Velika jezera - teror i groblja tisuća brodova i mornara (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Srpanj 2016 17:05
Od pet Velikih jezera u Sjevernoj Americi; Superior, Michigan, Huron, Erie i Ontario, samo je Michigan podpuno u Ujedinjenim Američkim Državama. Druga četiri su od prilike po polovici podijeljena između Kanade i USA, zapravo između kanadske države (Provincije) Ontarija i američkih država; Minnesota, Wisconsin, Michigan, Ohio, Pennsylvania i New York.
U devetnaestom i u početku dvadesetog stoljeća mornari koji su plovili morima i oceanima bili su skloni omalovažavanju tzv. slatkovodnih mornara, ljudi koji su plovili Velikim jezerima.
Pravi mornari, podrugljivo su im prebacivali “ljudi oceana”, su oni koji plove po sedam širokih mora , a ne oni koji plove po lokvama u unutrašnjosti Sjeverne Amerike.
To je bila vrlo pogrješna prosudba, koju će pomorci s velikih oceana odbaciti onoga časa kada sami zaplove jednim od Velikih jezera.
Ova jezera uvijek su imala svoje posebne opasnosti i tisuće krhotina razbijenih i potopljenih brodova na njihovom dnu tome su sablastan dokaz.
Strašne oluje kao i magle, gušće od onih uz obale mora, vrlo često se na ova “unutarnja mora” znaju spustiti od jednom i, naizgled, od nikuda, a okolna brda, puna željeza, čine svaki kompas neuporabivim.
Orkanski vjetrovi i kurenti koji stalno mijenjaju pravac izazov su i najboljim pomorcima.
Povrh toga, brod koji je zahvaćen olujom na oceanu ima tisuće kvadratnih kilometara otvorenog mora za manevriranje, dok plovila u istim prilikama na Velikim jezerima nemaju taj izbor, jer uvijek postoji opasnost razbijanja o kamene obale, otoke i podvodne hridi.
Na svakom od Velikih jezera postoje predjeli koji se zovu “groblja”.
Jedan kapetan iz 19. stoljeća, koji je čitav život plovio po Atlantiku i rugao se svojim kolegama koji su plovili po ovim “lokvama”, poslie samo jednoga dana borbe s vjetrovima na jezeru Ontario, morao je priznati da ima podpuno novi respekt prema ljudima koji plove po ovim vrlo opasnim vodama.
Olujni vjetrovi na Velikim jezerima mogu se pojaviti u svako doba dana i u svako doba godine, ali najopasnije vrieme godine je u mjesecu studenom kada se, potisnut prema jugu, hladni zrak s Arktika sudara s masom toploga zraka što prouzroči silne oluje koje jezera pretvore u goleme kipuće kotlove.
Ova “The witch of November” (vještica studenog), kako ju je u svojoj pjesmi nazvao Gordon Lightfoot, progutala je više brodova i ljudskih života, nego ijedna druga opasnost na ovim jezerima.
Rano u 20. stoljeću pojavio se još jedan faktor koji je živote mornara na velikim jezerima stavio u još veću opasnost, uporno inzistiranje brodovlastnika da u kratkom vremenu plovitbe (prije nego jezera zalede) njihovi brodovi izvrše što veći broj plovitbi i prevezu što više tereta.
U ovom opasnom i smrtonosnom mjesecu, vlastnici, ljudi koji su sjedili u svojim toplim uredima,uvijek su prisiljavali kapetane da njihovim mušterijama “dostave samo još jednu pošiljku” bez obzira na opasnost i mnogi kapetani nisu imali izbora nego ignorirati upozorenja metereologa i izvršavati zapoviedi svojih poslodavaca.
Što je opasnost činilo jošvećom, brodovlastnici su notorno bili vrlo škrti kada se radilo o trošenju novca na brodove da bi ih se učinilo sugurnijim, jer u ono doba oni nisu bili obvezni poštivati propise kojih su se morali pridržavati vlastnici brodova koji su plovili oceanima. Za brodove na jezerima nisu postojali ni propisi protiv prekrcavanja, niti za pregrađivanje tovarnog prostora u manje pregrade kako bi se osiguralo da se prilikom lošeg vremena sav tovar ne presuče na jednu stranu.
Svi ti faktori činili su komercijalnu plovitbu po Jezerima vrlo opasnom.
