Večernjakovi povjesničari o ‘Mačekovoj gardi’

Pin It

Večernjakov vojni povjesničar g. Zvonimir Despot nedavno se razpisao o Mačekovoj seljačkoj zaštiti gdje uz ostale gluposti tvrdi kako su tu Mačekovu “vojsku” ustaše 1941. godine “likvidirale kao nepodobnu”.

Te svoje tvrdnje, kako sam navodi, on temelji na “voluminoznoj studiji “Mačekova vojska” nekog dr. sc. Željka Karaule.

“Ova monografija, kaže Despot, “ napisana je na temelju autorova intezivna istraživanja u arhivima diljem Hrvatske, u Beogradu i Sarajevu na temelju istraživanja objavljenih izvora, memoara, široke postojeće literature i velikog broja znanstvenih radova”.

Ne mislim da je ikome tko je barem donekle zdrav u glavi potrebno ovdje govoriti o tome kakve informacije su u Hrvatskoj, Beogradu i Sarajevu ostale u arhivima koji su prošli više od 70 godina velikosrbske i jugoboljševičke cenzure ali se moram upitati zar su ti naši ljudi toliko naivni, da ne kažem glupi, pa vjeruju da je poslie tih “pročišćavanja” u tim arhivima ostalo išta što bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazalo u pozitivnom svietlu?

Iako, radi raznolikosti štiva, g. Despot ponekad u Večernjaku objavi neke donekle istinite informacije o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim oružanim snagama razumije se da on, ako idalje želi ostati kolumnist novina koje su pod kontrolom “antifašističkih” vlasti, mora izpuniti određenu kvotu prihvatljivih “povijesnih činjenica”.

“Hrvatska seljačka zaštita postojala je ukupno pet godina - od 1936. do 1941. godine, iako su se začeci organizacije mogli uočiti već 1932. tijekom razdoblja diktature”, navodi dalje g. Despot.

Ovdje moram postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje, ako je ona postojala već 1932. godine, gdje je bila ta “vojska” kada su srbijanski žandari sinovima hrvatskih seljaka slali “platežne naloge” za izplatu utrošenih puščanih naboja prilikom ubojstva njihovih očeva, kao napr. ova mladom Ivanu Vargi:

“Broj 1959/1934. - PLATEŽNI NALOG - G. Varga Ivan, iz D. Dubice, kbr. 465, poziva te se da u roku od osam dana dugovinu na ime 5 puščanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 ., 15 p., kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite......”

Gdje su bili 1935. kad su srbijanski žandari na divljački način usmrtili 8 hrvatskih seljaka u Sibinju?

Gdje su bili ti Mačekovi “vojnici” 9. svibnja 1937. kad su srbijanski žandari bez ikakva povoda otvorili puščanu paljbu u grupu mirnih studenata u Senju i usmrtili njih sedmoricu, samo zato što su nosili hrvatsku zastavu?

Gdje su bili dok su srbijanski žandari premlaćivali i ubijali hrvatsko pučanstvo diljem današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine?

Gdje su bili dok su usred Zagreba razbijane glave najvrstnijih hrvatskih znanstvenika i domoljuba Šufflaya, Budaka i drugih?

Mačekova zaštita nije bila ništa drugo nego svojevrstna show grupa koja nije imala nikakvu redarstvenu ili bilo kakvu drugu funkciju a kamoli moć da se i u najblažem smislu suprostavi krvožednim srbijanskim žandarima.

Što je u ovim pomnim iztraživanjima, kako kažu, “hrvatske i jugoslavenske povijesti” krajnje smiješno i neozbiljno je ono gdje se kaže: “Stvaranjem Banovine Zaštita doživljava značajnu transformaciju koju obilježava njezina službena legalizacija počerkom 1940. godine. Sve je to dovelo do njezina naglašenijeg vojnog organiziranja putem osnivanja pješadijskih, konjičkih motoriziranih i obavještajnih dijelova Zaštite i vlastitih vojnih škola, čime ona dobiva naglašen vojnički značaj”.

Ovakve gluposti može pisati samo onaj tko svoje “povijesne tvrdnje” temelji na podvalama i izmišljotinama koje nemaju nikave veze s stvarnim događajima.

Jedino što ovi novo-pronađeni “povijesni dokazi” jasno svjedoče jest to da su čisti izvadak i “Istorije NOB-a”.

Jer kako drukčije razumjeti ono gdje gospoda “povjesničari” tvrde kako je ova Mačekova zaštita “Svojim djelovanjem prvih dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) praktički omogućila novom ustaškom režimu da na području Banovine Hrvatske preuzme svu vlast u svoje ruke.

Ali, ubrzo se našla na meti novog režima koji je stavlja u stranu, dijelom je razoružana i potom ukinuta”.

Prema Despotu ovu tvrdnju pisac knjige “Mačekova vojska”, temelji na marginalijama Miroslava Krleže, poznatog jugokomunističkig lopine koji je “nakon rata zapazio da je Zaštita ubrzo likvidirana kao nepodobna, zbog bojazni ustaša spram njezine lojalnosti prema novim vlastima”.

Dalje se navodi da je “javnost manje upoznata s pojedinim dijelovima tog još uvijek kontroverznog razdoblja hrvatske povijesti” nu ne kaže se za koga je taj dio hrvatske poviesti kontroverzan.

Najprije, uvjeren sam da mnogi hrvatski djelatnici u dijaspori o tomrazdoblju, a vjerujem da ne griešim ako kažem i o svim drugim razdobljima u hrvatskoj poviesti, imaju puno točnije podatke od ljudi u domovini koji pod jugokomunističkom vlašću od 1945. do 1991. ne samo da nisu imali prilike doći do autentičnih informacija, nego ništa o hrvatskoj poviesti nisu smjeli ni spomenuti. Na žalost, ta blokada i falsificiranje hrvatske poviesti nastavlja se i dan danas.

Neprijatelji hrvatskoga naroda, a posebno njegovi domaći izdajnici, pobrinuli su se da se hrvatsku poviest najprije dobro “pročisti” onda napuni komunističkim lažima tako da ono što danas imamo nije ništa drugo nego najobičniji falsifikati.

Svi arhivi koji su se poslie završetka 2. svj. rata našli na tlu Jugoslavije došli su pod nazor velikosrbskih i srbokomunističkih cenzora. Stoga, sve ono što se temelji na onome što se nalazi u tim dobro prosijanim arhivima, bez obzira na to koliko je “stručno i termiloški” izpravno, ne može se smatrati autentičnim dielom hrvatske poviesti.

Kada je rieč o Mačekovoj seljačkoj zaštiti mogu slobodno reći da smo mi u dijaspori o njoj imali prilike čuti iz pera i usta preživjelih ljudi koji su takorekuć bili u njezinom vrhu. Jedan od njih je bio pukovnik Krunoslav Batušić.

Prema njegovim izjavama i izjavama svih drugih koji su bili u toj zaštiti, osim nekolicine skrivenih zastarjelih pušaka, nitko od njih nije posjedovao nikakvo oružje. Neki su nosili dugačke štape, a mnogi nisu ni to.

Poslie njemačkoga napada na Jugoslaviju 6. travnja 1941., i povlačenja srbijanske “jugoslovenske vojske”, koja je, kao i ova u ovom posliednjem ratu, pred sobom i za sobom uništavala i ubijala sve što joj je bilo na putu, hrvatsko civilno pučanstvo počelo se organizirati u obrambene grupe.

Te grupe nisu nicale samo na prostorima Mačekove Banovine, nego po svim hrvatskim povijesnim etničkim prostorima koji će biti uključeni u Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Najbolji primjer je Sarajevski Ustaški Tabor koji će kasnije prerasti u legendarnu Crnu Legiju.

Vidjevši da Jugoslavija propada, Zaštitari su očekivali da će Maček proglasiti odciepljenje i uzpostaviti Državu Hrvatsku.

To njihovo očekivanje bilo je logično jer su znali da se njemački predstavnik dr. Edmund Veesenmayer već nekoliko puta sastao s Mačekom i tražio od njega da proglasi odciepljenje Hrvatske od Jugoslavije i da ju proglasi nezavisnom državom.

Odmah čim je pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine preko radija objavio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske velika većina zaštitara napustila je Mačeka i HSS i stupila u obranu svoje nove države.

Notorna je komunistička laž da je nova hrvatska vlast, ili kako to ti današnji “povjesničari” vole reći, ustaše likvidirale Hrvatsku seljačku zaštitu.

Sve što je bilo sposobno u toj Mačekovoj zaštiti bilo je integrirano u Hrvatske obrambene snage; redarstvo, oružničtvo, domobranstvo i razne druge službe, a dobar broj dragovoljno je stupio u ustašku vojnicu.

Izpod naslova ove Despotove “povijesti” vidi se slika Mačekove zaštite. Većina zaštitara na glavama ima šešire “škrlake” a ostali šubare. Neki na tim njihovim šeširima i šubarama nemaju nikakve oznake, ali na nekima se jasno vide srbijanske kokarde.

Bez obzira na to ti naši “hrvatski” povjesničari smatraju da su vlasti NDH trebale tu Mačekovu gardu ostatviti baš onakvu kakva je bila - i sve bi bilo u redu.

U nastavku ove večernjakove “povijesti” se kaže: “Ustaše su rasformirali Mačekove paravojne formacije bez kojih bi teško proglasili NDH”.

Ovakve gluposti prelaze sve granice. Takvi absurdi jedino se mogu izleći u glavama blebetala koji ne znaju ništa drugo neho poput papiga stalno ponavljati jugoboljševičke dezinformacije.

Ovdje moram postaviti jedno pitanje. Zašto se to piše baš sada kad je jugokomunistička peta kolona u Hrvatskoj izgubila vlast i kada joj prieti podpuno razsulo?

Ne čini li se to iz straha da bi sada moglo doći do lustracije komunističkih zločina čime bi na vidjelo izašla istina o ustaštvu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa kako bi se zaštitila od sigune propasti, jugokomunistička klika, kada joj više ne koristi čista titoističko-boljševička propaganda, pokušava u glave neuke raje ubaciti klicu blažeg, Mačekovog, jugoslavenstva.

Josip Broz i Vlatko Maček nisu bili srodni samo po njihovom jugoslavenstvu, nego i po tome što, prema kriterijima koji se danas rabe u Hrvatskoj, uobće nisu bili Hrvati.

Mačekov otac Ivan bio je Slovenac koji se doselio u Hrvatsku, a Brozova majka Marija bila je čistokrvna Slovenka. Slovenci, počevši od popa Korošeca pa do Kardelja, Dolanca, Kučana i svih drugih, bili notorni jugofili pa nije tolikočudo da su i ova dvojica bili nepokolebivi jugoslaveni.

Tko i kakav političar je bio Vlatko Maček.

Svaki pošteni političar koji je izbran na čelo jednog potlačenog naroda uvijek mora njegovu slobodu postavljati iznad svega i izpred svega, ne obzirući se na to što će drugi o tome misliti, a najmanje što će o ome misliti tlačitelj naroda u čije ime on govori i za kog se bori. Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obzire na mišljenja tuđih političara. On se ne bori za nikakve ustupke ili povlastice, stvarne ili prividne. On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma. Bori se za sve ili ništa. Za podpunu slobodu ili smrt.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora rušiti dijalektikom riječi, pera, mača, i dinamita. Rušiti ga sa svima koji ga hoće rušiti. I na koncu ga srušiti - ili u toj borbi umrijeti.

Vladko Maček nije nikada imao takvih odlika. On je uvijek bio marioneta u rukama beogradske velikosrbijanske kamarile. Nije on bio od nikoga zaveden ili prevaren, jer sve što je radio radio je prema svome osobnom uvjerenju i podpuno svijesno. Sva svoja politička djelovanja temeljio je na tezi - Hrvatska unutar Jugoslavije, Velike Srbije koja je po veličini bila dobrano premašila i onu kakvu je Ilija Garašanin zamislio u svom “Načertaniju”.

Zadnja poruka koju je vođa HSS-e Stjepan Radić sa smrtne postelje uputio vodećim ljudima HSS-e, bila je: ‘Nikada više u Beograd’.

A što je Maček učinio odmah po dolazku na kormilo te stranke? Otišao je u Beograd gdje se, poput Stevana Mesića, proslavio neslanim doskočicama poput one - ‘To bute obesili maćku na rep’, “lajbek je razkopćan” itd. U toj svojoj službi Beogradu konačno je dobio i fotelju podpredsjednika “Jugoslovenske kraljevske vlade” za kojom je čitav život žudio. Na toj poziciji ostao je sve do razpada te kara-vlaške tvorevine. Kako bi spasio tu svoju Jugoslaviju, a time i svoju fotelju, od napada njemačkog Wehrmachta, kao podpredsjednik vlade te ciganske Kraljevine bez imalo sustezanja podpisao je njen pristup Trojnome paktu.

Ali, kada su njemačke snage poslije Simovićevog (britanskog) puča napale Jugoslaviju i kad se vidjelo da joj je došao kraj i da je došao trenutak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, te kad je njemački povjerenik dr. Edmund Veesenmayer nekoliko puta zatražio od njega da proglasi Hrvatsku kao slobodnu samostalnu državu, on je to kategorički odbio. Glupo je danas ponavljati njegove kasnije floskule kako je on to odbio jer je znao da će Njemačka izgubiti rat.

Znači li to onda da je dok je podpisivao pristup Jugoslavije Trojnome paktu bio uvjeren da će Njemačka pobijediti, a da je tjedan kasnije, iz nekog samo njemu poznatog razloga, promijenio mišljenje? Isto tako, neozbiljno je davati mu poene radi one njegove “poslanice” članstvu HSS-e poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, da se “pokorava novoj vlasti”, je da je kao tvrdokorni Jugoslaven imao imalo snage on bi naredio da se ustanu i bore protiv nove hrvatske države - što će učiniti kasnije.

“Ustaše zabranile HSS”.

“Zašto su staške vlasti zabranile HSS i internirale Mačeka na njegov posjed u Kupincu”, pitaju ti današnji “povjesničari”.

A što su to, prema ovim “povjesničarima”, ustaše trebale i mogle učiniti s organizacijom kojoj je na čelu bio Maček, koji je poslie nestanka velikosrbske države poslao svoga zamjenika J. Krnjevića u London, gdje je kao njegov predstavnik sjedio u izbjegloj “Jugoslovenskoj vladi” i preko BBC-a svakodnevno pozivao članstvo HSS-e da se priključi Draži Mihailoviću i njegovim četničkim hordama i “brani otadžbinu”.

Poslije njemačkog udara na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i komunističkog odmetništva u šumu, sam Maček je preko svojih ljudi u Hrvatskoj pozivao članstvo njegove HSS-e da se pridružuju Titinim partizanima. I Dražini četnici i Titini partizani borili su se za obnovu Kraljevine Jugoslavije, sve do tzv. zasjedanja AVNOJ-a, 29. studenog 1943. godine. Tek tada kada je Staljin na konferenciji u Tehranu od Churchila i Roosevelta dobio garancije da će Jugoslavija po završetku rata pasti pod njegovu dominaciju i biti uređena po sovjetskom boljševičkom modelu Tito je Jugoslaviju proglasio sovjetskom Republikom.

Do toga datuma Mačeku i njegovim sliedbenicima bilo je svejedno hoće li nekoga poslati u četnike ili partizane. Glavno je bilo da se radi protiv Nezavisne Države Hrvatske. Kada je poslije tog AVNOJ-a Maček saznao da se partizani više ne bore za kraljevinu u kojoj bi on opet bio na visokoj poziciji i kako po Kordunu na domak njegovog posjeda u Kupincu pjevaju - Kralju Petre peta si kolona, ne laj kučko tamo iz Londona, te kako mu je već iskopana jama ‘široka jedan metar, a duboka kilometar’, pa se Maček bojao da bi i njega mogli strpati u tu jamu.

Radi tog straha na koncu rata zamolio je hrvatske vlasti da mu dozvole da se priključi kolonama Hrvatske vojske i civilnog pučanstva koje su se u početku svibnja 1945. povlačile prema Austriji. Ne samo da mu je to dozvoljeno, nego gospodin nije morao pješačiti kao i stotine tisuća drugih, jer je dobio automobil “Mercedes” i vozača da se do Austrije “dopela kak pravi gospon” . Po prelazu austrijske granice kod Lavamünda zamoljen je da u Austriji ode u zapovijedništvo britanske vojske i da barem nešto kaže u obranu civilnog pučanstva. Nitko ga nije molio da govori za hrvatske vojnike jer se znalo da ih je mrzio iz dna duše. I, tim automobilom koji je prije povlačenja dobio od Hrvatske vlade, “gospon predsjednik” se odvezao prema britanskom zapovjedništvu.

Nu prije nego je došao do zgrade zapovjedništva naredio je vozaču da se ne zaustavlja nego da nastavi put. Kada ga je ovaj začuđen upitao kako to da neće ništa učiniti za taj naš jadni narod, Maček je hladnokrvno odgovorio: “Kaj bum ih ja branil? Po kaj su išli k vustašama, nisam ih ja tam slal”.

