Strahote zabluda (2. dio)

Pin It

DOKTRINA I PRAKSA (NAUKA I DJELO) [...] “U času kada je bila, sticajem raznih okolnosti, slomljena carska vladavina u Rusiji - a taj čas su socijalisti tako žudno čekali i tolikim ga organizatornim radom i krvavim terorom priredjivali - u tom času prevrata koji su izazvali nisu znalu što bi počeli sa svojim teorijama i kako bi socijalističku državu stvorili.

I doista, usuprot nesigurnim i neodlučnim socijalistima maximalisti nisu gubili vrieme u jalovim razpravama u u Sovjetima o marxističkim načelima.

Nu tu su se našli boljševici, koji nisu pitali je li ova ili ona marxistička zasada praktički u život provediva ili nije. Nisu pitali ni to koja su sredstva čovječanski dopustiva. Radilo se o nametnuću njihove vlasti narodu od preko sto i pedeset milijuna ljudi, bivših podanika nestalog cara, a što je u tom času bilo jedino važno i što se trebalo bez oklievanja provesti.

I, oni su marxističku državu nametnuli najgrubljom silom, te sada u njoj provode marxistička načela”boljševičkim metodama”.

Tu je sada na djelu komunizam kao takav nu u pokusnoj spravi (retorti) boljševičkih stručnjaka.

Po marxističkoj nauci “diktatura proletarijata” ima biti samo prolazna pojava .

Ona ima biti samo sredstvo za provedenje podpunog zajedničtva (kolektivizma) i socijalizacije čitavog života, a što se ima oživotvoriti na ruševinama države kao takve.

[...] Temeljno načelo u toj zajednici, koja naravno ima obuhvatiti cieli sviet, bit će “tko ne radi ne smije ni jesti”.

(Mi stariji dobro se sjećamo pjesama koje su poslie rata u njihovim “kozaračkim kolima” pjevale one otrcane, blatne i ušljive partizanke: “Drug je Tito izd’o nove vjesti, ko ne radi ne treba ni jesti”. nap. a.)

U tu zajednicu ima davati svatko koliko može, to jest prema sposobnosti, a primati prema svojoj potrebi. Ne samo da svi moraju raditi, nego svakome rad mora postati životnom potrebom, to jest svatko mora doći do tog proletarskog savršenstva da rad ne smatra nuždom kojom se postizavaju tek sredstva za vlastito održanje na životu, nego da rad kao takav smatra životnom potrebom, jednom riečju, da mu rad bude potrebom kao jelo, disanje ili spavanje.

Govoriti o nekom idealizmu pred tako savršeno izgradjenom družtvu na zemlji ne bi bilo točno. Treba dobrani fantastični stupanj lakovjernosti za moći vjerovati da će se ikada postići andjeosko savršenstvo svih ljudi koje je potrebno za polučenje takvog družtvenog poredka kakav čovječanstvu u izgled stavlja marxistička teorija.

Doduše i tumačenje Kristove nauke može dovesti do sastava sličnog poredka.

Po njoj: “ako imaš dvie kabanice podaj jednu bratu svojemu, “odrekni se imetka jer će lakše deva proći kroz iglene uši, nego li će bogataš proći kroz vrata nebeska”.

Ali u kršćanskoj praksi čovjek je pozvan - i sa milosrđem podpomognut - da se odgoji i usavrši i da živi po tim zasadama.

[...] Ali Krist je osim raja gdje će oni koji to savršenstvo postignu uživati vječnu nagradu, postavio i pakao gdje će oni koji te zakone prezrutrpjeti vječnu kaznu, jer je znao da se to savršenstvo na zemlji među ljudima nikada neće postići.

[...] Po marxističkoj nauci svatko mora državi dati onoliko koliko može, i najmanji radni doprinos, to jest svu svoju radnu snagu, sav njezin “kvalitativni i kvantitativni kapacitet”. Naprotiv za naknadu od države ne smije tražiti više od onoga što mu je neobhodno za podmirenje svojih potreba.

Onaj koji državi daje više radne snage nego li drugi, i to za to jer te snage više ima, dobiva istu naplatu kao i onaj koji daje manje.

I, boljševici su iz početka uredili radne odnošaje po tim načelima; Ivan Romanović i Roman Pavlović radili su u istoj tvornici. Obojica su radili isto radno vrieme, obojica su primali jednak broj “červonki” u ime plaće, a za te su červonke dobili jednaku sdjelu kaše i jednaku šubaru.

Bili su dakle u svemu jednaki, samo što je Ivan Romanović za vrieme jednakog radnog vremena izradio za polovicu manje posla nego Roman Pavlović.

