrhovni rabinat ukorio one rabine koji su na njegovom pogrebu kad molili kaddiš?

I PREPOTENTNA CARLA Del PONTE POKUŠAVA DIKTIRATI VATIKANU

Uz nebrojene pritiske zionističkih organizacija i neprestane zahtjeve da im Vatikan otvori sve svoje arhive 2005. godine uplela se i samouvažena Carla Del Ponte.

Del Ponte je u rujnu 2005. bez ikakve najave došla u Vatikan i državnom tajniku nadbiskupu Giovanni-u Lajolo-u rekla da ona ima informaciju da se hrvatski general Ante Gotovina skriva u jednom od franjevačkih samostana u Hrvatskoj, a da se Hrvatska biskupska konferencija “oglašava prkosnim izražavanjem podržke bjeguncu”.

Lajolo je tu njezinu glupost jednostavno odbacio izjavivši da kada bi njezna tvrdnja i bila točna da Vatikan nije politička država koja bi tu mogla nešto poduzeti.

Del Ponte je tada inzistirala da se sastane s papom Benediktom XVI., ali papa je odbio. Tada, piše Posner, “američki diplomati su kasnije saznali da papa Benedikt nije želio birati između zapoviedi franjevcima da predaju hrvatskog generala i izgleda da ne želi surađivati s U.N-om, kada je u pitanju iztraga ratnih zločina”.

Nu Del Ponte je bila uporna u svojim zahtjevima. Na koncu je dobila odgovor koji je zaslužila. Poručeno joj je da, ako se baš toliko želi sastati s papom neka bilo koje subote s ostalim vjernicima dođe na Trg sv. Petra gdje će možda biti toliko sretna da bude jedna od onih koji će uspjeti poljubiti papin Ribarov prsten.

Tih dana na prvoj stranici londonski “Daily Telegraph” piše: “Vatikan okrivljen radi zaštite ratnog zločinca, jednoga od najtraženijih ratnih zločinaca kojeg štiti Rimska katolička crkva i vatikanska hijerarhija, rekla je jučer glavna tužiteljica U.N-a za bivšu Jugoslaviju”.

Po normama, barem pristojnog ponašanja, ni jednu osobu prije nego je osuđena za neki zločin ne smije se etiketirati kao zločinca. Ali, kako se vidi, to pravilo ne vriedi samo onda kada se radi o Hrvatima.

Kada je Haški tribunal odbacio sve obtužbe protiv tog hrvatskog generala, ni britanski Daily Telegraph, niti itko od svih tih vajnih “pravednika” nije imao ni trunka savjesti, ni poštenja da setim nevinim hrvatskim generalima i hrvatskom narodu izpriča za te bezočne uvrede.

Ovaj Posner ne samo da nema ni poštenja ni obraza, jer da ima ne bi te klevete kopirao i stavio u svoju knjigu, koju je napisao tri godine poslie oslobađajuće presude hrvatskim generalima.

Kao i uvijek, svi neprijatelji hrvatskoga naroda u prvom redu napadaju i blate najpoštenije, najčestitije i najhumanije hrvatske ljude, pa valjda kako ne bi zaostao iza drugih i Posner je na nišan želio staviti jednu od tih riedkih osoba - vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Ev. Šarića.

Sva ta njegova kopiranja bljuvotina iz stare zionističke, velikosrbske i jugoboljševičke propagande danas su toliko blesava i bezsmislena da ih svaki iole zdrav čovjek jedino može uzeti sa zrnom soli. Ali kada je netko toliko bezstidan da se usudi Ivana Ev. Šarića nazivati “hangman of Serbs” (ubojica Srba), to prelazi sve granice.

Nadbiskup Šarić je svim mrziteljima hrvatskoga naroda veliki trn u oku radi ničeg drugoga nego radi njegove neizmjerne vjernosti Bogu, Crkvi i svome hrvatskom narodu. Uz bezbroj drugih, tu svoju vjernost dokazao je ovaj častni veliki hrvatski svećenik i veliki domoljub za vrieme jedne konfrontacije s velikosrbskim vlastima, koja se odigrala za vrieme divljanja diktature kralja Aleksandra Ciganina Karađorđevića.

“DOĐITE PA ZABRANITE”

- U ljetu 1933. slavio je Preuzvišeni gospodin nadbiskup Šarić jedan svoj jubilej.

Diglo se na noge cielo Sarajevo, katoličko i muslimansko, da mu izrazi svoje želje i čestitke, jer Sarajevo voli i štuje Nadbiskupa, kao što ga voli i štuje sva hrvatska Herceg-Bosna.

U nadbiskupovu domu već su se sabrali ugledni čestitari.

Tu su konzuli stranih država, predstavnici svećenstva, ugledni sarajevski Hrvati i hrvatski novinari, koje Nadbiskup voli i cieni.

Razgovor teče u dobrom razpoloženju.

Visoki svečar nastoji svojim gostima učiniti što ugodnijima ove časove koje provode u njegovoj kući.

Poznatim temperamentom dominira cielim družtvom, širi oko sebe vedrinu i životnu radost, optimizam i vjeru.

Toga je upravo mnogo trebalo, jer su neprijatelji hrvatskoga naroda pritiskivali cieli javni život svojom strahovladom.

Kasno ljetno popodne primicalo se kraju, a približavala se ona liepa sarajevska večer. Vani je gradskim ulicama brujao i ključao život.

Hrvatsko se građanstvo s hrvatskim pjevačkim družtvom “Trebević” spremalo na svečanu podoknicu Nadbiskupu.

U Nadbiskupovu domu svi su tu podoknicu očekivali.

To liepo razpoloženje na čas je pokvarila jedna upadica. Zazvonio je brzoglas. Javio se Nadbiskup. Tko je bio na drugoj strani doskora se moglo razabrati po razgovoru.

Nadbiskupu je netko s redarstva javljao da je podoknica i bakljada zabranjena, jer da “postoji sumnja da će se pjevati hrvatske pjesme, pa bi moglo doći do protudržavnih izpada”.

Nadbiskupu su se zakriesile oči i zažarilo lice. Vidio sam da je duboko povieđen uoči svoga jubileja. Ali govorio je mirno i dostojanstveno: “Vi možete silom na ulici spriečiti narodu da pozdravi svoga nadbiskupa, jer imate silu. Ali ne možete nam izčupati ono što nam je u srdcima.

Uostalom, sutra u podne, za vrieme svečanoga objeda pjevat ću ja sa svima svojim prijateljima u svojoj kući “Liepa naša domovino”, a vi dođite, pa zabranite.

Razgovor je time završen. Nadbiskup je stranim konzulima objasnio o čemu se radilo. Bila je upravo zgodna prilika da i oni vide kako postupaju “beogradske vlasti”....

Sutradan je u nadbiskupovu domu opet bilo živo. Došlo je mnogo uglednika.

Za vrieme objeda rekao je nadbiskup posluzi da otvori sve prozore velike dvorane...

Svi su razumjeli. Digli su se na noge i zaorila se iz mužkih grla svom snagom hrvatska himna.

Čuli su je i protivnici, ali se nisu usudili ništa poduzeti.... (zapisao novinar Antun Šenda).

Za novine “Hrvatski Narod”, častni Nadbiskup i Metropolit Vrhbosanski Ivan Ev. Šarić napisao je povodom slavljenja svoje zlatne mise, 30 srpnja 1944. godine:

“Povodom mojega 50-godišnjeg svećenstva ili zlatne mise, mogu samo reći: hvala Bogu!

Hvala Bogu koji me je upravo progonio Svojom božanskom ljubavi, kako sam to više puta naglasio. To je pokazao i time da me je oduviek držao na putu vjernosti prema Njemu Svevišnjemu i na putu vjernosti prema mojem milom narodu hrvatskomu.

Nije dobro hvaliti samoga sebe, ali ja hvalim sebe što sam po milosti Božjoj uviek bio vjerom isborom i tvorom prema Bogu i Božjoj stvari. To mi nitko ne može poreći, a ne može mi nitko poreći da sam uviek bio vjeran svojemu narodu hrvatskomu.

Bio sam uviek savkoliki Hrvat, savkolik za svoj narod hrvatski i njegovu sreću i slobodu. Samo da jedno spomenem:

Putovao sam mnogo po inozemstvu. Pitali su me mnogi veliki ljudi, pa i diplomati , što će napokon biti s mojim hrvatskim narodom.

Ja bih im uviek odgovorio riečima sv. Pisma: Istina će nas osloboditi - Veritas liberabit nos!

A istina je živa da je narod hrvatski čitavom svojom 1000-godišnjom poviesti zavriedio da bude svoj na svome, da bude slobodan u svome domu i da ima svoju hrvatsku državu....”.

Za vrieme tzv. “argentinske revolucije” 1955. godine, klevete argentinskih komunista u Argentini protiv dr. Ante Pavelića i hrvatske političke emigracije dostigle su vrhunac. Kako bi pred katoličkom većinom u Argentini ocrnili dra. Pavelića i vrlo brojnu hrvatsku političku emigraciju, argentinski komunisti u dogovoru s jugoslavenskim komunistima i zionističkim organizacijama obtužuju dra. Pavelića da je - zamnislite - za vrieme svoje vladavine U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, progonio Katoličku Crkvu.

“Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske”

...Kao nadbiskup hrvatski Bosne i hercegovine, dižem svoj autorizirani glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije - za koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, izdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

Izjavljujem pred cielim svietom:

Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrieme Vaše vladavine...”

Dr. Ivan Ev. Šarić rođen je 27. rujna 1871. u Travniku. Zaređen je za svećenika 22. srpnja 1894. u Sarajevu.

Dne 24. ožujka 1945. godine, kao posliednji čin u hrvatskoj stavlja svoj podpis na biskupsku poslanicu koja je prosvjed protiv zaključaka u Teheranu i Yalti, kojim je Hrvatska nasilno strpana u još goru tamnicu od one prve - u srbokomunističku Jugoslaviju.

Kao i množtvo drugih Hrvata, u svibnju te godine odlazi u emigraciju, najprije u Švicarsku, a kasnije u Španjolsku gdje u 90-oj godini života umire 17. srpnja 1960. godine.

Neka je vječna slava častnom hrvatskom svećeniku i dičnom domoljubu Nadbiskupu Vrhbosne Ivanu Ev. Šariću!

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen