Velika jezera - teror i groblja tisuća brodova i mornara (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Srpanj 2016 17:05
Jedan od neriješenih misterija u ovoj oluji je gubitak kanadskog broda “Regina” i američkog broda “Charles S. Prince”, jednog od 8 američkih brodova potopljenih u ovoj oluji.
Regina je bio 82 m dug teretni brod koji je po jezerima prevažao raznovrstnu robu. U studenom 1913. Ed McConkey zavrašavao je svoju prvu sezonu kao kapetan Regine. Među 20 mornara posade bio je i mornar Dave Lawson, koji je nedavno podpisao ugovor za samo jednu plovitbu na Regini do Fort Williama odakle je namjeravao otići u Winnipeg ali, za neki nepoznat razlog, odlučio je ostati na Regini. To će za njega biti fatalna odluka.
Kao i James-u McCutcheon-u, koji je radi zakašnjenja na vlak zkasnio na brod Wexford i time si spasio život i jednom mornaru Regine sudbina je poklonila veliki dar. Tri tjedna ranije George Gosby je pao u štivu broda i slomio nogu.
“Baš moja sreća, radi ove nesreće promašit ću cijelu sezonu” , žalio se George neznajući da mu je ovo najstretnija nesreća koju je mogao doživjeti.
U nedjelju ujutro 9. studenog, natovaren stotinama tona konzervirane hrane, Regina je izplovila iz Sarnije. Povrh toga na palubi je bio tovar teških željeznih cijevi i 140 tona ceradama pokritog sijena u balama.
Jedan mornar je izjavio da je Regina pod tim teretom izgledala opasno pretovarena.
Sati su prolazili, a oluja za koju su mnogi mislili da će malaksati u roku od nekoliko sati, je postajala sve žešća i opasnija.
Oko 13,30 kapetan jednog drugog broda, “H. B. Hawgood”, vidio je Reginu kako se oko 15 milja daleko od obale bori za život.
U to vrieme vjetar od 115 km na sat vrtio je Reginu u krug i mlatio valovima visokim više od 10 metara.
To je bio zadnji put da je itko vidio Reginu.
Iztraživači su kasnije teorizirali da je kapetan McConkey vjerojatno pokušavao brod okrenuti natrag kako bi se sklonio u rijeku St. Clair.
Nu nije upitno da je brod, uglavnom radi toga što je bio pretovaren, otišao na dno jesera Huron. Od njega nikada nije nađen niti jedan komadić, mjesto njegova potopa ostalo je misterij zauvijek.
Nu to nije bio jedini misterij u svezi s tragedijom Regine.
U isto vrieme dok se ovaj manji kanadski brod borio s jezerom Huron, 160 m dugi američki brod “Charles S. Price” je bio u jednakoj opasnosti.
Narovaren ugljem, C.S. Price je iz rijeke St. Clair izplovio u Huron negdje odmah poslie Regine. Kapetan Hawgood-a je vidio i ovaj brod kako se bori s pobješnjelim jezerom.
Skoro je sigurno da je kapetan William A. Black pokušao okrenuti brod natrag kad je vidio u kakvu oluju je ušao. Silni valovi udarili su o stranu broda što je prouzročilo prebacivanje tereta na jednu stranu i brod se naglo prevrnuo.
Tone uglja probile su palubu i otišle na dno jezera. U ovoj nesreći živote je izgubilo svih 28 mornara.
Nekoliko dana oluja je prevrnut brod nosala po jezeru Huron, kojem se između
valova vidjelo samo dno.
Medija i mornari koji su ga vidjeli kad su poslie oluje plovili jezerom, govorili su da se radi o nepoznatom brodu, jer nitko nije bio siguran koji od broja nastradalih brodova bi to mogao biti.
Na koncu je misterij riešio ronilac koji je pročitao ime, prije nego je brod konačno otišao na dno jezera, ali s time nije riešen lanac preostalih misterija.
Danima poslie oluje jezero je ppočelo na obalu izbacivati tiela i krhotine. Uz ostalo, tu su bili i sanduci konzerviranog voća i povrća, koje su razni grabežljivi ljudi odmah grabili i raznosili.
Neki od njih se nisu ni s time zadovoljili, pa su prešli na pretraživanje džepova mrtvih mornara iz kojih su krali lisnice u kojima je bio novac, dokumenti i druge vriednosti.