O Mačeku i njegovim slijedbenicima znam dosta toga, jer sam ih kao mladi hrvatski emigrant po dolasku u izbjeglištvo, vrlo dobro upoznao. Ljudi koji danas Mačeku žele svijetlati obraz nisu izkusili podlost i prezir njegovih “seljaka” kao ja i moji suborci Ti ljudi svoje poglede temelje najviše na onome što su pisali Mačekovi istomišljenici i što je on sam o sebi napisao i što su o njemu zapisali drugi ljubitelji Jugoslavije kao što je bio i on.

U evanđelju sv. Mateja piše: “Nitko ne može se služiti dva gospodara. Ili ćeš jednoga mrziti a drugog voljeti. Ili ćeš jednome biti vjeran a drugoga prezirati”.

Ne može se istovremeno služiti Bogu i vragu.

Ne može se istovremeno služiti svome narodu i njegovome krvniku.

Maček, Krnjević, Pešelj, Šubašić, Šutej i svi drugi glavešine HSS-e bili su čitavog svog života jugofili i velikosrbijanske marionete, tuđinski sluge koji ne zaslužuju ništa nego prezir i gađenje.

Kad je hrvatski narod poslie osam stoljeća žudnje za slobodom konačno dobio svoju državu, svoju vojsku, i svoju vlast oni su bili prvi koji su zajedno sa zakletim neprijateljem i ostalim izdajničkim ološem kukom i motikom ustali na tu državu.

U doba krvavog rata kada je hrvatski narod bio prisiljen boriti se za svaku stopu svoje zemlje, za biti ili ne biti, prema mišljenju tih nadri-povjesničara vlada Nezavisne Države Hrvatske je bila tvrdo totalitarna jer tim i takvim osobama i organizaciji kojoj su oni bili na čelu su trebale ostaviti slobodne ruke.

Ustvari, u prilikama u kakvim je Hrvatska tada bila njezine vlasti su bile previše humane prema izdajnicima i petokolonašima.

Na primjer, umjesto da budu strpani u zatvor okorjeli Jugoslavenčine Ivan Meštrović i Jozo Kljaković dobili su hrvatske putovnice i plaćene putne troškove do Švicarske. Nu ipak, Kljaković u svojoj knjizi piše kako su ustaše bili veliki zločinci jer su njemu i Meštroviću, jednom dok su bili u pritvoru u Zagrebu, donieli juhu koja za njihov ukus nije bila dosta topla.

Da je dr. Pavelić prema izdajnicima postupao onako kako ti i takvi povjesničari pišu vjerujem da hrvatski narod ne bi doživio onu Golgotu koju je doživio 1945. godine.

Da je dr. Tuđman dozvolio da se prema istim tim izdajnicima i njihovim nasliednicima postupi onako kako je trebalo ne bi hrvatski branitelji danas morali trpjeti ovakva poniženja i progone, hrvatski narod ne bi u svojoj Domovini, za koju je prolio rijeke krvi, bio talac izdajničke komunističke klike, Hrvatska ne bi bila dovedena na rub propasti.

U knjizi “Hrvati i Srbi Dva Stara Različita Naroda” dr. fra Dominik Madnić je naveo niz dokaza po kojima se ova dva naroda razlikuju kao što su; etnički postanak i razvoj, kultura i mentalitet, kulturna podloga i kulturno oblikovanje, državni i povijesni život, narodna i državna svijest itd. itd.

Da je fra Dominik doživio i vidio kako poslie svega što je zbog njihovih otaca proživio njegov narod dozvoli da mu razni Goldsteini, Jakovine i druga jugokomunistička gamad piše i predaje njihovu “povijest”, sigurno ne bi propustio navesti da smo mi Hrvati samoubilački narod koji je luđi ne samo od Srba, nego i od svih drugih naroda na svietu.

Žalosti me kad vidim da se neki naši domoljubni akademici upuštaju u pismene prepirke s izmetinama kao što su taj Jakovina, Goldstein i druga jugogamad. Što je najgore jest da se u tim dopisivanjima s tim balkanskim ološem naši obrazovani ljudi pridržavaju kodeksa pristojnosti civiliziranih ljudi pa svoja pisma počimaju s “poštovani”, čime se spuštaju na njihovu razinu.

Nikakvo uvjeravanje na akademskoj ni na bilo kakvoj drugoj razini njih neće zaustaviti jer oni su daleko izpod svake razine. Njih se može zaustaviti samo na način kojim su njihovi djedovi i očevi riešavali njihove probleme.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 16. siječnja 2016.