Nu sve se to smatralo poslovnim rizikom i kao takvo bilo je šutke prihvaćeno.
Brodovi su se razbijali i potapali, mornari umirali.
Ali nitko nije mogao predvidjeti katastrofu koja će u studenom 1913. zadesiti brodove koji su se u to vrieme našli na ovim jezerima.
Prvi tjedan u studenom bio je jako topal. Nu nitko nije morao konzultirati meteorologe da bi znao da to neće potrajati. Ne da su ljudi onda (kao ni danas) puno držali do vremenske prognoze, osobito kad se u obzir uzme tehnologiju koju su meteorolozi imali u ono vrieme.
Pošto onda još nije bilo radija, informacije o vremenskim uvjetima širene su putem telegrafa što znači da nije postojao nikakav način komunikacije s brodovima koji su plovili jezerima, osim signala zastavicama na obali.
Nije bilo pitanje hoće li oluja doći, nego kada. Kao što je to već odavna bio “sezonski običaj”, kapetani na jezerima bili su u ludoj jurnjavi da što prije natovare svoje brodove i da odplove, posebno na jezeru Superior gdje su uvijek počeli veliki olujni udari - “big blows”.
Kako su ti prvi dani studenog prolazili meteorolozi su pratili kako se jedan jak sustav niskog tlaka preko širokih kanadskih prerija od Aljaske primiče jezerima, a drugi od Kamenitih brda “Rocky Mountains” u istom smjeru valja preko američkih ravnica.
Mtereolozi sasvim točno proriču da će se ova dva sustava na 7. studenog sudariti nad jezerom Superior i prouzročiti do tad neviđenu oluju.
Nešto kasnije, kao signal upozorenja za dolazak opasne oluje, u svim kanadskim i američkim lukama postavljene su crvene zastave s crnim kvadratom u sredini.
Izpod svake zastave bio je bieli rašljasti barjačić, što je značilo da oluja dolazi s jugozapada.
Kao i obično, kanadski i američki kapetani obraćali su vrlo malo pozonosti tim signalima. To je za njih bila samo još jedna oluja s kojom će se morati boriti nekoliko sati. Kapetani brodova koji su već bili daleko na jezerima nisu imali pojma o nadolazećoj oluji.
Na što nitko nije računao je da je istodobno iz Meksičkog zaljeva i treća niskotlačna masa napredovala prema Velikim jezerima. Ova vlagom natovarena masa sudarit će se s ove druge dvije i prouzročiti pet dana dugi pakao s vjetrom od 85 km na sat i zasliepljujućim mećavama na vodi i kopnu.
Na jezerima će stvoriti diabolične vrtloge u kojima silan vjetar udara brod s jedne strane i baca ga o silne valove vode koju suprotni vjetar goni s druge.
Mornari koji su imali sreću preživjeti ovo zlo, zapamtit će ga kao najveće koje su ikada doživjeli.
Strašna sudbina raskošnog Titanika, koji je otišao na dno Atlantika nepunih godinu dana ranije, još je bila na umu svih putnika na ništa manje raskošnom kanadskom brodu “Huronic” kad je na jezeru Superior naišao na prvi udar ove pklene nevere.
Na Huronic-u, koji je izplovio iz Prt Arthura (danas Thunder Bay) i uputio se prema gradu Sarniji na jugozapadu jezera Huron, bilo je oko 50 putnika.
Dok su kapetan Malcolm C. Cameron i njegova posada rabili nadljudske napore kako bi pramac Huronic-a držali u vjetar, valovi su u brod udarali takvom silinom da su zakovnice (cvekovi), kojim su debele željezne ploče na njegovom trupu bile zakovane, letjele kao puščana tanad. Željezni kablovi su pucali kao tanke elastične trake, a prozori na kapetanovoj kabini na zapovjedničkom mostu svi eksplodirali prema unutrašnjosti, tako da su kapetan i njegovi častnici bili izloženi silnom vjetru koji im je u lica nabijao snijeg i led i zamrzavao im lica i ruke.
Ipak, iako je Huronic od pramca do krme bio razlupan i težko oštećen, hrabri kapetan Cameron i njegovi častnici uspjeli su ga kroz ovu oluju biblijskih proporcija dovesti u relativnu sigurnost zaljeva White Fish Bay i kasnije u Sault Ste. Marie, gdje su dokovi između jezera Superior i Huron.
Kapetan Cameron je bio skoro smrznut, ali i u takvoj kondiciji on je uspio spasiti svoj brod i sve putnike.
Iako izmučen i skoro smrznut, Cameron je po dolasku u Sault Ste. Marie prenio vijest da je na hridima otoka Angus vidio razbijen brod za koji je vjerovao da je bio teretni brod “Leafield”.
Leafield je bio 75 metara dug brod, uglavnom nosač žitarica, ali je na palubi znao prevažati i željezničke tračnice.
Leafield se smatrao nesretnim brodom. Dva slična broda iz iste firme “Algoma Central Steamship” nastradala su prije par godina, pa su mornari bili uvjereni da će i njihov brod snaći ista sudbina. Leafield je bio prvi kanadski brod koji je izgubljen u ovoj oluji.
Kanadski teretni brod, 78 metara dug “Turret Chief” na putu iz luke Midland, na jezeru Huron, u Fort William (danas dio Thunder Bay-a) na jezeru Superior. Već kod otoka “Passage Island” na jezeru Huron došao je pod bijesni udar ove sotonske oluje.
Kapetan Tom Paddington i njegov prvi častnik Joseph Pjillips pokazali su se bijedno nesposobnim u ovakvoj situaciji.
Silan vjetar okrenuo je brod natrag i poslie nekoliko sati kapetan nije imao pojma gdje se nalazi. Samo je, kako je kasnije izjavio, znao da ga vjetar nosi prema jugu i da će prije ili kasnije udariti u američku obalu, što se i dogodilo. Brod se razbio o poluotok Keewenaw u državi Michigan, ali sva posada se čudom uspjela spasiti i kroz oluju se nekako dovući do mjesta Copper Harbour udaljenog 9 kilometara.
Oluja se brzo proširila na južni Ontario i američke države na drugoj obali Velikih jezera. Gradovi i sva naselja na obje strane vode ubrzo su bili izolirani, jer je snijeg i led blokirao sve ceste i željezničke pruge.
Telefon, telegraf i električne linije su potrgane. U svim naseljima došlo je do nestašice uglja, mlijeka i druge hrane.
Uz obale manji brodovi i čamci smrskani su u sitne komadiće, rive odtrgnute, razbijene iodnesene u jezera, a zajedno s njima i velike gomile razne robe koja je tu bila iztovarena ili je čekala na utovar.
Sve vikendice su kao metlom pometene i odnesene u jezera ili su odbačene na desetke i stotine metara u unutrašnjost.
James McCutcheon je bio jedan čovjek kojem je sudbina odlučila biti milostiva, premda on to nije znao dok se ljutio što je zakasnio na vlak. On je bio prvi častnik na 76 metara dugom brodu “Wexford”. Prije nekoliko dana on je s broda otišao u posjetu nekim prijateljima u Detroit i računao da će se na svoj brod ponovno ukrcati u luci Sarniji, ali je zakasnio na vlak i brod je otišao bez njega.
McCutcheon je bio ljut sam na sebe jer će izgubiti plaću za mjesec dana, a povrh toga ovo će biti još jedna mrlja na njegovom registru.
Nu on će ubrzo odkriti da su stvari mogle biti puno, puno gore.
Kapetan Wexforda bio je mladi, 26 godina stari Bruce Cameron, a i čitava posada broda bila je vrlo mlada. Od 17 članova samo jedan je bio star 30 godina.
Kroz svu opasnost na jezeru Superior, Wexford je ipak uspio doći u dokove Sault Ste. Marie i jezerom Huron nastaviti put prema luci Goderich na jugu. Od tada mu se izgubio svaki trag.
Kapetan parobroda “Kaministiqua”, koji je nekako uspio spasiti svoj brod, kasnije je izjavio da je vidio Wexford nekih 65. km sjeverno od Godericha.
Nekoliko dana kasnije komadi broda i tijela mornara počela su stizati na obalu. Tijelo kapetana Camerona nije bilo među njima. Ali dset dana kasnije na obalu je doplivala daska na kojoj je bilo napisano: “Ja sam ostao s brodom, zavezao sam se za volam kormila”. Mladi kapetan je otišao na dno Hurona sa svojim brodom.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