Ovo nije bio samo odvratan zločin, nego i zločin protiv čovječnosti jer oavj gnusni čin je, radi nestalih dokumenata jako otežavao identifikaciju nesretnih mornara
Tiela mornara s raznih brodova bila su razbacana duž obale. Tu je bio i čamac za spasavanje u kojem je bilo 5 tiela mornara koji se nisu utopili nego smrzli.
Tiela mornara s Regine i Charles.S. Price bila su izmiješana, pa se širila priča da su mornari s Charles. S. Price-a imali na sebi pojase za spasavanje s Regine.
Ako je to zbilja bilo tako mora se pitati što se onda dogodilo na olujnom jezeru?
Jesu li se ova dva broda sudarila, tako da su se mornari pokušavali spasiti preskačući s jednog broda na drugi, ili je možda Regina naišla na mornare s C.S. Price, koji su se u vodi još borili za život, pa pošto njihov brod u ovakvoj oluji nije mogao stati da ih pokupi,neki mornari su im bacali pojase za spasavanje?
Nu pošto nitko s ova dva broda nije ostao na životu, to će ostati pitanje koje će povjesničare Velikih Jezera zauvijek mučiti.
John Thompson iz Hamiltona bio je još jedan mornar koji je imao dobar razlog biti zahvalan svojim zviezdama sreće.
On je u jednom momentu, bez ikakva valjana razloga donio odluku koja će mu spasiti život, a onda tu sreću pretvoriti u okrutnu šalu.
Thompson je radio na podpuno novom željeznom brodu,168 m dugom “James C. Carruthers”, na kojem su imali želju ploviti svi mornari Velikih jezera.
Za neki razlog, koji ni sam nije znao, Thompson je napustio ovog sjajnog giganta i počeo raditi na staroj teglenici koja je prevažala ugalj po jezeru Ontario.
O tome nije obavijestio svoga otca jer se bojao da će biti ljut na tu njegovu podpuno neracionalnu glupariju.
U subotu 8. studenog brod J.C. Carruthers je iz jezera Superior prošao kroz dokove Sault Ste. Marie i zaplovio u jezero Huron. Ovo je bila tek njegova treća plovitba. Bio je natovaren pšenicom, koju je vozio u luku Midland gdje su i danas mlinovi “Ogilvie Five Roses”.
Kapetan A. A. Wright je sa svojim novim brodom uspio proći kroz strahovitu oluju na jezeru Superior i brod se pokazao kao izvrstno stabilno i odporno plovilo.
Kada je prolazio kroz dokove on je nekome rekao da ne vjeruje da će ikada više vidjeti ovako bijesnu oluju.
Carruthers je u Midlandu iztovario pšenicu i, siguran u sebe i svoj brod, kroz oluju odplovio u De Tour u državi Michigan gdje je brod natovaren ugljem poslie čega je opet uplovio u jezero Huron na putu u Georgian Bay (Đorđian Zaljev) i zauvijek nestao.
Nekoliko dana kasnije jezero je na obalu kod Point Clark-a u Ontariju počelo izbacivati tiela njegovih mornara.
Među njima je kapetan Wright lako prepoznat po njegovim velikim brkovima i prstenu s njegovim inicijalima.
Na obale Ontarija izbačeno je 56 tiela kanadskih i američkih mornara.
Nekoliko faktora je spriečavalo točnu ientifikaciju mnogih mornara. Najveći problem je svako bila krađa njihovih dokumenata. Mnogi mornari bili su bili povremeni radnici lutalice, koji su i svojim suradnicima bili poznati samo po nadimcima kao; Mac, Blackie ili Slim.
Brodske firme nisu vodile puno računa o dokumentaciji imena sezonskih mornara, pa u najviše slučajeva nisu ni same znale koji je mornar u koje vrieme bio na kojem brodu. Rezultat svega toga bio je da neka tiela nisu bila nikada identificirana, a neka krivo.
Jeda od mrtvih mornara, nađen na obali blizu Goderich-a bio je nevjerojatno sličan John-u Thompson-u, onom mornaru koji nije javio svome otcu da je napustio brod Carruthers i ukrcao se na onu staru teglenicu na jezeru Ontario.
Tielo koje je sada ležalo um mrtvačnici u Goderich-u imalo je vrlo sličan izgled lica, iste ožiljke, falili su mu isti zubi, čak je imalo i iste tetovije koje je imao John Thompson.
Jedino je boja kose bila drukčija, Thomson je imao tamno smeđu, a mrtvac svietlo smeđu nu zaključeno je da je do te promjene došlo zato što je tielo bilo nekoliko dana u vodi.
Informiran da se Carruthers potopio sa svom posadom i vjerujući da je u vrieme nesreće njegov sin bio na brodu, Thomas Thompson je došao u Goderich i, posli kratkog pregleda u mrtvačnici potvrdio da je to tielo njegovog sina.
Thomas je tielo odvezao u Hamilton gdje su ga ožalošćene čekale Johnova majka i sestra.
Istovremeno, John Thompson je bio u Torontu gdje je u novinama počitao o tragediji Carruthera i vidio da je i njegovo ime na listi mrtvih.
Umjesto da odmah putem telegrafa javi svojim roditeljima da je živ i zdrav, mladi tikvan je odredio od ove tragične pogrieške načiniti “jednu veliku šalu”, za kratko vrieme pustiti da njegovi vjeruju da je mrtav, a onda ih iznenaditi.
U vrieme kad je John sišao s vlaka u Hamiltonu “njegovo” tielo, okruženo cviećem i ožalošćenom rodbinom, je ležalo na odru u kući njegovih roditelja.
Njegov jadni otac je već kupio zemljište za grob i naručio pogrebnu misu.
Umjesto da po silazku s vlaka odmah ode kući, John je otišao u bar gdje će najprije popiti nekolike pive s njegovim prijateljem vlastnikom bara, Ed-om Duffy-em. Umjesto točenja pive, zapanjen Duffy, kad se malo osviestio od viđenja “duha”, rekao je Thompsonu da odmah ide kući.
Kada je netko pokucao na vrata, Thomas Thompson ih je otvorio i, kad je ugledao “duh svog mrtvog sina”, pao u nesviest.
Na to je došla Johnova majka da vidi što se događa i također pala u nesviest.
Kasnije, kada se uzbuđenost o Johnovom “uskrsnuću” malo smirilo, stari roditelji su bili presretni da je on uistinu bio živ, ali uza sve to je bilo i ljutnje.
“Ovo je vrhunac tvog nestašluka”, vikao je njegov otac, “jedino si ti mogao doći na svoje vlastite karmine!”
Tielo nepoznatog mrtvaca poslato je natrag u Goderich gdje je bilo pokopano s drugih pet neidentificiranih mornara u neobilježene grobove.
Ubojita oluja nije se zadovoljila s potapanjem Carruthers-a. Bijesno je udarila na jezero Erie gdje je potopila “United States Lightship Number 82” i s njim na dno poslala njegovu posadu od 6 mornara.
Poslie toga Oluja se proširila i na jezero Ontario, ali kapetani brodova na ovom jezeru već su bili informirani o njezinoj žestini i držali su svoje brodove u lukama.
Jedan brod “A.E. McInstry” nasukao se na obalu kod Burlingtona (grad koji graniči s Hamiltonom) ali, na sreću, nije bilo žrtava.
“Big Blow” je potopio četiri kanadska i osam američkih brodova, na Velikim jezerima. Dvadeset i pet drugih brodova nasukao na obale ili podvodbe grebene.
Između 250 i 300 mornara je izgubilo živote.
Lučki gradovi kao Collingwood, najveće brodogradilište u Ontariju (u kojem su izrađeni mnogi od ovih brodova), zavijeni su u crno.
U potrazi za svojim bližnjima, brojne grupe tužne rodbine iz Amerike svakodnevno dolaze u Ontario.
I dok su pogrebna zvona zvonila i astronomske financijske štete zbrajane, počeo je i lov na krivce.
Brodovlastnici i kapetani su krivili American Meteorological Bureau i kanadski Dominion Meteorological Department.
Ovi su se branili da su signali koji su navještavali dolazak opasne oluje bili postavljeni u svim lukama te da su pravi krivci za ovu katastrofu bili vlastnici i kapetani.
Ipak, na koncu je svima bilo jasno da nitko nije bio u stanju proreći žestinu ove paklene oluje.
Kako je uklesano na spomeniku poginulim mornarima, “Oluje ciklonskog bjesnila čine čovjeka i njegove strojeve nemoćnim”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
