Istina o bleiburškoj tragediji (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Svibanj 2016 17:05
Borovi na bleiburškom polju, kod kojih su Titini partizanski krvnici počeli klati hrvatske vojnike koje su podmukli Britanci razoružali. "Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Častnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje.
Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljske napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika.
Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uzki put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet".
Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke.
Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra.
U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Peričića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.
Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu.
Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici.
Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.
Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.
Noć se je počela spuštati kad se je naš častnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.
Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".
Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici". U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu civilnih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država".
Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".
Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti".
Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ. Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete....
Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".
Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava. Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava".
Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.
Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju.
Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.
Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.
Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika.
(Kao da je on imao neki drugi izbor, nap. a.).
Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati......”
Nikome danas nije potrebno nabrajati sve razloge za strašne pokolje nad više od pola milijuna hrvatskih vojnika i civila (djece žena i staraca) koji su, nakon britanskog ultimatuma hrvatskim generalima, izvrišili krvavi jugoboljševici. Svi oni - i Britanci i Amerikanci vrlo dobro znadu zašto je došlo do ovoga genocida i tko ga je izvršio. To vrlo dobro znadu i današnji “antifašisti”, djeca i unuci izvršitelja ovoga genocida nad hrvatskim narodom.
Ipak, treba ih podsjetiti na onu izjavu jednoga od njihovih ideologa i “heroja” Milovana Đilasa u kojoj kaže: “Hrvatska vojska je morala umrieti da bi Jugoslavija mogla živjeti”. Samo je uz to zaboravio napomenuti da su njegovi i Kolindini krvavi “antifašisti” pobili tisuće i tisuće hrvatskih civila, žena i djece da Hrvatska nikada više ne bi mogla zaživjeti.
U svojoj najnovijoj “antifašističkoj poslanici” Kolinda Grabar-Kitarović kaže:
“I ovoga puta jasno i glasno ću reći: ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćenjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom. Isto tako, moramo strogo odvojiti antifašizam .......od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani.......”.
Znači, za našu drugaricu precednicu oni koji su ostvarili i branili tu legitimnu želju hrvtaskog naroda za svojom državom su zločinci, a oni koji su je, poput njezinih predaka, zajedno s zakletim neprijateljima hrvatskoga naroda rušili bili su nekakvi “europski antifašisti”.
Drugarica se usuđuje brbljati o nekakvom “sakaćenju državnog teritorija”, a pritom se ne usuđuje napomenuti da je zaslugom njezinih ”antifašista” sav hrvatski državni teritorij 1945. postao dio nove, komunističke Velike Srbije.
Što se tiče njezina brbljanja o “masovnim ubojstvima” ona tu, kao i svi njezini “antifašisti”, sva jugokomunistička masovna ubojstva pokušava prebaciti na njihove žrtve.
I danas, dok njezinu Hrvatsku “krase” spomenici najvećim komunističkim krvnicima, dok desetine trgova i ulica nose njihova imena, dok još živi komunistički krvnici sebe nazivaju “antifašističkim borcima”,a njihov podmladak “hrvatskim antifašistima”, drugarica Kolinda glumi ne samo neku novu vrstu jugokomunističkog Gandija i “antifašističkog arbitra”, nego i velikog državnika, pa u svoje ime poziva na pomirbu sinova hrvatskih Ustaša i jugoslavenskih partizana. Ali ne prije nego je na Ustaše i Nezavisnu Državu Hrvatsku izbljuvala sav svoj “antifašistički” otrov, a da pritom niti jednom riečju nije spomenula svoje jugopartizanske predke i krvavu Srboslaviju za koju su se oni borili.. Tek na koncu svoje harange, prema onoj da se Vlasi (u ovom slučaju “fašisti”) ne dosjete, ona pokušava, nekakvim novim kirurškim zahvatom, amputirati svoj “antifašizam” od jugokomunizma.
Od 2000te na ovamo, a posebno u zadnjih nekoliko mjeseci udružena jugokomunistička banda upregla je sve svoje sile u akciju ocrnjivanja svega što je hrvatsko. Ta banda sa svojim absurdima ide tako daleko da očito nadilazi i fantazije najbolestnijih umova.
Tako u prošlu sriedu neki jugonovinar novinar Silvije Tomašević u “antifašističkom Večernjem listu piše o misi zadušnici koju su neki talijanski svećenici na Siciliji nedavno služili za Benita Mussolinija, pa kaže:
“Na poklike, koje je izgovorila osoba u crnoj košulji: „Za talijanskog ducea Benita Mussolinija“, „Za sve pale Talijanske socijalne republike“, „Za sve fašističke mučenike“, svaki puta, dakle tri puta, prisutni su odgovarali: „Presente“, što u prijevodu znači prisutan, ali bi se u slobodnom prijevodu moglo i kazati spreman”.
Eto, i obično podizanje ruke, bez obzira gdje, tko i zašto je diže, za te crvene luđake je fašistički pozdrav, a u leksikon “ustaških pozdrava” sada uz; Bog i Hrvati, Hvaljen Isus i Marija i Za Dom Spremni, upisana je još i rieč ‘prisutan’ .
U svim svojim jurišima na Ustaštvo Kolinda se kao pijan na plot oslanja na “antifašizam”, komunističko kukavičko jaje u ustavu, kao da je to nekakav zakonski stanac kamen kojeg se ne može ni pomaknuti, ni ukloniti s mjesta na kojem je nikao.
I dok teljuzga o tom svom “antifašizmu” puna su joj usta “europskih i američkih vrednota”, o kojima, barem što se Amerike tiče, očito vrlo malo zna.
Jer da zna onda bi najprije morala znati i osnovno načelo koje je u američku konstituciju (ustav) upisao sam George Washington.
- The basis of our political system is the right of the people to make and to alter their constitutions.
(Temelj našeg političkog sustava jest pravo naroda da stvara i izmjenjuje svoje ustave.)
U svojoj retorici čuli smo da drugarica Kolinda spominje nekakve fantomske masovne progone za vrieme NDH, a niti jedne rieči o stvarnim masovnim progonima koje su, pokolja u Bleiburgu i Križnim putevima, nad ostatcima hrvatskoga naroda izvršili njezini “antifašisti”.
Drugarice Kolinada i ostali “antifašisti, ja sam jedan od stotina tisuća prognanika koje su vaši “antifašisti” mlade prognali s pradjedovskih ognjišta i rzpršili po čitavom svietu, pa koliko god se trudio da na te vaše laži, na tu vašu podlost, na taj vaš bezobrazluk nađem nekakav umjeren odgovor nikako ga ne mogu naći.
Jedino što vam mogu reći jest - HOW DARE YOU? HAVE YOU NO SHAME, BANDO JUGOFILSKA?
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 14. svibnja 2016.