A budući da je Romanovića bilo uviek barem dva puta više nego Pavlovića, proizvodnja je Sovjetske Rusije zapinjala. Svakovrstna je proizvodnja postala daleko manja od potreba , pa je nestašica bila svakim danom veća.

Budući da je i poljodjelski rad podpadao više manje pod iste uredbe, to je Rusijom sve više harala glad, a njezinim je porastom i vlast boljševika sve više dolazila u pitanje.

I onda je boljševizam bio prisiljen zabaciti sustav jednakosti koju marxistička nauka nalaže, te uvesti opet sustav omraženog kapitalizma, sustav veće nagrade za veći rad, odnosno za veću izradbu.

Taj je kapitalistički susyav primienjen napose s uvedenjemprve “pjatiljetke”....”

Ovo su samo lratki izsječci onoga što je dr. Pavelić opisao u ovoj svojoj studiji.

U cielosti ona se podpuno podudara sa tumačenjima najpoznatijih svietskih umova koji su se, prije i poslie njega, bavili studijom ove u teoriji fantastične, a u praksi najzločinačkije ideologije u poviesti čovječanstva.

Kao i dr. Pavelić svi oni nepobitno dokazuju da je Marxov komunizam obični plagijat jer su brojni ljudi među kojima je velik broj katoličkih svećenika davno prije njega pokušavali promovirati ideje o bezklasnom družtvu.

Kao i dr. Pavelić svi oni jasno dokazuju da je ideja komunizma bila jedna velika laž.

U svojoj studiji o Marxovom Manifestu, poznati austrijski filozof Karl Popper kaže: “Marx je ocienio da će mu njegov gorući protest ‘protiv zločina kapitalizma’ za uvijek osigurati mjesto među osloboditeljima čovječanstva.”

Poznati škotski profesor Archie Brown u knjizi “The Rise and Fall of Communism” piše: “Mnoge različite i idealistične ideje komunizma postojale su stoljećima prije Marxa. Većina ovih preteča komunizma i socijalizma imaju vrlo malo ili ništa zajedničkog s praksom komunističkih režima dvadesetoga stoljeća ili s šačicom takvih sustava koji su se uzdržali do u dvadest prvo stoljeće.”

U srednjovjekovnim vremenima socijalni reformisti gledali su nazad na rane kršćane kao primjer ljudi koji su sve imali zajedno. Glasoviti njemački povjesničar Max Beer bio je mišljenja da ‘postoji sumnja da su pozitivne komunističke institucije mogle postojati u ondašnjim primitivnim kršćanskim zajednicama.

Mnogi kršćanski teolozi četrnaestog stoljeća, među njima i engleski reformator John Wycliffe, kažu da je prvi oblik ljudske zajednice bio ‘nevinost i komunizam’.

John Ball, jedan od ranih propagatora komunizma u to doba u Engleskoj, razpaljivao je kmetove na pobunu protiv ‘svjetovnih i duhovnih’ feudalnih lordova i, kao hrvatski Matija Gubec dva stoljeća kasnije, podigao ih na ustanak.

Kao i Seljačka buna u Hrvatskoj, buna je bila ugušena, a John Ball je, kao i Matija Gubec, bio pogubljen.

U kontinentalnoj Europi , poglavito u Bohemiji i Njemačkoj ovakve pobune su bile još žešće i ponekad ekstremnije nego u Engleskoj.

Rano u petnaestom stoljeću u Bohemiji Jan Hus, kao i John Wycliffe, bunio se protiv korupcije u Crkvi i inzistirao da ‘kada papinske odluke (dekreti) protuslove Krisove zakone zapisane u Evanđelju, kršćani ih ne trebaju poštivati’, da je papinstvo humana, a ne divinska institucija i da je Krist glava Crkve.

Za to je 1412. godine bio izopćen i godinu dana kasnije kao heretik spaljen na lomači.

Na podpuno višoj razini, intelektualno i civilizacijski, bili su radovi Sir Thomasa More-a. Jedan od najzagonetnijih ranih prikaza zamišljenog komunističkog družtva može se naći u njegovoj “Utopiji” objavljenoj 1516. godine.

Ovom knjigom on je dao ime svekolikom genusu utopijanske fikcije.

I Thomas More je na koncu doživio istu sudbinu kao i John Ball, ali ne za to što je kao Ball govorio i pisao stvari koje se nisu sviđale visokom družtvu.

Oprečno Ball-u, on je pripadao visokom engleskom družtvu gdje je obnašao dužnost lorda kancelara (predsjedatelja visokog suda).

Njemu je odrubljena glava za to što nije htio odobriti odluku kralja Henry-a VIII. koji je sam sebe proglasio vrhovnim glavarom Engleske (Anglikanske) Crkve i tako nadomjestio Papu.

More se nije otvoreno suprostavljao kralju, on je izgubio glavi za to što je na sve to šutio. Njegova šutnja proglašena je političkim zločinom.

Za hijerarhiju srednjovjekovne Europe More-ova Utopia je, barem na površini, izgledala više subverzivna od njegove šutnje na kraljevu samovolju.

Narator u ovoj njegovoj priči između ostalog kaže: “Ja sam sasvim siguran da nikada nećete imati pravednu podjelu dobara ili zadovoljavajuću organizaciju ljudskoga života sve dotle dok u popunosti ne ukinete privatno vlasništvo.”

Knjiga je pisana u obliku dijaloga i More najprije kaže: “Uistinu, kad promotrim bilo koji društveni sustav koji prevladava u modernom društvu, ja ga ne mogu, tako mi Bog pomogao, vidjeti kao ništa drugo nego konspiraciju bogatih za probitke njihovih interesa, pod izlikom organiziranja društva.

Oni izmišljaju svakovrstne trikove kako bi zaštitili svoje krivo stečene dobitke i eksploataciju siromašnih, kupujući njihov rad za najniže cijene.”

Kasnije More toj tvrdnji pruža svoj vlastiti prigovor gdje kaže: “Ali ne vjerujem da će te ikada imati prihvatljiv životni standard pod komunističkim sustavom, jer tu bi uvijek bile nestašice iz razloga što nitko ne bi htio dosta težko raditi.”

Završavajući svoju knjigu More citira ono što mu je “putnik” rekao o organizaciji stvari u zemlji zvanoj Utopia, pa kaže: “... Slobodno priznam da u Utopiji postoje mnoge osebujnosti koje bih volio, ali uobće ne očekujem, vidjeti u Europi.”

Marksov, Lenjinov, Staljinov, Titov, Maov, Kim Il-sungov ili bilo koji drugi krvavi boljševičko- teroristički sustav nema nikakve veze s komunizmom o kojem su sanjali ovi gore navedeni sanjari.

Drugu poznatu Utopiju, nešto manje od sto godina poslie Moreove, napisao je talijanski dominikanac Tommasso Campanella. Njegova knjiga “La Citta del sole” (Grad sunca) objavljena je 1602. godine.

Campanella je radi svojih fantaziranja često bio u problemima s vlastima pa je i ovu knjigu napisao u zatvoru za vrieme odsluživanja dvadesetsedmogodišnje kazne na koju je bio osuđen od strane španjolske inkvizicije.

U svojoj utopiji Campanella vidi obitelj kao glavnu prepreku stvaranju komunističke države i drži da roditelji najvećim dielom odgajaju njihovu djecu krivo, te da država mora, zbog toga, biti odgovorna za njihov odgoj.

On naglašava dostojanstvo rada, premda je u Gradu sunca radno vrieme smanjeno na četiri sata dnevno, a da se većina ostalog vremena posveti “veselom učenju”.

Jedan od niza utopijanskih socijalista kojeg se uzimalo najozbiljnije za vrieme njegova života bio je Robert Owen.

Owen (rođen 1771., umro 1858.) bio je poduzetnik, politički mislilac i pedagog.

Podrietlom Welšman, Owen je preuzeo propadajuću tvornicu u New Lanark-u u Škotskoj i pretvorio je u model za najuspješniji biznis.

Kao vjernik u savršenstvo ljudskih bića, ako im se dade prava okolina i izobrazba, Owen je u New Lanarku otvorio škole koje su za ono vrieme bile vrlo napredne i prosvietljujuće.

Radnici u njegovoj tvornici bili su plaćeni bolje, radili su manje sati u puno boljim uvjetima nego u ijednoj drugoj tvornici.

U svoje vrieme, premda jako neobičan, Owen je bio pravi poslodavac paternalist. Ali njegove ideje su s vremenom postajale sve više utopijanske i impulzivne.

On je više put pokušao uzpostaviti nekakve kooperativne komune od kojih je najfamoznija bila “New Harmony” u Ujedinjenim Američkim Državama.

Ovu tzv. Rappite Zajednicu Owen je 1825. utemeljio s grupom od oko tisuću njemačkih doseljenika, većinom zemljoradnika (farmera) u mjestu Harmony u državi Indiana. Ovi ljudi su bili neka vjerska sekta, vjerojatno menonitska, a doši su u Ameriku “radi vjerske slobode”. Grupa je dobila ime Rappiti po svom vođi (elderu) Georg-u Rapp-u.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen